Suđenje na Međunarodnom sudu pravde u povodu hrvatske tužbe protiv Srbije za genocid i srpske protutužbe

    0

    Uz dužno poštovanje prema žrtvama i stradalim civilima u Domovinskome ratu, držim da je izlaganje srpskoga tima pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, kad je riječ o povijesti, odnosno o povijesnome procesu i činjenicama, začinjeno ogromnom dozom manipulacije, posebice kad je riječ o navedenim izjavama sudionika događaja i brojevima te prikazanim videozapisima.

    Izjave se, vađenjem iz konteksta, prilagođuju potrebi uvjeravanja sudaca, a brojevi se izmišljaju, odnosno uveličavaju ili prikazuju kao gole činjenice, bez objašnjenja okolnosti u kojima su nastali. Pritom ne mislim na neke podatke koji nisu ugodni za hrvatsku stranu, a s kojima se hrvatska javnost uglavnom već suočila i osudila ih. No oni ionako ne mijenjaju karakter rata.

    Ovo je pravna bitka u kojoj se pokušava dokazati da je u Domovinskome ratu počinjen genocid. Pokazalo se da su u toj bitci predstavnici srpskoga tima često prelazili granicu razumnoga objašnjenja događaja i stvarali konstrukcije koje nas vraćaju u razdoblje vladavine Slobodana Miloševića. Veličajući Miloševićevu politiku, zastupnik srpskoga tima u svome se govoru ‘nevino’ zapitao što je loše u tome da Srbi žele živjeti u jednoj državi?!

    Takva retorika – u stilu ‘Srbija do Tokija’ – i svjesna zamjena teza, odnosno falsificiranje povijesti, nije temelj za mirniju budućnost na ovim prostorima. Da ne govorim o usporedbi sastanka na Brijunima s odlukama o ‘konačnome rješenju židovskog pitanja’, koja izlaganje srpskoga tima pred Međunarodnim sudom u Haagu svodi na razinu besmislenoga prepucavanja malograđanskih dokoličara bez razuma i dostojanstva u nekoj zadimljenoj krčmi.

    Kontinuitet velikosrpske politike

    Inzistiranje na povezanosti NDH iz Drugoga svjetskog rata i suvremene Republike Hrvatske neutemeljeno je iz više razloga.

    Ustav Republike Hrvatske o tome jasno govori. I ne samo Ustav. RetoIzvori nedvojbeno pokazuju da uzrok rata u Hrvatskoj 1991. ne treba tražiti u postojanju NDH, nego u kontinuitetu velikosrpske politike, odnosno u sadržaju velikosrpskih projekata i dokumenata nastalih prije 1941. godine.

    Ciljeve navedene u tim dokumentima srpska je politika pokušala ostvariti 1991. u Hrvatskoj, a potom i u Bosni i Hercegovini. U ime istih ciljeva četnici su i u Drugome svjetskom ratu počinili masovne zločine nad Hrvatima i muslimanima. No Hrvatska se suočila s negativnim činjenicama iz svoje prošlosti, a kad to učini i Srbija, dobit ćemo temelj za dobrosusjedske političke odnose i trajan mir. To su činjenice koje ne ovise ni o kakvoj sudskoj presudi.

    Dakle bez obzira na takvu retoriku i na ishod ovoga procesa pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu, ostaje činjenica da je 1991. srbijansko vodstvo, uz pomoć JNA, provelo agresiju na Hrvatsku, da su srpske snage 1991. okupirale gotovo trećinu teritorija Republike Hrvatske te da je cilj te agresije, sukladno velikosrpskim projektima i politici čiji kontinuitet možemo pratiti najkasnije od 19. stoljeća, bio pripojiti Republici Srbiji dijelove Republike Hrvatske kako bi se ostvario plan velikosrpskih stratega da ‘svi Srbi žive u jednoj državi’.

    Procesi pred Međunarodnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Haagu pokazuju da je nezahvalno prognozirati rezultat suđenja te da pravo i pravda nisu uvijek isto. Prezentacija činjenica uvjetovana je i određenom pravnom konstrukcijom pa se može dogoditi da neke činjenice i ne dođu do izražaja. Primjerice, zbog pitanja nadležnosti i odgovornosti za počinjeno nedjelo prije nekoga određenoga datuma, u ovome postupku radi se o 27. travnju 1992. i proglašenju Savezne Republike Jugoslavije.

    No činjenica je da je uglavnom isto vodstvo provodilo politiku – i tijekom druge polovice 1991. u SFRJ i od 27. travnja 1992. u SRJ, kao što je i činjenica da se Vojska Jugoslavije koristila istom vojnom opremom, naoružanjem, objektima kao i JNA. Dakle promjenom naziva u praksi, tj. na terenu, nije se ništa promijenilo, promjene su samo formalne naravi. Naravno, vidjet ćemo kako će to protumačiti suci.

    Prema izlaganju srpskoga tima pred Međunarodnim sudom pravde u Haagu proizlazi da je Hrvatska kriva jer se 1995. usudila vojnim putem osloboditi okupirane dijelove svoje države, nakon niza bezuspješnih mirovnih ponuda koje je odbilo srpsko vodstvo, nakon što je Hrvatska 1991. bila napadnuta, a dijelovi njezina teritorija okupirani i razoreni te nakon što je nesrpsko stanovništvo na okupiranome području ubijeno ili protjerano.

    Borba za život

    U vojnim operacijama većih razmjera, kakva je bila ‘Oluja’, događaju se incidenti. Na žalost, dogodili su se i u ‘Oluji’, a srpski tim ih pokušava prikazati kao genocid. Pritom se poziva i na podatak da u Republici Hrvatskoj danas živi trećina Srba u odnosu na 1991. godinu. No istodobno prešućuje najvažniju činjenicu da je za odlazak Srba iz Republike Hrvatske odgovornaisključiva politika srpskoga vodstva, a ne Hrvatska. Ona je utemeljena na izvorima, pa stoga ne ovisi o sudskoj presudi. Mogu ju promijeniti samo novi, relevantni izvori. Srpski tim ih u ovoj raspravi u Haagu nije ponudio.

    I nakon ovoga suđenja, bez obzira na presudu, budući hrvatsko-srpski odnosi ovisit će o spremnosti vodstva obiju država na suočavanje s prošlošću. Ovisit će, da budem precizniji i da ne bi bilo zabune, prije svega o tomu hoće li srbijansko vodstvo priznati odgovornost za agresiju na Hrvatsku i razaranje Lijepe Naše.

    Jer netko je došao u Knin i rekao „ovo je Srbija”, netko je došao u Petrinju i rekao ‘ovo je Srbija’, netko je došao u Vukovar i rekao ‘ovo je Srbija’ itd. Netko je želio ući u Viroviticu, Pakrac, Karlovac, Ogulin i reći ‘ovo je Srbija’. Netko je razorio Vukovar, Vinkovce, Osijek, Karlovac, Gospić, Otočac, Zadar, Šibenik, Dubrovnik i druge gradove i naselja diljem Hrvatske. Netko mora biti odgovoran i odgovarati za sve to. Pojedinac to nije mogao sam učiniti, to je učinila vojska, a ona nije djelovala sama, ona je bila sredstvo jedne države, zapravo bolje je reći, jedne politike, velikosrpske politike, koja je ustanove i vojsku bivše države iskoristila za ostvarenje svoga cilja.

    Izvori, odnosno razmjeri zločina počinjenih 1991. u napadima srpskih snaga na Hrvatsku, kao i stanje na okupiranome teritoriju RH, pokazuju da bi, kad bi se takva velikosrpska politika nastavila provoditi, Hrvati s okupiranoga teritorija bili istrebljeni. Dakle izvori, a i razmjeri zločina srpskih snaga nad nesrpskim stanovništvom, pokazuju da su 90-e bile presudno razdoblje za opstojnost Hrvata na svojim ognjištima te da je Domovinski rat za Hrvate zapravo bio borba za život, za opstojnost u svojoj Domovini.

    Ante Nazor, Ravnatelj Hrvatskoga memorijalno-dokumentacijskoga centra Domovinskoga rata
    Hrvatski tjednik

    facebook komentari