Stožer: Referendumsko pitanje je ustavno!

    2

    Stožer detaljno podsjeća na kronologiju prijepora, nudi činjenice koje dokazuju njihove teze i ukazuju na primjere iz europske prakse.

    stozer grb 

     

    Referendumsko pitanje je ustavno!

     

    Zbog nezapamćene kampanje najviših  pripadnika vlasti, saborskih zastupnika i dijela tkzv. nevladinih udruga, kojom prejudiciraju odluku Ustavnog suda RH, prisiljeni smo Ustavnom sudu uputiti materijale kojima ćemo demantirati izrečene insinuacije.

    Vas novinare molimo da javnosti prenesete objektivne informacije i činjenice.

    Predloženim se referendumskim pitanjem vraćamo na one standarde koji su bili u Ustavnom zakonu o pravima nacionalnih manjina kada njegova provedba nije generirala prijepore i probleme, tj. nije bila štetna.

    I tada su nacionalne manjine ostvarivale sva svoja prava:

    a)      temeljem samog Ustavnog zakona,

    b)      zatim diskrecijskom ocjenom jedinica lokalne samouprave kao što su npr. česi u Daruvaru, i

    c)      temeljem međunarodnih ugovora kao npr. Talijani i Istri.

    Ovim pitanjem se ne zadire u dosad stečena prava, niti je to moguće, niti se ta prava po drugim osnovama onemogućavaju.

     Istina je da bi se zaustavilo nezakonito i nasilno postavljanje dvojezičnih i dvopisanih ploča u Vukovaru, dok bi ostala prava koja sada konzumiraju Srbi i koja su stekli kada je u Ustavnom zakonu pisalo 50+1 ostala ista i ne bi se ukidala, niti je to moguće.
    Ovaj slučaj  je isključivi rezultat negativne kampanje koju putem režimskih medija radi vladajuća većina i najviši državni dužnosnici te razne tzv. nevladine udruge kako bi izvršili pritisak na Ustavni sud da pitanje proglasi neustavnim iako tome nije tako.

    Ponavljamo, gotovo sva svoja prava manjine su ostvarile kada je u Ustavnom zakonu stojalo 50% plus 1, dakle strože nego li se to predlaže ovim pitanjem pa ne vidimo opasnost da ta prava izgube ako u Ustavnom zakonu bude stojalo polovina, tj 50%. Također ne vidimo razlog da se taj cenzus smatra dikriminatornim jer je godinama u strožem obliku 50% +1 bio u Ustavnom zakonu i nikada ga nitko nije takvim proglasio, a nisu nam poznati  takvi primjeri bilo gdje u svijetu.

    Ovakav pritisak na Ustavni sud je razlog više da mu se i mi obratimo, što ćemo i učiniti.
    Nacionalnim manjinama poručujemo da mirno spavaju jer se ni jedno njihovo stečeno pravo neće ukidati ili mijenjati a ravnopravna uporaba jezika i pisma će se moći ostvariti i kada na nekom području bude samo 1% bilo koje nacionalne manjine kao i do sada. Onemogućit će se kršenje zakona i samovolja politike na štetu lokalne zajednice.
     

    KRONOLOGIJA PRIJEPORA

    Stožer za obranu hrvatskog Vukovara je građanska inicijativa,  nastala silom prilika, kao odgovor na alarmantne pojave u društvu.

     

    Stožer je braniteljsko-stradalnička-građanska inicijativa koju podržavaju 22 stradalničke i braniteljske  udruge iz Vukovara , 357 sličnih udruga iz cijele Hrvatske te brojni pojedinci u Hrvatskoj i inozemstvu.

     

     

    • Stožer za obranu hrvatskog Vukovara je vladajućim već u svibnju 2013. ponudio rješenje problema kroz  ostvarenje projekta Vukovar mjesto posebnog pijeteta, sukladno svjetskoj žrtvoslovnoj tradiciji. Prijedlog je ignoriran i prešućen bez javne rasprave

     

    • Saborska točka dnevnog reda inicirana potpisima 54 saborska zastupnika stavljena je na dnevni red još u rujnu 2013.,kako bi pokrenuli dijalog i ukazali na kršenje zakona te  diskriminaciju žrtava rata. Uslijedilo je politikantsko pomicanje po ljestvici dnevnog reda i vjerojatno neće skoro doći na red za raspravu. Ovakav ignorantski stav prema žrtvama rata jasno svjedoči namjeru izazivanja kaosa, što je Stožer u nekoliko navrata uspješno spriječio.

     

    • Masovnim prosvjedima u Vukovaru i Zagrebu, sa 100 000 sudionika ,  bez ijednoga incidenta, Stožer je pokušao ukazati na status vukovarske žrtve u kolektivnom biću Hrvatske. Ni taj pokušaj nije probudio savjest vladajućih.

     

    • Molitvenim hodnjama ulicama Vukovara u nekoliko navrata, sa više tisuća sudionika, Stožer je podsjetio kako većina mještana Vukovara postavljanje dvopisanih ploča vidi kao poniženje žrtve i prijetnju budućnosti simbolikom zla. Žrtva ima pravo na sjećanje i zaštitu.

     

    • U više navrata predlagano je osnivanje pravnog povjerenstva koje će razjasniti prijepor oko kršenja čl.8 Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina i čl.23 Ustava RH. Nikada nije osnovano niti su nam dopustili pojašnjenje prijepora na HRT-u.

     

    • Pod pritiskom nedostaka volje za dijalog vladajućih, Stožer je bio prisiljen organizirati podršku građana Hrvatske, prikupljanjem potpisa za referendum. Potporu Vukovaru –mjestu posebnog pijeteta, unatoč zimskim,vrlo teškim uvjetima iskazalo je 635 000 građana. Potpisi su u Sabor predani u prosincu 2013., i tada je uslijedilo još jedno igranje demokratskim institutima kroz odugovlačenje procedura, u  do sada neviđenom ignoriranju volje naroda. Za brojanje potpisa im je trebalo 7 mjeseci.

     

    ČINJENICE

     

    • Jasno smo ukazali na kršenje čl.8 Usatvnog zakona o pravima nacionalnih manjina

    Članak 8.

    Odredbe ovoga Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima.“

     

    • Ukazali smo i na kršenje ustavih odredbi u niže navedenim člancima, a posebno je znakovito sustavno kršenje članka 46. Ustava RH , jer od vladajućih nikada nismo dobili odgovor.

    Članak 23.

    Nitko ne smije biti podvrgnut bilo kakvu obliku zlostavljanja ili, bez svoje privole, liječničkim ili znanstvenim pokusima.

    Zabranjen je prisilni i obvezatni rad.

    Članak 46.

    Svatko ima pravo slati predstavke i pritužbe, davati prijedloge državnim i drugim javnim tijelima i dobiti na njih odgovor.

     

    • Vlada RH krši I Zakon o ustrojstvu I djelokrugu ministarstava I drugih središnjih tijela državne uprave jer u Zakonu nigdje nije navedeno da su ta tijela provoditelji Zakona, već je to u nadležnosti jedinica lokalne samouprave I uprave.

     

    Zakon o ustrojstvu i djelokrugu ministarstva i drugih središnjih tijela državne uprave

    (NN 150/11, 22/12, 39/13, 125/13, 148/13)

     

    Članak 10.

    Ministarstvo uprave obavlja upravne i stručne poslove koji se odnose na: sustav i ustrojstvo državne uprave i lokalne i područne (regionalne) samouprave; politički i izborni sustav; osobna stanja građana; registraciju političkih stranaka, zaklada, fundacija i drugih evidencija utvrđenih posebnim zakonima; planiranje i nadzor zapošljavanja u državnoj upravi; stručno osposobljavanje i usavršavanje te radnopravni položaj zaposlenih u državnoj upravi i lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi; poticanje znanstvenog i stručnog razvitka državne uprave; poslove upravnog i inspekcijskog nadzora u svim tijelima državne uprave i lokalne i područne (regionalne) samouprave; upravljanje sredstvima za unapređenje upravne sposobnosti kroz razvoj uslužne kulture u upravi; usmjeravanje reforme i procesa modernizacije u čitavoj upravi; primjenu etičkih načela; praćenje načina korištenja sredstava rada te primjenu suvremenih metoda rada u državnoj upravi, posebno primjenu računalnih i komunikacijskih sustava u radu te uvođenje novih tehnologija u radu ureda državne uprave u županijama; obavljanje poslova za međunarodnu komisiju za građanska stanja (CIEC), ostvarivanje međunarodne suradnje u pitanjima upravnog prava, državne uprave i lokalne samouprave; obavlja i druge poslove opće uprave.

    .

    • Braneći ustavnost referendumskog pitanja Stožer se poziva na čl.1 st.3. temeljnih odredbi Ustava RH kojim vlast pripada narodu.

    Članak 1.

    Republika Hrvatska jedinstvena je i nedjeljiva demokratska i socijalna država.

    U Republici Hrvatskoj vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih državljana.

    Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem.

     ISTINA O REFERENDUMU

    Cijela politička elita,  uvjerava narod kako do referenduma koji je inicirao vukovarski Stožer ne može i ne smije doći. Nameću neistine i šire jednoumlje.

    Ovo je referendum o ćirilici –NIJE TOČNO!

    • I eto nas kod prve – nije referendum o ćirilici nego o usklađivanju hrvatskog zakona s onim većine najrazvijenijih država u EU. Tim se promjenama ne mijenjaju prava manjina nego se ona primjenjuju u mjestima u kojima je 50% stanovništva druge nacionalnosti.

     

    Pravni sustav u Republici Hrvatskoj prepoznaje tri načina ostvarivanja ovih  prava :

    1. Sam Ustavni zakon – 1/3 u jedinici lokalne i područne samouprave

    2. Međunarodni ugovor – npr. Italija – Hrvatska u odnosu na Istru

    3. Lokalni statut – npr. Česi u Daruvaru

     

    Predloženom promjenom mijenja se samo uvjet za ostvarivanje prava po prvoj osnovi – samom Ustavnom zakonu – to znači da se za manjine čije je predmetno pravo regulirano međunarodnim ugovorom (Talijani) ili lokalnim statutom (Česi u Daruvaru) ništa neće promijeniti.

    Tome treba dodati i činjenicu da te manjine ne prelaze trećinu stanovništva u niti jednom gradu ili općini pa po važećem Ustavnom zakonu po osnovu 1/3 ionako ne bi imali   pravo na ravnopravnu službenu upotrebu jezika i pisma (iznimka, općina Grožnjan u Istri, ali za Istru je pitanje ravnopravne upotrebe jezika ionako regulirano ugovorom između Hrvatske i Italije).

    Zanimljivo je napomenuti i to da ni Srbi u gradu Vukovaru nisu pravo na posebne, odvojene  vrtiće, osnovne i srednje škole stekli na osnovu niti ½ niti 1/3 jer ih po pretprošlom, tada važećem popisu nije ni bilo toliko a to pravo, kao i mnoga druga prava su ipak konzumirali bez poteškoća. Ovo je dokaz da se u Hrvatskoj poštuju i da će se poštovati Ustav, Zakoni i Međunarodni ugovori i da nema nikakvog razloga da se lokalnoj zajednici ne prepusti od svega navedenog birati najbolja rješenja za suživot zajednica na lokalnoj razini.

     

    • “Ovim se referendumom uskraćuju prava manjinama.” – NIJE TOČNO!

     

    Uskraćivanje  prava manjina bi značilo da se, primjerice dvojezični natpisi na sudovima, na koje po važećem Zakonu imaju pravo ne bi mogli stavljati po novom. Dakle, da je njihov opseg manji. Ali to nije tako. Pravo na ravnopravnu službenu upotrebu jezika bi ostalo istog opsega, ali bi se predloženom izmjenom promijenio uvjet za ostvarivanje toga prava (postotak koji manjina treba činiti u gradu ili općini). Onog trenutka kad život lokalne zajednice dostigne  skladnu razinu svako gradsko vijeće će primjeniti odredbe Ustavnog zakona o pravima manjina, svojom odlukom unatoč postotku koji neće zadovoljavati cenzus. Odličan je primjer Čeha u Daruvaru

    Snažnim medijskim presingom I manipuliranjem selektivnim podatcima, javnosti se nastoji dokazati da  referendum ukida prava nacionalnih manjina. To nije točno. Srpska manjina u Vukovaru koristi sve  privilegije zakona na osobnoj razini a tako će I ostati (osobne iskaznice, dvopisani dokumenti…. Iz njihovih redova nije došao prijedlog javne manifestacije ćirilice već iz redova vladajućih.

     

    • “Navedena prava su stečena i ne mogu se mijenjati.” – NIJE TOČNO!

     

    Ustavni zakon donesen je u osloncu na Okvirnu konvenciju o zaštiti nacionalnih manjina. Glede ravnopravne službene upotrebe jezika nacionalne manjine, ona propisuje dva uvjeta: postojanje stvarne potrebe i zahtjev manjine. Stvarna potreba treba biti objektivno određena i u pravilu se određuje udjelom stanovništva (postotkom). Konvencija ujedno određuje koja se to mjera, kojom se ograničavaju Konvencijom zajamčena prava manjina, ne smije poduzimati. Riječ je o mjeri preseljavanja stanovništva kako bi se promijenili omjeri između većinskog i manjinskog stanovništva s namjerom da se manjini onemogući ostvarivanje zajamčenih prava.

    Druge mjere Konvencija ne zabranjuje jer one mogu biti opravdane i legitimne. Drugim riječima, iz Konvencije ne proizlazi da se jednom postavljeni kriteriji, uz iznimku mjere namjernog preseljenja stanovništva, ne bi mogli postrožiti ili ublažiti. Primjenu konvencije nadzire Savjetodavni odbor i Odbor ministara Vijeća Europe. Kada je RH propisivala uvjet da nacionalna manjina mora činiti većinu (50% + 1) u nekom gradu ili općini, Savjetodavni odbor je u svojem mišljenju naveo da je kriterij visok pa stoga treba što više poticati gradove i općine da koriste svoje pravo da lokalnim statutom propišu niže kriterije za uvođenje ravnopravne službene upotrebe jezika i pisma manjine.

    Savjetodavni odbor, dakle, nije rekao da je kriterij većine protivan Konvenciji nego je samo potaknuo gradove i općine da ga, služeći se svojim diskrecijskim pravom, snize lokalnim statutima. Predloženo referendumsko pitanje je na toj liniji. Lokalnim statutima ali i poboljšanim postojećim i novim Bilateralnim ugovorima bi se i dalje mogao sniziti postotak.

    • “Izmjena bi bila protivna ugovorima potpisanima s EU i izazvala bi krizu poput Lex Perković.” – NIJE TOČNO!

    Trebalo bi precizirati o kojem je točno ugovoru riječ jer se ugovori koje sklapa RH moraju objaviti u Narodnim novinama kako bi ih svi mogli pročitati. Ugovor o pristupanju RH Europskoj uniji sadrži niz odredaba, primjerice o ribarstvu, poljoprivredi, carini, ili npr. pravosudnoj suradnji u kaznenim predmetima (gdje ulazi Lex Perković), ali nema odredbi o ravnopravnoj upotrebi jezika manjina i postocima. Uostalom, kako bi takve odredbe i moglo biti kada Francuska, jedna od najznačajnijih članica EU, Konvenciju koja dotično pravo jamči, nije niti potpisala, a Luksemburg i Belgija je nisu ratificirali.

    • “Manjina stječe pravo na ravnopravnu službenu upotrebu jezika i pisma tek kada postane većina.” – NIJE TOČNO!

    Nacionalna manjina makar imala 100% udio u stanovništvu nekog grada ili općine, ostaje nacionalna manjina. Je li neka zajednica manjinska ili nije, određuje se s obzirom na njezin udio u ukupnom stanovništvu države. Ako je pak riječ o matematici i logici onda je izlišno uopće, a pogotovu javno polemizirati sa premijerom, ministricom vanjskih poslova i gospodinom Pusić o tome je li 50 veće od „50“ ili je jednako kako tvrdimo mi. Konačno čitava pravna znanost zasniva se na težnji ka jednakosti i jednakopravnosti a taj je ideal i njen krajnji cilj. Naš prijedlog je na toj liniji i nikako ne može biti diskriminatoran.

    Konačno, da ne tražimo primjere drugdje,  venzus koji predlažemo nalazio se u strožem obliku u prijašnjem Ustavnom zakonu i nikada nije bio  okarakteriziran kao diskriminatoran.

     “Pitanje je moglo i trebalo biti drukčije formulirano tj. usmjereno samo na Vukovar.” – NIJE TOČNO!

    Držimo da Ustav ne pruža osnovu da se bilo kako formulirano pitanje ne bi moglo proglašavati  diskriminatornim. Pojednostavljeno, Ustav ne pruža osnovu da se Vukovar i druga u agresiji teško stradala područja izdvoje od primjene zakona zbog boli i patnji njihovih stanovnika, pijeteta prema žrtvama i sličnih razloga. Da se pitanje formuliralo na način da se izdvaja samo Vukovar, to bi bilo diskriminatorno prema manjinama u Vukovaru što nismo željeli. Držimo također da Ustavni sud vjerojatno to ne bi ni dopustio. Smatramo da je pitanje posebnog statusa Vukovara primjerenije rješavati u Saboru, što smo usmeno i pisanim putem i zatražili.

    OBRANA ISTINE

    • Posve su netočne i zlonamjerne objavljene navodne tvrdnje “vladajuće većine” da je zahtjev za raspisivanje referenduma o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina koji je u saborskoj proceduri navodno neustavan, pa da će stoga Sabor zbog neustavnosti odbiti raspisati traženi referendum, i to bez traženja mišljenja od Ustavnog suda o možebitnoj neustavnosti referendumskog pitanja. To se nisu usudili.

     

    • Za navedenu tvrdnju o “neustavnosti” se navode četiri navodna razloga u kojima se iznose netočne informacije ili se netočno tumače mjerodavne ustavne i zakonske odredbe i međunarodne konvencije.

    Referendumska inicijativa je suprotna čl.3 Ustava RH. –NIJE TOČNO!

     Tako se kao prvi razlog “neustavnosti” navodi da je referendumska inicijativa navodno suprotna članku 3. Ustava Republike Hrvatske, koji kao “najviše vrednote ustavnog poretka i temelj za tumačenje Ustava navodi: slobodu, jednakost, nacionalnu ravnopravnost i ravnopravnost spolova, mirotvorstvo, socijalnu pravdu, poštivanje prava čovjeka, nepovredivost vlasništva, očuvanje prirode i čovjekova okoliša, vladavinu prava i demokratski višestranački sustav. Dalje se pojašnjava da bi referendumskom inicijativom navodno bila povrijeđena “nacionalna ravnopravnost” kao jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Hrvatske prema kojima treba tumačiti Ustav.

    Ovakva je tvrdnja činjenično posve neutemeljena jer se referendumskom inicijativom ne traži mijenjanje dosad dostignutih i realiziranih prava nacionalnih manjina, nego se samo traži odustajanje od nasilne primjene novih rješenja kakvih nema u niti jednoj nefederalnoj europskoj državi o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina kojima se favorizira i generira segregacija umjesto integracije pripadnika nacionalnih manjina u hrvatskom društvu i državi, koja rješenja nisu u interesu nikoga, pa ni pripadnika nacionalnih manjina, nego samo u interesu destruktivne političke klase jedne manjine.

    Recentnom referendumskom inicijativom se samo traži zadržavanje dosad primijenjenih rješenja o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina, pa takvo traženje po logici stvari ne može biti protivno ustavnom načelu “nacionalne ravnopravnosti” ili nekoj drugoj ustavnoj odredbi o ljudskim pravima ili najvišim vrednotama ustavnog poretka jer bi onda i raniji Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina koji je bio na snazi do 23.12.2002.g., tj. do donošenja sadašnjeg Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina, bio protuustavan.

    Za nova zakonska rješenja o službenoj uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina je vrijedećim zakonom propisano da će se početi primjenjivati nakon objave službenih rezultata popisa stanovništva iz 2011.g., dakle riječ je o zakonskim rješenjima koja se stvarno i efektivno još nisu ni primijenila, a još manje zaživjela, pa se mijenjane ili dokidanje takvih rješenja kad se i ako se to pokaže opravdanim ne može smatrati smanjivanjem nekakvih stečenih i primijenjenih prava.

    Dakle prvi razlog navodne neustavnosti referendumske inicijative uopće ne stoji. 

    • Nasuprot tome, najave “vladajuće većine” da će Sabor zbog neustavnosti odbiti raspisati traženi referendum, i to bez traženja mišljenja od Ustavnog suda o možebitnoj neustavnosti referendumskog pitanja predstavljaju grubu povredu “vladavine prava” kao jedne od najviših vrednota ustavnog poretka, ustavnog načela diobe vlasti, te ustavnih ovlasti i nadležnosti Sabora i Ustavnog suda.
    • O tome se već očitovao Ustavni sud RH, u obrazloženju svoje odluke: U-VIIR-164/2014 od 13.01.2014.g.:

     “Prema tome, Hrvatski sabor nije ovlašten donijeti odluku kojom bi se odlučilo da državni referendum neće biti raspisan ili pak odbiti donošenje odluke u raspisivanju državnog referenduma, a da prije toga Ustavni sud o tim pitanjima nije donio odgovarajuću odluku na temelju članka 95. Ustavnog zakona. U pozitivnom određenju, to znači da je Hrvatski sabor dužan u svakom slučaju kad ocijeni da je potrebno (svrsishodno) ili da postoji sumnja u ustavnost referendumskog pitanja ili uvjerenje o neustavnosti referendumskog pitanja uputiti zahtjev Ustavnom sudu na temelju članka 95. Ustavnog zakona. Isto pravilo važi i kad je riječ o (ne)postojanju ustavnih pretpostavki za raspisivanje državnog referenduma.”.

    Inicijativa je u suprotnosti Sporazumu o mirnooj reintegraciji Podunavlja. – NIJE TOČNO

    . Kao drugi razlog “neustavnosti” navodi se da je referendumska inicijativa navodno suprotna Sporazumu o mirnoj reintegraciji Podunavlja, kojim da se Hrvatska obavezala poštovati prava manjina koje žive na tome području, međutim ne navodi se s konkretno kojim pravom nacionalne manjine je navodno u suprotnosti referendumska inicijativa, te je li navedeni Sporazum sklopljen, potvrđen i objavljen u skladu s Ustavom, gdje je objavljen taj Sporazum, je li još uvijek na pravnoj snazi, tj. je li taj Sporazum u smislu ustavnih odredbi obvezuje Republiku Hrvatsku i čini dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske.

    Ako je navedeni Sporazum o mirnoj reintegraciji Podunavlja sklopljen, potvrđen i objavljen u skladu s Ustavom, te još uvijek na pravnoj snazi, takav bi Sporazum u skladu s Ustavom po svojoj pravnoj snazi bio iznad zakona i njegove bi se odredbe mogle mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njemu utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava, što znači da rezultati predmetne referendumske inicijative ne bi ni na koji način utjecali na prava nacionalnih manjina zajamčena tim Sporazumom. Dakle ni drugi razlog navodne neustavnosti referendumske inicijative uopće ne stoji.

     

    Inicijativa je suprotna međunarodnim ugovorima RH. – NIJE TOČNO

     

    Kao treći razlog “neustavnosti” navodi se da je referendumska inicijativa navodno suprotna međunarodnim ugovorima o pravima manjina, npr. o pravima talijanske manjine u Istri koje je sklopila bivša država, međutim ni ovaj razlog uopće ne stoji. Naime, Ustavom je propisano da “međunarodni ugovori koji su sklopljeni i potvrđeni u skladu s Ustavom i objavljeni, a koji su na snazi, čine dio unutarnjega pravnog poretka Republike Hrvatske, a po pravnoj su snazi iznad zakona. Njihove se odredbe mogu mijenjati ili ukidati samo uz uvjete i na način koji su u njima utvrđeni, ili suglasno općim pravilima međunarodnog prava”, što znači da rezultati predmetne referendumske inicijative ne bi ni na koji način utjecali na prava talijanske i drugih manjina zajamčenih tim ugovorima.

     

    Referendumskim pitanjem o službenoj uporabi manjinskog jezika (odnosno o dvojezičnosti, trojezičnosti itd.) ne predviđa se “po sili zakona” (ex lege) mijenjanje niti ukidanje prava nacionalnih manjina utvrđenih međunarodnim ugovorima, a niti takvih prava propisanih statutima općina, gradova i županija, već se predviđa samo neprimjenjivanje “po sili zakona” sadašnjih zakonskih odredbi o službenoj uporabi manjinskog jezika i pisma kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika propisanih čl. 12. st. 1. i 3. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina iz prosinca 2002.g..

    Riječ je o odredbama koje su se tek trebale početi primjenjivati (nakon objave službenih rezultata popisa stanovništva iz 2011.g.), dakle koje se još nisu ni primijenile niti su zaživjele.

     

    Europska unija ne dopušta ovakove inicijative. – NIJE TOČNO

     

    Kao četvrti razlog “neustavnosti” referendumske inicijative navodi se da Ugovor s Europskom unijom ne dopušta suspenziju manjinskih prava, jer da se u sklopu procesa pridruživanja Europskoj uniji Hrvatska obavezala da neće dirati u prava manjina, odnosno da neće smanjivati razinu njihovih prava, odnosno da će štititi dostignutu razinu prava nacionalnih manjina. Ni ovaj četvrti razlog uopće ne stoji.

    Naime, nova zakonska rješenja kojima je propisano da se “ravnopravna službena uporaba jezika i pisma kojim se služe pripadnici nacionalne manjine ostvaruje na području jedinice lokalne samouprave kada pripadnici pojedine nacionalne manjine čine najmanje trećinu stanovnika takve jedinice” se još nigdje u Hrvatskoj, gdje pripadnici nacionalne manjine čine manje od 50% stanovnika, osim u Istri, nije stvarno primijenila niti je takva primjena zaživjela, tako da se u slučaju zakonskog vraćanja na raniji zakonski cenzus za uvođenje dvojezičnosti ne može govoriti o nikakvom stvarnom smanjivanju već stečenih prava nacionalnih manjina. Za manjine koje su sukladno valjanim međunarodnim ugovorima i statutima jedinica lokalne samouprave već stvarno ostvarile pravo na dvojezičnost usvajanjem referendumske inicijative ništa se neće promijeniti. Promijeniti će se samo sadašnje umjetno, politički nasilno i neodgovorno, a za konski neutemeljeno, uvođenje u službenu uporabu srpskog jezika.

    • Uostalom što se tiče službene uporabe srpskog jezika i pisma ćirilice u Vukovaru smatramo da se ni temeljem čl. 8. vrijedećeg Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina iz 2002.g. (“odredbe ovoga Ustavnog zakona i odredbe posebnih zakona kojima se uređuju prava i slobode pripadnika nacionalnih manjina moraju se tumačiti i primjenjivati sa svrhom poštivanja pripadnika nacionalnih manjina i hrvatskog naroda, razvijanja razumijevanja, solidarnosti, snošljivosti i dijaloga među njima”) nisu stekli tim zakonom (čl. 8.) propisani uvjeti za službenu uporabu srpskog jezika i pisma ćirilice u Vukovaru, a veliko je pitanje, s obzirom na ono što se u Vukovaru dogodilo i još uvijek događa, da li će se i u doglednoj budućnosti steći takvi uvjeti. Pri tom mislimo na brojne, teške i još uvijek bolne ratne rane Vukovara, na brojne zločine bez kazne, na brojna nepoznata grobišta ubijenih i nestalih , zločince koji se slobodno šetaju, neplaćanje ratne štete, nepostojanje iskrene isprike i žaljenja zbog počinjenih zločina, neprihvaćanje i nepoštivanje Republike Hrvatske itd. i tsl..

    Stoga je recentno politički nasilno i zakonski neutemeljeno nametanje “srbijanskog” jezika i pisma ćirilice, kao drugog službenog jezika i pisma u Hrvatskoj, grub nasrtaj na ljudska i politička prava svih građana Republike Hrvatske, pa i na takva prava pripadnika srpske nacionalne manjine u Hrvatskoj.

     

    • Pritom treba napomenuti da tzv. “pravo na dvojezičnost”, tj. pravo na SLUŽBENU uporabu jezika i pisma nacionalne manjine, kao kolektivno pravo, nije pravo iz korpusa temeljnih ljudskih prava zajamčenih Ustavom i međunarodnim konvencijama, pošto su temeljna ljudska prava uvijek individualna i odnose se na pojedince, a ne na kolektiv.

    “Pravo na dvojezičnost”, tj. pravo na SLUŽBENU uporabu jezika i pisma nacionalne manjine, je kolektivno političko pravo, koje utiče i odnosi se na sve. Naime, pravo na SLUŽBENU uporabu jezika i pisma nacionalne manjine, kao kolektivno pravo, je posve različito pravo od

    “prava pripadnika nacionalne manjine da se privatno i javno slobodno služe svojim jezikom i pismom”, koje pravo kao individualno pravo jest temeljno ljudsko pravo, zajamčeno Ustavom i međunarodnim konvencijama.

     

    • Dio političke klase, javnih medija i udruga civilnog društva u Republici Hrvatskoj u svojim izjavama i napisima uporno obmanjuje hrvatsku javnost posve neutemeljeno izjednačavajući individualno ljudsko pravo na privatnu i javnu uporabu vlastitog jezika i pisma (u međusobnoj komunikaciji i u komunikaciji s tijelima javne vlasti), koje je pravo zajamčeno u svim civiliziranim državama, pa i našoj, od kolektivnog političkog prava na SLUŽBENU uporabu jezika i pisma nacionalne manjine, koje pravo nacionalne manjine mogu ali ne moraju imati i u velikom broju država i nemaju ili imaju to pravo kada čine najmanje polovinu stanovnika jedinice lokalne ili regionalne samouprave, kako je to bilo propisano i u Hrvatskoj sve do 23. prosinca 2002.g., i to se pravo može mijenjati, sužavati, pa i ukidati, pod istim uvjetima i okolnostima kao i druga politička prava.

     

    Naime, SLUŽBENOM uporabom manjinskog jezika i pisma na nekom području, time se na tom području daje konstitucionalna pozicija (svojevrsna državnost) jednoj nacionalnoj manjini, što je u graničnim područjima, kao što je to npr. područje Vukovara i Podunavlja, na koje matična država te manjine još uvijek ima teritorijalnih pretenzija, objektivno potencijalno opasan i nacionalno neodgovoran politički čin.

     

    • Stoga, što se tiče cenzusa od 50% za SLUŽBENU uporabu manjinskog jezika s obzirom da je to prvenstveno političko pitanje koje utiče na sve, dapače pitanje kojim se daje konstitucionalna pozicija (svojevrsna državnost) jednoj nacionalnoj manjini na određenom području, taj bi cenzus mogao biti i viši ili čak takvu službenu uporabu drugog jezika i pisma u državi poput Hrvatske koja nije federalna niti konfederalna, niti ima autonomnih područja, uopće ne bi trebalo dopustiti. U bivšoj državi (SFRJ) srpski književni jezik i pismo ćirilica nisu nigdje na području SR Hrvatske bili u službenoj uporabi, iako je u Ustavu SR Hrvatske pisalo da je SR Hrvatska “i država srpskog naroda u SR Hrvatskoj”.

     

    • Smatramo da bi trebalo pokrenuti i postupak ocjene ustavnosti i zakonitosti Baukovog naputka: “Naputak za dosljednu provedbu Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj (NN 33/12)”, kojim je sve ovo i pokrenuto.

    Naime, taj je naputak je po našem mišljenju izišao izvan ustavnih i zakonskih okvira jer se njime daju naputci i za primjenu članka 12. i 43. Ustavnog zakona o pravima nacionalnih manjina (NN 155/02, 47/10, 80/10, 93/11), iako odredbama tog zakona nije propisano donošenje takvog naputka radi primjene tih odredbi. Nadalje, tim se Baukovim naputkom debelo izlazi i iz Pobližeg propisivanja primjene pojedinih odredbi Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj (NN 51/00 i 56/00). Tako je npr. propisivanje tim naputkom obveze “jedinice samouprave na području kojih su prava na ravnopravnu službenu uporabu jezika i pisma nacionalnih manjina stečena prema propisima koji su se primjenjivali do stupanja na snagu Zakona o uporabi jezika i pisma nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj” da su  “svojim statutima dužne urediti ostvarivanje tih stečenih prava, ne mijenjajući niti ukidajući pojedina stečena prava”, bez zakonskog uporišta.

     

     

    Zanimljiva europska praksa.

    1. Latvija
    – Ustav Republike Latvije: 4. The Latvian language is the official language in the Republic of Latvia. – Latvijski jezik je službeni jezik u Republici Latviji. Iako je danas Rusa u Latviji ca. 30% stanovništva ruski jezik ni rusko ćirilično pismo nisu u upotrebi

    .- Još od 1990.-tih tako je odlučio  latvijski parlament. U vrijeme osamostaljenja Latvije 1991. godine u Latviji je bilo ca. 34% Rusa, a u glavnom gradu Latvije Rusi su bili u većini a Latvijci su postigli većinu tek 2006. godine. Ruski jezik u Latviji je strani jezik. Nije ni manjinski.

    Prije dvije godine od ržan je referendum kojim su udruge Rusa tražili da se ruski prizna kao drugi službeni jezik. Na referendumu je to odbačeno s cca 75% glasova. Ni u gradovima u kojima Rusi čine više od trećine stanovništva ruski i ćirilica nisu u uporabi.

    2. Estonija
    – gotovo ista situacija kao u Latviji. Zanimljivost, npr. u gradu Narvi u istočnom dijelu Estonije uz granicu s Rusijom Rusi čine 80% do 84% stanovništva (do prije 10 godina bilo ih je više od 90%), Estonaca je 4%, a ruski ipak nije službeni jezik. Službeni jezk je samo estonski. Ustav Republike Estonije propisuje da  Manjine mogu pod određenim uvjetima tek kada prijeđu 50% stanovništva koristiti svoj manjinski jezik u lokalnoj samoupravi, ali samo kao radni jezik. Svaka čast Estoncima! Imaju svoju narodnu i nacionalnu vlast. Ovo navodim jer je taj ustav sličan našem a spajaju  nas  loša povijesna iskustva.

    Na istoku Estonije kao što sam prije naveo uz grad Narvu postoji još šest gradova i puno sela s ruskom većinom, ali službeni jezik i svi natpisi na državnim i lokalnim institucijama su na estonskom. Čak, Estonski ustav ne bavi se jezicima manjina iako manjina imaju najmanje 4 puta više nego Hrvatska!

    3. Norveška
    – nije u EU, ali je u Europi i osim što je demokratska ona je i najbogatija država Europe. U gradu Tromso na sjeveru Norveške ograničava se uporaba samskog (laponskog) jezika (Sami ili Laponci su autohtona nacionalna manjina u Norveškoj.  Norvežani su se proteklih godina oštro usprotivili pokušaju postavljanja dvojezičnih natpisa u okolici Tromsea na samskom (laponskom) jeziku.

    4. Belgija 
    – Bruxelles- Flamanci vode tešku političku borbu da ograniče širenje francuskog jezika na dijelove Flandrije koja okružuje Grad Bruxelles da su donijete mjere zaštite od daljnje frankofonizacije Flandrije kao jedne od dvije velike upravne jedinice Kraljevine Belgije. Evo i podrobnije geneze…

    Brussel  (izvorni flamanski odnosno nizozemski naziv), Bruxelles (francuski), Brüssel (njemački), Brussels (engleski) */službeni hrvatski naziv grada još nije određen pa se službeno miješa francuski engleski naziv/* je povijesno flamanski grad nastao na povijesnom teritoriju Flandrije. Tijekom 18. i 19. stoljeća Brussel je intenzivno fra nkofoniziran naseljavanjem frankofonih Valonaca i snagom velikog francuskog jezika. Osim naseljavanja frankofonih Valonaca došlo je do odnarođivanja Flamanaca koji su pod tim pritiskom preuzimali francuski kao materinji jezik. Rezultat toga je da je danas 85 – 90 % stanovništva Brussela frankofono. Nakon dovršetka frankofonizacije Brussela, 1989. godine na teritoriju flamanskog Brabanta utemeljena je Regija glavnog grada Brussela (Brussels-capital Region, engl. naziv) kao treća upravna jedinica (uz postojeće Flandriju i Valoniju). Time je Flandrija izgubila dio svog teritorija koji je najprije započeo jezičnom kolonizacijom odnosno naseljavanjem frankofonog stanovništva.

    Osim frankofonizacije Brussela, koji se u posljednjih 60-ak godina sve više širi (sjedište EU, NATO i drugih europskih i međunarodnih organizacija) dolazi do naseljavanja frankofonskog stanovništva (većinom iz Valonije, iz sjevernoafričkih frankofonih država, itd.) izvan gradskog područja Brussela na teritorij Flandrije odnosno na flandrijsku provinciju Brabant.

    Flamanci, flamanski narod i flamanski političari, ustrajno su nastojali  zaustaviti ili ograničiti daljnju frankofonizaciju svoje zemlje posebice tzv. Brusselskog prstena odnosno općina na teritoriju flamanskog Brabanta u koje se sve više doseljavalo frankofono stanovništvo.

    Nažalost, dio Brabanta južno od Brussela uz granicu s frankofonom Valonijom krajem 20. stoljeća već je bio većinski naseljen Valoncima i drugim frankofonim stanovništvom. Slijedom toga, 1995. godine Brabant je podijeljen na sjeverni Flamanski Brabant i južni Valonski Brabant. Flamanci su pristali na to kako bi spriječili daljnju frankofonizaciju svoje zemlje i nakon toga u sjevernom Flamanskom Brabantu uvode samo flamanski (nizozemski) kao službeni jezik. Nadležne institucije Flamanskog Brabanta strogo vode kontrolu nad isključivom uporabom nizozemskog jezika.

    Međutim, povećavanjem broja stanovnika Brussela, čije su granice strogo određene kako bi se spriječilo daljnje širenje francuskog jezika, u najnovije vrijeme dolazi do naseljavanja frankofonog stanovništva na područje flamanskog Brabanta koji u cijelosti okružuje Brussel, a to se područje danas naziva Brusselski prsten. Frankofoni doseljenici nastoje i na tom području uvesti francuski jezik kao službeni jezik čemu se Flamanci oštro protive.

    Ustrajnošću flamanskih političara svih političkih opcija koje je podupirao flamanski narod frankofonom stanovništvu nije uspjelo dalje frankofonizirati i odnarođivati dijelove Brabanta odnosno dijelove Flandrije. Bilo je i presuda Ustavnog suda Belgije u korist legitimnih zahtjeva flamanskog naroda, flamanskih političara i flamanskih udruga za zaustavljanjem frankofonizacije Flandrije.

    Rezultat toga po pitanju službenih jezika u Belgiji je: Flandrija – isključivo flamanski, Valonija – isključivo francuski, Brussel – francuski i nizozemski.

    Nitko ne govori o primitivizmu, zatucanosti, „ognjištarstvu“ i fašiszmu Flamanaca i Flandrije koja je značajno razvijenija i bogatija od Valonije i Brussela, a provincija Flamnski Brabant je najrazvijenija belgijska provincija uz provinciju Antwerpen. U Flandriji je službeni jezik flamanski, a tko ga ne zna mora ga naučiti ili neće moći iz neznanja ostvariti mnoga svoja prava. Jezik je preduvjet integracije i uspjeh kako pojedinca tako i države. Privatno, kod kuće mogu govoriti bilo koji drugi jezik i pisati bilo kojim drugim pismom, ali službeno to ne mogu. Postoje zakoni i pravila.

    Iako je Belgija i Brussel u samom središtu EU gdje su smještene sve glavne institucije EU-a i NATO-a, nikakvih prigovora Belgiji ni Flandriji od strane institucija EU-a nije bilo.

    5.Hrvatska i vojna obveza

    Život počesto nije u skladu sa svim zakonskim normama, te Stožer podsjeća na moratorij služenja vojnog roka za mladiće srpske nacionalnosti u Hrvatskoj koji je trajao do ukidanja obveznog vojnog roka. Može se kad ima političke volje. Volja im ponestaje tek kada treba zaštititi simbol hrvatske žrtve.

    Jedino nama „naši“ političari i „slobodni“ mediji nameću rješenja na štetu Hrvata i Hrvatske. Na žalost svjedoci smo toga koliko su „uspješni“ na svim područjima.

     

    Kamenjar.com

    facebook komentari

    • Sve dotle dok na snagu ne dođu ZAKONSKE ODREDBE, hrvatski narod neće biti zadovoljan ni sretan.

    • Sve dotle dok na snagu ne dođu ZAKONSKE ODREDBE, hrvatski narod neće biti zadovoljan ni sretan.