Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE – VODSTVU ODPORA PODRUČJE “NORTH”, piše general Drinjanin

Objavljeno

na

(Danas je petak 11 kolovoza 2017. Javio mi se Hrvat iz Hrvatske i traži od mene da mu svakako pomognem odgonetati pismo Maksa Luburića STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA VODSTVU ODPORA PODRUČJA “NORTH” kojeg je general pisao pisao 7 .Xl.1967. na 17 tipkarskih stranica. To pismo se nalazi u knjigi “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA” na stranici 752 pa dalje. Stranice su pomješane, izmješane do te mjere da je teško slijediti redosljed pisma. Kako imam kopiju originala pregledao sam i sada ću sve poredosljedu ovdje staviti. Usput želim se ispričati svima poradi ove zabune, kako bi rekli Amerikanci: Honest mistake Nenamjerna pogre(j)ška, jer sam ja bio taj koji sam sve to spremao i uzrokovao ovu pogr(j)ešku. Mile Boban, Otporaš.)

STROGO POVJERLJIVO I SAMO ZA NASLOVNIKE  VODSTVU ODPORA PODRUČJE “NORTH”

general DRINJANIN
7.XI.1967.

Ddragi braćo !

Kako sam Vas obavijestio iza Zbora, kojega ste održali u Clevelandu, izkoristio sam materijal kojega ste poslali, uvrstio u OBRANU, napravio letke od Proglasa i Rezolucije, i ove razaslao po cijelom svijetu, kao i u Domovinu. Kako ste mogli viditi posvetili smo OBRANU tom važnom dogadjaju, a drugu pripremili za DAN Odpora u Torontu i ista je već stigla svima, te na kraju, napravio sam letke SVI U TORONTO, i poslao Vama na 200 adresa, a i diljem svijeta, da bi Vam poslali pozdrave i sloidarizirali se. Obećao sam razraditi odgovor, koji bi obuhvatio zaključke Zbora, sugestije za Dan Odpora i RADNI SKUP “NORTH”, i ujedno bio odgovor na neke točke zaključaka Vanjskog Radnog Skupa “North” i posebno jednog sugestivnog pisma br. Rude Erića i br. Marijana Nosića u pogledu spora sa puk. Štirom, te sugestije br. Ivana Džebe i Vlade Šimunca te br. Stipe Šege o pitanju tiska. Ujedno ću nastojati, ako me što ne spriječi, da još unutar ovog okr. pisma Vama koji ste stvarali i vodite Odpor u Usa. i Kanadi, kažem nekoliko najpovjerljivih stvari u vezi domovinskog fronta i dogadjaja povezanim sa istim u emigraciji. Učinit ću sve, da bi imali Vas nekoliko jasnu sliku o svemu, te da bi sastanak kako “Radnog Skupa” tako i “vodstva” ili kako bi bilo idealno zvati ga “ZAPOVJEDNIM SKUPOM”, imajući u vidu uvjek “čas H-dana D” i kako se ne bi izgubili u glasanju i nadglasavanju u pitanjima sporedne važnosti i medju ljudima, koji su dobri i potrebni, i iz stvarnih i taktičkih razloga, ali nisu uvjek na visini bilo iz kojeg razloga. Zato Vas molim, da mi oprostitte na možda nesredjenosti grupiranja materijala i jer ne pišem ODBORIMA, SKUPOVIMA, SKUPŠTINAMA, nego – OSOBAMA, bazama svakog rada u bilo kakvom kolektivnom poslu. Ako nam zataji ovaj termin – OSOBA, kao dio EKIPE, sve drugo je onda inoperativno, neskladno, nesuvremeno i osudjeno na propast, kako smo to mogli viditi u mnogim propalim podhvatima hrvatske emigracije. Ono što mislite da treba protegnuti na sve ostale odbornike ili članove, sugerirajte mi, pa ću to učiniti svakom od njih osobno, bilo Odboru, Skupu ili pojedincu kao predstavniku jedne grupe ili grupice.

1.) Iz raznih izvješća, pisama, komentara, kao i razgovora sa ljudima Odpora, i posebno nakon “spora sa puk. Štirom”, mogao sam ustanoviti zrelost predvodnika, i za mene utješljivu stvar, da mi se otvoreno kaže u čemu mislite da sam u pravu, u čemu ne, te nastojanje jednog kolektivnog vodstva Odpora, koje ne smije počivati na jednom čovjeku, na njegovoj volji, hirovima ili pameti, nego na jednoj ideji, programu, ekipi i razumu. Osobno bi se osjećao razočaranim i frakasiranim, kada to nebi bilo tako, jer kakva bi bila ekipa koja bi predstavljala ideje Odpora, da mene sutra pregazi auto, da umrem od upale pluća, ili da padnem na bilo koji drugi način. Mi koji radimo kroz život za jednu ideju i prelazimo u pobunu za života Poglavnika zato, jer nije postavio jednu školu, koja bi nastavila njegovo djelo, (prva strana se nalazi na st. 752, druga strana pisma je na st. 761, pratite pomno.) i svi ste svjedoci naših napora, da spasimo Poglavnika za povijest i nedopustimo, da ga post mortem interpretiraju dezerteri, (možda general misli na Dr. Andriju Ilića iz Londona i druge, koji nikada nisu pušku nosili u borbi za Hrvatsku Državu, a mogli su da su htjeli, kako general često piše u svojim pismima, mo.) žene (Višnja, Poglavnikova kćer, Marija, Poglavnikova supruga i Lucija Rukavina iz Munchena koja je vodila HOP u Njemačkoj, mo.) i politički špekulanti. Osobno ulazim u jedno razdoblje, gdje treba iz naše pobune duha i reorganizacije preći u djelatnost ili pak u inerciju (nespretnost, nesposobnost, lijenost, nevještina isl., mo. Otporaš.) gdje vrijeme razara dobre želje, ako se ideje i ekipe ne pokažu i suvremene i operativne.

I ulazim u tu igru povjesti sa hipotekom Jasenovca, koju činjenicu nisam ni nastojao umanjiti, ali se ni influirati (utjecati, mo.) njom do stvaranja kompleksa inferiornosti u nadi, da će se dokazati konkretnim činom da sam bio u pravu i onda kada sam skidao glave, i kada sam ostao u domovini, i kada sam se bunio, i kada sam pokrenuo najelitnije idealiste s velikim ambicijama i planovima. Izdržali smo sve faze i sada treba ideje stavljati u pogon. Kako bi to mogao sam, bez ekipe, kad je naša pobuna bila baš pobuna jedne ekipe. Konstruktivna ekipa i jest u tome da se u njoj upodpunjuju ljudi raznih tendencija, dobi, spreme. Kad se stavi u pogon, onda je dokazala svoje pozvanje. Sve drugo bi bilo imitiranje i to grotekstno onih, koji su propali, koje smo rušili i koje dijelom naslijedjujemo. Razlika mora biti, i ove izbijaju čim se pokrenemo. Sve ovisi o nešem kapacitetu da superiramo te razlike i zauzmemo jedan kolektivni stav, koji mora biti jači od našh individualnih stajališta. U tom duhu primam kritike kao čin zrelosti, s tim, da je i na Vama pojedincima, da usvojite ono, što ima podloge u mojim nazorima. Tako ću dakle komentirati pojedine stvari, i tako molim, da ih i Vi prihvatite.

2.) Par riječi o tisku.

a.) OBRANA. Tu se uglavnom slažemo, svi su zadovoljni, iako bi jedni htjeli u nečem jači ton, drugi bi htjeli viditi svoje vijesti, ali ne i ostalih, treći žele s pravom više štiva doktrinalnog, vojničkog itd. To smo riješili povećanjem stranica, sa mnoštvom klišeja, vinjetama, crtežima i većim slovima. Nu ima tu i još jedno lice, papir je svaki dan skuplji, klišeji su kriminalno skupi, nadnice svaki dan veća briga, i da ne govorim o Vama, glavnim centrima, koji dobivate avionski. Nu s druge strane centar Cleveland plaća posebno trošak poštarine, Toronto daje od vremena do vremena posebnu pomoć, nedavno su i braća iz Chicaga isto pomogli, i sa malo više i ljubavi i povišenjem broja predplatnika, OBRANA bi se mogla održati. Bili smo probali preko jednog prijatelja slati kao medjunarodni tisak, što bi značilo oko 40% jeftinije, ali ni to nije išlo, jer treba biti član medjunarodnog tiska, i to je izvan naše snage. Obećano nam je, da će se možda i to riješiti, nu ovog časa je to velik problem. Kada bi se svi obvezali na pomoć za klišeje i avionsku poštu, moglo bi se izdržati sadanji tok. Bojim se i novih poteškoća; poreza. Ovdje je odglasan jedan novi zakon o tisku, i nitko ne može otvoriti tiskaru novu bez uredjaja koji vrijedi minimalno 15 milijuna pesota, tj. 300.000 dolara. Nu ako se razreže porez i na mali industriju u obrani velike, onda ne znam kako će biti. Velike banke koje su uložile novce u obnovu zemlje, beru svoje. Nu bilo kako bilo, OBRANU valja izdržati. (Prelazim na treću stranu pisma koja se nalazi na st., 762., pratite pomno.)

b.) DRINA. I snjom su mi zadovoljni. Ja sam fabricirao nekoliko DRINA namjenjenih za posebne svrhe: ona Huseinova, ona Bokežka, ona Jadranska, ona Istarska, ona Sandžaška, kao i zadnja posvećena HRVATSKOJ LEGIJI, (Ova DRINA je br, 1-2, 1967., 350 stranica; jedna od najznačajnijih u opisivanju vojnika NDH i njihovih borbih, mo. Otporaš.) koja ide u sve važnije vojne škole, biblioteke, vojne institucije, vojnim povjesničarima, itd. Smatrao sam da naš udio u STALJINGRADU mora biti ocjenjen. Ne samo radi prošlosti, nego sadašnjosti, pa i budućnosti. Od nas će se tražiti i već se od mene formalno tražilo, da mislimo na LEGIJU. Rekao sam da, ali, ako bi dobili, kao nekada neko formalno jamstvo, koje sam tražio i kada se radilo o dobrovoljcima za Huseina, Yemen itd. Tako dugo dok se vodi prokomunistička politika i našoj zemlji, mi nikome za volju, pa ni Americi, nemožemo služiti kao topovska hrana u tobože antikomunističkoj vojni (križarski rat). One druge su Drine stigle u mnogo ruka i izvršile svoju misiju (Boka, Istra, Sandžak, dakle hrvatske periferije).

Nu ove i ovakove DRINE koštaju jedan imetak, posebno u klišejima. Nastojati ćemo uzeti na znanje, da prodaja knjiga ne ide, a nećemo trošiti vremena u jadikovanju i traženju uzroka, jer ih je mnogo. Jedno je sigurno, da je DRINA od svih priznata, iako je od mnogih prešućena.

Pretvaranje knjiga u Drine? Dijelom se to može učiniti, na pr. imam dio o pol. djelovanju Budaka, to može uz jednu DRINU. Isto tako točan pregled hrv. narodnih vladara, ali na pr. Budakove priče tiskane su na žutom papiru, (radi se o knjigi ČIJI JE VELEBIT, Drinina Knjižnica, knjiga br. 27, Madrid 1968., mo.) i to se nemože miješati sa materijalom sa klišejima na bijelom papiru. Imam na pr. stvari koje se može, ali ima koje se nemože u taj plan staviti.

Pet DRINA godišnje po dva dolara? Može, ali svakako ne mogu biti kao ove, iako dostojne i na visini. Uz OBRANU i DRINU i LETKE, koji su svi na mjestu, ne možemo sasvim napustiti ideju tiskanja knjiga.

c.) KNJIGE. Tu je uglavnom bilo kritike, koja nam mora poslužiti za jedan ozbiljni razgovor na bazi razuma, razloga i dogovora. Vjerujem da nas sve vode razlozi, pa ipak je ponekada ispalo, kao da se radi o predrasudama, a ne razlozima. Da li sam ispravno postupio ili ne? Na temelju kojeg kriterija se to može ustanoviti? S kim bi se trebalo, konkretno konzultirati o tome da li jednu knjigu treba ili ne tiskati? Sa Povjerenicima, Društvima, pojedincima. Iz kojih područja ili iz svih? Koji nas kriterij treba voditi pri tome? Pokušati ću rezonirati konkretno. (Radi se ovdje o nesporazumu s područja gdje su se DRINAPRESA knjige prodavale a nisu se mogle dobro prodavati. Osobno sam prošao kroz te situacije i probleme, jer sam prodavao tisak DRINAPRESS-a. Kupci bi uvijek našli tisuće razloga da knjigu ne kupi, a ako se knjige ne prodaju, druge se ne mogu tiskati, mo. Otporaš.)

“Političke pjesme” Husnije Hrustanovića i Envera Mehmedagića? Tu sam morao progutati mnogo gorkih pilula i vrlo često od ljudi, koji bi morali razumiti, da sam te pjesme tiskao radi Domovine. U težkim danima “neopredjeljenih” i servilizma Islamske Vjerske Zajednice srbokomunističkom režimu, što su značili problematični Muftić, ustaški poručnik Husnija, pjesnik, te mladi i suvremeni intelektualac Enver Mehmedagić. Ne radi se o tome što tko misli o “pjesmaricama” u Clevelandu, Torontu (prelazim na četvrtu stranu pisma koja se nalazi na st. 763., pratite pomno.) ili Chicagu, nego o tome kakvi efekt ima u krugovima djaka, profesora, intelektualaca u Mostaru i Sarajevu, kako su stigle te pjesme, i to svaka do oko 500 komada. Na pr. u Zagrebu u Knjižnici Sveušilišta nalaze se te pjesme, dok su u Sarajevu izvadjene. Na pr. dobili su te pjesme svi pitomci Islamske Teologije ili drugih vjerskih škola. Tko zna što je značilo u doba progona na pr. zaštita nadbiskupa Šarića NAPREDKU I DRUGIM RODOLJUBNIM ORGANIZACIJAMA, taj će znati cjeniti značenje tih knjiga, koje govore o Hrvatskoj u sredini, gdje je srbizam najbestijalniji. Meni piše jedan naš svećenik, koji je bio u Hercegovini, da se u osnovnim školama u Mostaru piše samo ćirilicom. A mi vodimo Odpor sa projekcijom na Domovinu, zar ne, a ne prema mogućnostima tržišta u emigraciji. Na pr. umjetnici u Hrvatskoj znaju da je Žarko Šimat pravoslavac, Enver musliman, i prof. Tijan katolički javni radnik, urednik španjolske enciklopedije kulture. I k tome to tiska ODPOR i DRINAPRESS. A kad smo već kod Envera; on je došao na moj poziv i obavio dužnosti u Madridu, Parizu, Trstu, Beču itd. i k tome je potrošio na to svu svoju uštedjevinu, a nije lani išao k Vama na deseti travnja, jer sam nije mogao platiti, a ja mu nisam mogao dati i Vas nisam htio teretiti. I sa trećim dijelom troška svoga puta mogao je tiskati svoje pjesme. I još uvjek, kad je već knjiga napravljena, napravljeno je nešto više primjeraka, i nešto će se i prodati.

Ostaje jedan literalno-politički uspjeh s kojim su vezani prof. Tijan, akademski slikar Šimat, i jedan musliman, pjesnik i borac u Odporu. Isti je pametan čovjek i on bi razumio negaciju Hrvata Usa i Kanade prema njemu, ali ti na pr. Ismet (Čerkić iz New York-a, mo. Otporaš.) ne može razumiti. I mnogi drugi. Mi smo počeli našu pobunu sa jednom dobrom lozinkom : NAŠE JE IME NAŠ PROGRAM, A ZOVEMO SE DRINA. Mislim da bi kao nosioci jedne zavjetne misli morali biti širokogrudniji sa onim rijedkim muslimanaima, koji se izlažu istim opasnostima kao i mi katolici (ovo pismo nije poslato nijednom muslimanu) i k tome i posebnom preziru onih, koji ih optužuju da služe katoličke popove.

Uzmimo knjigu oca Masuccia (MISIJA U HRVATSKOJ, Madrid 1967, mo.) Neznam kakvi će biti materijalni efekt te knjige, ali je sigurno, da je Odpor dobio s tom knjigom mnogo na ugledu. Ta je knjiga bila zabranjena za tisak za života oca Masuccija, jer je ona svjedočanstvo opstanka NDH, i izričito njegovo priznanje da je Crkva spašavala komuniste, a kritizirala NDH, i sve ono što se kasnije dogodilo, najjače je naše povjestno svjedočanstvo sa strane one Crkve, koja danas, rekli bi, “čuva Jugoslaviju”. A mi živimo za povjest, zar ne, makar izgubili na jednoj knjizi. Nismo to mogli krivotvoriti, jer postoje dva primjerka na engleskom. Jednog ima Vatikan, drugog vlč. Lacković. Nismo mogli izostaviti, kako neki misle, ono što je negativno. Da smo to izostavili krivotvorili bi onaj drugi dio, jer nitko ne bi vjerovao, da je istina.

Uzmimo knjigu TEMELJI SPOZNAJE STVARNOSTI. Otac Vasilj (Kivrin Vasilj, mo.) je za sebe naručio 120 komada i dobrano pokrio troškove tiskanja, pa je tiskati još 500 komada bilo potrošiti nešto (prelazim na petu stranicu pisma koja se nalazi na st. 764., pomno pratite) malo papira i posla, – ali koliko je značila ta knjiga u rukama naših suradnika intelektualaca u domovini, pa pokojem i u emigraciji. Nešto smo i prodali. Barem nismo ništa izgubili.

Pisao sam glavnim povjerenicima o knjiži RUDEŽA. Ne može se kriviti Ismeta jer nije pročitao ovoga, kada su nasamarili i mnoge inteligentnije i kompletnije ljude. Danas sam siguran da je ovaj htio infiltrirati se medju povjerenike i ne radi prodaje knjiga. Na vrijeme smo stali, – i knjiga je trebala biti tiskana za novce, plaćena. Ipak nas nije uspio prevariti, jer niti se uspio infiltrirati medju naše povjerenike, niti dobiti knjigu bez novaca. Ostaju riječi, nu tih ima i tamo, gdje nema nikakva povoda i razloga. Tamo ih izmisle. Pogledajte što i kako piše Hrvatska Revija i bilo kome tko pokuša mimo nijh knjigu tiskati, kako su postupili prema prof. Prceli intelektualci, pa izročito ga prevarili, da im da materijal, a onda našli bilo kakvu izliku da ne suradjuju, dok su sami spremali knjigu s tim materijalom. Nije to razlog, da ne tiskamo knjige, kada je knjiga potrebna, kada je plaćena, ili ima razloga za vjerovati, da bi mogla biti umnožena. Ja sam gl. povjerenicima uvjek objasnio, ali su zaboravili.

Na pr. knjiga TETA MALČA (radi se o knjigi koju je napisao Mišo Slavonac istinita povjest iz seljačkog života DRINAPRESS 1965., mo.). Ta je knjiga bila plačena po g. DIKI, a ono što bi prodali za pomoć uhićenicima. Kako bi mogli odbiti tiskati uz te uvjete? (Iz ovih objašnjenja može se uočiti da je general imao veliki pritisak i prigovore sa svih strana što tiska knjige sa “strane”, drugima, koje nisu u okviru zacrtanog programa organizacije HNO, mo. Otporaš.) Nije se prodalo? Hvala Bogu, nešto jest, i od te knjige je bilo predano g. Deželiću 200 kom. po izročitoj želji pisca i g. Dike.

Knjiga STEPINAC GOVORI je isto plaćena, i mi smo prema ugovoru trebali dobiti 200 kom. za naše potrebe, te i poslati list podpisan po meni i vlč. Beluhanu. I poslali smo nešto, a nismo sve zato, jer je Beluhanu netko u Rimu napunio glavu kako bi bilo porazno da se sazna da smo nas dvojica podpisali jedan papir i nije mi podpisao ostale. To sam tek kasnije saznao. Nu mi smo i bez toga poslali knjige, i Vas sve molim, da uništite sve papire, odnosno onaj popratni list, kojega smo podpisali nas dva. (Zbilja bi danas bilo interesantno znati o kojem papiru se radi, mo. Otporaš) Nešto smo i izgubili na knjizi radi loma na mašini, ali sa prodajom ovih primjeraka ipak to možemo nadoknaditi. Tiskali smo veliko i vrijedno djelo. Pismo koje je pisao Stepinac na pr. Bakariću (Radi se o pismu kojeg je nadbiskup Stepinac pisao Dru. Vladimiru Bakariću 21. srpnja 1945. Pismo se može naći u spomenutoj knjigi na st. 107/117 u kojem nadbiskup Stepinac završava: “Molim Vas, gospodine Predsjedniče, primite izraz mojeg iskrenog poštovanja.
dr. Alojzije Stepinac
nadbiskup zagrebački i predsjednik
Biskupskih konferencija”,

mo. Otporaš.) smatran je u Zagrebu povjestnim dokumentom. Sve treba gledati kroz prizmu Zagreba.

Knjige generala Diaza su vojni priručnici, koji su nam potrebni. Pretvoriti ih u DRINU? Može se, ali to nije onda jedna knjiga. I kad smo tiskali stvar povlačenja kao dio Drine, onda su mnogi bili nezadovoljni, jer da se izgubio efekt. Trebala je biti jedna knjiga. I na kraju: na knjigama se nešto može i zaraditi, jer nemaju klišeja ili imaju malo, pa će ići i jeftiniji papir, manje je i posla oko klišeja i boja. (Ovdje se radi o dvije knjige koje je s španjolskog na hrvatski preveo general Drinjanin. Knjiga prva je REVOLUCIONARNI RAT koju je napisao španjolski general Diaz de Villegas, izdanje “DRININA KNJIŽNICA”, knjiga br. 6., dok je druga knjiga GRADJANSKI RATOVI I REVOLUCIJE od istog pisca, izdanje “DRININA KNJIŽICA”, knjiga br. 8. Obe knjige su tiskane iste godine 1965. Mo. Otporaš.)

Kad već govorimo o tome: prije odlaska glavnog linotipiste u vojsku morali smo raditi dvije šihte zato, da se izuči jedan novi. Zato smo mnogo stvari slili, pa kad bi i htjeli nije nam moguće uvjek jednu knjigu pretvoriti u DRINU. Na pr. svima Vama je poznata stvar sa Safetom Jaskićom. (SRBOKOMUNISTIČKI ZLOČIN NAD BOSNOM, Drinina Knjižnica, knjiga 23, Madrid 1967., mo.) Prcela je radio na tome. To je gotovo. Ima 400 stranica. To je najveće svjedočanstvo ne samo o zločinima (prelazim na stranu šest koja se nalzi na st. 765., pomno pratite) komunista, Srba, nego i mnogih muslimana, a što ne možemo napisati mi specifično. To je vrlo važno. On je bio ustaški protivnik i uopće svakog radikalnog nastupa, on to i potvrdjuje, ali je morao trpiti zato, jer je bio Hrvat. Ostevio mi je to u amanet, (Safet Jaskić je pisao generalu pismo 29 listopada 1963. god., u kojem se taj amanet nalazi. Nije preživio operaciju. Osobno sam u Parizu među mojim prijateljima sakupljao novčanu pomoć kako bi se mogli troškovi platiti, mo.) i Odpor nije smio ne upotrebiti to. Kad je on to pisao osjećao je smrt i htio je da se stavi na papir. Staviti jednu ovakvu stvar u nastavcima bila bi umanjiti joj vrijednost. Možda nešto prodamo, ali ono što ode doma, ono če biti svjetionik mladim muslimanima, preživjelima Prijedora i sa Drine. To je jedno svjedočanstvo, kao i SIVA KNJIGA. Ona svjedoči da smo bili klani čim se stvorila Država, pa čak i tamo, gdje jednog Ustaše nije bilo.

I kad smo već kod SVIVE KNJIGE. Naši iz Francuske su materijalno pomogli koliko su mogli za golemo pokriće klišeja, i dalje će se nastaviti, i već je u radu SIVA KNJIGA NA FRANCUSKOM JEZIKU. (Kako je došlo do ove SIVA KNJIGA U PARIZU. Ja sam već, mislim, o tome pisao. Dozvolite mi ponoviti. Ja sam bio član LA BIBLIOTEQUE NATIONALE FRANCAISE gdje sam često zalazio, osobito subotom. Slučajno sam naletio na tu knjigu. Bila je na hrvatskom jeziku s pečatom ministarstva vanjskih poslova NDH. Začudio sam se! Prilistao sam skoro sve. Čim sam u poduzeću vidio – skupa smo radili – dra. Peranića, odmah sam mu to saopćio. Od veselja je uskliknuo i rekao “…Matereti, tu knjigu trebamo imati…” Potrudio sam se i uz veliki oprez i još veću želju da ta SIVA KNJIGA bude pretiskana kod generala Drinjanina na DRINAPRESS-u. Prevedena je na francuski, LA CROATIE MARTYRE. Igor Buljan i ja smo uveliko pomoglu dru. Peraniću u prijevodu i drugim stvarima, osobito pred Hrvatskom katoličkom Misijom svake nedjelje tražiti novčanu pomoć za tiskanje. Uz velike napore fala dragome Bogu sve je uspijelo. Mo. Otporaš.) Tiskati ćemo NJIMA, a i SEBI NEŠTO. To nešto onda valja uz pomoć sviju naših, odporaških i neodporaški, dati džaba u ruke onom dijelu elita koje govore francuskim jezikom, a to je nesamo Francuska i veći dio arapskog svijeta, nego skorom i čitavi ONU, a i dobar dio elita Evrope, Južne Amerike i čak sjeverne Amerike, te Kanade. Knjiga izlazi sa svim dokumentima na francuskom i svim mnogobrojnim klišejima.

Knjiga Štirova o gerili nije bila uspjeh, jer je knjiga razdjeljena španjolski elitama, ali je na pr. oružništvo Argentine kupilo 1000 knjiga, dok je ovdje razdjeljeno na špajnolskom virtualno NA SVE ODGOVARAJUĆE LJUDE, KOJI O NAMA NISU NIŠTA ili sasma malo znali i to stariji. Danas se zna. Imamo RADIO, imamo DRINAPRESS, i obadvije vrše jednu misiju, koju nitko drugi i nigdje nebi morao. Kada je Ministarstvo propagande htjelo ušaltati naš i slovenski, makedonski, bugarski i valjda srpski radio u jedno, a to je jugoslavenski, za par dana imali smo stotine intervencija. Hvala dijelom knjizi.

Govorim Vam sa razlozima i drago bi mi bilo, da ih prihvatite, ili da nadjemo riješenja, koja nam omogućuju daljnji rad. Svu domovinsku propagandu, mnogobrojne letke i mnogo stotina tisuća primjeraka ne možemo ni zamisliti bez ovog drugog rada. Sve je ovo cjelina. Tako treba sve ovo gledati. Možemo biti ponosni, jer smo svi skupa stvorili nešto, što je došlo do izražaja, što je tu još uvjek, i što cijela emigracija nema.

Ja sam pokušao (Bebek, Hrustanović) sa našim manje ili više sposobnim intelektualcima i manje ili više mladima. Jedan mi je od Vas rekao i to, da sam trebao trpiti Bebeka pa makar mi “srao na glavu”. Nu da je i dao od sebe štogod i meni omogućio, da idem van i zaradim nešto, bilo tiskarom bilo trgovačkim radom, pa makar mi se srao na glavu bio bi to podnosio. (Tko je pratio i čitao generalova pisma, i možda zapamtio, sjetit će se da je general pisao kako ih je morao izgoniti iz kreveta u pola dana, Bebeka i Hrustanovića. Prije dva/tri opisa general je pisao koko je jedan od njih tražio da mu kupi auto i sto drugih čuda. Znate li tko je taj bio? Kako su meni iz prve ruke govorili, ima tomo skoro pola stoljeća, glavom i petom to je bio Željko Bebek. Sve se to može naći u generalovim pismima, a još više i knjigi dra. Miljenka Dabe Peranića POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA, mo.) Nu samo radi samog sranja nije mi potrebno mučiti se, jer to čine sasvim besplatno Polić, (Hrvatski Glas HSS, mo.) Nikolić, (Vinko, Hrvatska Revija, mo.) Petričević i drugovi. OBRANA nije postala novina dok ih se nisam riješio, i kroz ovo vrijeme smo tiskali više nego cijela (prelazim na stranu sedam koja se nalazi na st. 765., pomno pratite) emigracija, i vjerujte mi, daje to Odporu više ugleda, nego smo mi u stanju vjerovati. Čvrsto sam uvjeren, da bez tiska ne bi bili gdje jesmo. Može nas se voliti ili, slijediti ili ne, kritizirati ili ne, ali nas se ne može ignorirati, kao što su htjeli gg. političari i mnogi naši “suputnici”, koji su mislili u zajedničkom maršu staviti nam se na čelo.

Da sam mogao imati ruke slobodne, tj. da sam mogao računati sa mojim literatima, (piscima, školovanim ljudima, mo.) i ne tjerati ih iz kreveta u 10 i 12 kad bi se naglo povratio kući, i k tome plaćati radnike, onda sam mogao pretvoriti tiskaru i u trgovačko poduzeće. Nu ja sam radio na pet frontova, i vjerujem da nitko od Vas nije želio da zanemarimo ono glavno, zašto smo se pokrenuli i sve od sebe dali. Meni se je pred par godina reklo da bi došao na pr. Štef (Stjepan Crnički, mo.) koji da bi bio barem djelomično osiguran, a ja ne mogu povjeriti bilo kome korespodenciju, veze, sastanke itd. U dilemi ; boriti se da brzim tempom izadjemo s idejama pred narod, ili pak stvarati jedno poduzeće, koje bi moglo dati od sebe jedan minimum i bez moga izravnog rada, odluka je bila jasna ; IDEJE. Nitko, pa ni najveći pesimista neće moći reći da se nismo predstavili narodu i emigraciji sa zdravim idejama i sa vrećom punom novina, knjiga i Drina. Zato Vas molim, da rzamislite malo o toj cjelovitosti, o cjelini, jer smo svi skupa napravili nešto golema. I onaj tko je dao sve svoje kao Šego (Stipe Šego iz Chicaga, mo.) za linotip, i onaj tko je dao mnogo dolara, i onaj tko je pisao, onaj tko se ponižavao prodavajući, moleći, ljuteći se, i onaj tko je ipak kupio nešto i riječu nam pomogao, dao je svoj dio. Ne smijemo stvarati uvjerenje frakasa, jer to nebi bilo istinito. Pomalo će otići i prodati se i ono što leži, i biti kaplja do kaplje, iz koje će ipak uvjek biti pomoći za stvar tiska.

Uza svu svoju skromnost moram reći, da nitko na mom mjestu ne bi mogao dati više od sebe na ovom polju. To je moje uvjerenje, a vjerujem i mnogih od Vas. Ili me se treba odteretiti radom na Vanjskom frontu, ili u administraciji, ili mi barem formalno pomoći svladati to. Tada možemo dati i više, na ovom i drugim odsjecima rada. Mogao bih Vam govoriti mnogo toga o projektima, o pripremanom vježbovniku vojničkom i diverzantskom, na kome se već radi, itd. ali bi me to skrenulo sa puta. Htio sam tek pomoći Vam, da stvar “pjesmice” i td. ne shvatite ni kao moj osobni kapric, jer ih nemam, ni lakomislenost, jer sve što je napravljeno, imalo je svoj ZAŠTO I ZATO. Pa i onda ako u svemu nismo uspjeli i ne svojom krivnjom.

Ja bih vas sve skupa molio da na sastanku Dranog Skupa “NORTH” još jednom pokušate naći načina prodaje naših stvari, pa i knjiga, a ja ću uzeti na znanje što ste mi rekli i za DRINU, koja je već zapakirana, napraviti još 4 u god. 1968. ako ne budemo stupili u stanje, koje bi to onemogućilo. (Prelazim na stranu osam koja se nalazi na st. 767., pomno pratite.)

I u čemu ne uspijemo, nismo uspjeli, nije mjesta pesimizmu, i još manje predbacivanjima jedan drugome, ili samima sebi. Jedna napisana knjiga je uvjek za Odpor jedan imetak. Možda bi se moglo masivnom propagandom u Americi, ili davanjem procenta preprodajnicima, ipak postići više.

3.) Postavljeno mi je više pitanja u pogledu strica Ante Došena. (Ante Došen je sin Marka Došena koji je bio predsjednik Hrvatskog Državnog Sabora Vlade NDH, mo.) Na pr. br. Gagro misli da nije bilo pametno poslati ono Okr. pismo, kojim sam obavjestio ljude Odpora, da Jelić nije došao, a da sam odbio ići u Barcelonu na sastanak tako dugo, dok nemadnem garancija, da je Jelić zaista tamo. Ja sam pisao br. Ratku, kako ne, i dao razloge. Bio je kod mene i stric Ante i ja sam s njim razgovarao, kao i sa drugih 200 osoba ovoga ljeta. I sada da Vam kažem jedan dio onoga, što sam već opetovao :

a.) Stric Ante Došen je po svima nama voljena figura, i smatramo ga pravim patrijarhom. Uvjek smo slušali dobre savjete, i moglo bi se reći, da smo se dobro razumijevali do novog ludovanja Dra. Jelića, koji je, medju inim, već drugi puta, ako ne treći, prevario sve nas.

Nu ja sam još uvjek javio u Pariz Anti da za razgovarati sa Jelićem treba imati vremena, magnetofonsku vrpcu, i dva svjedoka. Ako prof. Prcela, vitez Pjanić, pukovnik Batušić i ja nismo dostatni svjedoci, jesu dokumenti, i ja o tome želim govoriti bez predrasuda. Zato Vam prilažem nekolicini fotokopiju pisma kojega je uputio Jelićev pomoćnik puk. Batušiću, a sam Jelić drugima, usmeno i pismeno, i kako ste mogli vidjeti u uvodniku Hrv. Države, (glavno glasilo organizacije Hrvatski Narodni Odbor, kojeg je osnovao i kojemu je predsjednik dr. Branko Jelić, mo.) i koju ako sami nemate tražite, da Vam napravimo fotokopiju, gdje poziva u ime PODPIS DESETOTRAVANJSKE DEKLARACIJE DA LJUDI STUPAJU U LEGIJU NEKAKVU I U HRVATSKO REVOLUCIONARNO VIJEĆE. Da je on dobio mandat. Pitaju me ne samo pukovnici, nego i mali ljudi čarkari, da li da stupaju u “H.R.V. – LEGIJU” ili ne, jer da je Lukas podpisao u ime Odpora. Što je napravio Oršanić i puk Štir, to Vam je poznato. I da je nisam reagirao, i napravio onu malu obavijest, da to rade UDBAŠI, i da je odpremljeno više ljudi u ruke Udbe, kao sada Draganović i mnogi drugi, odvedeni, ubijeni ili pak kompromitirani, što bi Vi rekli o “svome generalu”, zapovjedniku ili glavnom tajniku Odpora, kojemu ljude vode zakrabuljeni kućeberi, šverceri i davno već uništeni političari. Pod tu cijenu mogli smo mirno ostati u HOP-u Dra. Hefera, frailice Višnje, dezertera Ilića, itd. i nebi se trebali suprostavljati progonima, neugodnostima, blaćenjima, gubljenju zdravlja i vremena. Mi smo VELIKOM ANTI, (Poglavniku, mo.) dok je još bio relativno velik, rekli šta mislimo, da danas budemo u kolotečini dogadjaja, i da onda sve to promjenimo za pogoršano izdanje jednog neozbiljnog hoštaplera samo zato “jer je on Hrvat”, onda možemo s istim pravom prihvatiti Dra. Krnjevića. Dra. Hefera, Dra. Bakarića, ili Roku Kaleba, jer su svi oni Hrvati. I da to ne činimo zato, jer smo to mi SUVERENO ZAKLJUČILI, NEGO zato, jer to želi stric Ante, jer što će biti ako se okrene protiv nas, to bi bila svjedodžba siromaštva svima nama i posebno stricu Anti, jer bi to značilo, da ga smatramo senilnim starcem, ili budalom, kojemu treba reći DA, kako se nebi uvrijedio.

b.) Osim toga moje je sveto pravo da odabirem mjesto, (prelazim na stranu devet, koja se nalazi na st. 768., pomno pratite) sastanka. Previše sam kompromitiran u ovoj borbi, (za našu zajedničku Hrvatsku, kako je u predizbornoj kampanji 2009. godine rekao i dr. Andrija Hebrang “…da se je Luburić borio za hrvatske interese…”, mo.) da bi išao kud me tko naruči. Ja imam ambijenta u Madridu i Valenciji, ali ne u Barceloni, koja ima veliku luku i u kojoj ima svaki dan ruskih, srpskih i drugih brodova. Sami Katalinci nisu kao svi, jer imaju starih jada i previše komunista. Izbjegavao sam improvizirane sastanke, gdje mi se pošalje telegram i dolazi u mjesto po drugom izabrano. Ne da sumnjam u jnih, nego u one, koji bi za njima mogli doći. Osim toga ne vidim praktične koristi od toga da se sa bilo kim zagrlim na uzletištu izmedju dva aviona, osim ako me vežu velike veze i čini. Nu da ja letim bilo kome zato, da mi može Jelić na “povjesnoj sjednici” i “velebnom zboru” na kojem je u ime američkih Hrvata govorio stric Ante, da može reći, da je “bio sa Maksom” to nije ništa. Treba iskupiti mjenicu New Yorka i Buenos Airesa, i to se ne čini ni grljenjem sa Jelićem, ni podlizivanje stricu Anti, nego ozbiljnim radom, naporima, zaključcima i načelnim kritikama kakve su bile mnoge Vaše, pa i ova Gagrina.

c.) Razgovarao sam sa stricem tri dana i dio noći. On nije senilan starac, nego jedan od najžilavijih i najdinamičnijih od 200 osoba sa kojima sam bio. Duhovno i tjelesno kaj, svjež, koji je mogao jesti, piti, hodati, razgovarati, ne spavati, kao i ja, – to nije senilni starac, bez obzira na godine. Mnogo senilnijih ljudi sam vido a nemaju ni 30 godina, i već su gotovi. Dakle čini mu se nepravda ako mu se podvaljuje kao starcu, jer to nije. Nitko se za više problema i ljudi nije življe interesirao kao on. Znači da je čovjek duha, akcije i borbe, pa ga kao takvog treba smatrati.

d.) Sa stricem Antom sam razgovarao u ovom duhu. Možete mu ovaj pasus pročitati. Sve ovo sam rekao i njemu, i čak i to, da kuda je god prolazio, da je ostavio isti trag. Uplivisao (možda je general s ovom riječi htio reći “utjecao je na ljude. mo.) je na ljude, pa i na strogo unutarnje probleme Odpora. Je li se smatra pripadnikom Odpora? Ne ! On je simpatizer, kao i Jelićev, Uj. Hrvata, itd. I baš radi toga mi nismo dužni prihvatiti zapovjedi, iako možemo želje i sugestije. Nu ja nikada nisam upotrebio riječ: zapovjedam, odredjujem, naredjujem, itd. nego sam uvjek sugerirao, molio, tumačio, ali i prihvatio kriterije koji osobno nisu bili moji. Prema tome nismo dužni kao organizacija činiti ono što stric Ante, ili stric Andrija, ili netko drugi žele. Nego smo organizacija, koja konzultira pripadnike, izabire vodstvo, zaključuje i sprovodi u djelo.

e.) Stric Ante mi je na rastanku rekao, da sam u pravu, da će ići u Toronto, da će i nadalje sa simpatijama gledati i pomagati rad Odpora. I još mi je savjetovao, da neka ne slušam previše savjete drugih, jer da vjeruje u kriterij moj kao snažna i iskusna čovjeka. Svi imate prava pitati ga jeli tako ali i ispitati ono što sam ja naveo. I neka govore medju nama čiste činjenice, a ne neki boležljivi sentimenti, ali patološki kriterij, koji je odveo u propast Poglavnika ; Poglavnik zna šta radi, Maks zna šta radi i – na kraju, kako smo rekli : BABA LUCA ZNA ŠTA RADI….(Osobno smo, naš ogranak HOP-a Dr. Ivan Šarić, dok sam živio u Parizu, prolazili kroz te “službene naredbe” Lucije Rukavine, koja je živjela u Munchenu. Moj dobri prijatelj Ivan Barun je svojoj kćeri dao ime Luca, na uspomenu “ustašice” Luce Rukavine, mo.Otporaš….)

Nu to znači i to, da kad nebi bio učinio kako sam učinio, da bi bio pogriješio. Mi smo planski, ozbiljno, doktrinalno, svjestno sproveli ono što smo nagovjestili. Idemo dalje. (Prelazim na stranu deset koja se nalazi na st. 753, pratite pomno.)

Ono što se je dogodilo Draganoviću je klasični primjer kao se ne smije raditi, i da pri svemu treba imati nekog kriterija koji je kontroliran od jedne ekipe. Zato mi ne možemo vječno čekati što će o svemu misliti stric Ante, kako je puk Štir čekao sa stvaranjem ODPORA jer što o tome misli prof. Oršanić, Korski i “Petit Komite”. (Francuska riječ a znači “Mali Komiteti, ili mali Odbor, mo.) Vi ne možete reći nijedan, da nisam prihvatio sugestije, nu i tu se dogadja da vi, svaki od Vas, o nekoj stvari mislite različito. Zato smo ekipa, pa skupno o tom odlučujemo. Ne mogu ja praviti sa Jelićem za volju strica nešto, što on ne želi s Vama, ili njegovi ljudi sa Brbićem u Australiji, ili isto tako ne možemo odgovarati za ono što čini Varoš u Rimu, Orlović u Njemačkoj, ili netko drugi u Munchenu zato jer to hoće Draganović. Ili da se čini, jer to netko od ovih želi. Ja vjerujem u borbenu našu demokraciju i vrlo bi me radovalo ako u tom krugu vidimo i strica Došena.

 

4.) “Treći Koroak”. (Konačno sam došao do onog što sam godinama tražio, a to je TREĆI KORAK. Ja sam iznio u ovim pismima prvi i drugi korak, ali nikako nisam mogao pronaći Treći Korak. Ako je to ovo što sam ja uvijek mislio da je Treći Korak, onda neka to bude ovaj opis generala Drinjanina u ovom pismu TREĆI KORAK, mo.) Ja sam ovoga ljeta razgovarao sa 200 Hrvata svih vrsta iz domovine i emigracije. Vi ste stalno tamo na skupu i pokretu. Brbić je obletio Australiju i ispipao teren i snage. U Južnoj Ameriki smo u godini dana ne samo sugerirali ono vječno o tome što će reći Trust Mozgova (moglo bi se reći monopol nad mozgovima, ili još bolje, šaljiviji naziv za skup ljudi koji se smatraju vrlo mudrima, misleći nesumnjivo na Poglavnikove nasljednike, mo.) jedne pregažene politike i pobjedjene vojske, nego smo postali jedna od najsolidnijih grupa, koja je u više nastupa izišla sa ekipom, programom i ljudima Odpora. Iz Evropskih zemalja stalno smo u kontaktu i ove godine kao nikada bio je solidan kontakt sa domovinom. Vanjskim smo uspjesima, javnom afirmacijom, kruna kojega je bio ZBOR U CLEVELANDU U NASTUPU I SA ONIMA, KOJI NAS DOSADA NISU HTJELI POD NAŠIM IMENOM, nego kao kakvo vanbračno dijete pod imenom Saveza, ili kao “pubilku”. Naše su nam publikacije otvorile put do protivnika i do inteligencije. Dogodilo se i dio onoga što sam Vam nagovještavao, tj. desintegraciju iznutra, i kroatiziranje dijela hrvatskih komunista. Sve su to činjenice. A i to nije sve što smo učinili, što činimo i što mislimo činiti.

Do sada smo bili u “drugom koraku” tj. “psihološkom ratu sa Jugoslavijom”. Taj smo zadatak vršili prema našem stanju i možda i preko materijalnih snaga. Indoktrinirali smo čitavi niz domovinskih ljudi, izmjenili mišljenja sa drugima, koji još čekaju. Od našega kapaciteta intelektualno i politički izgradjenih ljudi, od nas slobodnih emigranata i rodoljuba očekuje se i više. Mogao bi reći, da oni od nas očekuju više, jer su sami voljni dati više. Naši ljudi djeluju dobro, naš tisak isto. Imamo emigraciju, slobodu, sredstva. Oni imaju isto po barem nešto na svakom sektoru. Uspjeh i onaj konačni ovisi od više elemenata, a ne samo od želje. Sviestni smo da nema rata, svijestni i činjenice, da nam nitko slobode dati neće. Snaga je u nama i u našoj spremnosti ne samo za žrtvu, nego i nešto teže : koordinaciju snaga unutra i vani. Ja sam više očekivao od onih, koji su me posjetili od preko bare. Nije dosta reći : idemo ili – idite ! To nije samo jedan čin jednog čovjeka, jedne volje, nego ekipe, sredstva, plana, koordinacije i superacije. Prije svega je problem mentaliteta, jer boriti se protiv jedne organizacije stvorene bez sentimenta, ali znastveno, sa sredstvima i izgradjenom tehnikom. I sa prednosti koju daje imati vlast, sredstva, aparat, ljude i zaledje, baze i moral. Suprostaviti se sa improvizacijom i pod nadzorom hrvatskih Azeva (ponavljati ću ovu riječ češće puta kako bi ju Hrvati zapamtili, a odnosi se na jednog ruskog duplog/dvojstrukog špijuna za vrijeme carske Rusije, po imenu Azev, mo.) i bez ijedne sigurne logističke baze, osudjeno je na propast. Naš čas je tu, jer se u nas još vjeruje. To nas i obvezuje. Za preći iz “psihološkog (prelazim na stranu jedanaest koja se nalazi na st. 754, pomno pratite)  tj. hladnog rata, tj. “topli rat” stvar je dobra plana, sigurna vodstva i odlučnost.

(Dakle, po doktrini generala Drinjanina bi trebalo znašiti: “PRVI KORAK” je mobilizacija i spremanje, “DRUGI KORAK” je psihološki, tj. promidžebeni, ili još bolje, hladni rat, dok je TREĆI KORAK “topli rat” kako ga je general u ovom pismu nazvao, a to, u punom i pravom smislu riječi znači: RAT, puščani, toposvki, avionski, hvatanje za grkljane, ko’ koga itd., mo. Otporaš.)

Bio sam čvrsto uvjeren, da će stanoviti prijatelj iz Clenelanda, o kojemu mi se godinama govorilo, koji da ima mogućnosti, veze, odlučnost itd. reći nešto. Ostalo je sve pri tome “da bi trebalo”. Obećao vratiti se, i nije se vratio. Čekao sam ga prema dogovoru, izgubio tri dana i morao ići na sastanak sa ljudima iz domovine, u drugo mjesto, i na kraju mi je napisao kartu i rekao, da kad se vrati, da ćemo viditi. (Možda će za stalno ostati tajna koji bi taj ” stanoviti prijatelj iz Clevelanda” mogao biti, mo.)

Nebi želio ponavljati ono što sam mnogo puta rekao, da bi bilo fatalno, da isti ljudi sa Vanjskog Fronta, koji imaju JEDNU MISIJU, i koja bi morala biti i pojačana u slučaju nastupa “TREĆEG KORAKA”, velim da isti ljudi napuste svoja mjesta i pretvore se u improvizaciju dijela domovinskog fronta. Takovi ljudi, koji osjećaju taj poriv, imaju odlučnost, sposobnost za akciju, nebi smjeli voditi športske, kulturne, karitativne, političke i druge javne akcije. Samo su HRVATSKI AZEVI I IGNORANTI mogli organizirati one “akcije”, gdje su samo kompromitirali stotine, potrošili imetke, a nisu učinili još ništa osim stvaranja nepovjerenja u naš zdrav razum. Orlović je najprije stvorio Banku, štednu zadrugu, ljudi su je napunili sa svojim uštedama, zatim je stvorio plan, napisao ga, kako će rušiti ovo ili ono, kako će preuzeti vlast, obišao Njemačku, Švedsku, Francusku, i svakome govorio o revoluciji. Zatim poslao ljude da kupe dinamit, a “glavni štab” slavio “početak akcije”. Novinari i policajci imali magnetofonsku vrpcu sa razgovorima iz Njemačke u Belgiju o kupnji dinamita, i kao svatovi mladu dočekali dinamit na granici. Došao auto, zaustavili, proslijedili, proces, “slava”, zabrana, novci za revoluciji izgubljeni, i naravno, nema revolucije jer je Njemačka vlada zabranila. I nema štedne zadruge, jer je potrošeno u kupnju oružja. Znateli koliko je blagajnika takvih skupina otišlo u Jugovinu sa novcima za kupnju oružja? Znateli koliko šefova rev. organizacija i nakostrušenih “Trup”, “HOP” itd. radi za njemačku policiju i Interpol? Koliko Goreta, Džida i sl. kontroliraju svakog “nakostrušenog”. Koliko godina su oni sve javljali? Savjest im je progovorila tek onda kada je trebalo ubijati i izvrgnuti se da budu ubijeni? Koliko ima u svemu tome šverca, kriminalaca, avanturista, agenata Udbe i Interpola? Meni su došli “oni najbolji” da im dadem “stanovite stvari”. Obavješten sam bio od prijatelja na vlasti, da dolaze agenti Interpola. Velim čovjeku da ću mu te stvari uručiti u drugoj zemlji, tamo gdje treba. Odgovara da NE, NEGO DA ŽELI SAM TO NOSITI I NE ŽELI SE S NIKIM VEZATI. Trebao je, dakle, dati Interpolu mogućnost, da ga uhvate kad izidje iz moje kuće “sa tim stvarima”, koje bi bile dostatne da mi se da izgon, da me se internira, da mi se zatvori tiskara i zabrani pol. rad. U mnoge od ovih se nije moglo taknuti, jer ili je iza njih “mrtvi Poglavnik” ili “živi Draganović”.

Njemačkoj su pak policiji oni sami, kako znamo, dojavljivali svoje vlastite drugove od HOP-a. Oni koji rade za njemačku policiju daju svoje podatke, (potrebno je samo prelistati OBRANE iz godine 1965/1966., te tu ćete naći slike i kopije slika onih članova HOP-a koji su surađivali i dojavljivali istaknute i djelotvorne državotvorne Hrvate njmačkoj policiji, mo.) neki za novce, drugi “da se prikriju i osiguraju” a ne znaju, da čim predaju podatak, nisu više vlasnici, i ne znaju (prelazim na dvanaestu stranicu koja se nalazi na st. 755, pomno pratite) tko će i kome prodati te podatke.

Uhićenja samih šefova tajnog redarstva u Njemačkoj u zadnja vremena dokazuju, da ih je pola radilo za Rusiju. (Moglo se je iz dosadašnjih pisama generala Drinjanina uočiti da on nikada ne govori o SSSR, nego uvijek Rusija. Ovo ne dokazuje da je general bio antikomunista, nego vizionar, mo.) Koji rade za Tita? Oni koji pišu rodoljubne članke, kao Varoš i liju suze nad grobom mladog i neiskusnog Šimundića, bio je koji je mjesec dana govorio u Rimu o tome, kako je Draganović otišao na jedno “dulje konspirativno putovanje”. Da ga ne bi prije vremena tražili. I izgleda da je sam otišao preko granice i ne znajući, a oznake granice i sa talijanske i sa jugoslavenske strane bile su skinute. Tako ga kao austrijskog državljana mogu optužiti javno, a na popisu je “ratnih zločinaca”, da je došao da u Jugoslaviji organizira sabotažu. I čitav aparat “suradnika” ostaje vani, trguje, švercuje, konspirira i čeka daljnju žrtvu, materijal za sudjenje i bičevanje živaca za akcije, koje su unapred osudjene na propast, kako sam Vam to dosta puta pisao i osobno govorio onima, koji su bili kod mene. U Australiji smo imali 10.000 pol. emigranata i pola ih je bilo organizirano. Što se je dogodilo? I u Njemačkoj? Nu “vodje” koje rade za strane policije da si osiguraju rad za Udbu, tu su, i filtriraju najbolje ljude, da bičuju živce ljudima i guraju ih u unapried osudjene akcije, kako bi strani svijet nas osudio, a narod izgubio vjeru u naš zdrav razum.

Neka nitko ne misli da će impresionirati svijet sa jednom bombicom, jer u Vjetnamu se lijeva krv do koljena, igra se poker smrti i ruski sateliti sa atomskim punjenjem već hodaju oko kugle svakih 50 minuta. Na Balkanu su oduvjek padale bombe, pa i ginuli milijuni. Američko javno mijenje nije se impresioniralo ni kad su mu gorile čitave četvrti, ni englesko kada mu je gorio London, ni Njemci kad je gorilo pola milijuna u Hamburgu. Rusija je u ratu imala 20 milijuna mrtvih, i Kina sprema pokolj čitave ruske Sibirije. U Sajgonu dnevno explodira dvadeset bombi, i u Honkongu, pred Bankom, na štangi vise Englezi, a unutar zgrade prave se trgovačke operacije. Teror ekvilibrija atomskog rata drži rivale (protivnike, mo.) u hipokritskom stanju, i ni Papa koji dnevno poziva Ameriku da zaustavi sistematsko “koventriziranje” (u ovim smislu znači bombardiranje, mo.) Sjev. Vijetnama, ni tobožnja savjest ljudi, pacifista, itd. neće prstom maknuti za bilo koga. Ovoga ljeta dao sam na čitanje prof. Prceli jedan moj poziv HRVATSKIM ELITAMA (Kliknite na priloženi link kako bi mogli pročitati cijeli sadržaj tog pisma:

PISMO HRVATSKIM ELITAMAA, piše general Drinjanin ljeta gospodnjega 1968.
http://otporas.com/pismo-hrvatskim-elitama-pise-generala…/mo.)

u kojem sam iznio stratežko-taktičke zasade za jednu akciju.

Ne mogu to dati iz ruku, niti slati poštom. Takvo jedno pismo može izgledati i pesimističko. Nu da li ima razloga za varljivi optimizam? Da li mi imamo prava gurnuti naš narod u jedan rat bez izgleda za uspjeh? Bez pomoći, političke, logističke, bez kapacitiranih ljudi, kad bi i mogli prihvatiti, da osim stranih agenata i Udbaša i Azeva, ima čestitih hrvatskih idealista, koji žele, kao što Vi želite početak akcija. Zato u prvom redu: ne miješati pojmove domovinskog i vanjskog fronta, ne miješati LJUDE ta dva fronta, da svaki neuspjeli akt ne povuče za sobom gubitak svega. Kad se Rover popeo na glavu svima sa “revolucijom” poslao sam mu poruku: ako ti je cilj najaviti rat Australiji, onda čini to u svoje ime. Ako misliš raditi na vanjskom frontu Odpora, onda svi ti stoje na raspolaganje. Ako imaš petlje i odlučnosti raditi na domovinskom frontu, onda napusti sve i dodji k meni, ali onda nema više (prelazim na stranu trinaest koja se nalazi na st.756, pomno pratite) povratka u Australiju, jer se ne može biti u isto vrijeme konspirator sa 10.000 kl. daljine, “član Vlade Vijeća”, vodja športa, odbornik kulturnog kluba itd. I k tome “smatra me se šefom Bratstva”. Ovakovi zastarjeli mentaliteti upropastili bi svaku akciju i onda, kada bi ona imala izgleda za uspjeh. Boriti se protiv partije nije isto što i protiv brutalne snage srpskih žendara. Ovdje je znanost u službi te brutalne sile.

Nama je svima na jeziku akcija. Nu gdje je jedna snaga bez jače pomoći srušila jednu komunističku zemlju. Ja sam napisao knjigu “Tehnika obaranja komunističke države”, ali ju nisam publicira, jer su me molili prijatelji ovdje, da to ne učinim, jer bi bila šteta odkriti karte. Prije vremena, naravno. Mnogi će reći, pa zar se ne može ništa učiniti? Mnogi mi vele, sada se treba radi Draganovića “OSVETITI”. Imamo i bez Draganovića razloga za tu osvetu. Nismo ni Bleiburg osvetili. Ja sam bio onaj tko je spremao gerilu, odpor, borbu iza linija. Pa je prevladalo mišljenje da NE, jer fali za to politička baza. Imamo li tu bazu danas? Amerika? Vatikan? Njemačka? Gluposti ! Danas imamo manje prijatelja nego 1945. g. i komunizam je zavladao sa pola svijeta, a sada radi na tom da razruje drugu polovicu. I Tito, i Fidel, i mnogi drugi djeca su i mezimčad te politike, a ne mi, antikomunisti. Amerika je antikomunist u Vijetnamu, ali nije u Jugoslaviji, i manje u Rusiji, s kojom skupa pomiče figure na šahovskoj ploči i trguje sudbinom naroda.

U tim i takvim prilikama, ja sam u mojoj knjizi, razradio tehniku i taktiku. Trebamo se služiti dijalektikom i njihovom metodama, infiltracijom i razjedinjavanjem. Onaj tko još ne vidi mogućnosti u razlikama izmedju Rankovićeva komunizma i onog evropejskog, kamo se situiraju hrvatski komunisti, koji ne vidi mogućnosti barem djelomičnog paraliziranja vlaških masa, koje gledaju u hrvatske komuniste kao saveznike, a ovi u njih iz straha pred ustaškom osvetom, i tko nije ništa naučio iz madžarskog ustanka (listopad/studeni 1956, mo.) i razloga prilaženja Kadra (vođa mađarske antikomunističke revolucije, mo.) Rusima, taj nije tehnički na visini da se uhvati u koštac sa srbokomunizmom.

Lako je raspaliti u jednom članku po svima, najaviti rat svima, odgurnuti i podpisnike Deklaracije, najaviti nastanak rata hrvatskim Srbima, osvetu bivšim partizanima, Vatikanu, popovima i Njemačkoj. Radi takve politike mi smo stigli na Bleiburg, i mogli bi pripraviti put i drugom novom i definitivnom. Bez razuma i samo sa srcem može se samo ići u susret osobne lijepe smrti, ali borba za slobodu jednog naroda nije osobna stvar. Emigracija može mnogo toga napraviti, kako smo vidili u slučaju Irske, pa i našeg slučaja 1941., ali bez koordinacije onog u domovini i onog vani, emigracija kao takva, bez ratnog pohoda i gerile bazirane na vanjskoj pomoći, je unapred osudjena na propast. Jedan zahvat redarstva u bilo kojoj zemlji može likvidirati sve u roku od par sati. Novo stanje traži nove taktike, nova borba nove mentalitete, jer sa onim Muse Kesadžije i Senjanina Ive, ne može (prelazim na stranicu četrnaest koja se načazi na st. 757, pomno pratite) se pobijati komunizam. (Skoro bih se zakleo da je dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik RH čitao ovo Maksovo “Strogo Povjerljivo Pismo…” i iz njega crpio ideje, iskustvo i znanje za osnutak Hrvatske Demokratske Zajednice, HDZ. Mo. Otporaš.)

To je u prvom redu jedan mentalni proces. Ako mi nismo kadri služiti se njegovim metodama i njegovom dijalektikom, nismo ga kadri ni shvatiti, ni pobijati, a kamoli svladati. To najbolje vidi Amerika danas u Vijetnamu. Ali još uvjek ne dovoljno. Sazrijeva i tu stvar, i sazrijeva kod hrvatskih ljevičara, komunista, partizana, sindikalista, itd. uvjerenje, da su nasamareni. Tu ipak treba imati na umu da su za sprovedbu revolucije bezuvjetno potrebni nama domaći saveznici. Oni danas kontroliraju dio vlasti, imaju oružje, i mnogi od njih, hrvatski osjećaju. (To je upravo to što je Dr. Franjo Tuđman i učinio. Najprije proštudirao pomirdbeni stav generala Drinjanina iz PORUKA IZMIRENJA…, obašao Canadu i Ameriku i skoro svu Europu gdje je bila jaka hrvatska politička emigracija, osvjedočio se na terenu o ljubavi Hrvata za svojom Domovinom Hrvatskom, vratio se nazad, kući, u Hrvatsku, skupio svoje bivše prtijske pajdaše, obrazložio im stvar i zajamčio pozicije, stvorio političku platformu, stvorio HDZ, stavio demokratske temelje na kojima je počeo stvarati HRVATSKO JEDINSTVO, I STVORIO GA JE BIO…,mo. Otporaš.) 

Više je hrabrosti trebalo za Deklaraciju (hrvatskog književnog jezika iz 1967 god., mo.) gdje Udba i Ranković, domaći Srbi partizani, stoji s puškom u ruci, – nego u USA razpištoljiti se kao šareni grah protiv “vascelom svetu”. Nije lako sve to. Treba mnogo studija, razbora odlučnosti i ljubavi. Da, Irska je emigracija bila odlučna, ali je borba trajala kroz 500 godina ! Ruski su boljševici bili prebačeni po Njemcima iza linija (borbenih, ratnih 1914-1918, mo.) i data im mogućnost, a politički su bili financirani od jedne Banke. Komunisti su uporni i izgradjivani. Naši ljudi se vole oduševljavati, ali ne i izgradjivati. Kod mene su bili Geza i Šimundić, (obadvojica članovi HRB i obadvojicu Udba ubila, mo.) pa kad sam im govorio, da zajedničkim snagama tiskamo “Priručnik za diverziju”, onda su mi rekli, da njima netreba knjiga, nešto slično kao što čujem često i od naših.

Jedan ovakvi priručnik, sa slikama, crtežima, tehničkim uputama, ne može se prodavati ni javno izdati ni dati masama, ali je bio potreban barem predvodnicima. Mislim da sam poneki put citirao velikog Gotea : misliti je lako, djelovati isto, ali je najteže na svijetu nešto smisliti i onda dosljedno tome djelovati. Misliti samo je ipak gubljenje vremena, a djelovati bez toga je ljudska tragedija, a u diverzantskim akcijama posebno.

Zato govoriti o akcijama treba biti savjestno, konkretno, poduprto brojevima, hladnim razlozima, matematičkim planiranjem. Kakve akcija? Kojeg obima? S kojim ciljem? Psihološke akcije, rekli smo mnogo puta su dobre, i dijelom mi, dijelom oni nekontrolirani, očajnici, ili osvetnici, ako ih znamo izkoristiti. Veće akcije se planiraju sa jednim izričitim ciljem, kao i svaka ratna operacija. Rat se pravi na činjenicama. Sva demoralizirana Jugoslavija nije pala ni nakon 8 godina Marselja (Marseille, atentat na srpskog kralja Aleksandra Karađorđevića 9 listopada 1934., mo.) a svi smo bili Ustaše, dok nisu njemački tenkovi sa pet granica upali a avijacija srušila Beograd. Nije bezuvjetno potrebno to čekati, jer se tako lako ponoviti neće. Ostaje nam ipak malim, lokalnim, suberzivnim, gradjanskim ratom rušiti Jugoslaviju uz pomoć hrvatskih, makedonskih i slovenskih komunista, koja baza ipak postoji. Rat svima i svakome smo davno izgubili i napustili Domovinu sa 17 divizija, pola milijuna Ustaša, Vladom i Poglavnikom. Ja sam za akcije i Vi ste svi za akcije. I mnogi Madžari, Romunji, Bugari, Rusi, Ukrajinci, Kubanci (uz pomoć CIA org.), i mnogi drugi. Nu HTJETI JE JEDNO, ZNATI DRUGO I MOĆI TREĆE.

5.) Blajburška tragedija. Sve što smo rekli u pogledu našega rada odnosi se i na to. Ja sam o tome govorio sa prof. Prcelom. Ja sam bio i jesam uvjerenja, da je knjigu trebalo bazirati na radu naše ekipe i tiskati kod nas, (radi se o knjigi Bleiburška Tragedija ili OPERATION SLAUGHTERHOUSE, koju je izdao bleiburški odbor 1970., a kojemu je bio na čelu prof. Prcela, a general Drinjanin htio da tu knjigu tiska DRIPAPRESS, mo.) i onda podjeliti badava uglednim ljudima. Ja sam prof. Prceli davno rekao da ga neće ni jedan pomoći ni od političara, ni od intelektualaca. Posebno sam mu rekao da ga neće pomoći prof. Draganović i na vrijeme mu javio, da Draganović (prelazim na stranu petnaest koja se nalazi na st. 758, pomno pratite,) sprema knjigu o tom predmetu. A taj krug su Milan Ilinić, i Zorić, i Nikolić i dr., i ne treba ni govoriti da osim DANICE, koja je neutralna, i možda Naše Nade, (novina Hrvatske Katoličke Zajednice, mo.) isto tako neutralne, neće nitko pomoći. Zato su iz krugova onih, koji nas ne trpe zato jer smo ODPOR, i jer sami spremaju knjigu o Bleiburgu, ne može ništa očekivati.

Ne znam što konkretno vrijedi činjenica da je knjiga tiskana u jednoj američkoj tiskari, ako knjiga neće biti kupljena ni odkupljena, a emigracija dreči, i s njom mnogi Odporaši. Pisao sam prof. i on će čitati ove redke i zna da je tako. Previše ih je koji podgrijavaju iz zavisti, pol. razloga ili ambicije da sami nisu napisali, a previše onih, koji su dali novac i ne vide knjige, te padaju na lijepak propagandi, da ili smo pokrali novac, ili smo nesposobni da napišemo tu stvar, i ljudi kao ljudi, u ovom i svakom drugom slučaju, brbljaju. (Doći će vrijeme – i zbog potrebe – da će netko prevesti ovo pismo na neke strane jezike, i tek tada će se uočiti važnost i dalekovidnost ideja Maksa Luburića, mo. Otporaš.)

Ja sam moje stanovište iznio, ali sam prihvatio mišljenje većine, da treba da knjiga izidje u Americi. A to će značiti mnogo novca, kako je prof. Prcela i najavio, i knjiga neće masovno stići u ruke ljudi. Tu se valja pripraviti, i to je na Vama, da kao i o svemu ostalome i o ovome date jedno prihvatljivo, trijezno i brzo mišljenje. Ne meni, nego emigraciji, koja će sada povodom Draganovićeva slučaja htjeti ovoga glorificirati, i ujedno se sjetiti Bl. Odbora. (Ovdje se radi o Hrvatskom Demokratskom Odboru HDO, kojeg su Draganović i Miroslav Varoš osnovali koncem pedsetih godina prošlog stoljeća, kako bi što više zbunili već zbunjenu hrvatsku emigraciju toga doba. Ovo gore “Bl.” ne znači “Blaženi” Odbor, nego Bleiburški Odbor, mo.) Mislim da bi svaka izjava za javnost morala biti dobro promišljena, jer je on (Draganović, mo.) u rukama srbokomunista, i možda već mrtav. Ja sam nastojao dati jedan pregled i drago bi mi bilo, da mi javite utisak i odjek. On je bio veliki čovjek, borac, ali ga je ambicija i pomanjkanje pravog omjera stvari odvelo u u stupicu i propast. Zamislite što će to ipak značiti za Bosnu ! Proces u Sarajevu sa arhivima, koje su davno u njihovim rukama. Nestale arhive Kavranove, Frkovićeve, Draganovićeve, Crv. Križa itd. iz godina bježanije. Koliko će Hrvata i stranaca biti uvučeno. Zato razborito u pogledu osobe, a nadjite riješenje za samu knjigu i bez Draganovića. Prof. Prcela se mogao uvjeriti u točnost moje prognoze. I u sud o ljudima.

6.) ISPRAVKE U PROGRAMU ODPORA. Sugeriraju braća i to sa mnogo razbora ispravke u programu. Nu mi koji se poznamo, i koji znamo da je taj program doveo do reakcija. Odreći se sada toga bila bi pogreška, glupa pogreška. Nu ja to ne mogu napisati, ali Vi možete prenijeti. Obećati ljudima penzije, vreću novaca, da ih neutraliziramo, ili prisiliti ih, da se bore za goli život protiv nas, razlika je. Pukovnik Štir uhvatio se za to kao pijan plota, ali treba konzultirati onih 150 članova Odpora, deset odbornika i 400 simpatizera, koji znaju da su Lukas Juričić i onih dvadeset častnika godinama tjerali pukovnika, da izidje kao ODPORAŠ, a nećka “vječni komitet” neodporaša. On nije htio biti Odporaš, nego Predsjednik ili vodja kome god bilo. U tome su prolazile godine, i prema tome na koju nogu je ustao prof. Oršanić, pravila se “kombinacija”, da nestane sa prvom reumom ili napadom histerije kojega od “velikih”. Uz nas je išao Odpor, časnici, i 18 društava. Ostao Štir, Oršanić. Oni još vode rat kao i oni japanski vojnici u džungli nekih otoka pacifika, koji nisu još saznali da je rat prestao. Nebojmo se dialoga, nebojmo se socijalne politike, jer je nacional-socijalizam i fašizam su bili neke vrsti socijalizma, i Roosveltove i Kennedyjeve politike, i one kršćansko-socijalne isto tako. Program Odpora je djelo domovinskog fronta i odgovor je bila DEKLARACIJA (hrvatskog književnog jezika iz 1967., mo.) 200 profesora. Idemo tim putem. (Prelazim na stranicu šesnaestu koja se nalazi na st. 759, pomno pratite) I odkada je svijeta i politike programi su uvjek bili jedno i vlast je radila drugo. Nedaj Bog veće štete nego da ja budem plaćao penzije partizanima. (Ovo je rekao Maks Luburić prije punih 50 godina, a danas vlada RH na čelu predsjednive Kolinde Grabar Kitarović to sprovodi u djelo, što uistinu znači da u potpunosti sprovodi u djelo program HNO. i misli Maksa Luburića, mo. Otporaš.)

U istu granu je spadala i brošura Pribičevića, (Svetozar Pribičević, mo.) ali što se nemože to se nemože, ostavimo za doba kada se mogne. I dotle pomozimo tisak onako, kako to rade Vladek i Džeba, (Ivan Džeba iz Clevelanda, glavni povjerenik Drinapress tiska za područje “North”, mo.) i koji rad je tako zaslužan, kao moj ovdje, jer bez toga nebi išli ni dokle smo došli. Vjerujem da bi Chicago, New York, pa i Kalifornija mogli i više prodati. Svaki letak je osvajanje čovjeka, a u novom ratu čovjek je cilj, a on ima oružja, ima veza, ima vlasti. To su uspjeli jednom i sto puta komunisti, moramo i mi, pa makar obećali partizanima penzije i vlasima položaje i ravnopravnost. (To dokazuje položaj Milorada Pupovaca i drugih, mo.) Ovog časa slušam televiziju i vidim da je jedan crnac, unuk jednog roba dobio izbore za načelnika Clevelanda naprema unuku oca domovine. To je novi svijet, u kojem valja naći mjesta Hrvatskoj.

Ja se zahvaljujem svima koji su se borili za taj program na prošlom Radnom Skupu, iako ni sami nisu bili sasvim uvjereni. Ljudi Odpora su isto različiti i zadnji puta sam imao sreću-nesreću, da su za istim stolom u mojoj kući sjedili sin jednog velikog ustaškog zapovjednika i sin jednog velikog partizanskog vojnika. (Ovdje će se za sigurno dugo i dugo nagađati tko bi to mogli biti. Za sina ustaškog zapovjednika bi se moglo reći da je to bio – generalov ubojica – Ilija Stanić, jer je Stanićev otac Jozo bio satnik HOS-a, dok za sina partizanskog zapovjedika se ne zna tko bi on mogao biti, mo.) U politici je moguće sve, a mi moramo učiniti sve što je moguće i nešto od onog što nije moguće.

7.) “Odbor Američkih prijatelja hrvatske slobode”, kojega je prof. Mihanović htio napraviti nije drugo nego pokušaj uskršenja iz mrtvih VIJEĆA. Vjerujem u dobru volju tog čovjeka, jer mi ih je više o njemu dobro govorilo, ali dobra volja nije dosta. Smatram uspjehom Vaš nastup sa drugima na ravnopravnoj bazi, ali ne ulaziti u kombinacije superstruktura, iza kojih ne stoji ništa. Na pr. da iza tog čovjeka stoji jedna sjena iz Washingtona, koja bi rekla “naprijed demokratski askari” za Hrvatsku, onda bi mi pobili više onih “divljaka” (kako ih zove Ivo graničar) u Vijetnamu, nego sve američke leteće tvrdjave.

Nu stvarati titule za zadovoljiti čovjeka, – bila bi pogreška. Isto nam se nudilo sa Savezom, i svima Vama je poznato da je tu prof. Meheš, dobar čovjek, savjestan i koristan, bio upotrebljen od Dubičanca. I on je isto koristan, i neka bude Predsjednik, vodja, ili što bilo Saveza. Ali Odpor ne smije biti “čorbine čorbe čorba” nikome za volju; ni ljudi, ni grupa. Vjerujem da je netko iz Uj. Hrvata gurnuo dobrog profesora, nebili tako NETKO bio – NEŠTA ! Ili kruha bez motike, vodstva bez organizacije, slave bez borbe. Takvi pozivi dolaze i od novog HOP-a. Pazite.

8.) Bolje veze i konzultiranja, uvid u rad i Drinapressa, itd. U izvješćima, pismima i razgovorima i o tome je bilo govora. Nu treba imati dušu Rude Erića, pa priznati, kao on, da nije na meni krivnja, nego na Vama, jer sam ja bio koji Vas tjera, a ne Vi mene, i jer mi niste bili kadri dati osobu, koja bi to činila. Ja sam ne samo kadija, koji tuži i sudi, nego i ćato, hapsadžija, i ništa lakše nego da se sprovede što se misli, da dodje Štef, kad bude u mirovini. I onda će se moći konzultirati sve Vas, dali jedan letak, knjiga, članak, itd. može, treba, ne smije izići. Mene veseli svaki nemir, svaka ambicija i što bi ja dao da se je pukovnik Štir prihvatio “odjela za vojnu izobrazbu”. Sada to čini jedna grupa časnika. Guramo, idemo, padamo, ustajemo se. I nemajte samilovanja, ni obzira prema nikome kad se radi o Hrvatskoj. (Prelazim na zadnju stranicu sedamnaest koja se nalazi u knjigi na strani 760, pomno pratite)

Jedino pri tome treba gledati, da ne budemo filozofi, koji više pitanja postavljaju, nego rješavaju. Mi smo vojnici i revolucionarci, i prema tome realisti i svako pitanje koje postavljamo, mora imati jasan i konkretan odgovor. To je ostalo, vjerujem, kao mamurluk Ceciljinog (Vjekoslav Cecelja u to doba Tajnik Područnog Radnog Skupa “North” HNO, mo.) piskaranja i Štirove optužbe, da hoću da budem novi Pavelić. Doba u koje ulazimo zahtjeva od nas konzultiranje, dogovor, razgovor, kritiku, konzultiranje, ali i sve ovo je jedan konkretni i nije apstraktni problem. To znači mnogo sati na pisaćoj mašini, mnogo više maraka za poštu, a i ovako sam uvijek, osim svega, kako pokriti troškove papira, radnika, pošte, itd.

I da završim ovu i onako preveliku analizu ; sve što budemo počeli treba početi ne izlažući ono što već postoji, jer sve što smo napravili, bilo je potrebno napraviti. Ne smije se dogoditi kao u našim ratnim ustaškim jedinicama, da čim je zapukla puška, nestalo je u kuhara, i telefonista, i boliničara, i pisara, i skladištara i obskrbnika. Svi su išli pucati. Jer svi oni imaju svoje funkcije, a nove funkcije traže nove ljude, tehničare, za to pitanje. Ostaje nam mučiti se, raditi, pisati, prositi da nam plate dio onog što smo dali i vaditi iz svog džepa, za sebe i one druge, govoriti, pisati, protestirati. I ono drugo, isto. A to znači nove napore. Jedna lasta ne čini proljeća, ali ga niti ne ometa. Zato ne smijemo niti stati radi jednoga, niti se pokrenuti jer od nas netko nešto traži, zahtjeva i nameće nam. Ne vjerujem u univerzalne genije svega i svačega, pa tako ni u ljude, koji bi sve htjeli biti odjednom. Nova vremena traže od nas novi mentalitet. Na Vama je da to pokušate.

9.) DAN ODPORA I RADNI SKUP “NORTH”. Idite i nosite ideje, idite osvajati masu, ali nedajte da Vam se masa nametne.

Povjerenike molim da mi najhitnije obračunaju što mogu od tiska, još prije polaska na put, i da pokrenete one, koji su to zaboravili učiniti. Zaboraviti? To je jedan elegantan naziv za nešto drugo, ali mi nismo nikada pravili škandala, iako će biti ljudi, koji će nastojati ugurati nas u škandale. To im je zadaća.

Pomozite koliko možete napore na domovinskom propagandnom sektoru. Ja sam mogao bi kazati kroz 4 mjeseca ovoga ljeta osluškivao bilo mnogih ljudi, ali sam i upropastio i onako slabe financije. Ništa ne možemo učiniti bez sredstava, ni na ovom, ni na drugim sektorima.

Drago bi mi bilo da mi potvrdite primitak ovog pisma, kojega šaljem Rudiju (za njega i Pivca), Štefu za njega i uže suradnike, na Ratka za njega i Andjelka, na Džebu za krug Drinaša, na Vladka i krug Drinaša, na Prcelu za Bleiburški krug, i na Stanića za krug Northa. (Ivan Stanić, dobar i čestiti Hrvat, član Odpora. Nije nikakova rodbinska veza sa generalovim ubojicom Ilijom Stanićem, to da se zna, mo.)

Dakle 4 za Kanadu i 5 za Usa. Na Vama je da prenesete na druge ono što mislite, a društvima, itd. mogu pisati, ako mislite što trebadne.

Želim Vam svima najbolje, uz naš vojnički pozdrav,

general Drinjanin.

(Pišem mi jedan Hrvat iz Hrvatske sa doktorskom titulom, koji je kupio knjigu “PISMA VJEKOSLAVA MAKSA LUBURIĆA”, da su Makslova pisma jedna velika Riznaca hrvatske političke emigracije. Mnoga pisma za nas danas bi trebala imati neka pojašnjenja koja se u tim pismima ne nalaze. Baš upravo poradi toga ja često dodajem pojašnjenja u nekim posmima, ono što ja osobno zna. Molim da se i mene razumi koji u zaporkama popunja prazninu tih pisama. Hvala. Mile Boban, Otporaš.)

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

BRUNO BUŠIĆ: ZAŠTO SAM OTIŠAO IZ DOMOVINE

Objavljeno

na

Objavio

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA

Napustiti domovinu ili ostati, to je pitanje koje zaokuplja mnoge Hrvate. Suverena sociologija je ustanovila da svaki čovjek, svaka ljudska jedinka poprima ritam društva u kojemu je postala svjesna sama sebe. Tako je svaki čovjek dio čudesnog ritma svoga naroda, kroz taj ritam on se oslobadja straha i ostvaruje svoje ljudsko dostojanstvo.

Nu, narodi, osobito mali narodi, počesto doživljavaju tragične povijesne trenutke u kojima im se silom natura ritam drugog naroda, drugi, njima strani sustav vrijednosti i ponašanja. razumljivo je da stoga mnogi pojedinci moraju napustiti domovinu, u uzaludnoj nadi da će u drugoj slobodnijoj sredini ostvariti svoju puninu, svoje ljudsko dostojanstvo.

Kad sam se odlučio na izbjeglištvo, sve mi je to bilo jasno, ali se preda mnom uopće više i nije postavljalo pitanje ostati ili otići. Morao sam ići. naravno, ilegalno. O odlasku u emigraciju razmišljao sam još o Starog gradiški. Tada mnogo manje nego po izlasku s robije. U Staroj Gradiški bilo nas je stotinjak političkih osudjenika, i nismo se mnogo bojali zatvorske uprave, slobodnije, nebojaznije smo razgovarali unutar zatvorskih zidina nego što to razgovaraju ljudi na zagrebačkim ulicama i kavanama.

Svi ti zatvorski stražari u biti su zapravo velike kukavice. Za vrijeme upada hrvatskih gerilaca u Bugojno bili su neobično dobrohotni prema nama, pa i oni najgori, a mi nismo znali odkuda ta iznenadna promjena, te poplava dobrote, dok nismo pročitali u novinama vijest da je “hrabra” jugoslavenska vojska i policija razbila malobrojnu skupinu gerilaca. U Staroj Gradiški nas je spašavao naš veliki broj, mi nismo imali šta izgubiti.

Na “slobodi” je bilo drugačije. Ljudi se nastoj prilagoditi, zamorno je i neuzbudljivo svaki dan biti heroj. Ipak, nije teško zamijetiti da je sada solidarnost medju ljudima daleko, čak i neuporedivo veća nego prijašnjih godina. Za vrijeme prijašnjih tamnovanja i izlaska na “slobodu” hrvatski prognanici su gladovali, a što je još gore, ljudi su ih se klonuli. Sada toga više nema, a to je njabitnije. Bez medjusobne solidarnosti, nema ni zajedničke slobode.

U domovini više nisam mnogao ništa učiniti, nisam se mogao ni maknuti, a da mi Udba nije bila za petama. Pri kraju prošle godine u Dubrovniku nasred Straduna – kako kažu, najljepše ulice na svijetu – napalo me je petnaestak meni potpuno nepoznatih osoba. Oborili su me s ledja snažnim udarcem u zatiljak, a onda su me udarali nogama u glavu. Sa mnom u društvu bio je Joseph Levy, student iz Jeruzalema. Njega nisu dirali. Njemu sve to nije išlo u glavu. Poslije mi je tvrdio da ih je bilo najmanje dvadeset.

Sve su to promatrala dva milicionera, ali nisu ništa poduzimali. Mnogobrojni prolaznici su se zgražali, ali se nitko nije usudio da mi pritekne u pomoć. Podnio sam tužbu protiv dubrovačke policije, ali mi javni tužitelj nije na nju uopće odgovorio, te mi je tako bilo onemogućeno da vodim privatni sudski postupak protiv policije. naime, privatni sudski postupak se može voditi tek kad javni tužitelj odbije tužbu, a moju on nije ni odbio ni usvojio.

Nije bilo ni govora o tome da u Hrvatskoj dobijem bilo kakav posao. Dosta sam obilazio po knjižnicama i prikupljao razpoložive podatke o policijskim i političkim progonima u Hrvatskoj od godine 1945. do 1966. Namjeravam napisati knjigu o tome, svojevrsnu povijest hrvatske u tom vremenskom razdoblju. Imam dosta podataka i iz Arhiva Građanskog komiteta Saveza komunista u Zagrebu. Dok sam radio u Institutu za historiju radničkog pokreta Hrvatske, dobio sam uvid u sve zapisnike gradskog komiteta od 1945-1966. (Naravno da Bruno tada kada je ovo pisao 1975. godine nije mogao iznijeti ime osobe koja mu je sve te podatke dao, ali se danas za sigurno zna da je to bio sada pok. dr. Franjo Tuđman. Mo. Otporaš.) Naravno, na svemu tome treba još mnogo raditi, upotpuniti materijalima do kojih nisam mogao doći u domovini. I to je takodjer bio jedan od važnih razloga radi kojega sam se odlučio otići u emigraciju.

Mislim da se ovdje dade mnogo toga načiniti. U emigraciji se nalazi oko jedna četvrtina (danas još više, mo.) hrvatskog nacionalnog bića, tu su i mnogi moji nekadašnji prijatelji i mnogi supatnici iz prijašnjih policijskih progona. (Svakako bi trebalo s ovim opisom Brune Bušića usporediti neke (i mnoge izvadke) iz knjige Rudolfa Arapovića “TOP SECRET – DL 2295O3 – HB PRESS . Washington, D.C. Za bolje razumijevanje ovog opisa Brune Bušića, ja ću iznijeti s korice naslovne strane samo ovaj uvod u spomenutu knjigu:

“Ova knjiga sadrži tajna izvješća suradnika, ustvari doušnika UDB-e u zemlji i inozemstvu, dojave jugoslavenskih ambasada u Beču, Buenos Airesu, Washingtonu, D.C, konzulata u Chicagu, dojave i neke elaborate savezne UDb-e u Beogradu te “operativni dnevnik za obradu” iz Dosija ličnosti (DL) 229503, što su nastali koncem šesdesetih i sedamdesetih godina minulog stoljeća. Izvješća ne “obrađuju” samo “lice” pod brojem dosjea 229503, nego, dapače, daju određeni presje događaja, osoba i organizacija toga vremena u hrvatskom pokretu otpora protiv jednog zločinačkog i terorističkog režima i njegove tvorevine, što taj materijal čini zanimljivim za širu publiku. U ovoj će knjizi, zato, “svatko” naći ponešto za sebe ili o sebi. Knjiga, ipak, najvećma govori o karakteru UDB-e i njenih suradnika (doušnika)…”
Moja opaska, Otporaš.) Bilo bi ih zaista teško sve ovdje nabrojiti. Znao sam da u emigraciji redovito izlaze hrvatska glasila: “Hrvatska Revija” i “Nova Hrvatsa”. Još dok sam bio u parizu, u tijeku 1970. i 1971., redovito sam pratio “Republiku Hrvatsku”, “Hrvatski Glas”, “Hravtsku Državu” i druga hrvatska glasila u inozemstvu i u svima njima sam nalazio vrijednih članaka, izvanrednih zapažanja.

Bruno Bušić, Franjo Mikulić i Zlatko Markus

Hrvatska je emigracija potpuno jedinstvena u jednoj stvari: hoće svoju suverenu hrvatsku državu. To je najbitnije, sve drugo je od sporednog značenja. Nijedna dosad poznata emigracija u svijetu nije mogla bez medjusobnih svadja, sumnjičenja, nepovjerenja, pa tako ne može bez toga ni hrvatska emigracija. Dovoljno je pročitati uspomene davnog ruskog prognanika Hercena. To sve spada u folklor. Ljudi u domovini nisu ništa manje frustrirani. medjutim, čim se intezivira borba za hrvatsku državnost, čim ona pokaže neke rezultate, te medjusobne emigrantske, odnosno domovinske, nesnošljivosti i sumnjičenja nestaju.

Ljudi troše svoje sposobnosti, svoj najčišći idealizam na medjusobne svadje, jer se moraju nekako osloboditi viška vlastite snage i slabosti. Razumljivo je da će i mnogi najplemenitiji ljudi biti sumnjičeni kao udbaši sve dok ne počne svakodnevna aktivna borba za hrvatsku državnost. Čim se borba za hrvatsku državnost afirmira, prestat će emigrantske svadje, a udbaške zvijeri će tek tada pokazati svoj trag. To je povijesna neminovnost.

Bilo bi zamorno, a i nepotrebno, po tko zna koji put nabrajati i raščlanjivati one prijelomne povijesne trenutke kad smo se mi Hrvati zbog vlastitih, počesto tako teško razumljivih antagonizama nalazili na suprotnim stranama istoga tragičnog razbojišta. Sva hrvatska povijest pokazuje i dokazuje da hrvatski narod nitko nije mogao potčiniti, ako on to nije sam sobom učinio. Vlastitim smo snagama umanjivali veličinu svoga nacionalnog bića i prostor svoje domovine. (Točno Bruno! Ugledajmo se na sve ono što se je reklo o onim Hrvatima koji su svoje živote dali za obranu Hrvatske Države, a njihove žrtve i živote omalovažavalo, klevetalo, ocrnjivalo do tolike mjere da i danas ima takozvanih Hrvata kojima se koža ježi čim se njihova imena, znakovlje, pozdrav i odore spomenu. Mo. Otporaš.) Tragično povijesno sjećanje trajno je bilo obnavljano u svakodnevnu zbilju.

Godina 1971. bila je u mnogočemu prijelomna. Vizija hrvatske državnosti, oslobodjena fikcija i zabluda prošlosti, poprimala je svoje konačne oblike. Iz neodgonetnutih dubina prošlosti uzdizao se ritam hrvatskog naroda sve uskladniji s njegovim povijesnim i etničkim prostorom. Hrvatski narod oslobadjao se straha i tragičnog prokletstva, koje vjerojatno nikada i nije bilo izrečeno. Prebrzo su nestali antagonizmi i padale stare opreke unutar hrvatskog nacionalnog bića, a da bi to moglo promaknuti neprijateljima hrvatske državnosti i slobode.

Bilo je dosta simbolike u pojedinim sudskim procesima koji su održani nakon Karadjordjeva. Zbog istog čina – razbijanja Jugoslavije i uspostave države Hrvatske – sudilo se meni kao prvooptuženom, koji sam godine 1957. za sva vremena bio izbačen iz svih gimnazija u Jugoslaviji, zato što sam te godine, zajedno s još desetak imotskih i širokobrijeških gimnazijalaca sudjelovao u osnivanju ilegalne antijugoslavenske, antikomunističke organizacije; sudilo se kao drugooptuženom Dragutinu Šćukancu, koji je bio predratni komunista i prvoborac; i kao trećeoptuženom dr. Franji Tudjmanu, partizanskom generalu i hrvatskom povjesniku. To zajedništvo sudbina i nastojanja htjeli su na sudu potvrditi i braniti Miroslava Krleža i generala armije Ivana Rukavina, ali im to nije bilo omogućeno. kao dokazni materijal protiv Tudjmana čitani su dugi odlomci iz “Hravtskih razgovora o slobodi”, (novina, mo.)  “Obrane”, “Republike Hrvatske”, “Hravtske revije”. Htjelo se dokazati duhovna veza izmedju emigracije i domovine.

Zapravo u tu duhovnu vezu, to zajedništvo osjećaja i nastojanja i nije trebalo dokazivati, ono je očito, jer svaki Hrvat bez obzira u kojem se dijelu svijeta nalazio, bez obzira na osobna politička naziranja, prijašnje zablude i promašaje, danas želi i hoće uspostavu svoje suverene slobodne države Hrvatske.

Kad sam stekao uvjerenje da ja osobno mogu više pripomoći tom zajedničkom nastojanju ako se pridružim iseljenom i izbjeglom dijelu hrvatskog naroda, otišaso sam iz domovine. Uvjeren sam i siguran sam: ne zauvijek!

Neka ovaj opis bude:

IN MEMORIJAM 39-toj OBLJETNICI MUČENIČKE SMRTI BRUNE BUŠIĆA!

Prepisao Mile Boban, Otporaš za Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati