STRAVIČNA ISPOVIJEST SRPSKIH PROGNANIKA: ‘U Srbiji su nas mučili, brijali nam glave i vraćali u Hrvatsku na frontu!’

0

Neki od prisilno mobiliziranih se nisu nikada vratili sa ratišta, nekima od njih se ni do danas ne zna za grob. Neki od onih koji su preživjeli imaju traumu za cijeli život. Krivično djelo, koje je počinila Srbija, u međuvremenu je zastarjelo. Je li otkrivena tajna nestalih srpskih civila?

Da Vojvođanski građanski centar nije započeo projekt “Ukradena sloboda”, seriju intervjua sa žrtvama prisilnih mobilizacija i njihovim obiteljima, svijet ne bi doznao kako se Srbija ophodila sa prognanicima koji su iz Hrvatske odlazili u Srbiju. Da tamo nisu bili dobrodošli, poznato je odavno, no detalji o ovim nasilnim, nezakonitim mobilizacijama, mučenjima, pljačkama i odvođenjima ljudi koji su zbog ratnog vihora napustili svoj dom, tek sada izlazi na vidjelo i rasvijetljava nestanak s lica zemlje mnogih srpskih civila. Iako se od Hrvatske očekuje da podastre podatke o civilima srpske nacionalnosti koji su u ratu bestraga nestali, čini se da bi odgovore na to mogla dati upravo – Srbija. U brojnim intervjuima koje su dale žrtve ove torture, njihove obitelji i brojni svjedoci, ispričane su nevjerojatne priče o tome kako je u Srbiji tjekom rata u Hrvatskoj organizirana prisilna mobilizacija krajiških izbjeglica.

Lov na sve one koji su rođeni u Hrvatskoj! Policajci po glavi ulovljenog nagrađivani s 1.000 dinara!

Vojvođanski centar navodi sljedeće: “Označeni kao kriminalci i izdajnici, ljudi su bili lovljeni. Odvođeni su iz tramvaja, autobusa, na naplatnim rampama, tijekom kontrole prometa, iz studentskih domova pa čak i sa maturalnih proslava. Pripadnicima policije rad je bio olakšan činjenicom da su dokumenti pristiglih ljudi iz Hrvatske i nekih dijelova Bosne bile posebno obilježene. U periodu koji je uslijedio, mnogi od njih su prije slanja na ratišta, slani u takozvane pripremne i trening kampove, gdje su doživjeli mnogobrojna mučenja i svakodnevno bili podvrgnuti različitim oblicima psihičke i fizičke torture”.

Ova sramota Srbije, koja je prisilnom mobilizacijom izbjeglica prekršila brojne međunarodne konvencije i domaće zakone, sada bi mogla dati odgovore na pitanja koja Hrvatskoj najčešće postavlja Savo Štrbac, predsjednik Dokumentacijsko – informativnog centra, a tiče se nestalih Srba upravo iz tzv. Republike Srpske. Odgovore bi, samo da to želi, mogao dobiti iz prve ruke, od ljudi koji su prošli strahotu Arkanovog kampa.

Miroslav J. u Srbiju je došao iz sela Grab, kod Gračaca, u selo Jaša Tomić u Vojvodini:

“Nakon tri, četiri dana, policija je počela s uhićenjima. Staro i nejako započelo je sa kuknjavom pa su otišli. Mislili smo da su odustali. Došli su ponovo sutradan i uhitila nas pod punom ratnom opremom. Policija nas je lovila i svaki policajac po uhićenom izbjeglici imao je 1.000 dinara viška na plaći. Znači, uhiti nas 10 i ima 10.000 dinara na plaći viška. U Jaši Tomiću su nas priveli i vozili su nas u Zrenjanin u SUP, odmah kod autobusne stanice. Tamo su čekali dok nas nakupe pun autobus, da ne bi autobus išao prazan. Kad su napunili autobus vozili su nas za Erdut. Kad je policija nas odvodila,… kad vidiš tu djecu kako vrište, izgubiš se. Nismo mi ni znali kud idemo. Kao čitava vječnost je trajalo, nikako doći. Neprestano sam mislio na svoje dvoje male djece, a njihov plač mi je odzvanjao u ušima. Kad smo došli u Erdut, gdje je bio kamp Arkanov, tu je bilo zlo. Ta tortura, pa maltretiranje, psovke, pa nam govorili: ‘Izdali ste državu’ pa nas tukli. Odmah je tu nastalo šišanje do gole glave, batinjanje. Došao si iz jednog zla, a kud ideš, ne znaš,…”, samo je jedno od svjedočanstava.

Gdje je Arkanov kamp, tu je zlo!

Stojan G. je u Srbiju, u Rumu, došao iz Bilišana kod Obrovca:

“Otišao sam se prijaviti u Crveni križ u Rumi. Već u dva sata popodne su mi u kuću došla dva policajca. Rekli su mi da pođem na informativni razgovor, kaže: ‘Ima da pođeš sad sa nama, za tvoju glavu mi imamo po 50 maraka’. Odvezli su me u Sremsku Mitrovicu prvo pa su nas potom odvezli u Erdut, u kamp kod Arkana. Oko ponoći smo tamo stigli. Čim smo stigli u Erdut, odmah su nas ošišali, dali nam uniforme, uzeli nam nakit i tko je šta imao vrijedno kod sebe. Stave sve u vreće i kažu: ‘Ovo ste nam vi dali, nismo mi uzeli’. Bio sam pet dana u Erdutu i onda su nas prebacili od Sarvaša ka Osijeku u kuću neku, kod pruge. Prvo 10 dana nismo išli na front, onda su nas poslali na prvu liniju. Tamo je bio general I. koji nas je vrijeđao, govorio nam da smo pobjegulje i druge takve stvari. I komandir M. nam je rekao da nas sve treba pobiti, da za drugo i nismo…”, kazao je svjedok.

Ovaj građanski centar otkrio je da prisilne mobilizacije nisu bili pošteđeni ni oni koji su tek bili na pragu punoljetnosti. Mladići ili bolje rečeno, dječaci, odvođeni su i sa maturalnih zabava.

“Dječake koji su došli iz Hrvatske su odvodili s maturalnih zabava. Obrijali bi ih i poslali u rat…”

Milena Ć., jedna je od rijetkih koja je o tome progovorila:

“Bili smo na maturalnoj večeri. Čini mi se da su dvije osobe bile uniformirane, sve sa puškom ili mitraljezom. Znam da je to prilično djelovalo strašno. Profesori su ih pokušali odvratiti od toga: ‘Pa pustite ih makar da se završi maturalna večer’, govorili su. Ali, ne, ovi su bili izričiti. Onda su ih valjda vodili kući da samo uzmu najosnovnije stvari. Roditelji isto nisu imali pojma da im odvode djecu. Tada je bilo dovoljno da vam u osobnoj karti piše da ste rođeni u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini. Događale su se i nevjerojatne situacije, da su žrtve prisilnih mobilizacija bili i ljudi koji su sasvim slučajno rođeni u susjednim državama, a čitav su život proveli u Srbiji”, saznaje se od ove svjedokinje.

Vojvođanski građanski centar, nevladina organizacija iz Novog Sada koju čine mladi ljudi, pokušava se uhvatiti ukoštac sa tom, jednom u nizu, tabu tema u Srbiji vezanih za ratne devedesete i za proces suočavanja s tom mračnom i krvavom prošlošću:

“Neki od prisilno mobiliziranih se nisu nikada vratili sa ratišta, nekima od njih se ni do danas ne zna za grob. Neki od onih koji su preživjeli imaju traumu za cijeli život. Krivično djelo, koje je počinila Srbija, u međuvremenu je zastarjelo. Sada tražimo da država tim ljudima prizna patnje”, kažu mladi Vojvođani neskrivajući stravičnu istinu.

 

  • Autor: Snježana Vučković

facebook komentari