Strah je promašaj. Jer strah je najveća prepreka tvojoj sreći

    2

    Strah je promašaj. Jer strah je najveća prepreka tvojoj sreći. Strah te blokira, ali samo se usudi. Jednostavno skoči. Kad je riječ o nama, svi se mi ponekad zadovoljavamo osrednjošću. Onim ni tamo ni ‘vamo.. Ponekad smo previše labavi. Oslobodi se svega onoga što te opterećuje, neovisno o tome o čemu se radi i osjetit ćeš kako je to disati punim plućima, osjetit ćeš što to stvarno znači biti sretan. U svijetu koji te stalno pokušava promijeniti, najveće je postignuće, što bi rekao Emerson, biti ono što jesi.

    [dropcap]N[/dropcap]e doživljavaj ovo kao klasičnu priču. Ovo što trenutno čitaš ja bih ti pričao da si sad ovdje preda mnom. No, nisi. Čitaš ovo u nekom sasvim drugom vremenu, na nekom sasvim drugom mjestu. Poanta? Koliko god ovo bila priča o meni, itekako ima veze s tobom.

    Imam dvadeset i šest godina. Hercegovac po svakoj osnovi. Ponosan što mogu reći da sam hercegovački franjevac i svećenik.

    [pullquote_right]Vjera. Zgodna riječ za izreći, jako nezgodna za objasniti.[/pullquote_right]

    Smatram da ljudima treba pokazati što je vjera. Ja osobno uvijek polazim iz ove pozicije: da bi meni ljudi vjerovali, ja se prvo i prvi moram otkriti, riskirati, moram se dokazati kao pravi svjedok onoga u što vjerujem.

    Kad je riječ o svjedocima, ovdje ću citirati dvojicu na prvi pogled nespojivih ljudi: papu Pavla VI. i Sinišu Mihajlovića.

    Papa Pavao VI. jednom je prigodom proročki izjavio: „Svijet danas ne sluša učitelje nego svjedoke. Ako sluša učitelje, to je zbog toga što su oni prije svega – svjedoci!“

    Siniša Mihajlović, izbornik iliti selektor reprezentacije Srbije, u intervjuu za Sportske novosti veli: „Ja sve što pričam to sam i prošao, jer sam imao veliku karijeru. Dakle, ja ne izmišljam, ja nudim istinu. A to je vrlo važno, jer bitno je vjerovati u ono što pričaš.“ I to je to.

    Za svoje svjedoke Bog ponekad bira čudne ljude. Nesavršene. Grešne. Pa čak i opasne za svoju sredinu. Bog bira ljude ne zbog onoga što oni jesu nego zbog onoga što će oni tek postati.

    Ispričat ću vam jednu kratku priču. Priču koja nikad prije nije ispričana u cjelini. Priču o jednom dijelu mog života.

    Ja sam dijete razvedenih roditelja. Dijete koje je proizašlo iz propalog braka. To je jedan od razloga zašto sam u svom djetinjstvu bio maltretiran, šikaniran i ismijavan i zašto sam i dan-danas meta osuđivanja nekih ljudi. Jer u maloj, uskogrudnoj i navodno katoličkoj sredini kakva je Ljubuški i kakva je Hercegovina općenito – to je nešto jako negativno. Još kad dodaš na sve to da si i siromašan – situacija se automatski pogoršava.

    Kad sam bio peti razred osnovne škole, moj tata je, naime, ostavio moju mamu samu s nas troje djece. Ja sam inače najstariji i brat je od mene mlađi 2 i pol godine, a sestra 5 godina. U tom trenutku mama je morala raditi dva posla da održi situaciju koliko-toliko normalnom. Pogotovo u financijskom dijelu. Pored svog redovitog posla, još je počela čistiti jedan kafić ranom zorom. Spletom (ne)sretnih okolnosti jedino je bilo preostalo čišćenje kafića. Kao najstarije dijete, osjećao sam potrebu pomagati joj. Iduće dvije godine moj je svaki dan bio isti. Svako sam jutro ustajao u 4 sata. Čistio s njom prvo jedan kafić, pa kasnije i drugi. Onda sam išao kući. Spremao se za školu, otišao u školu. Poslije škole se vraćao kući. Radio oko kuće što je trebalo, pa čuvao koze (da, bio sam i pastir). Pa onda vrati se kasnije kući, napiši zadaću – malo uči i eto već večeri. I tako neprestano dvije godine. Nisam nikome ništa htio govoriti: iz početka zato što me bilo sram. Kasnije zato što nisam želio ničije sažaljenje. Ničiju milostinju. U takvoj situaciji sam bio promatran kao niže biće i mrzio sam taj osjećaj. U tom periodu u školi bilo je svega… Od maltretiranja, vrijeđanja i ismijavanja pa sve do nekakvih lažnih optužbi. Npr. sa mnom u razredu bilo je likova koji su sve svoje pare, koje su im roditelji davali, trošili na kladionicu i gubili, naravno. I da bi se opravdali kod svojih, slagali su da im netko krade novac u svlačionici za vrijeme tjelesnog. I to su prijavili tadašnjem nastavniku tjelesnog koji je sad dosta ugledna osoba u našem „društvu“. U nedostatku inspiracije, on je mene optužio. Nikad nikome ništa nisam ukrao, a nije me imao tko braniti. Tih sam dana znao sav u suzama otići kući neprestano se pitajući: pa evo sve, ali što meni? Što baš meni? Kasnije se, naravno, sva istina otkrije, ali da će ti se itko ispričati – ma jok.

    Je li mi pomoglo sve to? Jest. Iako sam gomilu tih nekih noći proveo u plaču, ono da nitko ne vidi, iako sam znao otići gladan u krevet, iako sam nosao odjeću koju su mi davali rođaci, iako sam hodao u poderanoj obući – na svemu sam tome Bogu zahvalan, jer sada znam cijeniti ono što imam. Sada sam jako osjetljiv na ljude u takvoj situaciji, na ljude koji su i gladni i žedni i goli i bosi. Pogotovo kad je riječ o mlađim ljudima. Jer ne želim da itko prolazi pakao kroz koji sam ja prošao. To je ta materijalna strana priče. S druge strane, postoji i to famozno naše licemjerje. Kad sam poželio postati fratar, pojedini fratri su čak vijećali žele li me zbog svega toga primiti u svoju zajednicu ili ne. To sam tek nedavno saznao. Zatim ljudi… Svi se kunu u Boga i, automatski, i hrvatstvo ali toga Boga jako se rijetko pronalazi u njihovim životima. I toga sam u toj situaciji itekako postao svjestan…

    Što sam iz svega toga naučio? Naučio sam, kad je najteže, podići glavu, isfolirati neki osmijeh, dobaciti šalu i sve je super. Naučio sam se nositi s najtežim mogućim stvarima. Naučio sam kako je to biti roditelj, jer morao sam se brinuti za brata i sestru. Naučio sam živjeti. I, što mi je nekako najvažnije, naučio sam opraštati i naučio sam se pouzdati u Boga. Ja sam stvarno zahvalan Bogu na svemu što sam prošao. Da nisam prošao sve to, sad ne bih bio ovako moćan. Zahvalan sam Bogu na svim onim ljudima koji su u tim trenucima bili tu. Ponosan sam što mogu reći da su ti ljudi i dan-danas moji prijatelji i ostat će do kraja. Dakle, naučio sam što je pravo prijateljstvo i što je odanost.

    Zašto vam uopće sve ovo govorim? Zato da se, da vam budem iskren, oslobodim. Do sada sam previše svim ovim bio opterećen. Sad sam slobodan. Sad mi je, što bi se reklo, duša na mjestu.

    S druge strane, žao mi je ljudi. Previše je ovdje ljudi koji pate zbog problema u obitelji, ljudi čije su se roditelji razveli, ljudi koji nisu krivi za neke nezgodne stvari u svom životu i, zahvaljujući našem zatucanom mentalitetu, ti ljudi pate. Boli ih. I ja tu njihovu bol osjećam. Nije dovoljno što te muči to što se nešto nezgodno dogodilo u životu nego ti čak par nekakvih bisera mora sipati sol na ranu i zbog toga te osuđivati.

    Ako prolaziš takvu situaciju, nemoj se bojati. Strah je iluzija. Strah je grijeh. Strah je promašaj.Jer strah je najveća prepreka tvojoj sreći. Strah te blokira, ali samo se usudi. Jednostavno skoči. Kad je riječ o nama, svi se mi ponekad zadovoljavamo osrednošću. Onim ni tamo ni ‘vamo.. Ponekad smo previše labavi. Oslobodi se svega onoga što te opterećuje, neovisno o tome o čemu se radi i osjetit ćeš kako je to disati punim plućima, osjetit ćeš što to stvarno znači biti sretan.

    U svijetu koji te stalno pokušava promijeniti, najveće je postignuće, što bi rekao Emerson, biti ono što jesi.

    fra Dalibor (Dado) Milas

    facebook komentari

    • peppermintt

      To je naš fra Dado tako jednostavan, životan, ne pošteđen boli ali nagrađen milosrđem koje na nas nesebično izlijeva.
      Hvala mu 🙂

    • peppermintt

      To je naš fra Dado tako jednostavan, životan, ne pošteđen boli ali nagrađen milosrđem koje na nas nesebično izlijeva.
      Hvala mu 🙂