STOCKHOLMSKI SINDROM ILI KAKO SE HRVATSKA LJEPOTICA ZALJUBILA U BRADATU ZVIJER

1

1973. godine u Stockholmu (Švedska) došlo je do pljačke Kreditbanke. Dvojica pljačkaša držala su 5 dana četvoricu zaposlenika iste banke kao taoce. U tom periodu zaposlenicu su se nevjerojatno zbližili sa svojim „otimačima“ da su nakon okončavanja talačke krize stali u njihovu obranu, protiveći se njihovom pritvoru i kažnjavanju. Kao tri karakteristike ovog poremećaja navode se slijedeće:

  1. Pozitivna emocionalna povezanost s otimačem/agresorom
  2. Strah, ljutnja ili nepovjerenje prema nadležnima
  3. Počinitelji pokazuju osjećaje prema zatočenicima nakon što ih oni počnu percipirati kao ljudska biće

Stockholmski sindrom je psihički poremećaj, i kao takav, podrazumijeva da nije rezultat svjesne i racionalne odluke žrtve. Nastanak ovog fenomena povezuje se sa nezdravim egom zatočenika, koji stjeran uza zid, oduzete neovisnosti kompenzira svoju nemoć vraćanjem u djetinjstvo. U stadiju djeteta plač je označavao glad, isto tako u ovoj situaciji zatočenik plače da bi mu otmičar (majka) dao hranu. Tako se polako u otmičara reflektira lik majke, a sve to u svrhu bijega od stvarne situacije i nošenja sa istom.

2014 godine u (Nezavisnoj) Republici Hrvatskoj nastavlja se 3. godina vladavine nenarodne Vlade (za što su odgovorni oni koji su te kobne 2011. godine zaokružili ovaj Kokošinjac, a i oni koji na te izbore nisu ni izašli1). Možemo li povući paralelu između ovih talaca u slučaju pljačke 1973. sa savijanjem kičme vladajućih pred srpskom, nikad prestalom agresijom na Republiku Hrvatsku. Da budem jasnija, ne radi se samo o agresiji na državu kao takvu, nego na sve ono što nosi hrvatstvo u sebi.

Valentin Pozaić, pomoćni biskup zagrebački, 1993.godine objavljuje članak Odgovornost u vrtlogu rata. Primjer: Genocid – silovanje“2 u časopisu za filozofiju i religijske znanosti Obnovljeni život. U tom članku iznosi strategiju i ciljeve ratovanja agresora. Strategija ratovanja bila je kombinacija genocida i masovnih silovanja ili „što ne istrijebimo to ćemo uništit“. Silovanjem se uništava nekoliko generacija odjednom. Cilj agresije bilo je uništenje jedne nacije, vođeno mišlju ako uništimo majku, uništili smo i obitelj i djecu, jer oni su temelj nacije.

Koliko danas na ruku agresorima idu domaći veleizdajnici? Mogu li se opravdati stockholmski sindromom? Postoji li igdje više ijedno opravdanje koje bi opravdalo ovakvo ponašanje? Koliku odgovornost mi kao narod imamo?

Odgovor na ova, a i na sva druga pitanja potražite u samima sebi!

1) Konačni službeni rezultati za izbor zastupnika u Hrvatski sabor Državnog izbornog povjerenstva za Parlamentarne izbore 2011.godine; ukupan broj birača 4 504 251, važećih listića 2 397 653, glasovalo za Kukuriku koaliciju 958 318. (izvor: http://www.izbori.hr/2011Sabor/rezultati/rezultati.html)

2) Odgovornost u vrtlogu rata. Primjer: Genocid – silovanje (http://hrcak.srce.hr/51825)

Josipa

facebook komentari

  • Gabro Vuskic

    Zbilja, uz svu ozbiljnost, nebih u ovom trenutko želio biti u mišni sina partizana Ive Josipovića. Jadnik, nije mu lako sjediti na nekoliko stolica, a najmanje na onoj hrvatskoj stolici.
    Uzmimo na primjer mene, ja sam se uvijek borio protiv Jugoslavije, palio njenu zastavu, u pržunu bio zato što sam se borio protiv nje, to je s jedne strane, ali s druge koliko god sam se borio protiv YU, još više sam se borio da od hrvatske Jugoslavene prekalimim u prave pravcete Hrvate. Mnogo si to prihvatili, kao što je Titin general dr. Franjo Tuđman upijao sve što je general Drinjanin pisao te se zaljubio u PORUKA IZMIRENJA USTAŠA I HRVATSKIH P/ARTIZANA.
    Ako se bude temeljito radilo na tome, možda bi se sin partizana Ivo JUsipović preobradio i postao Ivo Josipović.