Sukob Hrvatskog naroda i jugoslavenskih nacionalista

0

Svršetkom travnja 2014.

Vrlo kišovito, trava raste iznad očekivanja što je najbolja vijest do sada budući da je Hrvatska i službeno svrstana među deset najjadnijih zemalja u svijetu i prijeti joj donedavno nezamislivo siromaštvo pa će trava postati tražen prehrambeni proizvod. Aktualna protokomunistička i protunarodna vlast tako je na najboljem putu da ponovi ukrajinski scenarij – ne ovaj suvremeni nego onaj iz doba Staljina kada je gladomor stajao života nekoliko milijuna Ukrajinaca.

No ima sličnosti i s današnjim ruskim planom o bezočnoj regionalizaciji Ukrajine s tim da istok zemlje bude sastavljen od “nezavisnih” oblasti, to jest nezavisnih o Kijevu, a zavisnih o Moskvi i na kraju pripojen Rusiji (SSSR-u) kako bi svi Rusi napokon sretno (opet) živjeli u istoj državi, pa makar u toj istoj velikoruskoj državi živjelo i dvadesetak milijuna Ukrajinaca koje su Rusi odvajkada nazivali – malorusima. U Hrvatskoj se ideje o regionalizaciji koja ima iste ciljeve ne provode (za sada) iz Moskve nego iz Zagreba i Beograda na irinejevskim načelima rasapa hrvatske države na pet ili šest regija s tim da Hrvatska u budućnosti ostane zapadno od linije Virovitica-Karlobag, a rijeke Lonja i Kupa odigraju ulogu Dnjepra.

Regionalistička zamisao o pet regija djelo je pete kolone u Hrvatskoj i ta se ideja provodi puzajući već dulje vrijeme “reformama” u zdravstvu, pravosuđu, upravi itd. s izlikom ušteda kojih nema i ne će ih biti. Krajnji je cilj stvaranje “jugosfere regija” i poništenje samostalnosti država nastalih nakon raspada Jugoslavije, dotično obnova jugoslavenske (kon)federacije.

Na toj misli ne rade samo Dejan Jović koji tako savjetuje Ivu Josipovića i slični velikosrpski čarobnjaci, nego i sva sila političko-medijskih poslenika kojima je razvidno što se događa u Hrvatskoj, za razliku od naroda kojemu ništa nije jasno ali mu instinkti govore da se sprema veliko zlo, da stalni napadi na hrvatske branitelje, razaranje hrvatskoga gospodarstva i discipliniranje radnika (i seljaka), neljudski porezi i zulum vlasti, barbarske navale na hrvatske kršćanske vrijednosti imaju neki krajnji cilj, inače bi bili besmisleni u nacionalnoj državi hrvatskoga naroda.

Istina o onome što se sada događa u Hrvatskoj jest jednostavna: mi smo usred sukoba između hrvatskoga naroda i jugoslavenskih nacionalista koji imaju u rukama državnu vlast u Hrvatskoj, institucije i medije. Hrvatski državotvorni domoljubi nemaju ništa, a čine osamdeset posto pučanstva, pa budući da je takvo stanje potpuno neprirodno, jasno je da ne može dugo trajati i da su prijevremeni izbori pitanje dana. A pitanje svih pitanja je hoće li nova vlast postaviti stvari na svoje mjesto na način da se više nikada ne dogodi što se upravo zbiva, hoće li se odlučiti na nacionalno svjesnu politiku i zauvijek držati daleko od vlasti one koji su dokazali da im je na srcu samo i jedino hrvatska propast.

kokosZadnjih dana i tjedana osjećamo da je vlast komunističkih klonova SDP-HNS u potpunom rasulu. Narod koji drži do sebe i ljudi koji znaju artikulirati volju i osjećaj naroda, sada trebaju reći s krovova i trgova da ovako dalje ne može, da je dosta, da ova vlast destabilizira hrvatsku državu do granica nemira koje mudri puk ne želi ali traži da Hrvatska postane normalnom zemljom s normalnom vlasti, a ne ovom koja se prema građanima ponaša kao razbojnička družba koja je došla iz tuđinske zemlje s tuđinskim običajima i nazorima, nesposobna shvatiti što je hrvatski narod i što je hrvatska duša.
Znam da je mnogima teško shvatiti što se dogodilo i što se događa, da su mnogi još uspavani Info-HTV lakirovkama (premda su i ondje postali nervozni jer stalno moraju vaditi svoje poslodavce koji djeluju sve više suludo), znam da mnogi još misle kako su riječi poput pete kolone preteške, ali je upravo o tome riječ i ne treba se skanjivati izreći ih jer je očito da je peta kolona (od glave do pete) i djelatna i djelotvorna. Oni pak koji se čude meni i sličnima ne vjerujući da je točno što govorimo, potežu kao krucijalne dokaze da pričamo gluposti – članstvo u Uniji (te NATO). Ma gospodo moja (i gospođe), Hrvatska jest u Europskoj uniji ali nije ušla cijela – jugoslavenski su nacionalisti ostali izvan nje i znamo koje su njihove jedine, željene integracije. Pa makar se ostvarile i preko europskih.

Noć knjige

Nad knjigu se noć već odavno nadvila kao nad gutenberšku sablast koja više spada u Noć muzeja, no još se na nesretnicu osvrću u prigodnim noćima kao što je Noć knjige. Prošli je tjedan knjiga noćivala u mnogim ustanovama, knjižarama i knjižnicama gdje joj je odavana počast čitanjima i mudroslovnim pisanim i nepisanim esejima. Bio sam sudionikom jedne takve noćne pustolovine – u “Arkadiji” Školske knjige na Trgu bana Jelačića u Zagrebu.

nocModeratorica bijaše urednica Miroslava Vučić, a od književnika Ivan Golub, Ivan Aralica, Petar Gudelj, Tonko Maroević i potpisnik ovih redaka, plus učeni komparatist Brlek. (Usput: Petar Gudelj je jedan od najvećih suvremenih hrvatskih pjesnika, čovjek silno samozatajan , od onih zbog kojih će biti potrebna revalorizacija hrvatske književnosti našega doba – revalorizacija je potrebna i poradi nekih proznih pisaca, da budem osoban.)

No, što sam ondje rekao htio bih prepričati da ostane: osporio sam tezu o slaboj čitanosti. Štoviše, stanje nikada nije bilo bolje jer se doista malo čita ali se puno piše, pa smo došli do idealnog omjera da na jednoga čitatelja dolazi jedan pisac. Slično kao u svijetu rada gdje na jednog umirovljenika dolazi jedan zaposleni.

Jovanovićev odgoj

Već su neki opazili i komentirali, ali nije naodmet ponoviti: Jovanovićev građanski odgoj (uz prikrivene ciljeve) navodno ima namjeru uputiti đake u funkcioniranje demokratske države i slično, što po sebi ne bi bilo ni tako loše. Vjerojatno će se đacima objašnjavati i što znači Ustavni sud. Tu bi Jovanović mogao osobno nastupiti i razjasniti zašto najveći dio njegovih odluka završava na Ustavnom sudu, a zatim nastaviti o odgoju općenito, posebno o svojem.

Dva nova sveca, Stepinac na čekanju

Doista događaj za pamćenje – dvojica pokojnih papa uzdignuta na oltar, dvojica živih papa na nezaboravnoj svečanosti na Trgu sv. Petra, mnoštvo vjernika svih boja, scenografija za moj ukus ponešto razlivena i diletantska, ali nije važno. Dva Ivana, Dvadeset i treći koncilski i Ivan Pavao II. po svemu su zaslužili postati svecima jer je prvi spasio Crkvu od nesnalaženja na ovome svijetu i svojevrsnoga fundamentalizma, a drugi istrgnuo mnoge narode iz komunističkoga zla i postao najpoštovanijim građaninom kugle zemaljske koja mu se klanjala i ondje gdje katolicizam inače nije prvi izbor. U Hrvatskoj je Ivan Pavao II. boravio češće nego u Vatikanu.

stepinacNa nespretan i nesretan način najavljena je bila za svibanj ove godine i kanonizacija blaženoga Alojzija Stepinca, zagrebačkoga nadbiskupa i kardinala, ali se pokazalo da je datum pogrješno naveden. Nije važno, glavno je da će se zbiti. Odgodom su najviše razočarani lijevoperni kolumnisti koji već dulje vrijeme opet odapinju prema Stepincu stare i stine otrovne strjelice, a pripremljene udarne tekstove sada moraju privremeno staviti u ladice.

Na stanovit način Alojzije Stepinac je u političkom smislu i jači od Ivana Pavla II. – Poljak se borio protiv jednoga totalitarnog sustava, a Stepinac protiv dva.

Izvlaštenje

Ponešto nekoncentrirano ali ipak dovoljno pozorno da razumijem o čemu se radi pročitao sam protunarodni i protuustavni Zakon o izvlaštenju Zakon o izvlastenjukoji je izravno uperen protiv kanona o privatnom vlasništvu, protiv vlasnika zemljišta i kuća, ali i njihovih života vezanih uz” nekretninu”, uz zemlju, uz dom. Uperen znači protiv obitelji, doma i na kraju protiv domovine. Riječ je o klasičnoj komunističkoj eksproprijaciji, to jest otuđenju vlasništva privatnika poradi “viših interesa državnih vlasti” (ili lokalnih).

Zakon o izvlaštenju ne poznaje nagodbe niti želi čuti argumente, on želi nasilno provesti svoje. Čak (u prvotnoj fazi) ne želi ni novčano obeštetiti izvlaštene nego im nudi “drugi, odgovarajući smještaj, to jest nekretninu”, a tek ako država ili lokalci nemaju takvu nekretninu – može dobiti i novac “po tržišnim cijenama”. Znači, netko vezan uz svoju zemlju, uz svoju grudu i svoje uspomene, uz svoje susjedstvo, uz svoj način života, treba biti raseljen tko zna kamo – kao Tatari u Staljinovo doba, a sve zbog viših državnih interesa koji u većini nisu interesi hrvatske države nego nekih drugih država čije kompanije ulaze u naš prostor.

I neka se oni koji misle da će izbjeći sudbinu izvlaštenja ne raduju što je izvlaštenom susjedu crkla krava. Naime, velebni Zakon o izvlaštenju veli doslovce da država može privremeno (pet godina) sjesti i na zemljište susjedno izvlaštenom, te na njemu držati mehanizaciju, građevinski materijal i slično. Vjerovali ili ne, na privatno, neizvlašteno zemljište.

Pouka: žurno treba izvlastiti iz državne vlasti one koji predlažu takav zakon o izvlaštenju.

Kali

Istodobno, vlast radi na izvlaštenju poduzeća i ljudi u njima zaposlenim kako bi uvlastila nove gospodare hrvatske obale i otoka. I ujedno uništila tradiciju.

Istodobno, vlast radi na izvlaštenju poduzeća i ljudi u njima zaposlenim kako bi uvlastila nove gospodare hrvatske obale i otoka. I ujedno uništila tradiciju.

Kali.S Kalima na Ugljanu vežu me stotine uspomena od onih dana sredinom pedesetih kada sam iz još razrušenoga Zadra (savezničko bombardiranje) ribarskom lađom ili češće “vezom” (kako se nazivao skromni brod za prijevoz putnika) plovio prema otoku. Bezdušno natovaren brod pristajao je prvo u Preku, zatim na otočiću Ošljaku a tek bi se potom uputio prema Kalima, mjestu što je kućama popunilo sve strmine brijega koji se spušta do samoga mora i uske rive.

Nije bilo trajekta, nije bilo automobila jer nije bilo ni cesta, samo uska makadamska cesta koja je spajala Kali i Preko. Sve je bilo prepušteno lađi, moru i magarcu. Dolazili smo obično u vrijeme blagdana, Velike Gospe i sv. Lovre – i tada pedesetih i poslije – a u te su se dane okupljali i kaljski ribari jer ma gdje inače bili i lovili imali su u sebi kompas koji im je kazivao kada se trebaju vratiti u Kali, znali su i ne gledajući u kalendar.

Stotine ribarskih brodova u luci, ljudi kršni, preplanuli i glasni, nasmijani i svečani. Samo oni iz velikih daljina nisu dolazili, iz hrvatskih ribarskih kolonija u San Pedru i drugdje po svijetu.

Eto i zato me je sudbina Lamjane i osobno pogodila jer je taj škver dio kaljske baštine i izvor zarade mnogih, utočište starih zanata koji odumiru, a Kali sveto mjesto najboljih ribara koji su se ikada pojavili na svjetskim morima. Sada Lamjana doživljava sudbinu sv. Lovre – peku ju na gradelama sumnjivoga posla koji oduzima zemlju, more, posao i budućnost onima koji su na vrletnom brežuljku odvajkada živjeli od mora i s morem.

Hrvoje Hitrec / HKV.hr

facebook komentari