Pratite nas

Kronika

STRAH OD PEDOFILA Odveo je moju kćer u garažu i pipkao je

Objavljeno

na

Kćer mi se igrala pred kućom, a on je tuda prolazio. Prišao joj je i počeo je propitkivati: ‘Čija je ovo kuća, čije je ovo…’, a onda ju je odvukao u garažu susjeda koji tada nije bio u kući. Tu ju je napastovao!

Ovo je dio šokantne ispovijesti oca malene 10-godišnje djevojčice s područja Zapadnohercegovačke županije, čiji identitet zbog osjetljivosti slučaja ne objavljujemo (podaci poznati redakciji). Otac čija je kćer, kako on tvrdi, žrtva pedofila kaže da je odlučio ispričati svoju priču iz razloga jer je nezadovoljan načinom na koji policija i Tužiteljstvo ZHŽ-a pristupaju ovom slučaju.
– Taj bludnik sada se nalazi na psihijatriji i uvjeren sam da se sve radi kako bi on bio proglašen neuračunljivim kako bi izbjegao procesuiranje, kaže ogorčeni otac.

Prebačen na psihijatriju

Slučaj koji se dogodio nedavno šokirao je stanovnike ZHŽ-a, a naš sugovornik kaže kako je odlučio “istjerati pravdu” da se nešto slično ne bi dogodilo nekome drugome.
– Odvukao je moju kćer u garažu i tu ju je dirao po guzi i naprijed, ona je molila da je pusti i on ju je na kraju pustio, ali natjerao ju je da se zakune da nikome neće ništa reći, ispričao nam je ogorčeni otac.
Kada mu je kćer ispričala što se dogodilo, u početku je bio skeptičan i nije povjerovao u njezinu priču, ali kada je vidio strah u očima svoga djeteta nakon što je ponovno vidjela tog čovjeka, povjerovao joj je i slučaj prijavio policiji.
– Nisam mogao vjerovati da takva budala može živjeti u susjedstvu. Kćerka nam ga je opisala, sutradan sin je dotrčao i vidio ga kako šeće blizu naše kuće i rekao da taj čovjek odgovara opisu. Ja sam tada otišao do prozora i skrio se iza zavjese. Kada je on prolazio, moja ga je kćerka vidjela. Odjednom se stisnula oko mene i rekla: ‘Tata on je’, prepričao je dramu koju je proživio.
Tada je istrčao iz kuće i, kako kaže, zamalo ubio tog čovjeka.
– Kad ga tad nisam ubio, nikog u životu neću ubiti. Mene je žena odgovarala, ona me zaustavila, tada smo ga prijavili policiji, ali moram reći da sam nezadovoljan njihovim radom, govori naš sugovornik.
Objasnio je kako je dojma da policija sporo radi svoj posao. Kaže kako su mu govorili da je psihologinja na godišnjem odmoru te da mu je kćerka trebala dati videoizjavu pred psihologom. Čovjek kojeg naš sugovornik optužuje je, kako doznajemo, privođen u policiju te je obavljeno i prepoznavanje, ali je potom pušten te ga je njegova obitelj prebacila na psihijatriju u Mostar tvrdeći da je riječ o psihički bolesnoj osobi.
– U međuvremenu obitelj je tog čovjeka smjestila na psihijatriju u Mostaru i mislim da se sve radi kako bi se proglasio neuračunljivim čime bi izbjegao odgovornost, smatra otac djevojčice.

Isto uradio i u ratu

No, priča se tu ne završava. Naš sugovornik je sam krenuo istraživati detalje iz života čovjeka za kojeg tvrdi da je pedofil te je doznao da se sličan slučaj dogodio i ranije.
– On je istu stvar napravio i za vrijeme rata. Tri djevojčice su se igrale, on ih je odveo u kuću, skinuo se pred njima i ‘radio to što je radio’. I tada je ga je otac jedne od djevojčica umalo ubio. Kada se vratio s ratišta, upao mu je u kuću, napao ga, htio ga ubiti i tada ga je spasila žena kao i ovaj put. I taj čovjek je meni rekao da je on spreman svjedočiti na sudu, ali ne želi davati izjave za medije jer je od tada prošlo 20 godina. Kazao mi je da  je tada on ispao crna ovca u selu, nitko mu nije vjerovao. Što je najprozirnije, ovaj pedofil je tada izveo isti potez – odveli su ga na psihijatriju pa se izvukao nekažnjeno. Čak je tužio tog čovjeka za napad, tvrdi naš sugovornik.
Policija i Tužiteljstvo ZHŽ-a jučer nisu željeli konkretno pričati o ovome slučaju. Glavna tužiteljica Vesna Ćavar rekla je kako je praksa da se u slučajevima kada su u pitanju djeca ili psihički bolesnici ne daju izjave za medije.
Na naše tvrdnje kako se otac djevojčice odlučio na medijsko reagiranje jer je nezadovoljan reakcijom pravosuđa, ona je rekla: “Mislim da nema razloga da itko bude nezadovoljan, niti je uopće pametno da pišete o tomu”, dodavši kako Tužiteljstvo korektno odrađuje svoj posao.
– Ja vam doista ne mogu davati nikakve izjave jer ne vodim taj slučaj, ali da vam se javio i dežurni tužitelj, on bi vam isto rekao, jer se nikakve izjave ne mogu i ne smiju davati kada su žrtve djeca, pa taman da će svi mediji pisati kako Tužiteljstvo ništa ne radi, objasnila je Ćavar.

U ratu napao tri djevojčice

Prema riječima našeg sugovornika, ovo nije prvi put da osoba koju optužuje za pedofiliju napastuje nekoga. Slično se dogodilo u ratnim godinama kada je u garažu odveo tri djevojčice. Tada se skinuo i masturbirao pred njima. I tada se, kaže naš sugovornik, izvukao na neuračunljivost.

Piše: I. Herceg, D. Lukić/DnevniList

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

U Danskoj preminuo istaknuti diplomat, anesteziolog i publicist Mladen Ibler

Objavljeno

na

Objavio

Bio je u prvim redovima uz povjesničara i državnika dr. Franju Tuđmana. Među graditeljima suvremene Republike Hrvatske bio je još od osamdesetih i sloma komunizma na europskome tlu, za što je odlikovan Spomenicom domovinske zahvalnosti i Redom kneza Branimira s ogrlicom

Ovoga ljeta, u osamdesetoj godini života, zauvijek nas je napustio istaknuti hrvatski diplomat, dansko-hrvatski anesteziolog i plodan publicist Mladen Ibler.

Odselivši se kao mladi liječnik u Dansku prije 48 godina iz rodnoga Zagreba, nije prekidao veze s domovinom, a potječe iz jedne od najuglednijih hrvatskih akademskih obitelji. Krasila ga je čestitost i eruditska naobrazba, zbog koje je taj poliglot i domoljub s lakoćom izgradio trostruku uspješnu karijeru, piše mojahrvatska.vecernji.hr

Bio je brižan suprug i otac troje djece koja također u Danskoj ostvaruju zapažene karijere. Bio je u prvim redovima uz povjesničara i državnika dr. Franju Tuđmana. Među graditeljima suvremene Republike Hrvatske bio je još od osamdesetih i sloma komunizma na europskome tlu, za što je odlikovan Spomenicom domovinske zahvalnosti i Redom kneza Branimira s ogrlicom. S Tuđmanom se povezao sredinom 1984., u kući profesora Veterinarskoga fakulteta Ivana Ljubića u zagrebačkim Mlinovima.

Ibler je u Zagrebu završio osnovnu i srednju školu te diplomirao na Medicinskome fakultetu 1963. Također je diplomirao na Medicinskome fakultetu u Århusu u Danskoj 1969. Specijalizirao je anesteziologiju i intenzivnu medicinu 1975. Bio je docent kliničke anesteziologije na Medicinskome fakultetu u Kopenhagenu te predavač na poslijediplomskim tečajevima anesteziologije Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u razdoblju od 1975. do 1979. Od 1979. voditelj je Odjela za anesteziologiju i intenzivnu medicinu Općinske bolnice u Holbaeku. Znanstveno se usavršavao od Amerike do europskog susjedstva i to u Houstonu, Minneapolisu i Grazu. Objavio je mnogobrojne radove. Od 1972. pisao je članke o hrvatskoj povijesti, politici i kulturi u iseljeničkim, domovinskim i inozemnim časopisima i novinama. O tim je temama držao predavanja na Sveučilištu u Århusu, na televiziji i u danskom parlamentu. Posljednjih četvrt stoljeća zrele životne dobi posvetio se našoj diplomaciji.

Organizirao je hrvatski seminar na međunarodnim konferencijama Zaklade za mir i sporazumijevanje u Kopenhagenu (1989.) i Beču (1991.). Godine 1989. učlanio se u HDZ, a 1990. organizirao je Hrvatsku kulturnu zajednicu u Kopenhagenu, čiji je bio predsjednik. U suglasnosti s hrvatskim predsjednikom dr. sc. Franjom Tuđmanom bio je neslužbeni hrvatski predstavnik u Kraljevini Danskoj (1990. – 1993.). Tijekom Domovinskoga rata bio je opunomoćenik Hrvatskoga Crvenog križa u Danskoj (1992.), kao i počasni konzul Republike Hrvatske u Danskoj (1994. – 1996.). Obavljao je dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Švedskoj od 1996. do 1999., uz akreditaciju i u Finskoj (1997. – 1998.) te u Estoniji, Litvi i Latviji (1997. – 1999.). Ostat će zapamćen i kao uspješan veleposlanik Republike Hrvatske u Australiji i Novome Zelandu (1999. – 2005.).

Mladen Ibler otkrio je dio izvornih povijesnih vrela o Frankopanima istražujući arhive od Senja do Stegeborga, od Krete do Lofota, preko Dubrovnika i Venecije do Jeruzalema – približivši nam čarobnu srednjovjekovnu Skandinaviju i hrvatske kolijevke državnosti na Mediteranu u svojoj posljednjoj knjizi Ivan VI. Anž Frankopan: U službi nordijskoga kralja, koja je objavljena u Zagrebu krajem 2014.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Zorica Gregurić: Za ideale vrijedi trpjeti, pa i političke presude

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 17.9.2015. osuđena sam jer sam se aktivno oduprla nasilnom, protuustavnom i protuzakonitom postavljanju “ćirilićnih” ploča.

23. 9.2014. godine ja, Zorica Gregurić, medicinska sestra, dragovoljka Vukovara, razbila sam ćiriličnu ploču!

Nakon posjeta grobovima na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata pribjegla sam legitimnom činu građanskoga neposluha i razbila ćiriličnu ploču na zgradi Policijske uprave u Vukovaru.

Suđenjima koja se odnose na ćirilične ploče na državnim institucijama u Gradu Vukovaru ne sudi se državnim dužnosnicima koji su prekršili zakone i Ustav Republike Hrvatske i ugrozili vladavinu prava u Republici Hrvatskoj, nego se u Vukovaru – Gradu heroju, na Općinskome sudu u Vukovaru, sudi građanima koji su se suprotstavili kršenju i zlouporabi zakona Republike Hrvatske radi ostvarenja nelegitimnih i nelegalnih političkih interesa.

Sudi se građanima koji su bili prisiljeni suprotstaviti se kršenju:

1) odredbi, svrhe i smisla Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina kao i svrhe, smisla i odredbi međunarodnih sporazuma sukladnih Ustavu RH;
2) Ustava RH koji jamči pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu;
3) Odluke i obrazloženja Ustavnog suda RH br. U-VIIR-4640/2014 od 12. kolovoza 2014.

Zbog takvog obezvrijeđivanja vladavine prava, zbog očitoga kršenja odredbi, smisla i svrhe zakona i Ustava RH kao i zbog kršenja odluke, obrazloženja i tumačenja Ustavnog suda RH, ja, Zorica Gregurić, medicinska sestra, dragovoljka Domovinskog rata, braniteljica Vukovara, majka, nakon posjeta grobovima ranjenika, civila i branitelja na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, a vidjevši da ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar čuva interventna policija protivno Odluci Ustavnog suda RH i svjedočeći da je 23. rujna 2014. načelnik Policijske postaje Vukovar uz neprikladne izjave ponovno postavljao ćiriličnu ploču suprotno Odluci Ustavnoga suda RH, odlučila sam pribjeći legitimnom demokratskom sredstvu unutar svakog istinskog demokratskoga sustava – činu građanskoga neposluha.

Razbila sam ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar i svojevoljno krenula u Policijsku postaju. U tom trenutku, nada mnom su bila primijenjena vrlo gruba sredstva prisile, bez objektivne potrebe, bez postojanja nužde te protivno Oduci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014.
Razbijanje ploče 23. rujna 2014. godine – protuzakonito i protuustavno postavljene prvo u rujnu 2013. godine te protuzakonito i protuustavno ponovno postavljane do 12. kolovoza 2014. kao i nakon 12. kolovoza 2014. protivno odluci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014. – bilo je jedini preostali, možda neprikladan, ali u toj situaciji jedini mogući izraz građanskoga neposluha.

Nakon toga optužena sam i okrivljena temeljem članka 235. stavak 3. Kaznenoga zakona za kazneno djelo protiv imovine – oštećenjem tuđe stvari, uz kvalifikaciju da sam to učinila “zbog snažne odbojnosti prema pismu i jeziku nacionalne manjine”.

Takvu podlu kvalifikaciju odbijam i ona me vrijeđa. Ona je neistinita, ničim dokazana, ni na čemu utemeljena i potpuno proizvoljna te upućuje na nedemokratske i staljinističke konstruirane optužnice koje pripadaju vremenu totalitarnoga sustava.

Ne osjećam nikakav animozitet prema pripadnicima srpske nacionalne manjine, njihovu jeziku i pismu; dapače ćirilicu izvrsno čitam i pišem. Moji prijatelji i suborci su pripadnici srpske nacionalne manjine, mnogi od njih prošli su stravične torture po srpskim logorima. Stoga je osobito gnjusno stavljati mi na teret kao motiv počinjenja kaznenog djela „snažnu odbojnost prema pismu i jeziku nacionalne manjine“.

Ponavljam: moji motivi i namjere koji su me naveli da pokušam maknuti protuzakonito postavljenu ploču na pročelju zgrade Policijske postaje u Vukovaru u prvom su redu građanska i ustavna obveza te moralna pobuda da se zaštiti zakonitost, ustavnost i čast Republike Hrvatske; zatim slobodno osobno građansko uvjerenje da se radi o protupravnom, protuustavnom i protudemokratskom prisilnom postavljanju dvojezičnih ploča na državnim institucijama u gradu Vukovaru; te na kraju potreba ukazivanja na političku zlonamjernost i zloporabu pozivanja Vlade RH na „provođenje zakona“ kada se ima u vidu da sama državna tijela i Vlada RH ne poštuju Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Ustav RH i Odluke Ustavnoga suda RH i kada je činjenica da u Vukovaru pravosudni i politički sustav RH do danas nije bio u stanju uspostaviti pravdu i vladavinu prava u pogledu najtežih i masovnih ratnih zločina.

Mnogi ratni zločini u Vukovaru neodgovarajuće su kažnjeni s obzirom na njihovu težinu, mnogi su još uvijek ne samo nekažnjeni nego i neprocesuirani (Sajmište, Borovo Naselje, Drvena pijaca, Bogdanovci …), a mnogi ratni zločinci ostali su ne samo nekažnjeni, nego su slobodni građani ili obnašaju istaknute političke dužnosti.
Tako treba biti svjestan i činjenice da još nitko nije procesuiran za stravičan zločin počinjen nad najmlađom žrtvom srbočetničke agresije na Vukovar. Ivan Kljajić rođen je u Vukovaru 29. travnja 1991. godine, a smrtno je stradao 18. listopada. Imao je 5 mjeseci i 19 dana.

Zakoni obvezuju na poštivanje sve građane, obvezuju one koji su ih donosili, no najviše one koji ih provode kako ne bi prekršili svoje ustavne obveze, nadležnosti i odgovornosti. Izvršna vlast ne smije zakone provoditi proizvoljno, selektivno i obmanjujući demokratsku javnost, protivno namjeri zakonodavca, protivno svrsi i smislu zakona te protivno načelu zakonitosti.

Niti se u demokratskoj državi zakoni smiju provoditi nasilno i bez demokratskoga legitimiteta, uz pribjegavanje represivnim metodama prisile i zastrašivanja. Na sve to hrvatska je demokratska javnost reagirala, slobodni i odgovorni građani su se tome suprotstavili, neki i na način građanskog neposluha, a demokratske institucije – od samog zakonodavca do Ustavnoga suda – imali su obvezu ispitati prijepor, davati i tražiti politička i sudska objašnjenja te donositi odluke.

Prava pripadnika srpske nacionalne manjine u Vukovaru ničim nisu ugrožena, niti dovedena u pitanje.

Ta se prava kreću u rasponu od slobodnoga izjašnjavanja o pripadnosti nacionalnoj manjini; služenja svojim jezikom i pismom privatno, u javnoj uporabi (vrtići, škole, kulturne, sportske, političke, vjerske organizacije) kao i u službenoj uporabi (osobne iskaznice, službeni dokumenti, komunikacija s upravnim i sudbenim tijelima RH); preko odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalne manjine (koji se u praksi ponekad odvijaju u neskladu s hrvatskim obrazovnim sustavom pa čak i s ustavnopravnim poretkom RH); uporabe svojih znamenja i simbola; kulturne autonomije održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije; prava na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica; pristupa sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe; samoorganiziranja i udruživanja; zastupljenosti u predstavničkim, upravnim i pravosudnim tijelima; sudjelovanja pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima; do zaštite od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.

Raspon tih prava određen je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Ćirilične ploče na državnim institucijama, ili kao način službenoga obilježavanja prostora, samo su jedna od niza manifestacija prava na službenu uporabu jezika i pisma pripadnika nacionalne manjine i kao takve nisu obvezne niti po hrvatskim zakonima, niti po odredbama međunarodnih konvencija.

Posebice je njihovo postavljanje potpuno neprihvatljivo kada je u izravnoj suprotnosti s odredbama Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, ali i protivno Ustavu RH jer dovodi do stvaranja društvenog sukoba, podizanja tenzija, narušavanja dostojanstva civilnih i vojnih žrtava srpske agresije na strani nesrpske većine u Vukovaru, vrijeđanja većinskoga naroda te do pravosudnoga zastrašivanja, unošenja nemira i nesigurnosti kao i do nepoštivanja vrednota Domovinskog rata koji je temelj nastanka Republike Hrvatske.

Zbog svega toga nužno je ne zaboravljati da je smisao prava manjina uzajamno poštivanje većinskog naroda i pripadnika nacionalnih manjina, odnosno, u ovom slučaju, nesrpskog i srpskog stanovništva u Vukovarsko-srijemskoj županiji i Gradu Vukovaru. Uzajamno poštovanje kao i poštivanje Ustava RH je jedini temelj iz kojega izrastaju prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Daljnje pravosudno inzistiranje na ovoj presudi na temelju neutemeljenih i lažnih optužbi, nedokazivih i tendencioznih pretpostavki kao u političkih i ideoloških predrasuda govorilo bi u prilog tumačenju da se radi o protudemokratskom političkom korištenju pravosuđa za obračunavanje s građanima koji su politički neistomišljenici aktualnoj izvršnoj vlasti, zatim da se radi o pokušaju izvršne vlasti da kroz iskonstruirane sudske procese degradira Ustavni sud RH kao najviše sudbeno tijelo jedne države te da se u konačnici radi o pokušaju prikrivanja protuzakonitosti i protuustavnosti postupanja državnih tijela i Vlade RH.

facebook komentari

Nastavi čitati