Pratite nas

Kronika

Sućutnik zadnjega narodnog heroja Slavka Goldsteina (90), na tržišnim načelima

Objavljeno

na

Ilustracija Mate Bašić

Davno je bilo kad su Ivan Krešimir Ostoja i Žarko Rešetar iz zloga ST-a došli u Martićevu, tako gdje je još djelovao miroljubivi Globus International, koji se tek kasnije pretvarao i pretvorio u komplicirani EPH, pa čarobnom novinarskom magu Ninoslavu Paviću predložili kako bi se mogle pokrenuti  potencijalno najprodavanije novine: prjedlog, na najmanje 24 stranice tabloidnoga formata u crno-bijeloj tehnici, ne treba kolor, nevjerojatno a zapravo vrlo logično, izdavanje mjesečnika pod imenom SUĆUTNIK.

Više od tri desetljeća prošlo je od toga, rijetko tko se uopće sjeća te priče, ali čini se da su možda čak objavljeni jedan ili dva broja te mračne, istodobno tržišno genijalne novinarske ideje.

Slobodna Dalmacija, znamo, i danas opstoji samo na osmrtnicama, inmemoriama, sućutnicama i posljednjim pozdravima, ali tada, negdje 1993., kad se na čitateljskom području neslobodne Dalmacije ginulo “ka u priči”, Ostojin je projekt izgledao bolje od Arene, koju će Nino kupiti tek godinu kasnije, gdje su se još uvijek “tražili vaši najmiliji”, tamo negdje po nekim Bosnama, Srbijama, Crnim Gorama, sve do Gjevgjelije, uključujući ustaše i četnike što se pretvaraju u partizane koji se po Banovinama i Kordunima skrivaju još od 1945., a tek sad saznaju da su komunjare pobijedile i da je stvorena “naša nova država” u kojoj mogu slobodno izmiliti iz svojih pećina, i za kralja i za dom, ili tako nekako, tko ih prvi od sućutnika sretne na teritoriju avnojske RH.

Jednostavno je to bilo smišljeno: objavljivati sućutničke osmrtnice, posljednje pozdrave, ine memoriame, epitafe, ukratko sućuti, jeftinije nego što to rade Večernjak, pokojni Vjesnik ili Slobodna, a ako eventualno netko zaželi nešto šire i opširnije, pa nije problem, stranica, dvije, stiže sućutnik Žarko s fotoapratom, a možemo i specijalne novinare angažirati, po želji. Plus, operiramo po prvim crtama, i to po cijenu života, pošteno, ne?

Naravno, propao je taj projekt.

Premračna je to bila priča.

Nu, što to uopće znači: da postoje takve novine?

Zašto bi postojale kad Slobodna može postojati zbog osmrtnice, a osobito kad tipovi poput nas – ispričavam se, stid me je! – mogu u Globusima i Nacionalima i okolo, pisati “in memoriame”?

Primjerice, novinar Miljenko Jergović, koji je u cijelu tu žalosnu pripovijest, budući dotepenec dezerterski iz Sarajeva “vu belom Zagreb gradu”, dospio tek kasnije, doveo je naknadno sve to u Jutarnjem listu do savršenstva:  još nitko nije, iole značajan na teritoriju od Prizrena do Gospića, umro, a da on nije obavijestio užu zagrebačku javnost “kaj” on misli o tome i po čemu su ti mrtvaci značajni, recimo, za Tkalčićevu koja se u jednom trenutku pretvara u Medvegradsku, a u još su je “vu gorjem trenu” bombardirali njegovi saveznici, onomad i zapravo, ničim izazvani.

Eto tako, u novije doba, iz nekoga razloga, pisati o mrtvim ljudima, to je prestalo značiti da se piše o njima kao o ljudima, onako “objektivno”, već je to postala neka čudnovata priča:  pisati o mrtvacima pretvorilo se u ideološku, ideologizirajuću raspravu, u neki čudački sukob.

Zapravo, postalo je to “robom”, postalo je to nešto što je na “tržištu”: koliko se nečija smrt bolje proda, makar u nekom trenutku, utoliko je uspješnija.

Pritom, prodaje se i povijest. Ako je tko kupi, ili ako je želi kupiti.

No, zašto bi nečija smrt bila značajnija od nečije druge smrti?

Pokojni Joža Manolić još je živ, ali nažalost, prije neki dan, preminuo je dojože živ Slavko Goldstein, “tek na rubu” njegove devedesete godine. Čudno, njegov se rođendan poklapa s mojim, zadnji je to dan horoskopskoga Lava, a bio je rođen 22. kolovoza 1928.  Ako smijem primijetiti dakle, bio je po rođenju tri (3) godine rođen kasnije od mojega pokojnoga oca, a živio je četvrt stoljeća duže od njega, od mojega tate, eto što je nama naša borba dala, na etničkom principu, recimo.

Trenutno govoreći o Slavku Goldsteinu, najznačajniji hrvatski pisac u balkanskom univerzumu, publicist i bivši novinar Denis Kuljiš, na svojemu je FB-profilu u povodu prelaska na ahiret oca bivšega hrvatskoga veleposlanika u Parizu koji se ponosio Titovim tamošnjim likom, tj. beogradskim diplomantom bizantologije, kojemu nije uspjelo postati akademikom HAZU zbog blefa, a zvanoga dr. Ivo, pod priručnim naslovom domišljenim po uzoru na stare američke filmove:  MALI VELIKI ČOVJEK, dosjetio se taj Kuljiš napisati:

Umro je Slavkec Goldštajn…

Mda, da ne duljimo, tako je pisao Kuljiš, citirajući vlastitog sebe, tko zna o čemu je pisao.

♦♦♦

Nešto najstrašnije, što je ikada napisano u povodu ičije smrti, objavio je nažalost, tko zna zašto, zagrebački (?) web-portal Index.hr, čemu – nadam se – ne treba komentar. Evo što je tamo u povodu smrti tek jedan dan pokojnoga Slavka Goldsteina napisao taj neki, da prostite, idiot:

Tome proteklih godina zdušno asistira Katolička crkva i HDZ pa ne čudi što su narodne mase u međuvremenu marinirane u mržnji i uvjerene da je neprijatelj Hrvatske svatko tko odbija njihove laži o ustašama kao “herojima, mučenicima i šehidima”, ustaškom pozdravu ZDS kao “starom hrvatskom” i Jasenovcu kao wellness centru NDH kojeg su u logor smrti pretvorili tek komunisti nakon Drugog svjetskog rata. Raspamećeni domoljubi koji se svakodnevno bave time kako je izraz bilo kakve kritike ustašluka i hrvatskog nacionalizma pokazatelj da se “mrzi sve hrvatsko” već su godinama ohrabreni da provode svoje hajke online, u medijima i na ulicama. Antifašist Slavko Goldstein je protiv svega toga neumorno istupao u javnosti, lažima i nacionalističkoj se razjarenosti suprotstavljajući argumentima i činjenicama, što je naravno samo više poticalo to bezumno filoustaško meso da ga mrze i omalovažavaju. Njegova ih je smrt dovela do paroksizma fašističkog hejta, još jednom razotkrivši to odurno lice hrvatskog društva, koje više definitivno nije naličje. Goldstein je tako još jednom zadužio Hrvate, svojom smrću izvlačeći na svjetlo dana tisuće i tisuće neprijepornih dokaza o tome koliko se fašistička zaraza proširila među građanima RH. Smiješni šok i nevjerica koju neki iz građanskog centra izražavaju zbog toga što je za značajan broj Hrvata Slavko Goldstein tek jedan “čifut”, “smeće”, “smrad”, “židovski i orjunaški rasist”, “govnar” itd. također je pozitivni dio Goldsteinove ostavštine jer pravovremeno – ili možda ipak u posljedni tren – podsjeća da ustaše ni prošli put nije porazilo mačekovsko kukavičko buržujsko zgražanje nego hrabra i multinacionalna partizanska borba, kojoj se Goldstein pridružio kao 14-godišnjak” (…)

♦♦♦

Vješti medijski mag, moj frend, Boris Rašeta – koji ne želi ni čuti, a ni čitati što piše Index.hr – napisao je jedan tekst o Slavku Goldsteinu, koji ne treba ni citirati: otprilike kao da ona neka dva Imoćanina, Saša Kosanović prvi, piše o Ivi Loli Ribaru, ili kao da Tonči Vrdoljak, drugi, piše o svojoj pokojnoj svojoj babi, nije vrijedno spomena: neka poezija o mrtvim partizanskim narodnim herojima, tako nešto, ispričavam se, kao da je Slavkec nekovrsni Ivan Šibl, pomoćnik Ivana Steve Krajačića, ne daj Bože, pjesnik poput Koče Popovića, ili pak Ivana Gorana Kovačića osobno, makar kurir njihov koji sve pamti i zapisuje do prije 2-3 dana, tako nekako, još u stihovima, eto tako to Boris sam u snu sanja poput Moše Pijade, dok prevodi Marxov “Kapital”.

♦♦♦

Međutm, dobri ljudi, nitko od njih nije u pravu. Mi Hrvati, naime, razmišljamo samo o tome što je Slavko Goldstein činio i učinio nakon 1990.

Ili, recimo, nakon 1995.

Nije nama – vjerujte! – stalo do toga je li se 41. godina koja se vraća. “Ako se vraća, njima se vraća!”

Iskreno, to nije nimalo dobro, nimalo korektno, čak nije nimalo dobronamjerno, a niti istinito. Taj naslov i taj sadržaj.

Pisao je – kako ga Denis zove – taj Slavkec, i neke druge publicističke knjižuljke sa svojim sinčićem. Pisao je čak nešto i tobože sam, a sinu je pomogao malo, eto ono u svezi usputnoga hrvatskoga veleposlanstva u Parizu: neće to naškoditi samostalnoj, suverenoj, nedjeljivoj, jedinoj Majci Hrvatskoj, makar joj neće ni pomoći.

Daniel Ivin, Slavkov brat, još je živ, mlađi je, a stoposto ovih dana tuguje.

Prisjećajući se svega što su napravili, osobito onoga što nisu (npr. u svezi poslijeratnoga Bleiburga i poslijeratnoga Jasenovca).

Zajedno s njima, tugujemo i mi!

Autor: SUĆUTNIK Mate Bašić 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

‘Ostala mi je samo ova slika majke kako ju odvode u smrt…’

Objavljeno

na

Objavio

Mariju Cerenko su s još 12 staraca dovezli u Bobotu. Ubili su ih hicem u potiljak. Njihovih kosti nema. Od trojice krvnika jedan je oslobođen…

Najteže mi je kad trebam obilježiti godišnjicu mamine smrti.

To me uvijek podsjeti na dane dok mi je kao djevojčici govorila da je ni slučajno ne pokopam u zemljani grob, nego u grobnicu. Jer naši se grobovi u Tenji napune vodom tijekom velikih kiša, a toga se zaista grozila. Nije bila Slavonka, nego Imoćanka, a ondje svi imaju grobnice.

Na kraju si je grobnicu napravila 1988. godine, a eto, nažalost, već 26 godina u nju nemamo što staviti. Nisam joj ispunila jedinu želju koju mi je izrekla, tiho nam kaže Ivka Trajković (70) iz Tenja, piše 24Sata.hr

Ona već godinama traga za majkom Marijom Cerenko, nestalom 1991. godine u tada okupiranoj Tenji. Četnici su je odveli iz njezine kuće, usred bijela dana, i zatvorili s još 11 starih ljudi koji su ostali u selu. Jedan dan su ih držali u kino sali, maltretirali i zlostavljali, a onda odvezli u Bobotu i tamo ubili. Svatko od njih dobio je metak u potiljak. Ubio ih je čovjek kojega su dobro znali, koji je odrastao u Tenji s njima i s njihovom se djecom igrao u prašini. Za taj mu je zločin i suđeno u Beogradu, ali je oslobođen.

– Posljednja slika mame snimljena je dan ili dva prije nego što će je ubiti. Snimile su je žene koje su živjele u kući pored kino sale. Napravile su rupicu u roleti i kroz nju snimale što se događa. Tako su snimile i mamu baš kad su je dovodili u dvoranu. Slika prikazuje naoružanog čovjeka koji je tjera u zatvor. Vidi se i nečija pružena ruka koja je zove unutra. Čovjeka s puškom ne znam, vidjela sam ga prvi put kad je davao izjavu na sudu. On je bio stražar – pripovijeda Ivka, koja je s tatom i svojom obitelji iz Tenje otišla u progonstvo početkom srpnja 1991. godine. Tad su počela noćna puškaranja, naoružane straže, barikade na cestama… Mislili su da će to trajati dan ili dva pa će se smiriti. No kad su jedne noći bradati četnici ispalili rafal na njihovu kuću, shvatili su da to ipak nije tako bezazleno.

– Mama je rekla da moramo otići te odvesti tatu jer je teško hodao. Ona je odlučila ostati, nije željela ostaviti kuću i stoku. Protivila sam se, ali nije odustajala. Otišli smo u susjedni Antunovac kod rodbine i već nakon nekoliko dana otkrili da u Tenju više ne možemo ući jer su je zatvorili.

Svaki dan sam zvala mamu na telefon, a zadnji put čule smo se 2. srpnja. Rekla sam joj kako brinem što je ostala, ali ona je rekla da je sigurna i da joj nitko u selu neće ništa nažao učiniti jer je sa svima dobra. Nekoliko noći je spavala kod susjede, a onda su je treći dan odveli od kuće i više je nisam dobila na telefon. Zvala sam uokolo ljude i rekli su mi da je odvedena u kino salu s još desetak staraca. Nadala sam se da je to privremeno. Da će je držati zatvorenu dok ne opljačkaju kuću i da će je onda pustiti. Ali nisu. Imala sam nadu da je živa, sve dok iz Tenje nisu izašle žene koje su živjele pored kino dvorane. One su sve to gledale. Kad su mi rekle da u kino dvorani više nema nikoga, znala sam da je kraj. Da su ih sve negdje odveli i ubili – susprežući bol priča Ivka.

Svoje crne slutnje morala je skrivati od oca Antuna koji se nadao da je njegova Marija još živa, da ju je netko od ljudi u selu ipak sakrio ili spasio. U toj je nadi i preminuo, u progonstvu.

Kad je prvi put imala priliku doći u selo 1997. godine, Ivka je u svojoj kući zatekla nepoznate ljude. Živjeli su tu. Godinu i pol dana kasnije više ih nije bilo te su se Ivka i njezina obitelj vratili u svoj napušteni dom. Istoga dana krenula je u potragu za majkom.

– Kad smo se vratili, tražila sam bilo kakvu informaciju, bilo kakav trag. Ispitivala i sam ljude, išla od vrata do vrata, molila za bilo kakvu informaciju. Čak ni oni koje smo smatrali velikim prijateljima nisu ništa htjeli reći. Iz Tenje je 1992. godine izašao čovjek koji inače nije iz sela. Zvali su me u policijsku upravu da pročitam njegovu izjavu u kojoj stoji da su mamu došli tražiti u kuću i da je netko rekao da je ona odvedena negdje kraj silaške šume. Zato sam u potragu krenula od Silaša. Kasnije sam čula da je viđena u Borovu Selu, ondje su bili zatvoreni u nekom vatrogasnom domu. I tamo sam otišla. Nakon toga sam išla u Bobotu. Saznala sam ime čovjeka koji ih je pokopao nakon što su ubijeni, ali je on ubrzo nakon toga umro pa ga nisam našla. Jedna baka rekla mi je da je u Ludvincima, no tamo sam saznala da u to selo nisu ni dovezeni. Svi koji su bili zatvoreni s mojom majkom ubijeni su na stočnom groblju u Boboti – pripovijeda Ivka.

Prema izjavama svjedoka, Žarko Čubrilo im je pucao u potiljak, jednom po jednom, kako ih je skidao s kamiona s kojim su voženi od Tenja do Bobote. Otišla je na to groblje i vidjela strašan prizor.

– To je stočno groblje i danas. Stotine životinjskih strvina. Najgora moguća lokacija za nekoga ubiti i pokopati. Počelo se tražiti tamo, iskapati, ali je komisija shvatila da je gotovo nemoguće tražiti ljude. Jedino čime se tješim je da je bila prva ubijena, da ne gleda sve to znajući da i ona stoji u redu. Teško je pomisliti da postoje ljudi koji to uopće mogu napraviti onima s kojima su živjeli, s kojima su bili dobri. A onda su se preko noći pretvorili u krvoloke – tužno zbori Ivka.

Iako je željela u Beograd na suđenje krvnicima, to joj nije odobreno. Mogla je sve pratiti jedino videolinkom. Naime, za ubojstvo 12-ero staraca iz Tenja osumnjičeni su Žarko Čubrilo, Milan Macakanja i Božo Vidaković. Ivka je Žarka znala iz viđenja, a s Milanom i Božom je odrastala, išla u školu, a kasnije i radila. Oni su jako dobro znali čiju majku voze u kamionu na stratište.

– Htjela sam se suočiti s njima, pogledati ih u oči te ih pitati gdje su ubili moju majku i gdje su joj danas kosti. Svu trojicu sam poznavala dobro. Milan i ja smo u školi čak bili dobri prijatelji. Ne znam bi li mi htjeli reći gdje mi je majka, ali bih bila mirnija. Do njih danas ne mogu jer žive u Srbiji. Čubrilo je oslobođen, nejasno je zašto. Boži se stalno odgađa suđenje zbog bolesti – kaže Ivka razočarana činjenicom da se s njima tako malo toga odradilo, a oni su ti koji imaju sve informacije.

– Bilo je nekoliko iskapanja i ekshumacija na mjestima gdje su odvozili ljude iz Tenja. Nekoliko ih je pronađeno u Ćelijama i Boboti ali oni su bili pojedinačno zakopani. Mama i ostali iz kino dvorane ubijeni su u Boboti, ondje su prvotno i zakopani, a postoje indicije da su iskopani i da su im kosti premještene. Ja sam uspjela doći do imena čovjeka koji je te kosti premještao za 100 maraka. To su mi napisali u anonimnom pismu koje sam dobila. Pismo sam predala u odvjetništvo, ali taj čovjek nikad nije ispitan – razočarana je Ivka, koja kaže da je većina svjedoka iz tog vremena sad već mrtva i da su jako male šanse da ona ikad pronađe kosti svoje majke.    (24sata.hr)

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

DUBROVNIK: NIKADA NEĆEMO ZABORAVITI: ODRED NAORUŽANIH BRODOVA

Objavljeno

na

Objavio

Slavni Odred naoružanih brodova bio je dragovoljačka postrojba čiji se početak djelovanja veže za 23.rujna 1991.i prvu plovidbu glisera Sveti Vlaho.

Odred su osnovali Aljoša Nikolić, Miljenko Bratoš i Rudi Butković. Zadatak odreda bio je probijanje pomorske blokade Grada i uspostava morskog koridora za dopremanje lijekova, hrane, naoružanja i streljiva za uspješnu obranu Dubrovnika.

Pripadnici ONB-a gliserima su prevozili i ranjenike, kao i branitelje koji su iz svih krajeva Hrvatske dolazili pomoći dubrovačkim braniteljima. U sastavu ONB-a bilo je 22 brodice raznih veličina koje su prevezli preko 5000 ljudi i više od 4000 tona različitog tereta. Ova ekipa, njih 117, pod vodstvom Aljoše Nikolića, držala je Grad na životu. Odred je bio jedan od najvažnijih faktora za održavanje obrane i preživljavanje stanovnika. Vozili su po najtežim vremenskim uvjetima, a zanimljivo je kako nisu izgubili niti jedan brod. Posljednji i očuvani primjerak jednog od naoružanih brodova, sveti Vlaho, restauriran je i izložen na Batali kao muzejski primjerak, piše Nportal

Nagrađeni su Plavom vrpcom Novog vjesnika, nagradom za hrabra i humana djela na moru 1992.godine. Odred je odlikovan 2006.Redom Nikole Šubića Zrinskog za iskazano junaštvo njihovih pripadnika u Domovinskom ratu. Unatoč hrabrosti i požrtvovnosti, sudjelovanja u oslobađanju Slanog, i konačnog oslabađanja Konavala,zauzimanja HE Plat, nijedan pripadnik ONB-a nije dobio časnički čin ni ratno odlikovanje. Aljoša Nikolić je malo prije svoje smrti, 2010.

Plavu vrpcu i skulpturu Galeb donirao Muzeju Domovinskog rata, koja je izložena u tvrđavi Imperijal na Srđu.
Dubrovnik će se uvijek sjećati hrabrih pripadnika Odreda naoružanih brodova i nikada neće zaboraviti ni one koji su izgubili svoje živote tijekom Domovinskog rata: Miljenka Bratoša, Gorana Gojkovića, Đura Raguža Kanadera, Matka Soče i Zdenka Zorića.

facebook komentari

Nastavi čitati