Što mora znati svaki Hrvat o Ustašama! (Partizanima)

    2

    Ustaša (partizan) je revolucionarni borac, koji se dobrovoljno i sviestno bori za uzvišene ciljeve podpune slobode i samostalnosti Hrvatske (Jugoslavije). Za Ustašu (partizana)nema mira, nema počinka, nema i ne smije biti nekog promatranja iz prikrajka. Ustaša (partizan) radi i bori se, uviek djelatno, uviek u prvim redovima. On može ili podpuno pobjediti ili u borbi izginuti. Ustaša (partizan) ne poznaje nikakve sredine: On traži posvemašnje ostvarenje Poglavnikovih (Titinih) načela u Ustaškoj (partizanskoj) Hrvatskoj, tj u svojim povijesnim granicama. Za Ustašu (partizana) postoje iznad svega Bog (Marks i Engels, Tito i Jugoslavija), Poglavnik i Nezavisna Država Hrvatska. Uzvišena ustaška (partizanska) borba temelji se na ustaškim(avnojskim) načelima, koja je postavio Poglavnik (Tito 29 novembra 1943, u Glavnom Štabu JNA) 1. lipnja 1933. u Glavnom Ustaškom Stanu. U tim je načelima Poglavnik (Tito) na najdivniji i najsavršeniji način obuhvatio sve vjekovne težnje i zahtjeve hrvatskoga (jugoslavenskog) naroda. Dok su u prošlosti razne političke stranke sastavljale i objavljivale na tucete raznih svojih >programa<, u kojima nije gotovo ništa rečeno, Poglavnik (Tito) je u 17 točaka ustaških (avnojskim pravilima) načela ovjekovječio sve misli, sve želje, sva stremljenja hrvatskoga (jugoslavenskih) naroda kroz vjekove, obuhvatio je sve ono što hrvatski(jugoslavenski) narod traži i očekuje od svoje države.

    Ustaška (avnojska) su načela stoga evandjelje (Marksov kapital), vjerovanje svakog Hrvata,(Jugoslavena) a život po njima znači narodnu potrebu, narodnu sreću, družtvovnu pravdu, narodno poštenje, znači sretnu i čestitu budućnost Hrvatskoj (Jugoslaviji) i hrvatskom (jugoslavenskom) narodu. Život Ustaše (partizana) mora se temeljiti na ustaškim (partizansko-avnojskim) načelima, pa tko se njih ne drži u svome javnom i posebničkom životu, nije Ustaša (partizan). Država je za nas Hrvate (Jugoslavene) najveće blago što ga možemo imati. Tokom dugih stoljeća hrvatski (jugoslavenski) je narod morao stradavati i podnašati mnoge nedaće samo stoga, što je svojedobno nesrećom i neslogom velikaša izgubio svoju državu. Narod bez države ne znači ništa, pa ako bi svojom nerazboritom politikom ili kojom nesrećom opet izgubili državu, nestalo bi nas brzo i kao naroda. Dužnost je stoga svakog Ustaše,(partizana) svakog Hrvata,(Jugoslavena) da uvijek i svagdje najodlučnije brani Nezavisnu Državu Hrvatsku, (FNRJ) jer braneć državu brani svoj dom, svoj narod, svoje ognjište, svoju djecu, brani i svoju budućnost.

    Nezavisna Država Hrvatska (FNRJ) jest i mora biti svakom Ustaši (partizanu) najveća svetinja, (zadaća)za koju mora uvijek biti spreman voditi borbu, a ako je potrebno i svoj život spremno za nju dati. Poglavnik(Tito) je jedini vodja hrvatskoga (jugoslavenskog) naroda i najveći čovjek naših vremena. On je za Ustašu(partizana) svetost. (komunista) Poglavnik (Tito je) dr. Ante Pavelić najveći je Hrvat (Jugoslaven) sviju vremena. On je osloboditelj hrvatske (jugoslavenske) domovine (zajednmice) i uskrisitelj starodrevne(Jugoslavije) Nezavisne Države Hrvatske. Njegov (Titin) rad, njegova borba, njegove patnje, njegova strpljivost, cijeli njegov život najsjajniji je prilog naše povijesti. Njegova (Titina) je zasluga, da se je hrvatski(jugoslavenski) narod nakon osam stoljeća otresao tudjinskih gospodara i da sada živi opet svoj na svome u uspostavljenoj državi. Pojava Poglavnika (Tita) ja stoga od najveće povijestne važnosti za hrvatski(jugoslavenski) narod. Poglavnik (Tito) je jedini vođja, jedini autoritet. Samo on zapovieda, samo on ima pravo voditi državnu politiku. Svi su drugi samo njegovi vojnici, koji mu pomažu u izgradnji hrvatske(jugoslavenske) države.

    Poglavnik (Tito) je uvijek do sada imao pravo, on ima pravo sada i imat će pravo i u buduće. Sve što on čini, makar to na čas nekome izgleda i nerazumljivo, sve je to u probitku Hrvatske (Jugoslavije) i naroda, sve što čini – dobro je. Ustaštvo (partiznastvo) je postalo jedinim i zbiljskim predstavnikom hrvatskog(jugoslavenskog) političkog života. Bit je ustaštva (je partiznastva) duboka ljubav za domovinu(Jugoslaviju i Tita) i Poglavnika, vječna spremnost: braniti hrvatski (jugoslavenski) dom, hrvatska(jugoslavenska) ognjišta, hrvatske (jugoslavenske) granice i hrvatsku (jugoslavensku) posebnost, te stvaranje i odgajanje zdravog narodnog naraštaja.

    Težnje hrvatskog (jugoslavenskog) naroda mogu se oživotvoriti samo u Ustaškoj (partizanskoj Jugoslaviji) Hrvatskoj. Da nije bilo Ustaša (partizana) ne bi bilo ni (Jugoslavije) Nezavisne Države Hrvatske. I dok bude Ustaša (partizana) bit će i Hrvatske (Jugoslavije). Ustaštvo (partizanstvo) i hrvatstvo(jugoslavenstvo) jedna je savršena cjelina i ne može se više nikada zamisliti jedno bez drugog. Ustaštvo(partiznastvo) stvara novog čovjeka u novom poredku. Novi hrvatski (jugoslavenski) čovjek, što znači Ustaša (partizan), mora biti čovjek (drug) dužnosti, odgovornosti, rada, borbe, poštenja, junačtva, pregaralaštva, mora bit podpun (drug) čovjek i Hrvat (Jugoslaven). Taj novi čovjek, Ustaša (partizan), mora u svom radu i u svom javnom i posebničkom životu spojiti sve nove vrline ustaštva (partizanstva) s vrlinama starih Hrvata (Jugoslavena), vječnih boraca i ratnika. U najtežim časovima po Hrvatsku(Jugoslaviju) na bojištu su bili samo i jedino Ustaše (partizani). Bilo u tudjini, bilo u domovini po zatvorima ili zatočeničtvu Ustaše (partizani) su nosili luč osloboditeljske borbe i oni su uz najteže patnje i muke, konačno i za sva vremena pobiedili. Da nije bilo mučeničke ustaške (partizanske) krvi, da nije bilo nadčovječnog stradanja ustaških (partizanskih) mučenika, da nije bilo mrtvih ustaških (partizanskih)glava, nikada ne bi bilo došlo do uspostave Nezavisne Države Hrvatske (FNRJ). Ti Ustaše (partizani), koji su uzpostavom N. D. H. (FNRJ) završili prvi i najteži dio hrvatske (jugoslavenske) osloboditeljske borbe, ti su Ustaše (partizani) i danas na bojištu, na svim bojištima Evrope i oni će izvojevati i konačnu hrvatsku(jugoslavensku) pobjedu. Biti Ustašom (partizanom), znači biti idealnim borcem, koji preko svih izkušenja, preko svih patnja, preko svih nedaća, najvećom strpljivošću mora doći do konačnog uzvišenog cilja. Ustaša(partizan) mora biti uvijek prvi u borbi, uvijek prvi u opasnim podhvatima. On mora biti strpljiv i mora vjerovati u Poglavnika (Tita), koji će sve na najbolji način riješiti. Pa i u časovima, kad netko misli da izvjesne stvari nisu na mjestu, on mora ostati Ustašom (partizanom) na svom mjestu, imajuć na umu, da se sve stvari ne mogu odmah riješiti. Dakle: vjera, stega, strpljenje, ustrajnost, a povrh svega rad i opet rad, temelji su našeg konačnog uspjeha. Ustaša (partizan) je mali čovjek (drug). On je dijete seljačko i radničke kućice. Stoga Ustaša (partizan) nikada ne smije zaboraviti na svoj dom i na svoje ukućane. U saobraćaju s malim čovjekom Ustaša (partizan) mora uvijek ostati uljudan i pristupačan i nikada ne smije smetnuti s uma, da su seljak i radnik temelji države, koji svojim radom, svojim žuljevima, drže, a svojim mišicama brane državu. Za Ustašu (partizana) je jedna od najvažnijih stvari stega. Ona je jedna od najjačih i najglavnijih vrlina, koja mora resiti svakog Ustašu (partizana).

    Vojska bez stege, pokret bez stege, rad bez stege, propast je za narod i državu. Stoga je stega jedan od glavnih preduvjeta uspjeha. Onaj, koji danas sluša, koji danas izvršuje zapoviedi svojih predpostavljenih, taj će sutra izdavati zapoviedi, taj će drugima nalagati. Neka se svaki zapovjednik (komandir) prenese u stanje onih koji slušaju, a isto tako svaki onaj korak se zapovieda u stanje onih, koji zapoviedaju. Svaki si mora postaviti pitanje: >što bi bilo, kad bi ja bio na njegovom mjestu< ? Ustaški (partizanski) se vojničar, kao i svaki pripadnik Ustaškog Pokreta (partizanskih odreda), mora uviek i svagdje ponašati ćudoredno. Ustaša(partizan) mora služiti kao uzor svakom Hrvatu (Jugoslavenu). Ustaša (partizan) se mora okaniti svake psovke, jer je ona naša narodna sramota, koja dolikuje samo prostaku. Ustaša (partizan) ne smije pijančevati, ne smije posjećivati sumnjiva noćna zabavišta, Ustaša (partizan) ne smije zalaziti u sumnjiva ženska društva. Ustaša (partizan) mora čitav svoj posebnički život temeljiti na obitelji. Ustaša (partizan)mora biti predstavnik i čuvar svega onoga što je hrvatski (jugoslavenski) narod kroz vjekove stvorio, a što se može jednom rieči nazvati našim narodnim duhovnim blagom. Ustaša (partizan) ne smije biti laktaš, koji bi se borio za položaje, za čin ili za lagodni život.
    Za Ustašu (partizana) je glavna stvar dužnost, pa makar ju on vršio kao obični čarkar (vojnik) ili kao najviši častnik (oficir) ili dužnostnik. Svaki Ustaša (partizan) mora biti svijestan toga, da će se njegov marljiv i savjestan rad prije ili kasnije nagraditi sa strane zapovjedničtva (komandovanja), pa stoga ne smije nikada on sam isticati svoje zasluge i tražiti svoje promaknuće ili odlikovanje. Ustaši (partizanu) ne smije nikada biti vojnićki život neugodan. Hrvat (Jugoslaven) je kroz vjekove bio vojnik, bio je junak (heroj), bio je ratnik. Stoga za svakog Ustašu (partizana) mora biti najveća čast ako dodje u vojničke redove i kao vojnik čuvati državu, granice i hrvatska (jugoslavenska) ognjišta.
    Hrvat (Jugoslaven) je kao vojnik kroz mnoga stoljeća pronio slavu Hrvatskoj (Jugoslaviji) na svim bojištima. Hrvat (Jugoslaven) je kao vojnik dao najveće priloge Evropi. Ustaša (partizan) i vojnik nije rob. Najveći gospodin (drug), najveći čovjek je onaj, koji s puškom na ramenu, pa makar bio i običan čarkar(vojnik), služi domovini (zemlji).
    Stoga je najveća podlost, najveći zločin, ako bi se netko želio izmaknuti vršenju vojničke dužnosti, ili ako za vrieme vršenja svojeg djelatnog razdoblja pokušava izmaknuti redovitom vojničkim poslovima. Dužnost vojnika, ma kakva ona bila, uviek je uzvišena i rad u vojsci mora se smatrati dostojnim i potrebnim. To je život Ustaše! (partizana).
    otporaš

    facebook komentari

    • Slava Poglavniku!

      Živila Hrvatska!

      xxxxxx

      Ovo je ižislo u DRINI br. 2-3 1962 godine.

      Dijalog između korisnika “sponzoros” i korisnika “Domobran”
      na portalu javno.com povodom članka kojeg je napisao Padre Oltra, Španjoloac, koji je uz fra. Branka Marića bio uz Poglavnika dra. Antu Pavelića kada je umirao u Madridu 28 prosinca 1959. godine. Pročitajte dijalog.

      Objavljeno: 17.06.2009. u 14:51h

      sponzoras 17.06.2009 15:05 h

      Kolega Otporaš cijenim vaš trud, no vaši citati su uzeti iz lista koji je tumačio ustaški pokret kao izrazito pozitivan događaj u hrvatskoj povijesti… dakle mogu primijetiti da je sam list “Drina” prilično jednostran.
      Naime, u procesu dokazivanja krivnje Paveliću mogli bi koristiti i izvore sa suprotne strane, a to svakako želimo izbjeći , jer težimo ka nekakvom objektivizmu, koliko god je to moguće..
      Moramo prvo svi zajedno prihvatiti činjenicu da ni među ustašama ni među partizanima nisu svi od reda bili ubojice, monstrumi i što ja znam… generaliziranje je jako loš temelj rasprave o nekoj temi. Eto još jednom mogu navesti primjer svog pokojong djeda koji se borio na strani nacista a zapravo on to nije nikada ni bio u njegovoj glavi.
      Poslije rata nije bio ni komunist, niti zagovaratelj samostalnosti Hrvatske, niti je išao u crkvu ( dok baka je)
      Živio je svoj život mirno lišen takvih dilema, radeći i baveći se drvodjelstvom ( bio je stolar i umjetnik). Kako njega svrstati onda, u koji kalup? Ima li potrebe ga svrstavati u bilo kakav kalup?

      Želim reći da je teško govoriti u ime onih kojih nema, a koji su u grob odnijeli priče, svjedočanstva i iskustva.
      Bilo da su bili ustaše, domobrani, komunisti, partizani.. puno tih ljudi bili su LJUDI, koje ne možemo i ne smijemo stavljati u žrvanj povijesti jer su se našli tamo u to vrijeme.

      Ipak, ovdje govorimo o ljudima koji su ostavili trag u povijesti, o Paveliću, Titu… i ostalim vođama. Oni su ipak nosili veliki dio odgovornosti, ne samo za sebe već cijele narode.

      Domobran 17.06.2009 16:21 h

      Sponzaroš bez obzira koliko vi cijenili moj trud, moji citati su uzeti iz knjiga onih koji su ih ili pisali ili sudjelovali u opisima, ili jedno ili drugo. Dakle, kako vi kažete, nisu jednostrani.
      Nastojte se prisjetiti da sam ja prije par dana rekao da se ne može usporedjiva samo jugoslavenska gradja. Treba se usporedjivati i hrvatska iz diaspore. Mislim da sam tako nešto rekao.
      Moj dragi kolega sponzoras izgleda meni da ste vi jako dobro potkovani da u ovom nadolazećem procesu protiv Pavelića budete javni tužioac. Sve kada bi se i dogovorili da ništa ne donosime ni sa jedne ni sa druge strane, mislim da bi baš tada taj proces bio jednostran. Jer nezaboravimo jednu stvar. U 90% slučajeva Hrvati su još uvijek zaraženi idejam protiv svega što se odnosi na ideje NDH. To se je moglo vidjeti neki dan kada je ovaj na odlasku predsjednik polagao vjenac na Jadovniku ili slično, žrtvama ustaštva. Dakle, njemu nije potrebno ništa čitati niti donositi. On i onakovi kao on su oprana mozga, koji na svu žalost još uvijek svojim antihrvatstvom mnogo na mnoge utječu. Ako je jedan svećenik, i to stranac, Španjolac Padre Oltra, na kojega bi mi svi Hrvati trebali biti ponosni što je imao priliku biti jedan od svećenika koji je bio nazočan na umoru jednog hrvatskog vladara/državnika, i o tome napisao svoje mišljenje svojim sugradjanima Španjolcima, zašto bi se to meni osporavalo prinijeti za one Hrvate koji nisu imali nikakova pojma o tome, da ipak nešto znaju o tome.
      Sponzoras, od danas za nekoliko nadolazećih hrvatskih naraštaje, oni će bez sumnje želiti znati za ovo i bez ikakove sumnje dati kamokud pozetivnije mišljene o dr. Anti Paveliću, njegovu radu, njegovoj žrtvi za uspostavu Hrvatske Države, nego vi ili ja i mnogi drugi. Zato se ja želim požuriti da budem medju onima koji će Poglavnika dra. Antu Pavelića ocijeniti kao jednog državotvornog Hrvata, medju kojima iz dna duše želim i ja biti. Na svu žalost što to ne mogu reći za Tita i njemu slične, iako su i oni bili Hrvati bez državotvornih hrvatskih ideja. Samo, predpostavke radi, zamislimo se da se nisu bili rodili ni Pavelić ni Tito, šta bi danas bilo od hrvatskog naroda. Usudjujem se reći da di bili pravoslavni katolici, i tu i tamo negdje folklorni Hrvati. Za sigurno znam da to nije to što vi hoćete, poštovani kolega sponzoras.

      sponzoras 18.06.2009 12:19 h

      Državotvornost da! Ali po koju cijenu? Da li prinošenje ljudskih žrtava možemo opravdati kao nužnost u stvaranju države?? Možda, no ne govorimo samo o palim borcima, vojskama koje su u tom procesu stvaranja države ginuli za svoju stvar, već o nevinim civilnim žrtvama …
      Kako staviti poklanu židovsku,cigansku,srpsku i “nepodobnu” hrvatsku djecu u okvir “nužnih” žrtava državotvornosti? Kako uopče opravdati totalitarni sistem koji je nasiljem postizao državotvornost?
      Čak i ako idemo tako daleko da opravdamo to kao sastavni dio rata, ustupke i prisilnu politiku nametnutu od strane Hitlera, kako bi se ostvarila državotvornost u ratnim uvjetima… gdje je onda ta ista spremnost na kompromis Ante Pavelića bila kada je trebao zaštiti narod
      krajem rata, kada su zapadne snage nudile savezništvo..
      Možemo li slobodno reči da je u tom trenutku sam Pavelić svoj hrvatski narod predao u ruke onih koji su mu sudili, a znamo na koji način. A imao je izbora.
      Nije li to tada bila izdaja svojeg naroda i prepuštanje milosti i nemilosti neprijatelja? Ali neprijatelja kojeg je sam Pavelić izabrao da mu bude neprijatelj? gdje je onda bila ta njegova čuvena spremnost na kompromis.
      Znamo da Pavelić nije završio na sudu za ratni zločin, dok je hrvatski narod itekako patio radi njegove rasističke politike.
      Još jednom je narod postao žrtva loših vladara i njihove loše politike. Stoga Ante Pavelić nikako ne može biti hrvatski vitez, heroj i junak… več obični oportunist koji je u ključnom trenutku žrtvovao svoj narod a on sam dao petama vjetra. Tužno.

      Domobran 18.06.2009 13:42 h

      Sponzaroš kada bih ja mogao povratiti kotaš povijesti unatrag, recimo, tamo negdje u početak rujna 1943. godine, kada je Poglavnik povratio sve silom otete hrvatske pokrajine Italiji, ja bih bio najsretniji Hrvat na svijetu. Začto bih ja bio najsretniji Hrvat na svijetu? Zato što se ne bih u mojem preko pola stoljeća emigrantskog života prepirao sa drugim Hrvatima koji, kao i ja ako ne i više, vole našu Hrvatsku. Prepirke su uvijek bile i ostale iste, evo, ovako, kao i mi danas: Zašto nije bilo ovako, zašto nije bilo onako, bolje bi bilo da je bilo ovako nego onako, itd. I, dragi kolega sponzoras, tih prepirka će biti sve dotle dok se na ta još uvijek živa pitanja (donekle) ne stavi točka. Tu tčku do danas još nitko nije stavio, zato što se svak boji da ne bude prozvan fašistom, antifašistom, a dok su antifašisti na vlasti, oni su ti koji strah i mržnju šire, tako da se iz nekog (neopravdanog) straha ne može staloženo raspravljati o tome što nam je zajedničko, pri tome ne upirati pristom u one koji drugačije prilaze toj temi.
      Sponzoras, iz vešeg gore opisa mogla bi se donekle sastaviti optužnica protiv dra. Pavelića, jer u vašem opisu ima podrobinjak dobrih ideja. Nastojmo ih zajednički proširiti do tog stupnja, gdje bi naši budući hrvatski naraštaji mogli pronaći, više-manje, odgovore na sva ta postavljena pitanja, budući da ih mi nismo imali, zato je na nama dupla dužnost da to učinimo. Pozdravlja vas Otporaš.

    • Slava Poglavniku!

      Živila Hrvatska!

      xxxxxx

      Ovo je ižislo u DRINI br. 2-3 1962 godine.

      Dijalog između korisnika “sponzoros” i korisnika “Domobran”
      na portalu javno.com povodom članka kojeg je napisao Padre Oltra, Španjoloac, koji je uz fra. Branka Marića bio uz Poglavnika dra. Antu Pavelića kada je umirao u Madridu 28 prosinca 1959. godine. Pročitajte dijalog.

      Objavljeno: 17.06.2009. u 14:51h

      sponzoras 17.06.2009 15:05 h

      Kolega Otporaš cijenim vaš trud, no vaši citati su uzeti iz lista koji je tumačio ustaški pokret kao izrazito pozitivan događaj u hrvatskoj povijesti… dakle mogu primijetiti da je sam list “Drina” prilično jednostran.
      Naime, u procesu dokazivanja krivnje Paveliću mogli bi koristiti i izvore sa suprotne strane, a to svakako želimo izbjeći , jer težimo ka nekakvom objektivizmu, koliko god je to moguće..
      Moramo prvo svi zajedno prihvatiti činjenicu da ni među ustašama ni među partizanima nisu svi od reda bili ubojice, monstrumi i što ja znam… generaliziranje je jako loš temelj rasprave o nekoj temi. Eto još jednom mogu navesti primjer svog pokojong djeda koji se borio na strani nacista a zapravo on to nije nikada ni bio u njegovoj glavi.
      Poslije rata nije bio ni komunist, niti zagovaratelj samostalnosti Hrvatske, niti je išao u crkvu ( dok baka je)
      Živio je svoj život mirno lišen takvih dilema, radeći i baveći se drvodjelstvom ( bio je stolar i umjetnik). Kako njega svrstati onda, u koji kalup? Ima li potrebe ga svrstavati u bilo kakav kalup?

      Želim reći da je teško govoriti u ime onih kojih nema, a koji su u grob odnijeli priče, svjedočanstva i iskustva.
      Bilo da su bili ustaše, domobrani, komunisti, partizani.. puno tih ljudi bili su LJUDI, koje ne možemo i ne smijemo stavljati u žrvanj povijesti jer su se našli tamo u to vrijeme.

      Ipak, ovdje govorimo o ljudima koji su ostavili trag u povijesti, o Paveliću, Titu… i ostalim vođama. Oni su ipak nosili veliki dio odgovornosti, ne samo za sebe već cijele narode.

      Domobran 17.06.2009 16:21 h

      Sponzaroš bez obzira koliko vi cijenili moj trud, moji citati su uzeti iz knjiga onih koji su ih ili pisali ili sudjelovali u opisima, ili jedno ili drugo. Dakle, kako vi kažete, nisu jednostrani.
      Nastojte se prisjetiti da sam ja prije par dana rekao da se ne može usporedjiva samo jugoslavenska gradja. Treba se usporedjivati i hrvatska iz diaspore. Mislim da sam tako nešto rekao.
      Moj dragi kolega sponzoras izgleda meni da ste vi jako dobro potkovani da u ovom nadolazećem procesu protiv Pavelića budete javni tužioac. Sve kada bi se i dogovorili da ništa ne donosime ni sa jedne ni sa druge strane, mislim da bi baš tada taj proces bio jednostran. Jer nezaboravimo jednu stvar. U 90% slučajeva Hrvati su još uvijek zaraženi idejam protiv svega što se odnosi na ideje NDH. To se je moglo vidjeti neki dan kada je ovaj na odlasku predsjednik polagao vjenac na Jadovniku ili slično, žrtvama ustaštva. Dakle, njemu nije potrebno ništa čitati niti donositi. On i onakovi kao on su oprana mozga, koji na svu žalost još uvijek svojim antihrvatstvom mnogo na mnoge utječu. Ako je jedan svećenik, i to stranac, Španjolac Padre Oltra, na kojega bi mi svi Hrvati trebali biti ponosni što je imao priliku biti jedan od svećenika koji je bio nazočan na umoru jednog hrvatskog vladara/državnika, i o tome napisao svoje mišljenje svojim sugradjanima Španjolcima, zašto bi se to meni osporavalo prinijeti za one Hrvate koji nisu imali nikakova pojma o tome, da ipak nešto znaju o tome.
      Sponzoras, od danas za nekoliko nadolazećih hrvatskih naraštaje, oni će bez sumnje želiti znati za ovo i bez ikakove sumnje dati kamokud pozetivnije mišljene o dr. Anti Paveliću, njegovu radu, njegovoj žrtvi za uspostavu Hrvatske Države, nego vi ili ja i mnogi drugi. Zato se ja želim požuriti da budem medju onima koji će Poglavnika dra. Antu Pavelića ocijeniti kao jednog državotvornog Hrvata, medju kojima iz dna duše želim i ja biti. Na svu žalost što to ne mogu reći za Tita i njemu slične, iako su i oni bili Hrvati bez državotvornih hrvatskih ideja. Samo, predpostavke radi, zamislimo se da se nisu bili rodili ni Pavelić ni Tito, šta bi danas bilo od hrvatskog naroda. Usudjujem se reći da di bili pravoslavni katolici, i tu i tamo negdje folklorni Hrvati. Za sigurno znam da to nije to što vi hoćete, poštovani kolega sponzoras.

      sponzoras 18.06.2009 12:19 h

      Državotvornost da! Ali po koju cijenu? Da li prinošenje ljudskih žrtava možemo opravdati kao nužnost u stvaranju države?? Možda, no ne govorimo samo o palim borcima, vojskama koje su u tom procesu stvaranja države ginuli za svoju stvar, već o nevinim civilnim žrtvama …
      Kako staviti poklanu židovsku,cigansku,srpsku i “nepodobnu” hrvatsku djecu u okvir “nužnih” žrtava državotvornosti? Kako uopče opravdati totalitarni sistem koji je nasiljem postizao državotvornost?
      Čak i ako idemo tako daleko da opravdamo to kao sastavni dio rata, ustupke i prisilnu politiku nametnutu od strane Hitlera, kako bi se ostvarila državotvornost u ratnim uvjetima… gdje je onda ta ista spremnost na kompromis Ante Pavelića bila kada je trebao zaštiti narod
      krajem rata, kada su zapadne snage nudile savezništvo..
      Možemo li slobodno reči da je u tom trenutku sam Pavelić svoj hrvatski narod predao u ruke onih koji su mu sudili, a znamo na koji način. A imao je izbora.
      Nije li to tada bila izdaja svojeg naroda i prepuštanje milosti i nemilosti neprijatelja? Ali neprijatelja kojeg je sam Pavelić izabrao da mu bude neprijatelj? gdje je onda bila ta njegova čuvena spremnost na kompromis.
      Znamo da Pavelić nije završio na sudu za ratni zločin, dok je hrvatski narod itekako patio radi njegove rasističke politike.
      Još jednom je narod postao žrtva loših vladara i njihove loše politike. Stoga Ante Pavelić nikako ne može biti hrvatski vitez, heroj i junak… več obični oportunist koji je u ključnom trenutku žrtvovao svoj narod a on sam dao petama vjetra. Tužno.

      Domobran 18.06.2009 13:42 h

      Sponzaroš kada bih ja mogao povratiti kotaš povijesti unatrag, recimo, tamo negdje u početak rujna 1943. godine, kada je Poglavnik povratio sve silom otete hrvatske pokrajine Italiji, ja bih bio najsretniji Hrvat na svijetu. Začto bih ja bio najsretniji Hrvat na svijetu? Zato što se ne bih u mojem preko pola stoljeća emigrantskog života prepirao sa drugim Hrvatima koji, kao i ja ako ne i više, vole našu Hrvatsku. Prepirke su uvijek bile i ostale iste, evo, ovako, kao i mi danas: Zašto nije bilo ovako, zašto nije bilo onako, bolje bi bilo da je bilo ovako nego onako, itd. I, dragi kolega sponzoras, tih prepirka će biti sve dotle dok se na ta još uvijek živa pitanja (donekle) ne stavi točka. Tu tčku do danas još nitko nije stavio, zato što se svak boji da ne bude prozvan fašistom, antifašistom, a dok su antifašisti na vlasti, oni su ti koji strah i mržnju šire, tako da se iz nekog (neopravdanog) straha ne može staloženo raspravljati o tome što nam je zajedničko, pri tome ne upirati pristom u one koji drugačije prilaze toj temi.
      Sponzoras, iz vešeg gore opisa mogla bi se donekle sastaviti optužnica protiv dra. Pavelića, jer u vašem opisu ima podrobinjak dobrih ideja. Nastojmo ih zajednički proširiti do tog stupnja, gdje bi naši budući hrvatski naraštaji mogli pronaći, više-manje, odgovore na sva ta postavljena pitanja, budući da ih mi nismo imali, zato je na nama dupla dužnost da to učinimo. Pozdravlja vas Otporaš.