Što vladajući dobivaju raspisivanjem prijevremenih izbora?

0

U većini sustava parlamentarne vlade vladajuća većina ima pravo i mogućnost provocirati parlamentarne izbore u trenutku kad misli da joj to najbolje odgovara. Izuzetak je njemačka „kancelarska demokracija“, u kojoj je stabilnost vladajuće većine načinom izgradnje institucija definirana kao ključna vrijednost, a postupak raspisivanja prijevremenih izbora vrlo je složen i osjetljiv, objašnjava Davor Gjenero za Direktno.hr.

Premijer Milanoviæ na biraèkom mjestuPosljedica je to loših iskustava „Weimarske republike“, pa je ustavotvorac izgradio sustav u kome nije jednostavno dovesti do raspuštanja parlamenta. Kancelar Gerhard Srhröder prvi je u novoj njemačkoj povijesti, 2005. godine, provocirao prijevremene izbore godinu dana prije isteka mandata, i to u trenutku kad se, zbog ekonomske stagnacije i nezapamćene nezaposlenosti, njegova administracija suočavala s političkom potopom. Od političkog potopa njemačke su socijaldemokrate tada spasile poplave, koje su tu državu pogodile upravo u vrijeme predizborne kampanje, a Schröder je vrlo uspješno organizirao obranu i prvo saniranje njihovih posljedica. Zato je poraz socijaldemokrata, protivno očekivanju, bio tijesan, a relativna pobjednica izbora, demokršćanska liderica Angela Merkel, nakon izbora je sastavila vladu velike koalicije CDU/CSU sa socijaldemokratima.

U dvostranačkom se sustavu, kakav je engleski, politička stabilnost parlamenta podrazumijeva, jer su rijetke situacije poput današnje, u kojoj niti jedna od dviju velikih parlamentarnih stranaka nema većine. Zato je uobičajeno i to da parlamentarna većina ima pravo odlučivati o vremenu provođenja izbora. Klasična politička teorija govori o političkom klatnu, pa stranka obično relativno tijesno osvoji prvi mandat, u tom mandatu provede poželjne ekonomske reforme, koje dovedu do rasta potpore, tako da drugi mandat osvaja s uvjerljivom većinom, da bi pod kraj tog mandata utjecaj reformi iz prvoga mandata obično bio potrošen, pa potpora počinje padati.

Stoga stranke u borbu za drugi mandat najčešće kreću u trenutku kad računaju da će pobijediti s najuvjerljivijom prednošću, a drugi mandat završavaju onda kad misle da im potpora još nije pala na najnižu razinu. I Schröder se, tako, 2005. odlučio za prijevremene izbore, jer je računao da će poraz njegove stranke te godine biti daleko blaži nego što bi bio 2006, a osim toga, sam je „našao bolji posao“ i premijersko ga mjesto više nije zanimalo. Osim što se za njegovim načinom raspuštanja parlamenta vukao neugodan rep pred Ustavnim sudom (neki zastupnici koalicijskih partnera Zelenih uložili su Ustavnu tužbu protiv odluke o prijevremenom raspuštanju Donjeg doma parlamenta), najružnija epizoda vezana uz Schröderovu političku igru bila je što se on iz premijerske fotelje preselio izravno na basnoslovno plaćen posao lobista u ruskoj državnoj kompaniji Gazpromu, koja je upravo počinjala veliki strateški projekt plinovoda Sjeverni tok za Njemačku. Dakle, tip odluke kakav je u Engleskoj posve uobičajen, u drukčijem političkom sustavu, iako se također radi o sustavu parlamentarne vlade, može biti povezan s brojnim kontroverzama, pa i skandalima.

U Hrvatskoj smo prvo iskustvo s prijevremenim izborima imali 1995. godine. Tada smo, doduše, imali polupredsjednički, a ne sustav parlamentarne vlade, ali, kad je riječ o mandatu parlamenta i pravima većine, polupredsjednički sustav funkcionira kao i sustav parlamentarne vlade. Uostalom, kad predsjednik Republike i parlamentarna većina ne pripadaju istoj političkoj opciji, polupredsjednički sustav djeluje kao sustav parlamentarne vlade. Nakon „Oluje“ vladajuća je većina procijenila da je obavila posao, za koji je dobila mandat, i da je vrijeme za raspisivanje novih izbora. Uvjerenje da su proveli posao, koji im je bio u mandatu, često je objašnjenje parlamentarnih većina kad na vrhuncu  političke moći donose odluku o raspuštanju parlamenta i provociraju nove izbore.

Ivica Račan, kao predsjednik Vlade, također je 2003. donio odluku o ranijem raspuštanju vladajuće koalicije, ali ta odluka nije bila donesena u trenutku kad je koalicija „procijenila da je ispunila mandat“, odnosno na vrhuncu političkog utjecaja, nego kad je upravljanje koalicijom postalo nemoguće i kad bi odgađanje izbora samo dovelo do lošijega političkog rezultata.

O prijevremenim se izborima unutar hrvatskih vladavinskih struktura razmišljalo već prije. Na posljednjem kongresu Saveza komunista 1989. tvrdolinijaška struja tražila je raspisivanje, tobože, pluralističkih izbora odmah, krajem 1989. odnosno na samom početku 1990, kako se opozicija ne bi stigla okupiti i organizirati. Tada je pobijedila Račanova meka struja, a prvi mjeseci 1990. bili su razdoblje organiziranja i registriranja novih političkih stranaka, a ne izbora

Zoran Milanović danas nije u situaciji da kaže kako je njegova koalicijska vlada ispunila mandat. Dapače, i on i njegovi suradnici iz unutarnjeg kruga govore kako je posao koji su započeli toliko opsežan da su im za uspješan završetak potrebna dva četverogodišnja mandata, a oni (doduše, samo oni) prepoznaju „prve rezultate vladinih politika“. Milanović vjerojatno nije niti u Schröderovoj poziciji, dakle, ne žuri mu se riješiti politike radi zaposlenja u poslovnom sektoru. Dakle, razmišljanje o provociranju prijevremenih izbora govori samo o tome da je upravljanje koalicijom, na način na koji to Milanović radi, postalo preteško za njega te da procjenjuje kako naredni mjeseci donose samo gore, nepovoljnije uvjete za djelovanje Vlade.

Kao što je Schröder strepio od nastavka recesije i daljnjeg rasta nezaposlenosti, a nije imao niti snage niti vremena (bila mu je ostala samo godina mandata) za strukturne reforme, tako je i premijer Milanović svjestan da nastavak godine donosi izazove preteške za njegova nejaka politička pleća. Naime, Hrvatska je posve zakazala u procesima suočavanja s prekomjernim proračunskim deficitom i javnim dugom, te prekomjernom makroekonomskom neravnotežom. Prošla godina, u kojoj je Hrvatska pred Europskom komisijom preuzela konkretne obveze, protraćena je i dogovoreni ciljevi nisu ispunjeni. Proljeće bi moglo biti vrijeme sankcija zbog toga, a najgore sankcije bile bi zamrzavanje pristupa Hrvatske europskim strukturnim fondovima. To bi bio čvrst dokaz o potpunom slomu vladine politike, pa bi zamišljen scenarij o temeljenju predizborne kampanje na projektu mosta kopno-Pelješac pao u vodu.

Ništa korisno, osim propagandnih trikova, Vlada Zorana Milanovića ne može smisliti, a propagandni trikovi sa zamrzavanjem tečaja švicarskog franka i „otpisa dugova“ ili su se pokazali kao „spinovi“ ili će uskoro doći na naplatu. Politika zaoštravanja društvenih sukoba i političkih podjela, na kojoj Milanović namjerava temeljiti kampanju, može biti efikasna neko kratko vrijeme, ali ako joj se sustavno suprotstavlja politika integriranja društva, ona ne može biti dugo održiva. Već do rane jeseni, Milanovićev scenarij „mi ili oni“ mogao bi se posve ispuhati.

Teško je raditi posao koji ne znaš raditi. Zoran Milanović toga je očito svjestan. Koliko god govorio o pobjedi na parlamentarnim izborima, kao kapetan nasukanoga koalicijskog broda, na kome su partneri već potražili čamce za spašavanje i spremaju se otisnuti na pučinu, zna da od pobjede nema ništa. Kao i Schröder spašava se od potapanja. Njega, s njegovim liderskim sposobnostima, međutim, niti Schröderove biblijske poplave ne bi spasile. A Milanović ne može računati niti na efekt, na koji su 1989. računali „hardlineri“ u prethodnici njegove stranke.

[ad id=”40551″]

facebook komentari