Pratite nas

Hrvatska

Što su zapravo ‘Vatikanski ugovori’?

Objavljeno

na

U Hrvatskoj postoji duga tradicija lupetanja napamet, bez imalo upućenosti u meritum stvari. Ovo je naročito izraženo kad se radi o bilo kojoj temi vezanoj na RKC, prema kojoj postoji ogromno neprijateljstvo u jednom manjem, ali vrlo glasnom i agresivnom dijelu populacije.

Kad se očito, otvoreno, tendenciozno, i zlonamjerno laže o bilo kome i čemu, imam potrebu braniti činjenice. Čak i kad su u pitanju organizacije poput RKC, za koje inače u životu nisam previše mario. Razlog je jednostavan: propaganda i laži su u korijenu svih velikih društvenih zala, neovisno kad i u čije ime se javljaju. A laži uvijek nailaza na mnogo bolji prijem u javnosti od golih i lako provjerivih činjenica. U pozadini takvih kampanja laži uvijek stoje nečiji politički interesi – a namjere onih koji se služe kampanjama laži i dezinformacija nikad nisu dobre.

Takvih je laži koje su s vremenom prihvaćene kao neupitne istine bilo prilično samo u zadnjih par godina – od one o milijardama za Biskupske dvore od poludragog kamena, iako svatko tko ima google može provjeriti kolika je cijena građevnog oniksa kakav je primijenjen na dotičnoj fasadi (u pravilu stotinjak dolara po kvadratu), kao i to da se ne radi o poludragom kamenu, do slučaja Azimut o kom sam više puta pisao, gdje su arheološka istraživanja koja provodi Ministarstvo kulture proglašena, bez ikakvog temelja ili osnove, “gradnjom faraonske grobnice biskupa” koja ni manje ni više nego ugrožava temelje katedrale, a jedna obična intervencija zbog remećenja javnog reda i mira u tri ujutro u centru naseljenog mjesta, koju s dotičnim biskupom povezuje tek to što stanuje na pedeset metara od dotičnog noćnog kluba, koji suprotno dezinformacijama nema nikakvu dozvolu za bilo kakvu buku izvan kluba iza dva ujutro, što po zakonu uostalom ne može ni teoretski imati, proglašena napadom na kulturu, turizam, i noćni život grada.

Priča o vatikanskim ugovorima traje otkad su potpisani, a tome je gotovo dvadeset godina. Po raznim hejterskim i anticrkvenim grupama i udrugama, Hrvatska daje milijarde godišnje mrskoj RKC, posve nepotrebno i neutemeljeno, a usto je to po njima narušavanje principa sekularizma.

Niti jedno nije točno, kako ćemo vidjeti.

Tzv. “Vatikanski ugovori”, što je pojam koji obuhvaća međunarodne ugovore koji predstavljaju formalno-pravni okvir diplomatskih odnosa između Svete stolice (a ne Vatikana kao države, kako se pogrešno tumači)  postoje ukupno četiri: Prvi je Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture; ratificiran 24.siječnja 1997.

Drugi je Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušebrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske;
ratificiran 24.siječnja 1997.

Treći je Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o pravnim pitanjima, ratificiran 9.veljače 1997.

I posljednji je Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o gospodarskim pitanjima; ratificiran 4.prosinca 1998.

Da bi se razumjelo smisao tih ugovora, treba znati da je Sveta Stolica središnje upravno tijelo Katoličke crkve – a ne “vlada strane države”, kako se to pogrešno prezentira. Papa dakle sklapa konkordat kao vjerski poglavar i predstavnik vjernika katolika u dotičnoj državi, a ne kao predstavnik Vatikanske Države.

Papa još od 1870. nije teritorijalni suveren, nitu svjetovni poglavar. Sveta stolica jest međutim subjekt međunarodnog prava, i to je razlikuje od ostalih vjerskih zajednica koje također imaju ugovorima uređene odnose s Vladom RH. I upravo kao i RKC, financiraju se iz budžeta. Da je Hrvatska sekularna država, svjedoči upravo to ona nema takav ugovor samo sa Svetom stolicom – nego sa svim većim vjerskim zajednicama koje djeluju na teritoriju RH. Isto tako, novac koji vjerske zajednice dobivaju iz proračuna je razmjerno jednak za sve – naravno, u odnosu prema broju vjernika koji se utvrđuje popisom stanovništva. Pravoslavna, islamska i ostale zajednice dobivaju iz proračuna ono što i RKC, naravno srazmjerno broju vjernika i vjerskih objekata. Kad bi se “građanske udruge” tipa “Nisam vjernik”, “mrzim crkvu”, “smeta mi buka crkvenih zvona” i slične nebulozne inicijative kojih u Hrvatskoj ima na tisuće, financirale prema broju članova i sljedbenika, kako se financiraju vjerske zajednice, vjerojatno ne bi dobivale ni tisućiti dio novca koji ovako sišu iz proračuna!

Zašto neće biti raskidanja Vatikanskih ugovora?

I ovdje dolazimo do prvog razloga zašto je Milanović razočarao svoje birače rekavši da neće biti raskidanja “vatikanskih ugovora”. Država ima ustavnu obavezu tretirati sve građane jednako. Kad bi ukinula financiranje RKC, morala bi, prema načelu ravnopravnosti građana, ukinuti financiranje SVIH vjerskih zajednica. Uključujući pravoslavnu, primjerice, što svakako ne bi bilo lijepo dočekano u susjedstvu, a vjerojatno ni od dobrog dijela onih koji se protive financiranju RKC. Tada bi se moralo prijeći na porez, odnosno prirez, kakav postoji u nekim državama EU, što bi zapravo vjerojatno pogodovalo RKC, bar financijski. No postoji i bitniji: “Vatikanski ugovori” imaju karakter – međunarodnih ugovora, i to ih jedino razlikuje od ostalih ugovora sklopljenih s ostalim vjerskim zajednicama. Druge vjerske zajednice nemaju međunarodni pravni subjektivitet. Sveta Stolica je tu iznimka, a to ima korijene u tome što je vatikanska diplomacija diplomacija jedna od najstarijih i najiskusnijih u Europi, ali i u tome što je katolička crkva nerazdvojni dio povijesti kontinenta, i njegovog civiliizacijskog uspona na vrh svijeta. U Hrvatskoj, Sveta Stolica je diplomatski pristutna od vladavine  bana Borne: 679. godine je sklopljen prvi međunarodni savez između Hrvata u njihovoj novoj postojbini, i to sa Svetom Stolicom na kojoj je sjedio papa Agaton. Od onda je RKC bitan dio javnog života u Hrvatskoj, ali i dio nacionalnog identieta te jamac očuvanja istog.

Pravna vrijednost međunarodnih ugovora nadilazi zakone svake države, te ih nije moguće raskinuti niti mijenjati jednostrano. U slučaju njihovog kršenja, primjenjuje se međunarodno pravo. Ugovori, dakle, jamče Katoličkoj crkvi, ali i drugim crkvama koje imaju sklopljene ugovore s vladom RH, pravnu sigurnost, i štite vjerske zajednice od samovolje i hirova političkih i uopće građanskih vlasti, koja je bila tako česta u XX stoljeću. Velik dio prošlog stoljeća odnos Crkve i države nije bio pravno uređen ugovorima, kako to treba biti u civiliziranim državama, već je bio prepušten volji pojedinaca i raspoloženju vlasti.

Tu je posebno važan ugovor o pravnim pitanjima, koji određuje okvir javnog djelovanja Crkve te odnos između Crkve i države. Time je zajamčeno da su i Crkva i država, svaka unutar svog poretka, posve neovisne jedna od druge i samostalne u djelovanju: dakle, upravo “Vatikanski ugovori” jesu JAMAC SEKULARIZMA, nipošto kršenje sekularizma! To što mnogi neuki i indoktrinirani smatraju da “sekularizam” znači zabranu financiranja Crkve od strane države, i zabranu javnog i političkog djelovanja crkve, jednostavno nema veze s mozgom. Načelo sekularizma jednostavno znači upravo to: neovisnost države u djelovanju od crkve, i ravnopravan položaj svih vjerskih zajednica pred zakonom. Što ti ugovori upravo i jamče.
Sekularna država je naime koncept u kom je država neutralna spram religije, i ne podržava niti ireligioznost niti religioznost, a usto tretira sve građane jednako neovisno o religijskoj pripadnosti. Engleska, što mnogi ne znaju, nije sekularna država. Državni poglavar je ujedno i vjerski još od 1688., a u domu lordova 26 njih također nose titulu “Lord Spiritual” engleske crkve, “Church of England”. Usto, premijer ne može biti katolik iako to nije izričito zakonom zabranjeno, no zapravo je onemogućenom time što on imenuje visoke dužnosnike “Church of England”, pa je tako Tony Blair smio prijeći na katoličanstvo tek po prestanku službe. Također, ukoliko se prijestolonasljednik oženi ili uda za katolika, on ne spada u nasljedni red za krunu.

Naravno, tumačiti sekularizam onima koji pod svaku cijenu žele istjerati Crkvu iz javnog prostora nema previše smisla, pa njima ovo tumačenje nije niti namijenjeno.

Tim ugovorima je i regulirano da tamo gdje se djelovanje Crkve i države isprepliću – recimo na polju edukacije, zaštite kulturnih spomenika, kod zdravstvenih ustanova i staračkih domova, gdje Crkva sudjeluje u skrbi – Crkva i država surađuju na dobrobit ljudi.

Slični ugovori postoje i u brojnim drugim zemljama. Kao uzor za Hrvastku su poslužili ugovori koje je Španjolska potpisala sa Svetom Stolicom nakon pada fašističke diktature u toj zemlji, 1979. godine. Oni su bili i zalog demokratizacije zemlje. Slični ugovori postoje između Svete stolice i Poljske, Mađarske, te drugih zemalja.

No, od svih ugovora antivjerničkim udrugama je najsporniji onaj o gospodarskim pitanjima, potpisan nakon što je Zastupnički dom Sabora Republike Hrvatske na sjednici 11. listopada 1996. donio “Zakon o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine”. Crkva, kao i svi ostali pravni i građanski subjekti u državi, ima pravo na povrat imovine, po tom zakonu. Međutim, problem je što država dio nacionaliziranih dobara nije mogla vratiti Katoličkoj crkvi, kao uostalom ni mogima drugima, u naturi, što je proizvelo obavezu plaćanja naknade za otetu imovinu. Katoličkoj crkve su vjernici često ostavljali dobra s nakanom da pomaže najsiro­mašnijim i najugroženijim članovima društva, što i jest njeno osnovno poslanje – RKC je i danas najviše angažirana u kairatitvnoj djelatnosti, od Caritasa do javnih kuhinja i centara za odvikavanje od ovisnosti. Taj iznos je zapravo razmjerno beznačajan u odnosu na budžet RH koji prelazi 120 milijardi kuna – radi se o tristotinjak milijuna kuna godišnje, s tim da se Crkva u krizi odrekla dijela tog novca pa to iznosi oko 250 milijuna godišnje. To je manje 60 kuna godišnje po stanovniku, ili oko 5 kuna mjesečno, što je očito najveći problem države u kojoj se milijuni godišnje troše na veterinare koji održavaju na životu Titove muflone na Brijunima i za informatizaciju Pantovčaka, među svim ostalim bizarnim troškovima koje možete pronaći na stranicama ministarstva financija, u nečem što se zove “proračun RH”. Odnosno, za naknadu otete imovine koju nije moguće vratiti niti nadoknaditi, RKC dajemo oko 0,2% proračuna. Tome treba dodati iznos od dvije prosječne bruto plaće za svaku katoličku župu u Hrvatskoj, čime se dijelom financira djelovanje župnika, ali i održavanje i obnova objekata.

No, s druge strane Crkva, kao i ostale vjerske zajednice, održava velik dio sakralnih objekata neprocjenjive vrijednosti – valja se zapitati, kad bi održavanje svih katedrala i crkava u Hrvatskoj palo na trošak budžeta, koliko bi koštali i najtrivijalniji radovi na njima? Vjerojatno, znajući kako se troši državni novac kad se ugovara bilo što, i koliko se mita mora dati raznim posrednicima i udaračima pečata te svima onima koji se “moraju” ogrebati o svaki državni novac, bar deseterostruko…

Recimo i da su ovakvi pojedinačni ugovori relativna novina u reguliranju odnosa između Katoličke crkve i države, koji je tradicionalno reguliran kroz konkordat. Povijest odnosa Hrvatske i Svete stolice u prošlom stoljeću govori o važnosti postojanja takvog ugovora za Hrvate i njihova prava, kako nacionalna tako i ljudska. Naime, slomom Austro-Ugarske 1918. prestao je vrijediti konkordat koji je bio sklopljen 1855. Konkordat između Svete Stolice i Kraljevine Jugoslavije  su u Rimu potpisali jugoslavenski ministar pravosuđa Ljudevit Aver i kardinal Eugenio Pacelli, budući papa Pio Xll, no ti ugovori propadaju 1936.god. zbog opozicije Srpske pravoslavne crkve, koja je željela sačuvati svoj privilegirani položaj u Jugoslaviji. Katolička crkva je bila jedina vjerska zajednica koja u prvoj Jugoslaviji nije imala zakonski uređen odnos s državom.  Sama ta činjenica je dovoljna da se shvati zašto su ti ugovori važni – i kome smetaju.

Nakon rata Tito je najprije pokušao prekinuti vezu između hrvatskog naroda i Svete Stolice, nudeći zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu stvaranje “Hrvatske nacionalne crkve”, slično “Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi” koja je postojala za NDH, što je Stepinac odbio, jer katolička vjera je – univerzalna, kako joj ime kaže, i ne dijeli ljude po nacionalnosti. 1952. zbog Stepinčevog odbijanja da raskine s Vatikanom i osnuje nacionalističku crkvenu sektu, došlo je do strahovitih napada na biskupe i terora nad njima. Papa Pio Xll., tada imenuje Stepinca kardinalom, što je razjarilo diktatora. On tada prekida diplomatske veze sa Svetom Stolicom, optuživši crkvu da se miješa u unutrašnje poslove države, te pokušavši potpuno izolirati Hrvatsku od Svete Stolice i Katoličke crkve u svijetu. Izolacija je svim diktatorima bila učinkovito oruđe stvaranja svoje strahovlasti, a istovremeno odvajanja žrtve od svih koji bi joj mogli priskočiti u pomoć. Ipak, 15.kolovoza 1970. Sveta Stolica i SFRJ uspostavile su diplomatske odnose na razini ambasadora: čak ni Tito nije mogao posve ignorirati vatikansku diplomaciju. Ona je uostalom odigrala i presudnu odluku u odluci o međunarodnom prizanju Hrvatske – što je nešto što će joj vesela družina koja se skupila na skupu protiv tih ugovora oprostiti teže od pedofilskih skandala, križarskih ratova, i inkvizicije zajedno.

Zaključimo onim što je Papa Ivan Pavao II rekao prilikom sklapanja tih ugovora:

Načela vjerske slobode, odvojenosti Crkve od države i potreba međusobne suradnje kao dio demokratskog pravnog sustava, sada stupaju na snagu i u Republici Hrvatskoj, poštivajući vaše povijesne, kulturne i vjerske posebnosti. Ne radi se nipošto o povlasticama danim

Katoličkoj crkvi, nego o redovnome načinu uređivanja međusobnih odnosa Crkve i države na korist svih građana. Jasno je da uređivanje pravnog položaja omogućuje Crkvi da se, s više sigurnosti, posveti svojem vlastitom djelovanju. Crkva samo traži da može nastaviti svoje poslanje služenja novim poletom, žarom i stvaralaštvom, u zoru trećeg kršćanskog tisućljeća”

Autor: Marcel Holjevac

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Hrvatska

“Antife” izviždale Predsjednicu na spomen uloge katoličkih svećenika u priključenju Istre matici zemlji

Objavljeno

na

Objavio

Predsjednica Kolinda Grabar Kitarović danas je boravila u Pazinu povodom Dana Istarske županije i i 70. obljetnice Pariške konvencije

Predsjedničin je govor u Pazinu izazvao pljesak prisutnih nakon što je pozdravila ‘antifašiste’ Istre, ali i zvižduke negodovanja kad je spomenula doprinos Katoličke crkve pripajanju Istre Hrvatskoj.

Na njenu izjavu da je poseban doprinos u narodnoj borbi za slobodu dalo katoličko svećenstvo, prisutni su burno reagirali s negodovanjem. Kolindu Grabar Kitarović, međutim, zvižduci nisu smeli, nego je mirno nastavila.

Treba naglasiti da je katoličko svećenstvo predvođeno don Božom Milanovićem, objavom spomenice hrvatskog svećenstva u Istri, i na druge načine tijekom Pariške mirovne konferencije dalo ključan doprinos konačnoj međunarodnoj potvrdi Pazinskih odluka.

Jednake je zvižduke na spomen utjecaja Katoličke crkve na Istru dobio i saborski zastupnik Anton Kliman, koji se također obratio prisutnima i čestitao obljetnicu.

Bez negodovanja prisutnih nije prošao ni ministar mora, prometa i infrastrukture, Oleg Butković, čiji je govor također bio prekidan povremenim zvižducima.

Prošle su 74 godine od slavnih pazinskih odluka kojima su istarski narodni predstavnici potvrdili već prije izraženu odlučnost Hrvata i domoljuba svih nacionalnosti o priključenju Istre matici zemlji Hrvatskoj, izjavila je između ostalog predsjednica Republike Grabar-Kitarović.

Prošle godine imala sam čast posebno odlikovati istaknutog antifašista Ljubu Drndića, autora proglasa o 13. rujna 1943., proglasa kojim je autentično izražena volja naroda o pripadnosti Istre Hrvatskoj i ujedinjenju, kako je istaknuto, s ostalom našom hrvatskom braćom uz poklik “Živjela hrvatska Istra!”. U tom pokliku izražena je sva ljubav istarskih Hrvata prema domovini koji su, iako su od nje kroz većinu svoje prošlosti odvojeni granicama oduvijek pripadali. To domoljublje nisu mogli gušiti fašistički progoni i zločini, nego su naprotiv, potaknuli otpor tijekom kojega su kroz više od dva desetljeća borbe za slobodu i narodna prava život dali mnogi domoljubi, a mnoge su hrvatske obitelji bile prognane. U Istri su pale prve žrtve fašizma u Europi i u njoj se razvio prvi antifašistički pokret. Svaki istarski domoljub bio je antifašist, neovisno o ideološkoj pripadnosti, kazala je.

Domoljublje Istrijana istim je žarom došlo do izražaja i u Domovinskom ratu, najvećim mogućim odazivom u postrojbe Hrvatske vojske i policije, kazala je između ostalog predsjednica Republike.

Kako su se Boris Miletić i povijest kao znanost posvađali

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati

Hrvatska

Plenković: Sada se vidi da Vlada nije štitila Ivicu Todorića (VIDEO)

Objavljeno

na

Objavio

Ja sam zadnjih pet i pol mjeseci zajedno sa svim ostalim članovima Vlade koliko se ja sjećam od brojnih političkih aktera i komentatora bio optuživan da štitimo jednog čovjeka, da želimo prebaciti na porezne obveznike dug jedne privatne kompanije.

Sad odjedanput izgleda da te optužbe nisu točne.

Ne ulazeći u komentare gospodina Todorića, ono što ja imam reći jest da je naš jedini interes bio zaštiti interes hrvatskog gospodarstva. U tome smo uspjeli zahvaljujući zakonu koji smo donijeli, zahvaljujući mjerama koje su poduzete. Ne samo da su održana radna mjesta, nego je osigurana i opskrba Hrvatske u najuspješnijoj turističkoj sezoni. Dakle, temeljni cilj smo ostvarili.Nije bilo domino efekta, kazao je premijer Andrej Plenković u subotu na zagrebačkom Jarunu.

– Mi smo vlada koja poštuje pravnu državu. Ne miješamo se u pravosudna tijela i to je ono što našu stranku čini drugačijom – dodao je.

Na upit je li bilo pritiska na Ivicu Todorića da potpiše lex Agrokor, kako on to tvrdi u svojem novom blogu, kazao je da nije te da je jasno da je zakon donesen u skladu s Ustavom RH.

– Znate da su odredbe zakona bile takve da su se mogle aktivirati kada je to kompanija željela i nije bilo pritiska od strane Vlade. Naša pozicija je bila da restrukturiranje ima transformacijski učinak na hrvatsko gospodarstvo, mi smo otvoreni da se sve istraži. Jasno je da je zakon donesen u skladu s Ustavom RH. Ja znam što Vlada radi i kojim se načelima vodimo – kazao je.

Mislim da izjave koje kruže ovih dana po medijima pokazuju odvojenost jednog čovjeka od stvarnosti. Što se tiče trenutka i dana kada su gospodin Todorić i uprava Agrokora potpisali zahtjev za pokretanje izvanredne uprave, nije bilo nikakvih pritisaka, barem od strane moje ili od strane Vlade, koliko je meni poznato. A ono što bih željela istaknuti je da je taj zahtjev potpisala cijela uprava Agrokora, rekla je ministrica Dalić.

Podsjetila je da je Todorić još uvijek  upisan kao vlasnik društva Agrokor u Središnjem  klirinškom depozitarnom društvu (SKDD). On je i dalje upisan kao vlasnik i stoga kao vlasnik može u svakome trenutku doći sa sredstvima i ponuditi vjerovnicima da im isplati 40,2 milijarde kuna duga, kolika danas zanamo da je ta brojka, kazala je i ponovila da će konačnu brojku pokazati skoro revizorsko izvješće.

Na novinarski upit zašto se ona spominje u priopćenju, Dalić je kazala da se to mora pitati Todorića.

Dalić  je podsjetila da je mogućnost bankrota Agrokora do koje je doveo Todorić prijetila da više od 30.000 osoba u Agrokoru ostane bez posla, da više od 148.000 radnih mjesta dobavljača Konzuma bude ugroženo i da budu ugroženi brojni hrvatski sektori.

Na novinarski upit zašto je Todorić nakon pola godine promijenio strategiju prema Vladi, Dalić je odgovorila da ne zna. Meni to nije poznato. Kao što sam rekla, sve ovo što vidim po medijima meni izgleda kao govorenje čovjeka koji je u potpunosti odvojen od stvarnosti i koji u potpunosti ne povezuje kakva je gospodarska stvarnost, a kakva je stvarnost koja postoji u njegovoj glavi, kazala je.

Hoće li pismo Todorića naštetiti povjerenju prema Agrokoru, Dalić smatra da to treba pitati dobavljače. Obratite se dobavljačima i pitajte ih koja je praksa bolja, ova kada danas izvanredna uprava redovito plaća sve isporuke sukladno ugovorima i ugovorenim rokovima ili ona koja je postojala za vrijeme gospodina Todorića kada smo vidjeli da su mnogobrojni računi ostajali neplaćeni mjesecima, a i zbog čega toliko raspravljamo u proteklim mjesecima o starome dugu, izjavila je Dalić.

facebook komentari

Nastavi čitati