Strast s “glavom u torbi”

1

Svatko ima pravo izabrati hoće li činiti dobro ili zlo. Takav su izbor učinili i Foleyevi krvnici. To je primjer kako sloboda ipak ima jednu granicu, a to je dobro drugoga.

Rosary beadsŠokantna je bila vijest o smaknuću američkog novinara Jamesa Foleya. Zlo koje siju militanti Islamske države poprimilo je takve razmjere da je potrebna intervencija izvana kako bi se zaustavilo ludilo u ime nekog „vojnog alaha“, nikako ne onoga Boga u kojega vjeruju muslimani. Ekstremisti se oteli kontroli, a SAD – kao dežurni svjetski policajac – želi zaustaviti masakr i progone. Već su imali „obračun s terorizmom“ kad su pali „blizanci“ 2001. godine, ali čini se da je dugačak put do zaustavljanja sveopćih prijetnji na obje strane. A žrtve padaju. Jamesova majka, žena vjere i mudrosti u tako potresnom trenutku imala je snage zamoliti otmičare da „poštede živote ostalih zarobljenika, jer oni ne mogu utjecati na američku politiku prema islamistima.“ I doista, iako je ljudski gledano, ovaj tragičan događaj, njegov glavni junak – James Foley i sve što je radio i vjerovao – ostavlja jedan trag svjetla koje ne daje pobjedu tami. Zato otmičari, ubojice i krvnici nikada neće biti ničiji uzori i junaci, već samo službenici zla i teret čovječanstva. Ali neizbrisive tragove ostavljaju strastveni tražitelji i svjedoci istine.

Strast jača od straha

„James ne bi želio da netko osjeća mržnju“ – rekla je njegova majka medijima. Svjedočanstva o njemu upravo su prava pomoć da se osjeti ono što je njega nosilo kroz novinarstvo s „glavom u torbi“, a to je novinarska strast koju adrenalinski zadaci uvijek drže živahnom, pokretnom i kreativnom. Za nas novinare ovo je samo podsjetnik na žar koji nosi naš posao – želja za istinom. I doza adrenalina više. Za ostale? Malo tko razmišlja o vratolomijama izvjestitelja s ratišta dok gleda ili sluša vijesti. Memorira informacije i to je to. A kako se do njih dolazi, pogotovo u ratnim uvjetima? To znaju samo oni koji su iskusili to tzv. „borbeno novinarstvo“, kako ga je nazvao Foley: „Vjerujem kako je ‘borbeno novinarstvo’ vrlo važno. Bez tih slika i videa te iskustva koje mi novinari na ratištima dobivamo iz prve ruke, ne bi zapravo mogli shvatiti kako na svijetu postoje opasna mjesta.“

Ljudi uz koje se raste

Istražujući malo tko je James Foley i čitajući njegovo pismo od prije tri godine – pisano iz zarobljeništva u Tripoliju, vratila sam se u ratne godine u Hrvatskoj kada sam, kao djevojčica, upijala javljanja ratnih izvjestitelja s TV ekrana ili radio prijemnika. Znala sam da je u Hrvatskoj, a potom i BiH rat, ali mene je svake večeri uz vijesti i dnevnik doslovno držala hrabrost izvjestitelja. Odakle se sve nisu javljali, kako se sve dimilo oko njih, kako su bili hrabri… I upravo ti ratni izvjestitelji „zapalili“ su tu novinarsku iskru koja, kad jednom uđe u vene, više nikada ne izlazi. Zato potpuno razumijem Foleya kojem prvo zatočeništvo u Libiji 2011. godine nije bilo opomena da se ostavi novinarstva s „glavom u torbi“, već da ponovno krene dalje, u Siriju. To je jače od straha za vlastiti život. Jamesov je otac dao sjajnu usporedbu s vatrogascem. Zašto se ratni izvjestitelj, nakon što mu je život jednom već bio ugrožen, ponovno vraća na bojište? Kao i vatrogasac koji se vraća u kuću punu plamena provjeriti što se događa. Američki državni tajnik John Kerry to je lijepo sažeo: „James Foley otišao je u najmračnija područja kako bi donio svjetlo istine. Bio je hrabar i odvažan i nikakva zamaskirana kukavica neće ukaljati nasljeđe ovog hrabrog Amerikanca koji je živio svoju novinarsku profesiju.“

U opasnosti mozak drugačije radi

Kad se izvještava i piše pod kišom metaka, granata ili puškaranja, ne samo srce, već i mozak brže radi. I drugačije, rekla bih. Adrenalin je to koji stopira misli o strahu i do granica racionalnog vuče naprijed: do najboljeg foto kadra, do autentičnog tonskog zapisa ili najjasnije video snimke. Nisu li to iskusili i naši ratni izvjestitelji? Dovoljno je sjetiti se Siniše Glavaševića. Pritom ne mislim samo na radijska javljanja, već i na priče koje je pisao gradu, ljudima… Agonija je iz njega iznjedrila najbolje. Foleyevo pismo također govori nešto slično: da agonija iz čovjeka koji je pun strasti za istinom, daje poruke duboke vrijednosti. Foley je u zarobljeništvu 2011. u Libiji – u svojih 45 dana zatvora – ponudio predivno svjedočanstvo. Zapravo, pisao je samo kao čovjek koji svoj život nije imao u vlastitim rukama. I to je bila njegova najbolja učiteljska i novinarska lekcija: divan trag ljudskosti, vjere, prijateljstva.

Zarobljeništvo izvana i molitva koja daje slobodu

Kako stoji u pismu koje je preplavilo medije i društvene mreže, James je znao da u zarobljeništvu nije sam. Imao je molitvu: „Osjećali smo se energičnije kada smo o svojim slabostima i nadama govorili zajedno, kroz razgovor s Bogom.“ Bila je to životna krunica na prste: „Nju bi moja majka i baka molile. Izmolio sam 10 Zdravo Marija između Očenaša. Trebalo mi je gotovo sat vremena da na prste nabrojim 100 Zdravo Marija. Pomoglo mi je fokusirati se.“ No, imao je i molitvu prijatelja i bio je svjestan njezine snage, kako je i rekao majci: „Možda su me te molitve osnaživale, držale me na površini.“ Kada je preko interneta vidio isječak prijatelja koji su na njegovom nekadašnjem sveučilištu u Marquetteu molili za njega, komentirao je: „Molitva je bila ljepilo koje je omogućilo moju slobodu, prvo unutarnju, a kasnije čudo oslobođenja tijekom rata u kojem nas režim nije imao pravog razloga osloboditi. Nije imalo smisla, ali vjera jest.“

Vrijeme za drugačije misli

Upravo to pismo je najjača lekcija koju je učitelj i novinar Foley dao – lekcija o molitvi, prijateljstvu, snazi. Pisma velikana bez krivnje zatočenih i osuđenih na smrt uistinu su prava remek djela. Čovjek tada razmišlja na drugačiji način. Gleda dublje, ostaje sam sa svojim mislima i traži karike za koje će se držati da ne klone… Nije li tako činio Siniša Glavašević dok je provodio posljednje dane u Vukovaru i pisao mu posljednje misli? Hvala ti, kolega James, za ovu novinarsku lekciju o snazi molitve jednih za druge! A tebi, Siniša, za priče koje se ne zaboravljaju!

Neobičan u svemu

Rosary beadsFoleyeva neobična novinarska priča počela je u njegovim tridesetim godinama. Nakon završetka obrazovanja radio je kao učitelj u siromašnoj školi Phoenixa. No i u tom učiteljskom poslu bilo je nešto blisko ljudskoj dubini, što pokazuje njegova želja da kao novinar ispriča tužne i potresne priče ljudi s periferija. Nije bio medijski poznati profesor niti učiteljska zvijezda, već podučavatelj siromašnih i zatvorenika. Očito je ušao u njihove sudbine i želio ih je ispričati svijetu, kako bi barem u nekom probudio savjest. Mediji prenose riječi njegovih kolega kako je „imao osjećaj za društvenu pravdu i koristio je ogromne talente da bi ispričao teške priče u nadi da bi mogao učiniti razliku u svijetu.“ Na izazove tijekom obrazovanja gledao je kao na priliku da raste u čovječnosti. I sam je napisao da mu je „Sveučilište Marquette uvijek bilo prijatelj, ona vrsta prijatelja koja te izaziva da činiš više i budeš bolji, i na kraju oblikuje tko postaješ.“ I volontiranje mu je otvorio oči kako bi shvatio, kako sam piše, da je „zaštićeno dijete te da se svijet suočava s pravim problemima.“ Čovjek za druge – kao mladić, učitelj, a potom i novinar. I tragičan kraj? Ponovno poruka za druge: koliko okrutna može biti ljudska mržnja i bolesna ambicija vjerskih funamentalista koji potpuno izgube kompas života i pred Bogom i pred čovjekom.

Zašto Bog „dopušta“ zlo?

Prema izjavama roditelja koji su ipak najbolji poznavatelji svojega sina, nema mjesta mržnji. Ali mnogi će reći zašto je Bog dopustio takvo zlo? I opet se vraćamo najvećem Božjem daru čovjeku, a to je sloboda. Svatko ima pravo izabrati hoće li činiti dobro ili zlo. Takav su izbor učinili i Foleyevi krvnici. To je primjer kako sloboda ipak ima jednu granicu, a to je dobro drugoga. Pritom, kada se poštuje drugoga, vlastita sloboda nije ni na kakvom gubitku. Kada se pogazi drugoga, sloboda izgubi svoj smisao i pretvori se u veliko ropstvo zlu, što pokazuju islamski estremisti. Ali zato je Foley sada slobodan, kako kažu njegovi roditelji: „Znamo da je Jimmy slobodan… Konačno je slobodan. I znamo da je u Božjim rukama… i da je u raju.“ Pakao ostaje scenaristima, ostvariteljima i kreatorima njegova smaknuća, ali i onima koji ovakve drame mogu spriječiti, ali to ne čine.
Izvor:laudato.hr, autor Tanja Popec

facebook komentari

  • peppermintt

    Dobar tekst, bravo Tanja 🙂