Pratite nas

Strah je promašaj. Jer strah je najveća prepreka tvojoj sreći

Objavljeno

na

Strah je promašaj. Jer strah je najveća prepreka tvojoj sreći. Strah te blokira, ali samo se usudi. Jednostavno skoči. Kad je riječ o nama, svi se mi ponekad zadovoljavamo osrednjošću. Onim ni tamo ni ‘vamo.. Ponekad smo previše labavi. Oslobodi se svega onoga što te opterećuje, neovisno o tome o čemu se radi i osjetit ćeš kako je to disati punim plućima, osjetit ćeš što to stvarno znači biti sretan. U svijetu koji te stalno pokušava promijeniti, najveće je postignuće, što bi rekao Emerson, biti ono što jesi.

[dropcap]N[/dropcap]e doživljavaj ovo kao klasičnu priču. Ovo što trenutno čitaš ja bih ti pričao da si sad ovdje preda mnom. No, nisi. Čitaš ovo u nekom sasvim drugom vremenu, na nekom sasvim drugom mjestu. Poanta? Koliko god ovo bila priča o meni, itekako ima veze s tobom.

Imam dvadeset i šest godina. Hercegovac po svakoj osnovi. Ponosan što mogu reći da sam hercegovački franjevac i svećenik.

[pullquote_right]Vjera. Zgodna riječ za izreći, jako nezgodna za objasniti.[/pullquote_right]

Smatram da ljudima treba pokazati što je vjera. Ja osobno uvijek polazim iz ove pozicije: da bi meni ljudi vjerovali, ja se prvo i prvi moram otkriti, riskirati, moram se dokazati kao pravi svjedok onoga u što vjerujem.

Kad je riječ o svjedocima, ovdje ću citirati dvojicu na prvi pogled nespojivih ljudi: papu Pavla VI. i Sinišu Mihajlovića.

Papa Pavao VI. jednom je prigodom proročki izjavio: „Svijet danas ne sluša učitelje nego svjedoke. Ako sluša učitelje, to je zbog toga što su oni prije svega – svjedoci!“

Siniša Mihajlović, izbornik iliti selektor reprezentacije Srbije, u intervjuu za Sportske novosti veli: „Ja sve što pričam to sam i prošao, jer sam imao veliku karijeru. Dakle, ja ne izmišljam, ja nudim istinu. A to je vrlo važno, jer bitno je vjerovati u ono što pričaš.“ I to je to.

Za svoje svjedoke Bog ponekad bira čudne ljude. Nesavršene. Grešne. Pa čak i opasne za svoju sredinu. Bog bira ljude ne zbog onoga što oni jesu nego zbog onoga što će oni tek postati.

Ispričat ću vam jednu kratku priču. Priču koja nikad prije nije ispričana u cjelini. Priču o jednom dijelu mog života.

Ja sam dijete razvedenih roditelja. Dijete koje je proizašlo iz propalog braka. To je jedan od razloga zašto sam u svom djetinjstvu bio maltretiran, šikaniran i ismijavan i zašto sam i dan-danas meta osuđivanja nekih ljudi. Jer u maloj, uskogrudnoj i navodno katoličkoj sredini kakva je Ljubuški i kakva je Hercegovina općenito – to je nešto jako negativno. Još kad dodaš na sve to da si i siromašan – situacija se automatski pogoršava.

Kad sam bio peti razred osnovne škole, moj tata je, naime, ostavio moju mamu samu s nas troje djece. Ja sam inače najstariji i brat je od mene mlađi 2 i pol godine, a sestra 5 godina. U tom trenutku mama je morala raditi dva posla da održi situaciju koliko-toliko normalnom. Pogotovo u financijskom dijelu. Pored svog redovitog posla, još je počela čistiti jedan kafić ranom zorom. Spletom (ne)sretnih okolnosti jedino je bilo preostalo čišćenje kafića. Kao najstarije dijete, osjećao sam potrebu pomagati joj. Iduće dvije godine moj je svaki dan bio isti. Svako sam jutro ustajao u 4 sata. Čistio s njom prvo jedan kafić, pa kasnije i drugi. Onda sam išao kući. Spremao se za školu, otišao u školu. Poslije škole se vraćao kući. Radio oko kuće što je trebalo, pa čuvao koze (da, bio sam i pastir). Pa onda vrati se kasnije kući, napiši zadaću – malo uči i eto već večeri. I tako neprestano dvije godine. Nisam nikome ništa htio govoriti: iz početka zato što me bilo sram. Kasnije zato što nisam želio ničije sažaljenje. Ničiju milostinju. U takvoj situaciji sam bio promatran kao niže biće i mrzio sam taj osjećaj. U tom periodu u školi bilo je svega… Od maltretiranja, vrijeđanja i ismijavanja pa sve do nekakvih lažnih optužbi. Npr. sa mnom u razredu bilo je likova koji su sve svoje pare, koje su im roditelji davali, trošili na kladionicu i gubili, naravno. I da bi se opravdali kod svojih, slagali su da im netko krade novac u svlačionici za vrijeme tjelesnog. I to su prijavili tadašnjem nastavniku tjelesnog koji je sad dosta ugledna osoba u našem „društvu“. U nedostatku inspiracije, on je mene optužio. Nikad nikome ništa nisam ukrao, a nije me imao tko braniti. Tih sam dana znao sav u suzama otići kući neprestano se pitajući: pa evo sve, ali što meni? Što baš meni? Kasnije se, naravno, sva istina otkrije, ali da će ti se itko ispričati – ma jok.

Je li mi pomoglo sve to? Jest. Iako sam gomilu tih nekih noći proveo u plaču, ono da nitko ne vidi, iako sam znao otići gladan u krevet, iako sam nosao odjeću koju su mi davali rođaci, iako sam hodao u poderanoj obući – na svemu sam tome Bogu zahvalan, jer sada znam cijeniti ono što imam. Sada sam jako osjetljiv na ljude u takvoj situaciji, na ljude koji su i gladni i žedni i goli i bosi. Pogotovo kad je riječ o mlađim ljudima. Jer ne želim da itko prolazi pakao kroz koji sam ja prošao. To je ta materijalna strana priče. S druge strane, postoji i to famozno naše licemjerje. Kad sam poželio postati fratar, pojedini fratri su čak vijećali žele li me zbog svega toga primiti u svoju zajednicu ili ne. To sam tek nedavno saznao. Zatim ljudi… Svi se kunu u Boga i, automatski, i hrvatstvo ali toga Boga jako se rijetko pronalazi u njihovim životima. I toga sam u toj situaciji itekako postao svjestan…

Što sam iz svega toga naučio? Naučio sam, kad je najteže, podići glavu, isfolirati neki osmijeh, dobaciti šalu i sve je super. Naučio sam se nositi s najtežim mogućim stvarima. Naučio sam kako je to biti roditelj, jer morao sam se brinuti za brata i sestru. Naučio sam živjeti. I, što mi je nekako najvažnije, naučio sam opraštati i naučio sam se pouzdati u Boga. Ja sam stvarno zahvalan Bogu na svemu što sam prošao. Da nisam prošao sve to, sad ne bih bio ovako moćan. Zahvalan sam Bogu na svim onim ljudima koji su u tim trenucima bili tu. Ponosan sam što mogu reći da su ti ljudi i dan-danas moji prijatelji i ostat će do kraja. Dakle, naučio sam što je pravo prijateljstvo i što je odanost.

Zašto vam uopće sve ovo govorim? Zato da se, da vam budem iskren, oslobodim. Do sada sam previše svim ovim bio opterećen. Sad sam slobodan. Sad mi je, što bi se reklo, duša na mjestu.

S druge strane, žao mi je ljudi. Previše je ovdje ljudi koji pate zbog problema u obitelji, ljudi čije su se roditelji razveli, ljudi koji nisu krivi za neke nezgodne stvari u svom životu i, zahvaljujući našem zatucanom mentalitetu, ti ljudi pate. Boli ih. I ja tu njihovu bol osjećam. Nije dovoljno što te muči to što se nešto nezgodno dogodilo u životu nego ti čak par nekakvih bisera mora sipati sol na ranu i zbog toga te osuđivati.

Ako prolaziš takvu situaciju, nemoj se bojati. Strah je iluzija. Strah je grijeh. Strah je promašaj.Jer strah je najveća prepreka tvojoj sreći. Strah te blokira, ali samo se usudi. Jednostavno skoči. Kad je riječ o nama, svi se mi ponekad zadovoljavamo osrednošću. Onim ni tamo ni ‘vamo.. Ponekad smo previše labavi. Oslobodi se svega onoga što te opterećuje, neovisno o tome o čemu se radi i osjetit ćeš kako je to disati punim plućima, osjetit ćeš što to stvarno znači biti sretan.

U svijetu koji te stalno pokušava promijeniti, najveće je postignuće, što bi rekao Emerson, biti ono što jesi.

fra Dalibor (Dado) Milas

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Reagiranja

Mladen Pavković: Zatvarali bi one koji su 1991. ratovali – Za dom spremni!

Objavljeno

na

Oporbeni IDS, javljaju mediji, izradio je prijedlog Izmjena i dopuna Kaznenog zakona u sklopu kojeg predlažu zatvorsku kaznu za isticanje fašističkih simbola, što, kako naglašavaju, podrazumijeva i isticanje  simbola i pozdrava „za dom spremni“, koji se vežu za ustaški režim.

Kao prvo, za nešto takvog zatvorske kazne, pa i zabrane, nikada nisu donijele ništa dobrog, uvijek su manje-više bile – kontraproduktivne.

Ovog puta će to biti još i više, jer glavni razlog predlaganja drastičnih mjera je usklik – „Za dom spremni!“ Naime, kad bi se taj „ludi“ zakon pretvorio u djelo, onda bi se moglo dogoditi da i onaj tko je ratovao, bio ranjen ili ginuo uz taj pozdrav u hrvatskom obrambenom Domovinskom ratu također bi mogao završiti onkraj brave, ili bi jednostavno svi koji su 1991. nosili te oznake postali građani „drugog reda“! Drugo, ako se već razmišlja o nečem takvom, to bi trebalo provesti u „paketu“ tj. da se zabrane fašistički, nacistički i komunistički simboli, ali i četnički koji su vezani uz Domovinski rat. Onda nikakvi ratni zločinci poput Vukašina Šoškočanina ne bi mogli imati „privatne“ spomenike, kao što ih imaju danas, a na kojima piše (na ćirilici) da „ovdje počiva komandant  odbrane Borova Sela, narodni junak, proglašen na velikoj narodnoj srpskoj  skupštini u Belom Manastiru 25. septembra 1991. godine.“.Osim toga, trebalo bi sankcionirati i sve one koji poput nekih članova IDS-a na ovaj ili onaj način sustavno „guraju“ projekt odcjepljenja Istre od Hrvatske, odnosno koji žele Istru proglasiti – Republikom! To je mnogo opasnije teza od usklika „Za dom spremni“, jer bi nakon njih to mogli (kad bi poludjeli!) zatražiti Dubrovčani i drugi. I ode Hrvatska, bez četnika, u tri PM!

Sad se postavlja pitanje: što su ti koji su bili i koji jesu na vlasti učinili da primjerice djeca u školi znaju što je to antifašizam, komunizam, nacizam i fašizam, te  što je to Domovinski rat, i protiv koga smo se mi borili? Sankcije bi trebalo uvesti i za ratne profitere, dezertere i izdajice. Trebalo bi još jednom „pročešljati“ popise amnestiranih srpskih i inih četnika, od kojih se dobar dio ponaša kao da su pobijedili u Domovinskome ratu, a ne kao da su (pomilovani) zločinci.

Dakle, idemo po redu. Prvo ćemo ustvrditi tko su bili oni koji su nakon završetka II. svjetskog rata počinili u ime Tita i partije strašne i neviđene zločine nad nevinim Hrvatima te zabraniti sve simbole pod kojima su to činili. Zatim, ćemo doći do Domovinskog rata te sankcionirati isticanje svih četničkih simbola, poglavito onih koji se vežu uz rehabilitiranog (!) četničkog zlotvora Dragoljuba Dražu Mihailovića, koji je Srbima i danas „svjetla točka“. Onda idemo kazniti one koji svake godine u Kumrovcu, ali i na drugim partizansko-komunističkim skupovima, ističu i nose simbole propale Jugoslavije, zločinačke JNA, ali i Tita.

Trebalo bi kazniti i spodobe  koji viču: Smrt fašizmu-sloboda narodu, jer se  taj uzvik nalazi  i na svim, ali baš na svim, važnijim dokumentima SK, KOS-a, Udbe i drugih organa i bio je sastavni dio  popisa za „odstrel“ nevinih Hrvata! (Uče li i o tome djeca u školi?)

Vjerujemo da ćemo čitav prijedlog ovog (suludog) Kaznenog zakona pročitati i u četničkim „Novostima“, koje iz tjedan u tjedan provode četničku politiku, pa će nam i u svezi toga mnoge stvari biti jasnije! (Zar ne Pupovac?).

Mladen Pavković

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Donald Trump: Ne budemo li imali izbora spremni smo uništiti Sjevernu Koreju

Objavljeno

na

Objavio

Trump: Na nama je hoćemo li svijet uzdići na više razine ili ćemo ga pustiti da potone u bezdan

Na Općoj skupštini UN-a govorio je američki predsjednik Donald Trump.

“Glavni tajniče, gospodine predsjedniče, svjetski lideri, dobrodošli u New York. Velika mi je čast stajati ovdje u svom gradu i obratiti se svijetu. Milijuni građana ispaštaju nakon razornih uragana koji su pogodili našu zemlju, želim izraziti zahvalnost svima koji su ponudili pomoć.

Srećom, SAD je od izbora u studenom doživio sve veći procvat, nezaposlenost je na najnižoj razini, poduzeća se vraćaju u našu zemlju, potrošit ćemo više od 7 milijardi dolara na vojsku, bit će to najveća vojska u povijesti.

Lideri brojnih zemalja su stajali ovdje i govorili o prijetnjama i potencijalu koji samo čeka da ga dostignemo. Liječimo bolesti, riješavamo probleme za koje su prošle generacije mislile da su nemoguće za riješiti. Teroristi su sve snažniji, autoritarne zemlje izlažu riziku brojne saveze koji su spriječavali sukobe od 2. svjetskog rata.

Krijumčari ljudi i oružjem prijete našim granicama i izlažu opasnosti naše građane. Na nama je hoćemo li svijet uzdići na više razine ili ćemo ga pustiti da potone u bezdan.

Imamo priliku da izvučemo ljude iz siromaštva i da djeca žive bez mržnje i nasilja. UN se temelji na viziji da različite nacije surađuju kako bi zaštitile suverenitet. SAD je donio Marshallov plan koji je temeljen na plemenitoj ideji slobodnih i snažnih nacija. Uspjeh UN-a ovisi o svima, moramo započeti s mudrošću iz povijesti, naš uspjeh ovisi o nacijama koje promiču mir i prosperitet. Ne očekujemo da različite zemlje dijele iste kulturološke navike ali očekujemo da poštuju nacije.

Različite zemlje s različitom kulturom ne samo da postoje, već međusobno surađuju. SAD želi biti primjer drugima. Slavimo 230. obljetnicu našeg Ustava, najstarijeg koji se danas koristi u svijetu. Temelj mira i prosperiteta za Amerikance i druge koji štuju vladaviu prava. Ključno u Ustavu je “Mi, narod” i želimo ispuniti obećanje tih riječi, naše povijesti. Ja sam izabran, ne da preuzmem vlast nego da ga predam narodu kome ona i pripada.

Želimo služiti njihovim potrebama i vrijednostima. Amerika će mi uvijek biti na prvom mjestu, baš kao što i lideri drugih zemalja trebaju stavljati svoje zemlje na prvo mjesto. UN je najbolja platforma za prosperitet naših naroda ali zahtjeva suradnju. SAD će uvijek biti prijatelj svim narodima, osobito našim saveznicima ali ne može dozvoliti da ništa ne dobivamo zauzvrat. Smatramo da sve zemlje moraju biti sigurne i prosperitetne.

Naši građani su platili najveću cijenu za obranu naše slobode. Vrijednost Amerike se može vidjeti na bojnim poljima gdje su naši vojnici umirali sa saveznicima. Čak i nakon pobjede nismo tražili teritorijalnu ekspanziju i nismo nametali svoj način života drugima nego smo pomogli izgraditi institucije poput UN-a, to je naša nada za sve narode svijeta. Želimo sklad, a ne sukobe. Moramo zaštiti nacije interese i budućnost, odbaciti prijetnje suverenitetu, moramo poštivati pravo, granice i kulturu i mir.

Kao što su osnivači htjeli moramo se suočiti s onima koji nam prijete terorom. Oni ne predstavljaju prijetnju samo svojim građanima nego i drugima u svijetu. Ako se ne suprostavimo zlo će pobjediti. Sile će samo dobiti na snazi.

Nitko nije pokazao veće nepoštivanje prema narodu od Sjeverne Koreje. Svjedočili smo brutalnosti režima kada je nevin američki student preminuo nakon što se vratio iz Sjeverne Koreje, to smo vidjeli u ubojstvu njegovog brata, sada testiranje balističkih raketa predstavlja prijetnju velikog gubitka života.

Ne samo da neke zemlje surađuju nego financiraju zemlju koja nuklearno prijeti. SAD ima veliko strpljenje ali ako bude prisiljen braniti sebe ili saveznike nećemo imati drugog izbora nego u potpunosti uništiti Sjevernu Koreju. Spremni smo ali se nadamo da to neće biti potrebno.

Vidjet ćemo kako će biti, kako će se ponašati, vrijeme je da Sjeverna Koreja shvati da je denuklearizacija jedina prihvatljiva. Hvala svima koji su glasali za sankcije ali moramo učiniti puno više. Krajnje je vrijeme da stanemo na kraj režimu koji otvoreno govori o smrti, o uništavanju”, rekao je Donald Trump.

Trump prozvao Britance: Teroristički gubitnici su vam bili ispred nosa

facebook komentari

Nastavi čitati