Pratite nas

U potrazi za Istinom

Stravični genocidi jugokomunizma

Objavljeno

na

Oblici masovnih ljudskih stradanja

Genocid je pojam za ljudska stradanja, jasno objašnjen i definiran opće prihvaćenim svjetskim standardima, kao i njegovi dijelovi etnocid, kulturocid, aristocid, democid, policid ili holodomor, pa ipak pojedinci i države manipuliraju njima. Genocid nad razvojem odnosno genocid nad razvojem vrijednosnoog (visokoprofitnog) znanja nije obuhvaćen svjetskim standardima, teži je za objasniti i istražiti i manje važan za razvijeni svijet, te je tako omogućeno lako manipuliranje njime, kao i sa njegovim podacima i žrtvama. Zbog toga je veoma važno daljne istraživanie i razumjevanje uzroka i posljedica genocida nad visokoprofitnim znanjem, naročito za postkomunističke zemlje radi njihovog bržeg  oporavka.

Piše: Zlatko Uvanović

Međutim, genocid nad vrijdnosnim razvojem znanja je zločinački ljudski fenomen, iako direktno nije ubijao ljude, je itekako strašan, masovan, dugotrajan i proširen nad nadolazećim generacijama kojima se ne vidi kraj. I neljudski, jer je oduzeo u kratkom vremenskom periodu cijelim narodima, jedno od najvažnijih ljudskih prava modernog društva, pravo na razvoj korisnog znanja i osobni i grupni intelektualni materijalni i duhovni napredak.

Visokoprofitni razvoj znanja najvažniji je factor održavanja stalnog napretka jednog modernog društvenog sustava, visoke kvalitetne zaposlenosti i visokostručnih zapošljavanja, kao i kvalitetnog životnog nivoa i zadovoljstva ljudi. Razvoj vrijednosnog znanja je jedna od konstanti inteligentne civilizacije i peta dimenzija ljudskog prostora, vrijednosti i postojanja.

Proces uz ostvarenje razgranate infrastrukture za razvoj vrijednosnog znanja kroz visokoprofitne proizvode, je jedan od najtežih dugotrajnih ljudskih procesa političkog, društvenog i gospodarskog razvoja, koji se posebno uspješno događa od početka prošloga stoljeća do sadašnjih i budućih dana, u demokratskim i tržno organiziranim gospodarskim kapitalističkim sustavima.

Ti sustavi su postepeno razvili, stvorili i patentirali milijarde visokoprofitnih proizvoda koji koristi cijeli svijet, i na čemu počiva moderna ljudska civilizacija,

Lenjinov patent razvoja znanja-največi genocid čovječanstva

Navedeni svi genocidi su provedeni uglavnom u totalitarnim sustavima: fašizmu i komunizmu i njihovim derivatima. dok je jedino genocid nad profitnim razvojem događa (uz sve ostale genocide), samo u komunizmu i svim njegovim modifikacijama. Komunizam je ostavio iza sebe oko 100 milijuna ljudskih žrtava, ali i oko milijardu ljudi (žtrava) bez mogućnosti visokoprofitnog razvoja, o ćemu se malo govori ili piše. Kako nikada do kraja nije potpuno definiran genocid nad razvojem, ostavljena je mogućnost postkomunističkim vladajućim strukturama za manipuliranje podacima i neistinama o razvoju i gospodarstvu radi održavanju svoje vlasti, varajući glasovatelje i produžujući razvojnu agoniju, koju je ostavio jugokomunizam.

Obećanja bez osnove, vjerovanje iz neznanja     

    Zato su česta obećanja hrvatskih postkomunističkih vladajućih i opozicionih političara o mogućem brežm gospodarskom uspjehu uz poboljšanje životnih uvjeta, i njihovi postupci kako to učiniti uz vjerovanje naivnih birača, dokaz dubinskom nepoznavanju glavnih čimbenika visokoprofitnog razvoja i posljedica razvojnog genocida iz doba diktature jugokomunizma. Hrvatske političke, društvene, znanstvene, akademske i gospodarske ‘elite’ svojim odnosom prema visoko profitnom razvoju znanja, otvoreno pokazuju nerazumjevanje i nesposobnost vođenja uspješnog oporavka jedne tranzicijske postkomunističke države.

Može se sa sigurnošću tvrditi, kako nije moguć značajniji gospodarski i društveni napredak uz veće zapošljavanje u RH od postojećeg, dok god postoji izborna i organizaciona vladajuća struktura slabih razvojnih mogućnosti i vizija s iluzionim parcijalnim nižim razvojnim nastojanjima.

Zbog nerazumjevanja visokoprofitnog razvoja znanja i njihovih čimbenika od strane politčikih neokomunističkih struktura, većina njihovih prijedloga, razmatranja i analiza od gospodarskih, društvenih, i političkih do tranzicijskih, su nepotpuni, djelomični i većim dijelom nekorisni ili štetni. Samo brza stvarna i znanstvena istina o komunizmu i njegovim genocidima, može umanjiti njihov negativni utjecaj. što je moralna dužnost hrvatske domoljubne političke, društvene, znanstvene, akademske, gospodarske i intelektualne elite.

Najveći hrvatski potencijal oporavka

Hrvatska je rijetko bogata postkomunistička zemlja, s izuzetnim prirodnim ljepotama i bogatstvima, vrijednim i obrazovanim ljudima, naprednom religijom, velikim kulturnim blagom i tradicijama, važnim geopoitičkim položajem i s ogromnim potencijalnim mogućnostima razvoja visokoprofitnog znanja, kojega sada nema. Uz mnogobrojno  visokorazvojno gospodarsko iseljeništvo diljem naprednog svijeta, u danšnjim uvjetima komunikacija, povezivanja i informacija, pomoć i suradnja s iseljeništvom radi visokoprofitnog razvoja znanja i visokoprofitnih proizvoda je neprocjenjivo potencijalno blago hrvatskog naroda.

Hrvati su imali u novijoj prošlosti državu s razvijenim tržnim gospodarstvom i infrastrukturu visokoprofitnog znanja s visokoprofitnim proizvodima, vrijedne radnike, razvijeno školstvo uklopljeno u infrakstuturu profitnog znanja i znanstvenu tradiciju kroz NDH, koja je nažalost postojala samo kroz period drugog SR i u složenim kolonijalnim protuhrvatskim političkim prilikama i uvjetima okupacije fašista i nacista te uz jugoboljševičku oružanu revoluciju i velikosrpsku pobunu, koji su diktirali politiku. NDH kroz teško ratno stanje i odbranu, ne može biti pravilno sagledana ili usporediva, iako je bila gospodarski i društveno slična zapadnim naprednim kapitalističkim državama, i naprednija više nego komunistička Jugoslavija, ili njena fašistička predhodnica, u bilo koje doba. Kažem nažalost, jer je to bio jedini povijesni vremenski prozor pred industrijsku veliku razvojnu revoluciju, koji je mogao omogućiti Hrvatima naprednu, visoko razvojnu i zapadno demokratsku državu, što su na kraju jugoboljševici uništili i počinili stravični genocid  svih mogućih vrsta nad hrvatskim narodom, koji je u velikoj većini bio protiv jugokomunizma, znajući njegovu nazadnost i zločinačke namjere. Ali čak i taj kratki period hrvatske države je ipak ostavilo pozitivni trajni trag na dijelu ne-komunističke populacije kroz vrijednosni rad, domoljubnu religiju, hrvatsko domoljublje, sjećanja i težnjom za slobodnom demokratskom hrvatskom državom, iako je trag slabio tijekom duge nametnute nazadne jugokomunističke velikosrpske političke i gospodarske diktature, jednoumne stalne propagande i povijesnih neistina.

Veličanstvena hrvatska pobjeda u Domovinskom oslobodilačkom ratu protiv velikosrpskih agresora i komunizma, bilo je konačno ostvarenje davno priželjkivane slobodne hrvatske države demokratskog zapadnog ustroja, ali nažalost s velikim razvojnim zaostakom (50 + godina) uzrokovanom jugokomunističkom diktaturom, koji se više nikada nemože stići ili nadoknaditi.

I pored svih tih prednosti nad ostalim postkomunističkim državama, RH doživljava gospodarski razvojni neuspjeh, koji graniči s dugotrajnom i dubokom moralnom i gospodarskom krizom, dugotrajnom visokom nezaposlenosti i nastavak iseljavanja.

Hrvatski komunistički genocide nad visokoprofitnim znanjem

Ipak, gospodarski razvojni genocid hrvatskog visokoprofitnog znanja, nije toliko zamjetan kao masovni ljudski, i posebno lako je umanjen i prikriven kroz jugokomunistički sustav, koji komunisti i neokomunisti nazivaju “naprednim”, jer je tijekom vremena i pod pritiskom razvijenog svijeta prividno povećavao ljudske slobode i nivo življenja, ali stvarni razvoj vrijednosnog znanja nikada nije ostvario, i čak je bio niži nego kod drugih manje “naprednih”. Uslijed diktature nazadnog nerazvojnog gospodarsko marksističkog sustava, stvarani su kroz neprirodno razvojna i nefleksibilna komunistička poduzeća, komunistički proizvodi uz veliki intelektualni napor, direktnim kopiranjem tuđih proizvoda i tehnologija, licenci i patenata. Ili pak upotrebom istrošenih ili zastarijelih stranih licenci, po tuđoj djelomičnoj dokumentaciji ili vlastitoj nižih tehnologija uz uvoz svih važnijih i visokoprofitnih proizvoda. Izrađivani su nekvalitetni neprofitni proizvodi i proizvodni sustavi svih mogućih vrsta i vlastitih komunističkih potreba, koja su trenutno zapošljavala, ali koja nisu stvarala korisni i vrijednosni civilizacijski pomak u razvoju korisnog profitnog znanja i od kojih nije bilo moguće stvarati visokoprofitne proizvode i korisna visokostrucna zapošljavanja. I oni prizvodi što su izvozili ili zamjenjivali za drugu robu, su bili polusirovine ili proizvodi u kojima su vrijednost bili ugradjeni materijali i nisko plaćeni rad, ali su samo stvarali iluziju komunističkog ekonomskog napretka. Vrlo brzo takvim proizvodima uništili su kompletnu infrakstuturu visokoprofitnog razvoja znanja i ljudsko korisno stvaralaštvo a time obezglavili i svoje visoko školstvo, koje je postalo samo teorijsko, prateći profitno istrošeno znanja i bez mogućnosti razvoja visokoprofitnog znanja i usluga preko visokoprofitnih proizvoda.

    Kako se uz svaki proizvod ili usluga, u svakom području ljudskog rada od materijalnih do duhovnih, vežu ljudi i obrazuju i kreativno razvijaju uz njegov korisni razvoj, moguće je zamisliti koliko je komunistički ljudski potencijal razvojno, stručno i korisno kreativno deformiran. Visoko obrazovani stručnjaci i znanstvenici zaposleni oko takvih komunističkih proizvoda i usluga, postajali su visokostručni obrtnici bez dodira s visokoprofitnim znanjima i njihovom daljnjem korisnom razvoju. Jedan obični popis i analize hrvatskih komunističkih ili neokomunističkih niskoprofitnih i neprofitnih proizvoda, licenci i patenata vezana uz njih, bile bi Hude jame komunističkog razvoja znanja. Slično je i s duhovnim kreatorima, koji su bili ili su sada državni uhljebi i ideološki čuvari nazadnog i zločinačkog ljudskog inženjeringa. Za te sredine se može govoriti kako su pretrpjele ljudski razvojni genocid ili stvaralačku nesposobnost i razvojnu zaostalost, kako u materijanom tako i u duhovnom vrijednosnom stvaralaštvu, trošeći prirodne resurse budućih generacija i uništavajući njihove razvojne potencijale.

Uz povijesnu istinu Hrvati trebaju hitno saznati i razvojnu istinu

Hrvati moraju konačno u potpunosti saznati pravu i potpunu povijesnu i razojnu istinu, kakva god ona bila u državama u kojima su živjeli, bez straha o veličanju ili umanjenju nekog perioda, kako bi mogli ići razvojno naprijed. Oni trebaju znati kako je komunizam ekstremno zločinački politički i gospodarsko razvojni nazadni sustav u samoj svojoj osnovi, koji se nije i ne može razvijati u napredni društveni sustav bez potpune promjene kroz dugi tranzicijski proces. On je time najveća civilizacijska nesreća svakog naroda koji se je borio za njega, kao onih koji su morali trpjeti duže vrijeme njegovu okupaciju, nemajući drugog izbora.

“Napredni” jugokomunizam je ostavio iznimno jaku iluzionu nazadnu i parazitsku komunističku ljevicu koja okuplja sve vanjske i unutarnje protivnike hrvatske države, organizirano tijekom vremena postavljene u sve važnije centre vladanja i moći, održavajući i dalje slabo razvojno neokomunističke korumpirano gospodarstvo, društvo i politiku. Hrvatska komunistička razvojno nekorisna i parazitska intelektualna ljevica, je toliko razvila negativne metode prikrivanja i manipuliranja s ljudskim slobodama, povijestim i razvojim istinama preko svojih uhljebnih udruga, političara, sudaca, medija, novinara, povijesničara, književnika i umjetnika, da su razvojni demokratski i gospodarski procesi usporeni ili čak dijelom nemoguće ostvarivi, i krivci su politčke i gospodarske korupcije i općeg slabog oporavka RH. Oni su nepotrebni za moderni i brži razvoj društva unatoč floksulama o pomirbi.

Jedini put mogućeg bržeg napredka

Ustav RH treba jasno počivati na temeljima oslobodilačkog Domovinskog rata protiv velikosrpske i jugokomunističke agresije, i najvažnije na hrvatskom domoljublju i temeljima zapadnih demokracija, koje oblikuje sada kroz tranzicijske procese, te na temeljima općeg razvoja i visokoprofitnog razvoja znanja i naprednog gospodarstva, a ne na zaostalim komunističkim ispraznicama s okusom ljudskog i razvojnog genocida, na kojima parazitira i raste nazadna komunistička ljevica.Tek tada se mogu modernizirati izborni zakon i ministarstva među kojima bi vodeću ulogu igralo ministarstvo razvoja profitnog znanja i visokoprofitnih proizvoda, i omogućio brzi pristup iseljeničkog i stranog znanja i kapitala.

Time bi se i omogućila suradnja kvalitetnih domoljbnih političara s stručnjacima za razvoj proizvoda iz iseljeništva i domovine, uz postojeću gospodarsku proizvodnju proizvoda i usluga, započela razumna i kritično neophodna izgradnja infrastrukture u visokoprofitnih proizvoda i profitnog znanja kroz nove visokoprofitne proizvode, bez kojih u nadolazećim godinama nema značajnog ukupnog napretka i smanjenja utjecaja teškog bremena zabluda komunizma.

Zlatko Uvanović

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Bruno Bušić: Žrtve rata

Objavljeno

na

Objavio

Godine 1969. Bruno Bušić, tada urednik Hrvatskog književnog lista, objavio je članak “Žrtve rata”, kojim je koristeći službene podatke, osudio preuveličavanja i manipulacije podacima o žrtvama II svjetskog rata.

Svojim radom u Institutu za Historiju radničkog pokreta, kojemu je na čelu bio dr. Franjo Tuđman, Bruno je imao pristupa arhivskim podacima koje je vjerodostojno upotrijebio.

Ipak, iz tog i drugih razloga, Bruno je 1971. uhićen i osuđena na kaznu od dvije godine zatvora koju je izdržavao u Staroj Gradišci, nakon koje je 1975. otišao u emigraciju.

Treba imati na umu da je karakter nekih dijelova teksta morao biti usklađen prema postojećim uvjetima u Jugoslaviji, bez čega “Žrtve rata” uopće nebi mogle biti objavljene.

Objavljujemo ovaj Bušićev tekst kako bi ukazali na današnju situaciju u Hrvatskoj, gdje pod mnogo povoljnijim uvjetima, Hrvatska vlast kukavički izbjegava poduzeti znanastveni pristup istraživanju žrtava rata, nego uspostavlja Povjerenstvo za suočavanje s prošlošću, kao rubberstamp, tek toliko da sakrije svoj nedostatak nacionalne i građanske hrabrosti, žrtvujući tako i nacionalni ponos i nacionalni interes, kako bi zadržala podršku privilegiranih manjinskih, a posebno srpskih predstavnika u Saboru, ugađajući tako Srbiji koja se prema Hrvatskoj odnosi otvoreno neprijateljski, i kako bi uspjela ostati na vlasti pod svaku cijenu, uključujuči i izdaju vlastitog naroda kojemu su se osobno, prihvaćajući se vlasti, zakleli služiti.

Prema Bruni Bušiću, na osnovu navedenih dokumenta, u logorima Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica i drugima, bilo je internirano 88.294 osoba s područja ondašnje SR Hrvatske, od kojih je preživjelo 36.760 osoba, što znači da je u svim logorima nastradalo 51.534 osoba.

Istovremeno, navedeni podaci o žrtvama rata po pojedinim kotarima SR Hrvatske pokazuju, da najveći broj ovih žrtava rata otpada na Hrvate.

Vojna enciklopedija koju u nekoliko navarata citira Bruno Bušić piše: “Masovna uništenja Srba, Jevreja i antifašista provedena su u ustaškim koncentracionim logorima: u Jasenovcu oko 600.000, u Jadovnu oko 72.000, u Staroj Gradiški oko 75.000, u Sremskoj Mitrovici oko 10.000 ljudi, a više hiljada u logorima: Slano na o. Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr.

Tako je služeći se jugoslavenskim i stranim izvorima Bruno Bušić iznio statističke podatke o žrtvama rata. Čijim podacima se služe “istoričari” Klasić i Jakovina navodeći da su samo žrtve Jasenovca iznosile 80-90 tisuća osoba? Izgleda da su se poslužili “znanstvenom metodom” tako što su procijenili da sve što Srbi “prećeraju” treba skresati na 10%, pa od trenutne srpke “statistike” od 900 tisuća jasenovačkih žrtava, “istina mora biti negdje na 90 tisuća”.

Dinko Dedić/ProjektVelebit


ŽRTVE RATA

Nedanvo ubojstvo zloglasnog ustaškog pukovnika Vjekoslava Luburića Maksa ponovno nas je podsjetilo na strahote II. svjetskog rata, a ponajvišena strahote ustaških logora i stratišta. Gotovo sve naše novine su obnovile susjećanja ne samo na jedno mračno razdoblje naše povijesti, nego i na suton humanizma i čovječanstva uopće. Sjećanje na to razdoblje ne možemo izbjeći, a nije ni potrebno, da ga izbjegavamo, niti to smijemo, pogotovo ne u današnje doba, kad se provađa genocid nad narodom Ibo u Bijafri na očigled cijelog svijeta, koji je ili posve ravnodušan ili egzaltirano ogorčen. Rat u Vijetnamu, na Srednjem istoku, okupacija Čehoslovačke, sukobi na sovjetsko-kineskoj granici, kao i mnogobrojni drugi sukobi među vladama i narodima kao da potvrđuju Hegelove riječi: „Iskustvo i povijest uče to, da narodi i vlade nikada ništa nisu naučili iz povijesti i da nikada nisu postupali prema poukama, koje su se iz njih mogle izvući. Svako vrijeme ima svoje tako osebujne prilike, ono je takvo individualno stanje, da se u njemu mora i jedino može odlučivati na osnovu njega samoga. U vrevi svjetskih događaja ne pomaže neko opće načelo, ne pomaže sjećanje naslične prilike, jer takvo nešto, kao što je blijedo sjećanje, nema snage protiv života i slobode sadašnjosti“ (1). Ipak povijest ne smijemo zanemariti, jer kako kaže José Ortega y Gasset: „Povijesno znanje je tehnika prvog reda za održanje i nastavljanje napredne civilizacije. Ne možda stoga, jer daje pozitivna rješenja za nove životne konflikte – život je uvijek tako različit od onoga što je bio – nego zato, što izbjegavamo naivne zablude prošlih vjekova“ (2). Dužnost nam je, da dokumentirano i mirno, bez patetike i velikih riječi, koje je često tako teško izbjeći, progovorimo o žrtvama II. svjetskog rata, a posebno o žrtvama rata na području SFRJ i SR Hrvatske.

Prema knjizi Bilanz des zweiten Weltkrieges žrtve u II. svjetskom ratu evropskih zemalja su bile sljedeće (3):

Tabela I.

Prema podacima iste knjige Njemačka je imala sljedeće žrtve: 3,500.000 vojnih osoba, 3,000.000 civilnih i 300.000 žrtava zbog različitih razloga.

SSSR je imao 13,600.000 mrtvih vojnih osoba, a ukupne žrtve SSSR penju se na 20 milijuna mrtvih.

Odmah treba upozoriti, da su u zemljama, gdje nije obavljen popis žrtava rata, procjene o broju žrtava veoma različite. Među takve zemlje donedavna je spadala i SFRJ. Tako se godine 1952. u Statističkoj reviji povela polemika o demografskim i neposrednim ratnim gubicima Jugoslavije u II. svjetskom ratu. Da bismo neupućenima razjasnili, što se razumije pod demografskim gubicima, citirat ćemo Ivu Laha, jednog od sudionika u ovoj polemici. On kaže: „Pod demografskim gubitkom zbog rata podrazumevamo razliku između broja stanovništva koji bi imali određenog dana na nekoj teritoriji da nije bilo rata i broja stanovništva koji stvarno imamo tog dana na pomenutoj teritoriji. Pošto je stvarno stanovništvo određeno popisom ili na koji drugi način, onda visina demografskih gubitaka zavisi jedino od toga koliki bi broj stanovništva bio pod pretpostavkom da nije bilo rata“(4). Budući su metode procjene mogućeg broja pučanstva različite, to su i procjene demografskih i neposrednih žrtava rata često suprotne, što je potpuno shvatljivo. Tako je Dolfe Vogelnik, služeći se analitičkom metodom, ustvrdio da ukupni demografski gibici Jugoslavije zbog II. svjetskog rata iznose 2,854.000. Uostalom evo njegove procjene demografskih gubitaka (5):

Odseljeno njemačko pučanstvo         500 tisuća
Emigracija                                        100 tisuća
Umanjeni natalitet (nerođena djeca)  440 tisuća
Neposredni ratni gubici (žrtve rata)1.814 tisuća

On u svojoj studiji tvrdi, da je išao dosljedno za tim, da ustanovi dolnju granicu demografskih gubitaka, te kaže: „….isključujemo mogućnost da su stvarni demografski gubici manji od naše procjene“ (6). Međutim, Ivo Lah je opovrgao Vogelnikovu procjenu. U svojoj studiji on kaže, da demografski gubici SFRJ zbog II. svjetskog rata iznose 2,699.000, ako se kod izračunavanja primijeni Malthusova geometrijska progresija, koja je u demografiji već davno odbačena. Izračunati demografski gubici po metodi Verhulstove logističke krivulje iznose 2,165.000, a po metodi „Linearne ekstrapolacije“ gotovo isto toliko, odnosno, 2,073.000, dok demografski gubici SFRJ izračunati po analitičkoj metodi Princeton sveučilišta iznose 983.000 (7). Ivo Lah uzimlje metodu „Linearne ekstrapolacije“ kao najispravniju, te zaključuje, da demografski gubici SFRJ zbog II. svjetskog rata iznose dva milijuna i sedamdeset i tri tisuće (2,073.000). On nadalje potvrđuje, da je Vogelnikova procjena nerođene djece (440.000) po svoj prilici točna, isto bi se moglo reći za demografske gubitke u odseljenom pučanstvu njemačke narodnosti (500.000), dok je demografski gubitak zbog emigracije sigurno znatno veći. Do konca godine 1948. ne samo da se je odselio velik broj Talijana, nego i velik broj pripadnika različitih kvislinških postrojba, kao i članova njihovih obitelji, tako je još godine 1948. u logorima raseljenih osoba bilo 130.000 osoba iz SFRJ (8). Tako ako uzmemo proračun demografskih gubitaka Ive Laha kao znanstveno najispravniji (Dolfe Vogelnik nije se dalje upuštao u raspravu), možemo zaključiti, da neposredni ratni gubici, odnosno, sveukupne žrtve rata SFRJ u II. svjetskom ratu i revoluciji iznose oko milijun ubijenih, poginulih i nestalih.

Iz rezultata zadnjeg popisa pučanstva prije II. svjetskog rata (g. 1931.) i prvog popisa nakon rata (g. 1948.) može se vrlo lako ustanoviti, da je najveće demografske i neposredne ratne gubitke imala SR Hrvatska i hrvatski narod. Evo podataka o prirastu pučanstva na sadašnjem području pojedinih republika u razdoblju od 1921-1931. g. i od 1931-1948. g. (9):

Tabela II.

Iz gornje tabele je vidljivo da su sve republike osim Hrvatske imale godine 1948. veći broj pučanstva nego 1931. g. (Makedonija 22,9% više, Srbija 14,2% više, Bosna i Hercegovina 10,8% više, Slovenija 4,2% više, Crna Gora 3,7%, a čitava SFRJ 9,0% više).

Uspoređujući narodnosnu strukturu godine 1931. i 1948, na području predratne Jugoslavije Rudolf Bićanić je došao do ovih podataka (10):

Tabela III.
(u postocima)

Dok podaci u tabeli II. pokazuju, da je broj žitelja od godine 1931. do godine 1948. u SR Hrvatskoj opao apsolutno, podaci u tabeli III. pokazuju, da je u istom razdoblju opao relativan dio Hrvata u narodnosnoj strukturi Jugoslavije.

Odmah na početku treba istaknuti, da je pod utjecajem Rankovića i njegove šovinističko-hegemonističke grupe došlo do stanovite nedosljednosti kod iznošenja pojedinih zločina i udjela pojedinih neprijateljskih postrojba u masovnim zločinima nad nedužnim pukom. Da se ne bismo posebno osvrtali na mnogobrojne članke, koji su posvećeni toj problematici, dostatno je pogledati Vojnu enciklopediju i vidjeti što piše pod četnik. U Vojnoj enciklopediji na gotovo tri stranice opisuje se i obrazlaže izvanredna uloga četničkih postrojba u osloboditeljskoj borbi srpskog naroda i stvaranju srpske države počevši od Srpsko-turskog i Rusko-turskog rata godine 1877-78., pa kroz cijelo sljedeće razdoblje sve do svršetka I. svjetskog rata. Obrazlaganje pojma „četnik“ Vojna enciklopedija završuje ovim riječima: „Posle I SR (svjetskog rata, napomena: B.B.) organizovano je Udruženje četnika sa Glavnim odborom u Beogradu. Imalo je zadatak da neguje četničku borbenu tradiciju, stara se o porodicama poginulih i četnicima invalidima. Rukovodstvo organizacije su, ubrzo preuzeli ljudi u službi dvora i velikosrpske vladajuće buržoazije, pretvorili je u jednu od najreakcionarnijih u zemlji, sa režimsko-policiskim karakterom za sprovođenje nacionalnog ugnjetavanja drugih jugoslavenskih naroda i progon naprednih elemenata.“ (11). Dakle, osim nekoliko općenitih fraza ništa više. Ako je netko posebno znatiželjan i želi biti bolje upućen udjelovanje četnika u II. svjetskom ratu, mora pogledati pod Narodno-oslobodilački rat, ali ni tu ne će mnogo naći, pogotovo ne će ništa naći o masovnim zločinima četnika prije I. svjetskog rata i u samom ratu (nad Makedoncima i Albancima), o zločinima nad nesrpskim narodima u monarhističkoj Jugoslaviji, o zločinima u travanjskom ratu godine 1941.(pokolj u Rodoču, Cimu, Ilićima kod Mostara i u drugim mjestima), masovnim pokoljima za vrijeme II. svjetskog rata (Višegrad, Foča, Stolac, Gat kod Omiša i u drugim selima i gradovima diljem SFRJ).

S druge strane, koliko god se pisalo o zločinima ustaša, monstruoznost njihove nakane i djela nije došla do potpunog izražaja, uveličavanjem broja zločina, što su ih počinili ustaše, sve se više u svijesti gubila njihova neposredna moralna, a naravno i kaznena, odgovornost, te se prenosila na cijeli hrvatski narod. Ta pojava je već zarana zamijećena i osuđena, tako je Vjesnik od 20. srpnja 1945., na prvoj strani donio veliki uvodnik pod naslovom “Klevete i smutnje narodnih neprijatelja upućuju nas na još oštriju borbu protiv ostataka fašizma”. U tom uvodniku među inim piše i sljedeće: „U posljednje vrijeme često se čuje pitanje: što s domobranima? Kaže se, da su ih puni logori i da je njihova sudbina neizvjesna! Ide se čak tako daleko da se tvrdi, da je poremećen brojčani odnos između Srba i Hrvata za vrijeme ovog rata uslijed ustaških pokolja izvršenih nad srpskim pučanstvom, pa je potrebno da se opet svede na pravu mjeru; a istrebljenjem domobrana da bi se to postiglo! Ova paklenska ‘teorija’ mogla se uistinu roditi samo u zločinačkim glavama najvećih narodnih neprijatelja“. Brijunski plenum godine 1966. pokazao je, koliko je maha uzela ova teorija. U jesen godine 1966. Komisija za reorganizaciju unutrašnjih poslova SR Hrvatske, ustanovila je da je Rankovićeva policija vodila evidenciju o milijun i trista tisuća (1,300.000) građana SR Hrvatske (12), što praktički znači, da je cijeli narod bio pod policijskim nadzorom. Samo naivne je iznenadilo, da je ta ista Komisija ustanovila, da su mnogi preživjeli ustaše surađivali s Rankovićevom policijom i dostavljali joj izvještaje i o samim članovima SK Hrvatske, pa i o pojedinim sekretarima komiteta. Asocijativno prenošenje moralne i kaznene odgovornosti na cijeli narod moglo je imati, a sigurno je i imalo, ne samo teške psihološke posljedice, nego je imalo utjecaja na veličinu, širinu i vrst investiranja i cijeli gospodarski, politički, pa i kulturni, umjetnički i znanstveni razvitak (13).

Vodeći računa, kako je važno ustanovljivanje točnog broja žrtava rata, Savezno izvršno vijeće SFRJ donijelo je 10. lipnja 1964. godine Odluku, da se obavi popis žrtava rata 1941-1945. g. Taj popis obavljen je u listopadu i studenom g. 1964., ali na žalost elektronski strojevi računskog centra Saveznog zavoda za statistiku SFRJ u Beogradu još uvijek nisu uspjeli obraditi skupljene podatke. Na temelju prethodnih podataka Republičkog zavoda za statistiku SR Hrvatske u Zagrebu veličina žrtava rata (popis je obuhvatio sve zločine okupatorskih i kvislinških postrojba) na području SR Hrvatske je sljedeća (14):

Tabela IV.

Analizirajući ovu tabelu opažamo, da najveći broj žrtava rata s područja SR Hrvatske otpada na poginule u NOB-i i savezničkim vojnim postrojbama, broj žrtava ove kategorije iznosi 51.949 ili 28,03% od ukupnih žrtava. Ako ovom broju dodamo 3.747 ubijenih zarobljenih pripadnika NOV i POJ (u zarobljeništvu ih je bilo 7.388), onda se broj nastradalih boraca NOB-e penje na 55.696 ili 30,05% od ukupnih žrtava. U logorima interniraca (Auschwitz, Buchenwald, Mauthausen, Dachau, Jasenovac, Stara Gradiška, Jadovno, Srijemska Mitrovica itd.) nastradalo je 51.534 osoba ili 27,81% od ukupnih žrtava rata, inače u logorima interniraca bilo je zatvoreno 88.294 osoba s današnjeg područja SR Hrvatske. Strahote logorskog života preživjelo je tek njih 36.760 ili 41,63%. O strahotnosti ovog broja ne treba posebno govoriti, odnosno, svaki govor je nedostatan, da ga predoči. Ipak treba upozoriti, da se iz neshvatljivih i sumnjivih razloga, ne samo u novinskim člancima, nego i u znanstvenim publikacijama, još uvijek provlače brojevi o daleko većim žrtvama rata, posebno o žrtvama u logorima. Tako već citirana Vojna enciklopedija piše: “Masovna uništenja Srba, Jevreja i antifašista provedena su u ustaškim koncentracionim logorima: u Jasenovcu oko 600.000, u Jadovnu oko 72.000, u Staroj Gradiški oko 75.000, u Sremskoj Mitrovici oko 10.000 ljudi, a više hiljada u logorima: Slano na o. Pagu, u Đakovu, Sisku, Jastrebarskom, Koprivnici i dr.“ (15). Podaci o žrtvama rata po pojedinim kotarima SR Hrvatske pokazuju, da najveći broj ovih žrtava rata otpada na Hrvate. Evo tih podataka (16):

Tabela V.

Završujući ovaj kratki prikaz žrtava rata želio bih istaknuti, da se naše sjećanje, ne samo povijesno, nego u prvom redu ljudsko, ne smije iscrpljivati jedino u podizanju spomenika tim žrtvama, komemoracijama i obljetnicama, naše sjećanje mora biti djelatni humanizam u svim trenucima naše sadašnjosti, koja u mnogočemu nije u potpunosti oslobođena od zloduha, fikcija i zabluda prošlosti.

Bilješke
1) Georg Wilhelm Friedrich Hegel: Filozofija povijesti, Zagreb, 1951, str. 25.
2) Jose Ortega y Gasset: Pobuna masa, Zagreb, 1941, str. 113.
3) Bilanz des zweiten Weltkrieges, Oldenburg (Oldb) Hamburg, 1953, str. 445.
4) Ivo Lah: Istinski demografski gubici Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, Statistička revija, Beograd, god. II/1952, br. 2-3, str. 214.
5) Dolfe Vogelnik: Demografski gubici Jugoslavije u Drugom svetskom ratu, statistička revija, Beograd, god. 11/1952, br. l, str. 32.
6) Isto kao pod 5, str. 22.
7) Isto kao pod 4, str. 215.
8) United Nations, The refugee in the postwar world, Geneva, 1951, str. 58, 78.
9) Vladimir Simeunović: Stanovništvo Jugoslavije i socijalističkih republika od 1921 -1931., Beograd, 1964, str. 31.
10) Rudolf Bićanić: Stanovništvo SFRJ po nacionalnoj pripadnosti, Hrvatsko kolo, Zagreb, 1953/VI., str. 79.
11) Vojna enciklopedija, knjiga 2, Beograd, 1959, str. 320.
12), Vjesnik, Zagreb, 4. IX. 1966., str. 1.
13) Vidi: Vjesnik u srijedu, br. 754, Zagreb, 12. X. 1966, str. 5; Oslobođenje, br. 6577 i 6578, od 24. i 25. IX. 1966.g;0sIobođenje, br.6584, od 1. X. 1966.g. itd.
14) Republički zavod za statistiku SR Hrvatske, Obradna tabela Žr-9, Bruno Bušić: Žrtve rata na području SR Hrvatske, rukopis, Centar za znanstvenu dokumentaciju Instituta za historiju radničkog pokreta Hrvatske.
15) Vojna enciklopedija, knjiga 10, Beograd, 1967, str. 321.
16) Isto kao pod 14.
(Hrvatski književni list, g. 2, br. 15, Zagreb 1969, s. 2-3)

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Mitologija o povijesnom Titovom pripojenju Istre i Dalmacije Hrvatskoj 20. rujna 1943.

Objavljeno

na

Objavio

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni.

Ovih dana (20. rujna) spominje se u hrvatskom tisku 74. obljetnica “Titovog pripojenja Istre i Dalmacije Hrvatskoj”.

Naravno, bilo je to samo deklarativno pripojenje Istre i Dalmacije Titovoj Jugoslaviji u kojoj je marionetska hrvatska republika dobila formalno, malo bolji status od starujogoslavenske Savske Banovine, i nešto gori od Mačekove Banovine Hrvatske, a u svakom praktičnom smislu, uz srpsku aneksiju Srijema i Bačke, ostatak Hrvatske postao je srpskim protektoratom, pod kontrolom istih onakvih elemenata, kakve danas predstavlja Milorad Pupovac, po Hrvatskom ustavu u poziciji odlučivati tko će vladati a tko će padati.

Nakon što je avnojevska Jugoslavija propala i na dijelu hrvatskoga prostora uspotavljena zavnohovska Republika Hrvatska, spominje se isključivo Titovo pripojenje tih područja Hrvatskoj, uz česte hvalospjeve Titu koji je “vodio borbu za Istru i Dalmaciju” iz čega se stječe dojam da je Titova jugoslavenska vojska nemalo prislila Italiju na kapitulaciju i u krvavim brobama duž anektiranog prostora istjerala Talijane iz Hrvatske.

Bitka za za Istru, Primorje i Dalmaciju nakon talijanske kapitulacije, vrijedi isto toliko koliko i bitka za Bleiburg nakon hrvatske kapitulacije.

Hrvatski list 10. rujna 1943.

Kada je na dnevni red došlo skidanje Titova imena s današnjeg Trga Republike Hrvatske, skoro svaki govor suprotstavljenih, sadržao je sarkastični savjet da se to područje “koje je Tito pripojio Hrvatskoj”, vrati Italiji.

Naravno, o nikakavim bitkama nije bilo ni govora, a istarsko posebno štovanje Tita zasnovano je na jugoslavenskoj mitologiji, a nikako na činjenicama.

Nakon pada Italije, ostvarenog malo drugačijim snagama nego što ih posjedovala Titova NOVJ, čija je jedina potvrđena vojna sposobnost bila uz veće ili manje gubitke, uspješno bježanje s područja neprijateljskih ofenziva, Tito je, vidjevši da je vlada NDH 10. rujna proglasila pripojenje tih područja Hrvatskoj i sam odlučio proglasiti povratak istih tih područja Jugoslaviji.

U istinu, nakon pada Italije, ni jugoslavenska ni hrvatska vojska nisu imale snage preuzeti kontrolu nad tim područjem, koje je do njemačke kapitulacije ostalo pod njemačkom kontrolom.

Deseti rujna, kao nadnevak kada su Istra, Dalmacija i anketirani otoci dekretom pripojeni Hrvatskoj, u Hrvatskoj nije zabilježen nigdje, jer ni ne ulazi u anale nekih posebnih hrvatskih zasluga, jednako kao što takav jugoslavenski dekret deset dana kasnije, ne predstavlja neku posebenu njihovu zaslugu.

Slobodna Dalmacija 16. rujna 1943.

Međutim, sljedbenici Tita, koji su poput Srba s Kraljevićem Markom, nedostatak stvarnih uspjeha nadomjestili brojnim, na mitologiji zasnovanim pjesmama, i taj dekret su pretvorili u “istorijski događaj”, pa bi netko tko ne poznaje povijest tog vremena, morao zaključiti baš to, da je Titova vojska u krvavim bitkama, metar po metar, iz Istre, Primorja i Dalmacije istjerala Talijane.

Hrvatski list” je 10. rujna 1943. objavio “priključenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, onih krajeva na Jadranu, koje je Italija bila prisvojila”, a “Slobodna Dalmacija” je šest dana kasnije s brojem čisto propagandnih tekstova objavila da je “planuo opći ustanak”, da partizani desetkuju Njemce i još koješta. Ratni izvještaji pokazuju da su jugoslavenske vojne jedinice 11. rujna kod Klisa započele vojne operacije nazvane “Bitka za Split”, da bi 24. rujna pobjegle iz Splita, a u bijegu se nisu zaustavile do Livna.

Mesić je ipak trebao izjaviti da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu pobijedili 3 puta.

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni. Očito je da jugoslavensko novinarstvo u Hrvatskoj 2017. nije niti malo uznapredovalo u uspoređenju s onim iz 1943.

Vjerodostojnije bi bilo da su proslavili 27. rujna kao dan kad je Tito, nakon što su njegove snage pobjegle iz Hrvatske, pripojio Livno Bosni i Hercegovini.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati