Pratite nas

Komentar

Što stoji u pozadini srcedrapateljske priče o časti oficira JNA Čede Bulata?

Objavljeno

na

O Anti Tomiću možemo pričati što hoćemo, ali kako je taj znao varati, lagati, mazati i pričati šuplje priče, dok te gleda u oči, e ljudi moji to je legendarno.
Lijepa priča o vojničkoj časti i poštenju….

Legenda levičarskog miljea priču započinje zaustavivši na trenutak vrijeme u onom za njega kobnom trenutku predaje njegove mile JNA. Na jednoj strani nečasni, neugledni i uglancani JNA oficir Čedo stupa, drhtureći i zvjerkajući, na drugoj strani jedan časni JNA oficir igrom slučaja i greškom sudbine u krivoj uniformi i na krivoj strani, Stipetić, ah prokleta sudbino! I predaje neugledni i nečasni oficir JNA časnom bivšem oficiru JNA raport.

Naravno, general Stipetić nije smatrao niti smatra da je bio na krivoj strani, no A. Tomić ga baš takvog vidi, vidi se iz konteksta. Tomić u njima vidi oličenje svega onoga što on kao rezervni oficir JNA nije postigao, a nije da nije htio, on u njima vidi uzore, ne toliko u Stipetiću koliko u “časnom oficiru” Čedi Bulatu koji je ostao oficir JNA i pjevao do kraja “Ostani đubre do kraja”.

I predaje, po Tomiću – časni oficir JNA, Bulat, svom kumu i bivšem JNA oficiru ‘aport: “Gospodine generale, pukovnik Čedo Bulat, zapovjednik 21. kordunskog korpusa. Predajem vam korpus i čestitam hrvatskoj vojsci na pobjedi”.

Kako časno i kako humano, ljudski, hrabro, vojnički, samurajski, knindžićevski, jugoslavenski… neopisivo, suze klize niz debele đon obraze rezervnog podoficira JNA klasa Optimist, Ante Tomića, šmrče, rida, ne može verovati, “pa zar je dotle došlo drugovi“, pita se drug Tomić, ridajući i očajavajući?

I tako započinje Tomić priču o laži, izdaji, krvološtvu Čedinih hordi, neviđenom kukavičluku terorista, uglancanim i od krvi i mozga očišćenim i uglancanim čizmama, ispranim mozgovima i poremećenim vrijednostima, pardon, isprika, htjedoh reći o hrabrosti i časti Čede Bulata i njegovih hordi zla, koje Tomić od dragosti zove vojska.

No što stoji u pozadini ove srcedrapateljske priče o časti oficira JNA Čede Bulata? Neću ulaziti u psihologiju i sociologiju ove priče o Banovini, samo ću nabrojiti neke od vojničkih i tomićevski časnih događaja koji se zbiše pod zapovjedništvom heroja, humaniste i tomićevski časnog JNA oficira Bulata.

Banovina

Kostrići: Srbi su 15. 11. 1991. pobili sve stanovnike, a najmlađih dvoje bili su braća Tomislav (2) i Dario Jurić (5)

Kostrići, pobijeno 16 civila, najmlađe žrtve Tomislav (2) i Dario (5) Jurić, najstarija žrtva Petar Bašić (93). To je jedno od časnih djela pod zapovjedništvom časnih oficira JNA.

Davor Dvorneković (10), Nikolina Fabac (10), Željka Fabac (15): žrtve hordi zla Tomićevog samuraja i viteza Bulata.

Joševica kod Gline, pobijeni civili, ukupno 21, od toga četvero djece.

Gornje Jame, Glina, 15 civila, 3 djece.

Pokolji u Kuljanima, Zamlači, Strugi, Kozibrodu, Bjelovcu, Skeli, Graboštanima, Stublju, Majuru,  Petrinji, Glini, Novom Selu, Volinju, Topusko, Staze,  Polje, Lađevačko Selište… Ovo su samo neka od mjesta gdje su izvršeni pokolji pod zapodvjedništvom (komandom) Tomićevih časnih oficira JNA.

Raketiranje Zagreba, 7 ubijenih civila, najmanje 200 ranjenih.

Uglavnom, potpuno čišćenje i genocid nad hrvatskim stanovništvom po špranci iz Srba u WW2, a drugi put u Domovinskom ratu. Gotovo nitko od nesrba nije preživio i ubijen je ili protjeran, što je u tome časno zna samo Ante Tomić i, naravno, svi iz tog antifa polusvijeta koji slavi baš svaki genocid i baš svako ubijanje, te klanje hrvatskih civila opravdava kao časno i humano djelo antifašizma. U ovom slučaju Tomić ignorira potpuno uništenje svih civila nesrba i slavi uglancane čizme “Tomićevog heroja” JNA, Čede Bulata.

I uz najbolju volju i strahovito velik uloženi trud nisam uspio shvatiti logiku genocidnih antifašista i ljevičara Balkana, primjerice ovo: Piše Ante Tomić, u Članku “Ubojstvo obitelji Zec i ono što je uslijedilo poslije dokaz je da nismo uspjeli postati država“, o ubojstvu Srbina Mihajla Zeca i njegove obitelji, pa onako perfidno provlači tezu o ubojstvu iz mržnje prema Srbima, a ništa dalje od toga. Prvo, činjenica je da je obitelj Hrvatska jer su svi članovi obitelji rođeni u Hrvatskoj, mama Male Aleksandre je Hrvatica, Marija rođena Mesić iz Brinja, dakle mala Aleksandra je pola Hrvatica, živjeli su u Hrvatskoj, državljani Hrvatske, kako onda mogu biti srpska obitelj? Mala Aleksandra kao Hrvatica ubijena je i ponašanje državnih organa, bez obzira i na stravične ratne okolnosti doista je skandalozno, osobito i u svjetlu činjenice da su dva ujaka male Hrvatice Aleksandre bili jedan u prvoj brigadi – Tigrovima, drugi u policiji, dakle branili su domovinu svim srcem.

Ante Tomić nam ovdje donosi sud o državi Hrvatskoj koja nije položila test i naziva je promašenom, nije postala država. Ima još tekstova u kojima dokazuje kako bismo se trebali sramiti, kako smo nečasni, promašeni, implicira da nemamo moralno pravo postojati kao država i kao narod, a s druge strane pod Čedom Bulatom i onima prije i oko njega, na svim okupiranim područjima, pobijeni su desetci tisuća stanovnika nesrba, ubijena su sva djeca Hrvata kojih su se uspjeli dočepati, pa tako ubojstvo Daria (5) i Tomislava (2) Jurića, sestara Fabac, Nikolina (10) i Željka (15), sestre i brata Tamare (13) i Alena (9) Kozbašića, Darka Dvornekovića (10)… što se tiče Tomića i nije baš nekakav razlog da se Čedu Bulata ne nazove časnim i odgovornim oficirom. Čizme su oprane od krvi nevine djece i to je sasvim dovoljno da se divimo njegovoj časti i moralu. Koga briga za pokolje hrvatske djece.

Malu Hrvaticu Aleksandru Zec uvodim u priču tako da vidimo s jedne strane proizvodnju “srpskih žrtava”, a s druge odnos Tomića i čitave te bulumente amoralnih samozvanih antifašista i lažnih moralista koji neće ni trznuti na imena djece ubijene samo zato što su Hrvati, niti će itko ikada pozvati na kažnjavanje tih zvijeri koje Tomić naziva časnima. To o dvostrukim kriterijima.

Svi zarobljeni Hrvati, vojnici i civili koji nisu odmah ubijeni, proslijeđeni su na Manjaču. Kroz Manjaču je prošlo između 5000 i 8000 logoraša, nepoznato je koliko je ljudi ubijeno u tom zloglasnom logoru smrti, no u blizini je pronađena masovna grobnica sa najmanje 540 leševa. Inače logor Manjača je osnovala časna Tomićeva JNA, zar to nije vrijedno divljenja?

Što se tiče herojstva tu je Tomić također tomićevski dosljedan. Kad je Čedo Bulat vidio da je prema njemu krenula sila podjednaka onoj koju je imao pod svojom komandom odmah se hrabro predao i izbjegao krvoproliće, jer nije isto klati djecu i starce, civile, ili stati pred naoružanu hrvatsku vojsku. Normalno da se predao. Koliko je časno i hrabro genocidom četiri godine čistiti od civila prostor na kojem si komandant, a onda nakon pola dana borbe sa ravnopravnim protivnikom skinuti i dignuti bele gaće, žuto naprijed, smeđe nazad, zna najbolje naš hrabri sarmuraj i rezervni podoficir Tomić, to je to njihovo poimanje hrabrosti.

Propisni prijavak pukovnika Bulata generalu Stipetiću, njihovo rukovanje, potpisivanje predaje na haubi policijskog auta, cijela ta časna i gospodska, samurajska predstava na banovinskoj cesti, bila je sasvim rijetka zgoda da su Hrvati i Srbi bili, eto, ljudi. ” Tomić za Jutarnji

Zna Tomić što je sadržaj ljudskosti, to je ono kad pokolješ svu djecu, sve žene i starce, civile, što ne stigneš poklati protjeraš, pa se odmah predaš kad postane ozbiljno i za tebe. I nikad za pokolje ne odgovaraš, sasvim tomićevski.

Neviđena okrutnost, zvjerska razularenost vojnih postrojbi „krajine“ i JNA prema hrvatskim civilima, imovini, vjerskim i kulturnim dobrima

Što se tiče samuraja, čini mi se da je rezervni podoficir o samurajima čuo samo preko priča o Žiki Samuraju, Cveli Samuraju i Kreli Samuraju, domaćim junacima pokolja Hrvata, ali nije čuo da su samuraji izvorno iz Japana, nije čuo ni za samurajski kodeks u kojem definitivno ne stoji da je časno klati civile, djecu, žene, starce, njih se brani ako si samuraj, a kad naleti prvi sa jednako dugom katanom odmah skidaj usrane gaće i maši dok ruka ne zaboli, definitivno rezervni podoficir nema pojma o samurajima i o časti, a u društvu samuraja bi sa svojim poimanjem časti završio u oboru sa svinjama i nikad više ne bi izašao.

Što je najtragičnije, među Srbima doista ima heroja na obje strane, ali to nisu heroji po Tomićevim uzusima, to su po njemu izdajnici i nema šanse da spomene jednog Gojka Pavlovića kojega, dok je branio hrvatsku djecu, ubiše Bulatove zvijeri. I sad će nama Tomić objašnjavati i dizati u nebesa Srbe koji pobiše djecu, a Srbin kojega ubiše jer ih je branio (i hrvatska djeca) nisu časni jer se nisu začešljali i uglancali čizme, o kako tomićevski.

Rezervni podoficir mnogo voli pisati priče i izgleda najbolje razumije neke stvari preko priča, pa evo jedna za sarmuraja Tomića…

Jednoga tmurnog i maglovitog dana u selo je dobauljao jedan oronuli i gladni izbjeglica jaučući i plačući da ga progone Turci, seljani ga nahraniše i napojiše te ga priupitaše je li sam, “Nisam, familija mi je u šumi, isto gladni i žedni”, seljani se pogledaše i starješina odmah posla nekolicinu da dovedu sve u selo. Nakon što su svi nahranjeni i zbrinuti u jednoj kući, izbjeglica se oporavi i stade mudrovati i tražiti svoja prava da vlada te se zavadi sa svima tvrdeći da je on ugrožen i da nema dovoljno prava. Seljani su bili malo ogorčeni, ali nisu se zamarali i nastaviše sa svojim poslovima, no izbjeglica je bio sve drskiji, obitelj mu se proširila i stalno ih je huškao na domaće pa se zametnu i kavga, a onda njegovi onako nahuškani ubiše i prvog domaćina, a zatim i glavara sela.

Domaći još nisu bili shvatili o čemu se radi i pozivali su na mir, ali izbjeglica je već razvio psihopatsku mržnju i nastavio je ubijati, a onda i domaćinima prekipi pa ubiše jednog njegovog, no to samo još više razgnjevi psihopatu i on ode kod svojih odakle je došao i koji su se u međuvremenu stjecajem okolnosti oslobodili Turaka, donese hrpe oružja i dovuče pomoć te pobi sve domaćine i svoje spasitelje te se razbaškari na tuđem kao da je oduvijek tu i kao da nije još nekidan molio te koje pobi da mu pomognu, na svoju žalost i sramotu pomogli su mu, zato su sad mrtvi. Ali, u drugim selima, rođaci ovih pobijenih se skupiše, naoružaše i opkoliše selo, na to onaj pod čijom se paskom počiniše zvjerstva očisti čizme i uniformu od krvi, mozga i kostiju nevine djece i civila, začešlja se i svečano stupi pred zapovjednika vojske domaćina, izrecitira nešto o tome da se predaje, da čestita na pobjedi, da je najbolji mir i da bi on sad, ako ikako može, išao svojoj kući i poveo sve svoje ubojice kao i užu i širu obitelj i ponio sve što je pokrao.

Zapovjednik domaćih zbunjeno mu otpozdravi i složi se da je tako najbolje, a usput i poruči da pozdravi svoju obitelj tamo daleko, jer ih je od prije poznavao i sve su to neki “dragi ljudi”, također mu ponudi da ponese rakije, kolača i hrane za put, da se ne pate bezveze, ovi prihvatiše darove i odoše u tamu i maglu iz koje su onomad i došli. Domaći su još jedno vrijeme razmišljali što ne valja u svemu tomu i nikako nisu mogli provariti onaj ružan osjećaj da su negdje ozbiljno pogriješili, nešto je u toj slici bilo bolesno, nešto je bilo neljudski pogrešno? No ipak su prešli preko svega i  uredili masovna groblja pobijenih domaćih seljana pitajući se tko ih i zašto pobi, tko pobi sve te starce, djecu, žene, nenaoružane muškarce, ali nisu vidjeli odgovor, jer nisu htjeli vidjeti. Bojali su se, ni sami ne znajući čega se boje, možda su ipak mogli čuti bezglasne krikove u patnjama umiruće djece, možda ih savjest peče zbog izdaje vlastitog roda i neljudskog oprosta ubojicama?

Eto, to je priča o Tomićevoj stvarnosti, o moralu bez morala i ljudskosti bez ičega ljudskoga i pravdi bez truna pravde, to je taj antifafašistički svijet moralnog apsurda i nakaznih duša.

A onda dalje laže rezervni podoficir Tomić, jer to je ta čast i to čojstvo JNA oficira i podoficira, da Stipetić kaže da ga nisu pozvali iako Stipetić na tom istom Jutarnjem izjavi da su ga zvali iz protokola MORH-a i pitali treba li mu auto da dođe po njega, dakle zvali su ga. Također kaže da nije u stanu od 1.8. pa ne zna je li mu stigao poziv za proslavu, a poslan je, zašto bi netko tako nešto lagao, osim rezervnog podoficira koji kako vidimo svjesno i namjerno laže i obmanjuje javnost.

Laže također Tomić da je general Stipetić spasio bitku i da bi mi svi pomrli a Hrvatska izgubila rat da nije njega bilo. Uz dužno poštovanje prema njegovom znanju koje je sigurno ogromno i neprocjenjivo, činjenica je i da ta bitka jest bila teška, a kako ne bi bila teška kad je nasuprot stajao strahovito naoružan 21. korpus sa 5000 vojnika? Da je Hrvatska imala 91. samo ono što je imao ovaj korpus gdje bi nam bio kraj, ali nije. Da su branitelji Vukovara imali deseti dio tog oružja i oruđa Vukovar ne bi nikad pao, ali nisu. Pa kako onda očekivati da ih poraziš bez žrtava? Prijatelj koji je bio jedan od zapovjednika specijalnih snaga policije na tom području kaže mi da je proboj već bio izvršen i da je general Stipetić stigao na kraju, bilo kako bilo odazvao se i odmah pohitao izvršiti zapovijed predsjednika Tuđmana i za to mu svaka čast, što god da je istina.

“Ono uglancano, obrijano, začešljano i zakopčano Bulatovo stupanje pred Stipetićem mnogima se nije svidjelo. Živcirala ih je priča o vojničkoj časti i poštenju. Petru Stipetiću naši nisu oprostili da je bio gospodin, a ni pokojnom Čedi Bulatu, uvjeren sam, njegovi sve do smrti nisu zaboravili kako se osramotio kad je ustašama čestitao na pobjedi. Šta mu je, pobogu, to trebalo? Bruka, bre! I dandanas, dvadeset dvije godine kasnije, i srpske i hrvatske nacionaliste boli kad se sjete patetičnog raporta u ljeto 1995. na Baniji. On se ne uklapa u njihova stajališta o svijetu i čovjeku, u povijest kakvu oni žele, ta zgoda ne stane u njihove palanačke mozgove, među njihove skučene horizonte.” Tomić za Jutarnji

Čovjek koji veliča genocidne ubojice kao časne i poštene govori o skučenom palanačkom horizontu? O Bože ima li te? Čovjek koji čast i poštenje vidi u uglancanim čizmama i začešljanoj kosi, a ignorira tišinu i muk prazne zemlje koju ostaviše ubojice, kakav je to čovjek, kakav je to odgoj, kakvi su to ljudi? Kad su ubojice odlazili vukući za sobom i svoj narod (da opravdaju svoja nedjela apsolutnom voljom naroda, što je također poprilično nategnuto) nikoga nije bilo da im mahne, nikoga da im kaže ostanite, osim Stipetića i onih koji su došli izvana, nikoga jer su sve pobili, gdje je tu čast? Gdje je tu poštenje Tomiću? Kad su gazili svoj narod tenkovima, bježeći pred hrvatskom vojskom, pa sve pregažene kao i obično pripisali nama kao žrtve naše okrutnosti, onda se isto radi o časti i poštenju na njihov, tomićevski način.

“Grije nas uspomena kako su i pored niza krvavih zločina u prošlom ratu, bezbrojnih ustaša i četnika što su se međusobno divlje istrebljivali, tu bila i nekakva gospoda poput Petra Stipetića i Čede Bulata, oficiri i džentlmeni, vitezovi, samuraji, koji su nas sačuvali da sasvim ne poživinčimo i čestitali protivniku ako ih je taj u poštenoj borbi zasluženo pobijedio. Kakav bi to, naposljetku, pakao bio da nitko nije bolji od nas?” Tomić za Jutarnji

Četnicima-velikosrbima, jugoslavenima, orjuni, srbijanskim konjušarima i plaćenicima u Hrvatskoj i dalje smo svi mi ustaše, a jedini časni Stipetić i Bulat, pa hajde što veliča Stipetića, ali grobovi mrtve djece i svih civila na Baniji govore da se Tomić potpuno izgubio u ludilu mržnje prema svemu hrvatskome kad veliča kao oficira, džentlmena, viteza, časnog i poštenog čovjeka jednog od satrapa satrapije, tzv. SAO Krajine, Čedu Bulata. Oprosti mu Bože, ne zna što radi!

Satrapa pod čijim zapovjedništvom su pobijena ova djeca nazivati časnim i poštenim, samurajem i vitezom, oficirom i džentlmenom, može li niže i odvratnije od toga?

Nemojmo se zavaravati, Tomić nije samo neuk i neinteligentan, on je ekstremno zao, jer samo ekstremno zao čovjek može od ubojica djece raditi heroje i časne oficire, džentlmene, viteze… A i masno je plaćen da radi to što radi, 30 srebrnjaka njegova je plaća, naime za ovakve uratke od pamtivijeka je plaća 30 srebrnjaka i sve što ide uz taj ugovor.

Stjepan Štimac/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Komentar

Kako su se Boris Miletić i povijest kao znanost posvađali

Objavljeno

na

Objavio

Gledam sliku, uredan, zalizan, k’o s plakata, ali izdrečen, krši i i lomi ruke, odaju ga oči, uznevjerno gleda ko da se boji da će taj čas banuti cvitak ili ne daj Bože još gore – kajić.

Voditeljica također uznevjerena, zapinje u strahu da ne postavi koje normalno i pravo pitanje, od tisuću mogućih, borba, patnja, stenju, znoje se, samo što ne pobjegnu, obadvoje…

Nisam gledao do kraja jer sam hitno morao ići šiljiti zob, ali se ne bih začudio da su pobjegli koliko ih noge nose, obadvoje… (http://hr.n1info.com/a249093/Vijesti/IDS-salje-zakon-Zatvor-za-ZDS.html)

I kako to obično biva, u želji da uopće ne talasa voditeljica počini ključnu grešku i zategnu kamenčinu u plićak, odnosno upita našeg junaka, između ostalog, sljedeće pitanje:

Kako gledate ne rješenje koje je Vlada donijela u dogovoru s HOS-ovcima vezano za spornu poloču prvo postavljenu u Jasenovcu, a sada preseljenu u Novsku?

… Držim da to jako šteti Hrvatskoj i vrijeđa naše građane, posbice nas u Istri jer sjetimo se što je činio ustaški pokret – odrekao se dijelova Hrvatske – Dalmacije, sjetimo se da su upravo antifašisti donijeli povijesne odluke o priopjenju Istre matici Hrvatskoj. Stoga ne znam tko danas u Hrvatskoj može biti protiv antifašizma s jedne strane, a s druge relativizirati taj pozdrav kad svi skupa znamo što on znači. Premještaj ploče je po meni još gori potez. To je jednostavno trebalo maknuti i jasno definirati da to nije dozvoljeno. Stoga će IDS upravo u proceduru uputiti takav zakon koji će jednom zauvjek definirati koje stvari u ovoj zemlji ne možemo tolerirati. Ne da ćemo ih zabraniti – nego one koji se s time pokušavaju igrati – njih naprosto treba kazniti.”  B. Miletić

I eto problema. Naime, kako Boris Miletić nije baš volio povijest i slične discipline, o tim temama ne zna gotovo ništa, osim onoga što je na nekom derneku pokupio od povjesničara njegovog kalibra, koji su to isto čuli na nekom derneku od SKH komesara i starih partizana koji su završili više kurseva i tako stekli dr., mr., grr., krklj.,žvrlj., dipl krkan…, i slične titule, dakle to je posuđeno neznanje i nije opravdanje, bar ne bi smjelo biti inteligentnom i pametnom čovjeku, jer inteligentan i pametan čovjek zna što zna i nikad ne govori o onom što ne zna kao da zna. Nije sramota nešto ne znati, no sramota je biti toliko bezobrazan i bahat pa donositi sudove o ozbiljnim stvarima kao što su antifašistički pokolji u Istri, a sve utemeljeno na neznanju.

Idemo redom.

Držim da to jako šteti Hrvatskoj i vrijeđa naše građane, posbice nas u Istri jer sjetimo se što je činio ustaški pokret – odrekao se dijelova Hrvatske – Dalmacije…” B. Miletić

Počinje Boro oštro o ustaškom pokretu koji je činio nešto po Istri, no zape, vjerojatno je razmišljao da lupi neku cifru od milionče ili dva, pobijenih Istriana Srba, al se u zadnji tren dosjeti da ustaše nisu ni bili u Istri, a bogami ni Srbi, pa bi bilo mnogo puno glupo…, a onda mu sinu – “odrekao se dijelova Hrvatske – Dalmacije…

Dakle, jadna mala neshvaćena Istra dugo je plakila, a plaki i stenje i danas sa Borisom na čelu, kad je ustaški pokret 26. lipnja 1921. sveže odrezanom kraljevom rukom potpisao te neke smiješne Rapalske ugovore o kojima Boris Miletić nije ništa čak ni načuo na drugarskim dernecima, a kojima je Italija dobila djelove Dalmacije, Rijeku, djelove Istre… Naravno, povijesne knjige ništa ne govore o ustaškom pokretu kad se spominju Rapalski ugovori, ali to nema veze, Bori je dovoljno da je nadređeni drug komesar to tako definirao i to mora biti povijest, a ako dokumenti i knjige povijesti tvrde drukčije drugovi će sve da ih spale, da dalje ne unose zabunu oko Istre i da napokon bude Boro i svi drugovi u pravu, povijesnim činjenicama uprkos i nasuprot, uz prigodnu parolu: Smrt istini, sloboda lažovima i neznanju!

…sjetimo se da su upravo antifašisti donijeli povijesne odluke o priopjenju Istre matici Hrvatskoj. Stoga ne znam tko danas u Hrvatskoj može biti protiv antifašizma s jedne strane, a s druge relativizirati taj pozdrav kad svi skupa znamo što on znači.” B. Miletić

Boro “ne zna i ne zna da ne zna”, za takve je veliki učitelj Kong Fu Ce rekao “Čuvajte ih se“.

Naime, na temelju kriterija o etničkom ključu kao principu razgraničenja (Londonska konferencija) crkvenoj statističkoj dokumentaciji istarskih svećenika predvođenih Božom Milanovićem te knjigom koja je rad više znanstvenika i koja je dokument – Cadastre national de l Istrie, Istra je (Pariška mirovna konferencija) pripojena Hrvatskoj. Antifašisti, oni sebe tako zovu od milja no svi znamo tko su i što su, su mogli donijeti i povijesnu odluku o pripojenju Beijinga, Tokya, Hong Konga, Londona, New Yorka, Kalkute, Jupitera i Fobosa, jednako kao i sve nabrojano ne bismo vratili ni Istru da nisu postojali crkveni dokumenti i da nije uložen mukotrpan rad da se sve sabere i prikaže u formi dokaza, za razliku od divljaka iz šume koji nisu shvaćali koncept pravnog vlasništva, etničke strukture ili općenito civilizacijskih normi. Divljaci su jedino znali mahati puškama, trpati Talijane i Hrvate civile u fojbe, zazidavati u rudnike, prijetiti osvajanjem Trsta oružjem, ali to ne ide tako i ne bi ni Istra nikad bila Hrvatska da su šumski divljaci bili jedini argument.
http://www.matica.hr/vijenac/484/je-li-bilo-pozitivnih-strana-18902/

Stoga ne znam tko danas u Hrvatskoj može biti protiv antifašizma s jedne strane, a s druge relativizirati taj pozdrav kad svi skupa znamo što on znači.” B. Miletić

U Hrvatskoj nitko nije protiv antifašizma, nije nikad ni bio!

Hrvati su oduvijek antifašisti, u Domovinskom smo ratu bili antifašisti boreći se protiv fašističko nacističkih hordi sa zvijezdom i kokardom na čelu.

U drugom svjetskom ratu partizani se kite antifašizmom i najveći otpor fašistima – srpskim četnicima i Talijanima – daju upravo Hrvati.

I ono najbolje i neporecivo: Ustaški pokret nastao je utemeljen na antifašizmu kao otporu velikosrpskom divljačkom fašizmu i nacizmu. Izvorna ideja ustaškog pokreta je otpor fašističko nacističkoj okupaciji velikosrpskog hegemona, tko može poreći okupaciju i surovi teror velikosrpskog fašističkog okupatora nad hrvatskim narodom od 1918. do oslobođenja? Taj fašističko nacistički, velikosrpski i hegemon u Kraljevini Jugoslaviji uveo je rasne zakone ničim izazvan, tako su kao otpor i nasuprot fašizmu nastali ustaše.

Što se tiče pozdrava “Za dom spremni” ne znam i ne mogu shvatiti što je Miletić Titin tić mislio kad je rekao da svi znamo što on znači, no znam da meni i milijunima Hrvata znači za dom spremni. Dakle, spremni braniti svoj dom, onaj tko misli da će mene natjerati da ne budem spreman braniti svoj dom nekakvim okrutnim zatvorskim kaznama tipa Goli Otok (ili gore) je kompletna budala i definitivno neprijatelj moga doma i moje obitelji i može on mene u svom orwellovskom fašizmu spremiti na robiju, (ali ne bez krvave borbe) mučiti, ponižavati, no ako se vratim opet sam spreman braniti svoj dom, ako me ubijete jer želite moj dom = domovinu otimati/pljačkati, dočekat će vas moji nasljednici, spremni također. Moja je preporuka da se okanete više moga/našega doma/domovine i da razmislite o opciji da svoj dom i domovinu izgradite poštenim radom, a onda bih ja vas pitao jeste li  spremni braniti svoj dom?

Stjepan Radić u svojim je govorima molio braću Srbe za razum, pozivao na “sviest i čovječnost“, govorio o srpskom narodu kao braći i pozivao ih da zajedno gradimo društvo ravnopravnih, uporno pokušavao spriječiti ono što će se dogoditi, ako se nastavi surova fašistička okupacija, nije išlo… Glas razuma, glas ljubavi i prijateljstva, glas civilizirane budućnosti i zajedništva u ravnopravnosti, fašisti i nacisti odbiše i okrutno ga ubiše opijeni mračnom fašističko nacističkom moći. A onda, poučeni iskustvom, nastupiše ustaše, pa onda opet logično sve zasluge za stvaranje ustaškog pokreta, onakvog u kakav se pretvorio, idu velikosrpskom hegemenu bez duše, srca  i mozga.

Odmah u začetku stvaranja NDH djelovi mentalno i fizički zaostale vojske Kraljevine Jugoslavije i nabrijani srpski seljaci fašisti, naoružani oružjem okupatorske vojske koja se povlačila, pokrenuše pokolje diljem NDH, gotovo identično kao devedesetih. Naravno da pokolji Hrvata nisu na dobar način utjecali na ustaše i Antu Pavelića, pa nastade krkljanac u kojem ni antifašistički ustaški pokret ne ostade čista obraza. Dakle, uzrok i posljedica, ne može biti jednostavnije. No izvornom antifašističkom ustaškom pokretu se ne opravdava ono što je bilo pogrešno, zločini, kao što se to opravdava tisuću puta gorim zločincima partizanima, koji u neko doba sebe proglasiše antifašistima iako su nekoliko godina bili dio Sila Osovine, dok Hitler nije napao Rusiju. Istovremeno je KPH pregovarala sa Vladom NDH o legalizaciji stranke, no to je propalo napadom na Rusiju.

Komunistička partija pozdravlja ustaški pokret ličkih i dalmatinskih seljaka i stavlja se potpuno na njihovu stranu”.  Iz KPJ glasila broj 28. iz 1932. godine.

Jedno je znakovlje koje se odnosi na razdoblje komunizma, a drugo je razdoblje antifašizma i narodnooslobodilačke borbe. Dakle, ta zvijezda petokraka je oslobodila naše gradove, oslobodila našu Istru i pripojila je matici domovini. Ne znam kako netko može biti protiv toga. Znate da imamo brojne trgove i ulice s tim nazivljem, i škole i mi se na to ponosimo.”  B. Miletić

Prije petnaestak godina, otprilike, gledao sam političku emisiju u kojoj su se sučelila dva političara, s njima je u emisiji gostovao dr. sc. Goran Švob, filozof i profesor logike na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Ne sjećam se koja je bila tema, ne sjećam se niti jedne riječi, ali se sjećam kao da sada gledam kako je profesor Švob gledao lijevo, desno, lijevo, desno…, sat vremena, pokušavao je shvatiti o čemu ovi govore, ali jednostavno nije išlo, a zašto? Profesor Švob je bio odrastao čovjek, vrstan logičar, analitičar i onda se odjednom nađe između dva po godinama starija čovjeka, a priča ko u ludari. Meni je to bilo smiješno, ali razumijem da profesoru nije bilo, nego je bio u čudu i vjerojatno počeo sumnjati u svoj zdrav razum, jer čovjek jednostavno ne može vjerovati da ljudsko biće može odrasti, ostariti i biti na razini naše braće političara, tako se nekako i ja osjećam čitajući Miletićeve eskapade o vremenu komunizma i antifašizma.

Jedno je znakovlje koje se odnosi na razdoblje komunizma, a drugo je razdoblje antifašizma i narodnooslobodilačke borbe.” B. Miletić

Jednostavnom pretragom u Google “Savez komunista Jugoslavije“, dobio sam članak na Wikipediji u kojem stoji da je Komunistička partija Jugoslavije osnovana kao SRPJ (k) 1919. no 1920. preimenuje se u Savez komunista Jugoslavije, stoji također da je SKJ stao na čelo uspješnog otpora bla bla truć… da je totalitarno vladao Jugoslavijom, te da se 1990. raspao na nacionalne agenture po republikama. Rezultati pretrage “SKH” donose nam zastrašujuću vijest, za one koji nisu znali, da  je  SKH promijenila 1990. naziv u Stranka demokratskih promjena, a kasnije Socijaldemokratska partija, dakle SKH je i dan danas na životu. Tito je od 1937. bio generalni tajnik SKJ, te gospodar smrti i bijede do svoje smrti – 1980.

Što je veliki pjesnik, filozof i drug, gosp. Miletić hotio reći zasigurno će ostati skriveno svim budućim generacijama filozofa, povjesničara, psihijatara i znanstvenika svih vrsta. Ja kad bih išao gatati što je pjesnik htio reći pretpostavio bih da je drug i filozof pijan ko deva, ostalo ne smijem ni pomisliti, a osobito da ovakav lumen vodi neku regiju/religiju, zastrašujuće?

Kad bi se ovo i dalo raščlaniti/razdvojiti komuniste i tzv. antifašiste, a ne može jer je Tito bio komunist, komunistička partija vladala je do raspada Jugoslavije, vlada i danas preko sinova i unuka, onda bi bilo još zanimljivije objašnjenje masovnih pokolja tzv. antifašista po Istri, Naime, što se Istre tiče tu je partija odigrala još i najmanju ulogu, odnosno skoro nisu ni znali da je Istra ostala bez okupatora kad je Italija kapitulirala te ih je na poprištu događaja bio mali broj, a oni koje Miletić hvali kao antifašiste osobno pobiše desetke tisuća Talijana, Hrvata i Njemaca. I gle čuda, baš tamo gdje se veliki filozof Miletić htio distancirati od komunista, kao, sad je svima nama poznata činjenica o okrutnim komunistima i jako dragim nekim antifašistićima, ispada da su komunisti u ovoj priči većinom nevini, a simpatični mali antifašistići teški zločinci i masovni ubojice.

Prema preporuci “povjesničara” Miletića treba razlikovati antifašiste od komunista, koji valjda jedino u ovom slučaju blagog pojma nisu imali da njihovi mali antifašistići masovno ubijaju, no to im nije smetalo da dokazane ubojice odmah prigrle u svoje okrilje, dapače, a što sad sa znakovljem koljačke antifašističke bande reći će nam drug filozof i povjesničar u nekoj drugoj emisiji, kad malo dođe k sebi od ove.

Dakle, kad Boris Miletić hvali Tita i ponosi se ulicama, trgovima, wc-ima, kafanama… koji/koje nose imena najvećih koljača čovječanstva, onda se mora ponositi i proglasom o podršci ustašama iz 1932.. Mora se ponositi i pregovorima Titove KPJ i KPH koja je drugovala sa ustaškim režimom. Mora se ponositi fojbama i pokoljima 6 do 15 tisuća Talijana koje pobiše antifašisti a drug Furio Radin kao predsjednik tih istih antifašista koji pobiše stanovništvo Istre za te pokolje ladno u Saboru optuži Pernara i neke njegove sunarodnjake, ludnica otvorenog tipa. Mora se ponositi pokoljima Hrvata narodnjaka kojima isto napuniše fojbe nakon kakti oslobođenja, a sve u želji da nemaju nikakvu političku konkurenciju. Mora se ponositi i tim da se Tito pokoljem najmanje milijun nevinih vlastitih građana popeo na visoko deseto mjesto najvećih zločinaca svijeta, i ponosi se.

Čega se pametan srami time se budala ponosi!

Dalje voditeljica kao napada, a Miletić se kao brani, no groteskno izgleda kad voditeljica kao krimen antifašistićima navodi Goli Otok pokraj tisuća jezivih stratišta poput Hude Jame, Srba, fojbi i bespoštednog pokolja Talijana i Hrvata u Istri, 128 masovnih grobnica u i oko Zagreba, potpunog genocida nad Hrvatima u Lici, na Banovini, Hercegovini i po čitavoj NDH, a kasnije od Vardara pa do Triglava.

Groteskno izgleda kad Miletić navodi da je petokraka oslobodila Istru, u kojoj bitci, valjalo bi pitati ovog velikog povjesničara reda veličine Klasić, Babić, Tomić, Mirt, Šešelj, Krpelj.

Treba vrlo jasno razlikovati komunizam kako jedno totalitarno uređenje od antifašizma i narodnosolobodilačke borbe. Za mene je antifašizam donio pozitivne stvari, prihvaćen je u Europi, a komunizam, sami ste spomenuli Goli otok, to je nešto što treba osuditi, to nije prihvatljivo.” B. Miletić

Groteskno se osjećao prof. Švob davno jednom u jednoj emisiji slušajući razgovor između dva bića čiji su preci navodno sišli sa drveta i navodno otišli drugom linijim ostavivši braću čimpanze u čudu, groteskno se sad osjećam i ja kad moram naći paralelu za ove bezumne riječi?

Sadržajno, etički i logički identična izjava ovoj od istarskoga prvaka bi bila primjerice ova:

Treba vrlo jasno razlikovati Hitlerov nacizam kao jedno totalitarno uređenje od Hitlerove socijaldemokracije i bitke za boljitak njemačkoga naroda, te uređene Europe u kojoj se poštuju zakoni, okrutni i ubilački, ali zakoni. Za mene je Hitlerova socijaldemokracija donijela pozitivne stvari i prihvaćena je u Europi (zar ne?), a nacizam, sami ste spomenuli da se Hitler jednom derao na Evu i da se ona popiškila, to je nešto što treba osuditi, to nije prihvatljivo.

Ponekad, nakon razgovora sa nekim ljudima, čovjek osjeti potrebu da prijateljski pomiluje kamen, osmjehne se drvetu i sa puno poštovanja skine kapu pred magarcem.

Stjepan Štimac/Projektvelebit.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Komentar

Tko to ‘pakira’ Andreju Plenkoviću!?

Objavljeno

na

Objavio

Mali Ivica bio je predmet napada u cijelom razredu sve dok se jednog dana nije pojavio sa svojim velikim starijim bratom. Do tada su svi iz razreda udarali malom Ivici čvoke, pa i učiteljica ali od kada se pojavio stariji brat, malog Ivicu nitko ne dira, a sada stariji brat udara čvoke njegovoj učiteljici.

Kolika je sličnost između Hrvatske i njenog položaja u EU i ove priče – velika, podudara se u ‘svim segmentima’.

Hrvatska, isto kao i mali Ivica, treba starijeg brata, a stariji brat u ovoj priči je Uncle Sam. Taj stariji brat, spriječiti će ponižavanje i ucijene Hrvatske od pojedenih interesno povezanih zemalja iz EU, ali i njoj najbližeg susjedstva, a sama učiteljica u liku Angele Merkel, podviti će rep u strahu da i ona ne dobije radi Hrvatske čvoke od njenog starijeg brata. Svjesna je Angela da Ivičin stariji brat ne ovisi o njoj već ona o njemu. Svjesna je da njena Njemačka sa SAD ima veliki suficit u trgovinskoj razmjeni sa SAD, daleko veći nego što ima s Rusijom da bi se tek tako mogla upetljati u geopolitičku igru pokera, a poker je ipak igra koju daleko bolje igraju Amerikanci.

Sad dolazimo do pitanja – Gdje je tu Hrvatska i koliko su sva ta događanja povezana sa Hrvatskom i koju igru igraju pojedine strukturu u Hrvatskoj.  Izbrišimo iz mainstream medija sve priče o pločama, referendumima , sve to služi u svrhu skrivanja istine o stvarima koji su puno bitniji za Hrvatsku i njenu opstojnost.

Problemi za Hrvatsku, kreću od onog trenutka kada je Rusija odlučila da svoje interesne pipke pruži i prema Hrvatskoj, a taj trenutak ili bolje rečeno način, pronašli su u Agrokoru i njegovim financijskim problemima. Ulazak Sberbanke u Agrokor, odnosno njihova odluka da kreditira posrnuli koncern nema nikakve veze s bankarskim interesima, u pitanju su geopolitički interesi.

Jesu li Rusi u toj priči imali i saveznika u Hrvatskoj ali i u EU – naravno da jesu. Posebna priča je miniranje inicijative Tri mora, ne to ne minira vlada i premijer Plenković, to miniraju oni koji formalno nisu na vlasti ali jesu uz vlast, kao krpelj, priljepak koji skriven u mekom tkivu vlasti hrani svoje privatne interese zanemarujući nacionalne.

Nova američka administracija vratila se, ako ništa drugo pokušava se vratiti svojim geopolitičkim interesima u Europi. Hrvatska je u toj podjeli interesnih zona na ključnom mjestu i Uncle Sam tu neće ništa prepustiti slučaju. Inicijativa Tri mora nije opasnost za Europu, ona je opasnost za Njemačku i Rusiju odnosno njihove interese, a pojedini hrvatski krpelji uplašeni za svoje privatne interese, rade sve da prvo sebe namire no i za njih ima protumjera, zubar da ih kao bolesni zub izvadi i baci ali u drugačijem kontekstu u odnosu na izjavu Ante Đapića.

Ovih dana potpisan je desetogodišnji ugovor o isporuci plina za hrvatsko tržište između Gasproma i PPD. Na izgled ništa čudno niti neuobičajeno, vijest za naslovnice svih medija, top vijest, osiguranje energetske sigurnosti- no jeli baš tako ? Tko se to gura u energetsku politiku, tko su ti koji to rade u tajnosti? U medijima se ova vijest marginalizira.

Tko bira timing da se to odradi i objavi. U vrijeme objave te vijesti, premijer Plenković leti u NY, leti vjerojatno bez saznanja o njoj. Ta vijest za Velikog brata nije novost, oni za nju znaju i čekaju našeg premijera da im objasni neke stvari, nadam se bez klečanja na kukuruzu. Zašto se neke stvari užurbano rade prije dolaska novog američkog veleposlanika, ne radi to vlada, to rade krpelji skriveni ispod pazuha nekoga iz vladajućih struktura. Tko to pakira Andreju Plenkoviću.

Ako je netko mislio da se dolaskom novog veleposlanika SAD, Roberta Kohorsta neće ništa promijeniti u odnosu na dosadašnju veleposlanicu- grdno se vara. Robert Kohorst ne dolazi da roštilja i zabavlja se s nevladinim udrugama, tračati Hrvatsku i pisati neobjektivna izvješća, on dolazi raditi u interesu SAD ali i Hrvatske. Robert Kohorst dolazi da bude Veliki brat koji će odmah zatražiti od mlađeg brata da ga odvede na Krk, otok Krk- jesam li dobro napisao, da vidi kako napreduju radovi na izgradnji LNG terminala. Kod Amerikanaca ne postoji uzrečica – Obećanje ludom radovanje.

Ante Rašić

facebook komentari

Nastavi čitati