Stockholmski sindrom u Hrvata ( ili kako je Kolinda podijelila pozornost medija sa Vučićem)

2

Stockholmski sindrom je sindrom emocionalne veze i indentifikacije s agresorom. Nazvan je po pljački banke u Stockholmu 1973. kada su se žrtve emocionalno vezale za pljačkaše.

Tako kaže wikipedia. Šturo i jednostavno. Da malo pojasnimo za one koji ne znaju, stockholmski sindrom se ne veže samo za emotivno vezivanje otmičara i talaca. Po njemu se samo prozvao. To je u suštini svako emotivno vezivanje uz zlostavljača. Bilo pojedinačno bilo grupno. A kod Hrvata se može reći i kao nacionalno. Barem jednog , sasvim dovoljnog broja Hrvata da bi se mogao generirati kao nacionalna stvar ( bolest). Stockholmski sindrom se može vezivati i za npr. ženu žrtvu koja govori da je muž tuče iz ljubavi. Može se vezivati i za muškarca kojega žena verbalno maltretira. Ili ga vara. Ili on nju. Svejedno. Ajde tu može biti nekih olakšavajućih okolnosti jer je to pomješano sa nekim lijepim sjećanjima a može se vezati i s univerzalnom kršćanskom porukom praštanja, trpljenja a i valjda je postajala i emotivna povezanost u takvim slučajevima.

Stockholmskog sindroma je bilo i prije navedenog slučaja pljačke banke 1973-će a samo ga nitko tako nije nazivao. Postojali su pojmovi kao mazohizam. On definira osobu, pojedinca ili grupu koja uživa u tome kad mu se nanosi bol. Suprotan pojam od mazohizma je sadizam. To je ono kad uživaš kad drugome nanosiš bol.

Da pređemo na stvar. Jučer je bila inauguracija nove hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Da ne bi previše opisivali i davili detaljima, reći ćemo da je bilo lijepo, decentno, možda malo previše grlato od pojedinih, posebno od glumca Joška Ševe koji se nije morao baš onako derati čitajući tekstove himnu i odu Maruliću. Naravno da su se svim političkim Hrvatima digli žmarci od ushita i dugo zatomljivanog i prezrenog nacionalnog ponosa. Onu drugu stranu su podišli žmarci ali iz sasvim suprotnog razloga. Njima je to sve bljak, fuj, kičasto, nacionalističko i nepotrebno. Uostalom to im je i sve i hrvatska država, pa kako neće biti jedna ceremonija.

vuciccNo čim je Kolinda sišla sa pozornice, kad je ceremonija završila prva zvijezda je postao Aleksandar Vučić. Za one koji ne znaju to je srpski premijer koji se eto udostojio unatoč, kako veli, nezabilježenom protivljenju u samoj Srbiji, doći na inauguraciju hrvatske predsjednice. Rekao je kako nikad nije donio tako tešku odluku ali on se ipak odvažio bez obzira što će mu to mnogi uvrijeđeni Srbi zamjeriti jer većina njih, ne može nam još oprostiti što su nas napali i spalili nam trećinu zemlje. A mi se usudili obraniti. Većina Srba i dan danas to smatra neviđenim bezobrzalukom. Jer gdje si ti vidio da se braniš, kad te Srbin želi osvojit, popalit, silovat, porušit i otet ti zemlju. Kakva drskost.

Nakon što je Vučić ipak prešao Rubikon i stupio na hrvatsko tlo dočekan je kao planetarna pop rock zvijezda. Iz perspektive siromašnog dječaka iz provincije izgledao je kao bogati rođak, koji bi nekada donio puno šarenih bombona a iz današnje gledano neki dobar i skup mobitel, ekstra biciklo i još kamaru lijepih stvari. Iz budžetske perspektive Republike Hrvatske moglo bi se zaključiti da u svojoj taški Vučić nosi darovnicu u vidu miljardu i nešto stotina miliona evra koje ova nesposobna vlast (koja namjerno a ne neznanjem uništava Hrvatsku) nije povukla iz već namjenjenih joj europskih fondova. A poneki neumjereniji hrvatski financijaš bi mogao pomislit da Vučić u taški nosi svih 50-tak milijardi evra i bespovratno to poklanja hrvatskom narodu da se ratosilja svih belosvetskih lihvara i kreditora. Da svečano uruči hrvatskom ministru financija tašku sa blagim onim “razoružavajućim” osmjehom na usnama ili da je jednostavno baci na stol dok se tišina može rezati nožem. I da usput svačano pred hrvatskog predsjednika stavi na stol urolanu deklaraciju o kolektivnoj srpskoj isprici opečaćenu nu i ispotpisivanu od svih srpskih insticija, od vlade do akademije nauka, i da je kao izvanredni oponomoćenik Save Štrpca, odmota i sve to izdeklamira u stojećem stavu. Drugačije se to ushićenje i opčinjenost Aleksandrom Vučićem racionalno ne može objasniti. Zašto bi inače netko tako ushićeno i uzbuđeno dočekivao premijera jedne države koja još nije napravila nitijedan korak u smislu pomirenja ili priznanja svoje krivnje nego radi sve suprotno. Optužuju žrtvu svog agresivnog pohoda. Krivotvore, falsificiraju i izvrću istinu. I to s najviših položaja i to ne samo političkih. U toj raboti može se reći postoji konsenzus u srpskom biću, ono što npr. Hrvatska nikad nije uspjela u svojoj obrambenoj ulozi.

Uzvrtili se oko Vučića usplihireno svi TV reporteri i koje god dugme pristineš na upravljaču, ugledaš Vučića kako onako krakat, introvertiranim, lijenim i dosadnim tonom, praveći dramatske pauze između rečenica, govori o svom mirotvorstvu, dobrim namjerama i čvrstom spremnošću Srbije da nam oprosti što su nas tukli i usput drži lekcije Hrvatima.

[mom_video type=”youtube” id=”dpMTTFiCaGo” width=”750″ height=”350″]

Prebacim na RTL a tamo Vučić. Prebacujem na drugi kanal i nakon par minuta vratim na isti program kad ono Vučić još priča. Šta je ovo rekoh. Ovo pravo predavanje. U dnevnicima svih televizija ushićenje i važnost njegovim dolaskom ne može se prikriti. Ostale delegacije su samo kulisa. Mislite da je netko pitao za izjavu Dragana Čovića lidera BiH Hrvata. Ma kakvi. Je li netko intervjuirao mađarskog predsjednika. Slovačkog možda. Pitao ih za dojmove. Jedva je dato nešto ( onako usput i na brzinu) sekundi kosovskoj predsjednici koja je rekla da je Kosovu na ovim područjima najveći prijatelj Hrvatska. Jedva su dali nešto da procijedi i crnogorski Filip Vujanović. Ostale delegacije nećemo ni spominjati jer su bile kao hrpa ugljevlja pored blistavog dijamanta Aleksandra Vučića.

Stvarno što je toliko mazohističko u Hrvatima. Ono što je zasjenilo i ovu inauguraciju. Čemu tolika strka oko nekoga tko je zazivao prije koje desetljeće uništenje hrvatske države a uvjeren sam da ni danas ne misli drugačije. Samo sad okolnosti nisu baš najpovoljnije. Ali ako jednom budu , ako oni srede državu i podignu ekonomiju..

[mom_video type=”youtube” id=”TTW9S6K1B9E” width=”750″ height=”350″]

..kao što se imalo čuti da je dotični nedavno u jednom kružoku, navodno pijan, izjavio baš to..samo da sredimo državu Srbiju, pa ćemo opet Hrvatima i muslimanima jebati m…r, služeći se i ponešto morbidnijim izrazima.

Samo budala može mislit da se Vučić ili da se uopće srpska politika promjenila. Tko ne vjeruje u to neka pogleda srpske Tv kanale gdje je retorika ista ako ne i gora nego 90-tih. U svim tim krugovima Hrvati su i danas dežurni krvnici a Srbi nedužni stradalnici koje su Hrvati ni krive ni dužne pobili i protjerali. I tu nema odstupanja. To je sinergija politike, medija, SPC i svih drugih bitnih srpskih institucija.

Zašto se onda Hrvati ponašaju tako snishodljivo prema svojim zlostavljačima. Pa zato jer boluju od stockholmskog sindroma. Ne doduše sav narod ali nije ni srpski narod sav onakav kakva je srpska službena politika, kakvi su srpski mediji i sve njihove bitne institucije, ali je dovoljan broj na tom stavu i više nego dovoljno da takav stav u Srbiji egzistira. I to u kontinuitetu. Zato se može reći da je ista stvar sa Hrvatima. Nisu svi Hrvati mazohisti ali ih ima dovoljan broj da ovakva hrvatska politika garnirana medijskom politikom može proći. I prolazi godinama bez nekog jačeg otpora.

Došao je taj i takav Vučić odbrusio Hrvatima, sastao se sa “mučenikom” Miloradom Pupovcem, otišao u pravoslavni hram u centru Zagreba gdje je kamera u jednom trenutku uhvatila Vojislava Stanimirovića. Da da, notornog Vojislava Stanimirovića koji se kočoperio saborom dok su preživjele vukovarske žrtve bile zaboravljene u svojoj tuzi, kao što je zaboravljena i uloga tog istog Vojislava u krvavoj srpskoj pobuni i srbijanskoj agresiji.

Možete li zamislit sliku da neki hrvatski političar koji bi špartao Srbijom ( onako u teoriji) i govorio kao u Suboticu nikad neće kročiti četnička noga, koji bi sudjelovao u spaljivanju trećine Srbije, bude dočekan koje desetljeće kasnije u Srbiji kao zvijezda. Možete li? Da mu sve TV kuće ushićeno guraju mikrofon pred nos. Da bude glavna zvijezda na inauguraciji srpskog predsjednika. Ako bi se i dogodilo to čudo, da se uopće usudi stupiti na tlo Srbije, mogu zamislit na što bi to ličilo i koliko bi srpski mediji naglašavali tu njegovu ulogu i vjerujem da bi se 95% pitanja odnosilo upravo na to. Vućiću nitko nije zucnuo. Nitko nije “a” rekao i podsjetio ga na njegovu ulogu u ratu.

Lijepa je bila ceremonija. Lijepo je bilo vidjeti i zastave i razdragani narod. Lijepo je bilo čuti i buduću predsjednicu. Ali sve je to džaba, sve je to folklor kao što reče i sama predsjednica. Hrvatstvo se ne dokazuje mahanjem zastavama ni rukom ni srcu dok svira himna. Hrvatstvo je poštovanje svojih žrtava. To najviše. I spremnost da se bezobraznog agresora stavi na pravo mjesto, tim više što dotični nije pokazao ni rječju, ni djelom da se promjenio. To što više ne viče kao u Glini da tamo ustaška noga neće nikad stupiti, ne znači suštinski ništa. Moglo bi se gorkom ironijom reći da je zato četnička stupila u Zagreb. I to več nekoliko puta. Doduše ne u kaljavim cokulama i kamom u zubima, kako je namjeravala, nego u ulaštenim cipelama i sa prijetvornom i namještenom pristojnošću koja jednostavno i prosto odiše lažju i providno-perfidnim srbijanskim štosevima.

[ad id=”40551″]

Delminium Vulgaris

facebook komentari