SUKOB RUSIJE I UKRAJINE JE NEIZBJEŽAN!?

0

Da će stanje na terenu dramatično eskalirati, nema nikakve dvojbe. Ukrajinske vlasti su osokoljene potporom koju otvoreno dobivaju od strane ključnih Zapadnih država i njihovih vođa. Ruski prijedlozi u VS UN-a redovito ne prolaze i nailaze na blokade, a ugroza novim sankcijama permanentno visi u zraku. Stoga ne treba sumnjati kako će vlasti u Kijevu nastaviti provoditi akcije svojih sigurnosnih snaga još žešćom silom i dinamikom.

timthumb

Kada sam 19. ožujka napisao geopolitičku analizu ukrajinske krize (poveznicu navodimo na dnu teksta, op.a.), bio sam izložen brojnim kritikama pa i uvredama, u različitim komentarima na forumima, čak i u ponekim medijima, o tome kako su moja predviđanja budućih događaja koji će uslijediti nakon revolucionarne promjene vlasti u toj državi, nerealna, antiukrajinska, štoviše, proruska. Naravno kako sam i kao Hrvat i kao čovjek koji živi u Hrvatskoj i tada i još uvijek, u potpunosti svjestan ovdašnjeg prevladavajućeg mišljenja o istoj krizi, jednako kao i različitih stereotipa i sagledavanja političkih i društvenih zbivanja po principu crno-bijelo. Ali geopolitika je preozbiljna stvar da bismo je mogli i smjeli na takav način pojednostavljivati. U protivnom, analitičari bismo bili svi.

Dakle, ono što sam u navedenoj analizi, između ostaloga, tada napisao kao prvi u Hrvatskoj, bila je razrada dvaju realnih scenarija ukrajinskoga sukoba, od kojih niti jedan nije bio bio blistav. Međutim, jedan od njih se upravo u potpunosti odigrava na predviđeni nači. Ovom ću prigodom navesti oba, od kojih je onaj drugi već na djelu:

Za samu Ukrajinu moguća su dva scenarija: Prvi je balkanizacija odnosno raspad zemlje, ne nužno u krvi, kao bezbolnije rješenje. Drugi, puno izvjesniji, je egipatski scenarij gdje dominiraju ulični neredi, prevrati na svim razinama, nemoćna središnja vlast i opća nesigurnost, uz kolaps gospodarstva. Drugi je scenarij svoj porođaj prošao na Majdanu tj. kijevskoj revoluciji te je javnosti poslao snažnu poruku kako se svi problemi najbolje mogu rješavati upravo na ulici. Štoviše, ulica ti daje šansu da se dočepaš pozicija, čak i da postaneš ministar ulaskom na stražnja vrata.

No sve će na kraju ipak najviše ovisiti o potezima Rusije. Rusiji je ova kriza pitanje njenog opstanka, a što se sve češće čuje i od strane profesionalnih zapadnih analitičara. Prema raspoloživim saznanjima autora, dobivenih od visokopozicioniranog inozemnog izvora, nakon ruskog uzimanja Krima i stabilizacije stanja s njim u svezi, zatvara se prva faza, a otvara druga. To je projekt demontaže Ukrajine kakvu poznajemo. On će imati više obličja i više faza. Prva je Donbas tj. područje dviju oblasti, Donjecka i Luganska. To je gotovo u cijelosti rusofonsko područje (minimum 75%) i uskoro će postati fokus priče. Nakon što se tamo riješe stvari uspostavom narodu odanih proruskih vlasti, slijedi faza br. 2, a to su Harkov i Odesa, a moguće i Dnjepropetrovsk (gdje je stanje malo složenije budući je rusofonsko i ukrajinsko stanovništvo podjeljeno gotovo 50%:50%). Na kraju dolazi faza br. 3, a to je objedinjavanje rusofonskog područja u jednu teritorijalnu cjelinu. Hoće li se to realizirati samo “voljom naroda” ili će doći do izravnog vojnog uplitanja Rusije, ovisit će isključivo o tome hoće li ukrajinske vojno-sigurnosne postrojbe narodnu volju pokušati slomiti silom, pri čemu Rusi već sada jasno upozoravaju da se u Kijevu spriječavala uporaba sile prema demonstrantima-revolucionarima te se isto tako mora poštivati volja naroda u drugim djelovima zemlje. Vruće ukrajinsko proljeće tek počinje.

Ovim sam podsjetnikom htio zatvoriti usta onim mojim kritičarima koji u svojim nastupima nemilosrdno gaze i ruše sve norme civiliziranog ophođenja i argumentirane rasprave prigodom sučeljavanja različitih stavova, uključno i uporabu uvreda na osobnoj razini. Ali ni na kraj pameti mi nije negirati pravo i na drukčije mišljenje od moga. Štoviše, spreman sam vlastite stavove i korigirati ukoliko spoznam da su izneseni protuargumenti zasnovani na činjenicama jači od mojih. Toliko o tome, čisto radi kulture dijaloga.

Krvoproliće u Odesi, uvod u nacionalnu tragediju

Sada se želim osvrnuti na najnovije aktualnosti u samoj Ukrajini. Osim proruskoga bunta rusofonskog stanovništva na istoku zemlje, u regijama Donjeck i Lugansk (netko ih naziva separatistima, a netko borcima narodnog otpora, ovisno o kutu gledanja na nastali problem, op.a.), kao i antiterorističkoj akciji ukrajinskih snaga sigurnosti koja je u tim regijama već duže vrijeme u tijeku, posebice je postao aktualan stravičan događaj pogibije desetina ljudi, u prošli petak zapaljenih ili ustrijeljenih u zgradi sindikata, u središtu lučkog crnomorskog grada Odesa. Prema raspoloživim podacima prispjelim do vremena pisanja ovoga teksta, do sukoba je došlo kada je grupa od oko 2000 pripadnika ukrajinske nacionalističke stranke “Pravi sektor” napala nekoliko stotina pristaša federalizacije zemlje koji su podigli šatore ispred zgrade sindikata. Ono što je usljedilo bio je pravi horor. Brojčano nadjačani, prosvjednici protiv sadašnjih ukrajinskih vlasti sklonili su se u unutrašnjost navedene višekatne zgrade, nakon čega su zgradu blokirale provladine pristaše i zasule je molotovljevim koktelima, pucajući iz vatrenog oružja na one koji su, usljed nastalog požara htjeli iz zapaljene zgrade pobjeći.Vrlo je znakovito i graniči sa znanstvenom fantastikom, kako, iako se radi o samom centru tog velikog ukrajinskog grada, policija nije niti pokušala intervenirati, niti spriječiti i zaustaviti nasilje. Štoviše, napadači na zgradu nisu dozvolili niti vatrogasnoj službi gasiti nastali požar. Epilog sukoba je već rečeni broj poginulih ali su indikativnije od svega reakcije službenoga Kijeva i Moskve na isti događaj jer one mogu dati projekciju daljnjega razvitka ukrajinskoga sukoba.

Prema riječima predstavnika ukrajinskih vlasti, poginule osobe su Moldavci i Rusi iz susjedne, moldavske, nepriznate, samoproglašene, republike Pridnjestrovlje, koji u Odesu unose nestabilnost. Ekstremniji članovi Verhovne rade čak su i javno čestitali pripadnicima “Pravoga sektora” za hrabrost i borbu protiv neprijatelja. S druge pak strane, ruske vlasti su zgrožene izostankom pijeteta službenih ukrajinskih vlasti prema žrtvama, kao i ne izricanjem osude počinitelja toga zlodjela, te otvoreno kroz medije govore kako je od strane “ukrajinske vojne hunte započeo genocid nad narodom jugoistoka zemlje”.

Zadnja vijest koja je pristigla jest ona o smjeni zapovjednika gradske policije Odese zbog pasivnosti snaga reda, pri čemu je interesantno kako je isti nedavno bio i postavljen na istu dužnost po nalogu oblasnog gubernatora imenovanog od strane novih kijevskih vlasti.

Na isti događaj zapadni mediji i političari reagiraju prilično neutralno, neizjašnjavajući se o krivcima već samo izražavaju žaljenje zbog žrtava, a sukobljene strane pozivaju na mir.
Ali relativan mir u Odesi, ili barem privid istoga, ovim je krvavim događajem vjerojatno završen. Niti u ovoj regiji neće doći do naglog sukoba stanovništva s gradskim i regionalnim strukturama odanim središnjim vlastima u Kijevu. Najprije će započeti mirni i sve masovniji prosvijedi kakvi su upravo danas, dan nakon krvoprolića, započeli mirnim okupljanjem građana na mjestu stradanja i paljenjem svijeće za poginule. S druge strane pojavljuje se sve više uličnih utvrđanih punktova s pripadnicima “Pravog sektora”, identično prethodnom kijevskom scenariju, te je realno očekivati incidentne situacije. Za iste poneki policijski službenici otvoreno tvrde kako organizirano dolaze iz zapadnih djelova zemlje. U svemu tome nije nebitno spomenuti kako je Odesa grad s najbrojnijom židovskom populacijom u zemlji, s izrazito izraženom crtom antifašizma još iz doba njihovoga velikog stradanja u Drugom svjetskom ratu.

Ovaj će tragični događaj također imati za posljedicu još snažniju mobilizaciju rusofonskog stanovništva na istoku, čiji su predstavnici u Donjecku danas izjavili kako “nikada neće zaboraviti ovo što se dogodilo Odesi”, nakon čega su napali i zauzeli zgradu ukrajinske službe sigurnosti SBU te prodrli u rezidenciju, od središnje kijevske vlasti postavljenoga gubernatora i oligarha Sergeja Tarute.

Na, u prošli petak održanom izvanrednom zasjedanju Vijeća sigurnosti UN-a, sazvanom na zahtijev Rusije glede najnovijih akcija ukrajinskih snaga sigurnosti na istoku zemlje, ponovno je došlo do žestokog verbalnog sukoba američkog i ruskog predstavnika glede prebacivanja odgovornosti jedne strane na drugu, a vezano uz eskalaciju sukoba na terenu. Ne samo da se stavovi dviju velesila nisu približili, oni nepovratno tonu u sferu i retoriku već pomalo zaboravljenoga Hladnog rata.

I dok prepucavanja glavnih igrača Vijeća sigurnosti traju, u subotu su se u Washingtonu sastali američki predsjednik Barak Obama i njemačka kancelarka Angela Merkel. U zajedničkoj izjavi isti su se suglasili o tome kako će uvođenje novih oblika sankcija protiv Rusije biti neminovno, neovisno o protivljenju velikog broja predstavnika njemačkoga biznisa. Obama je naglasio kako im na raspolaganju stoje još mnogi oblici pritiska na različite sektore ruske ekonomije te kako nema sumnje kako će oni biti i upotrebljeni.

Tri ključna čimbenika u neposredno nadolazećem vremenu

Da će stanje na terenu eskalirati ne treba sumnjati. Ukrajinske vlasti su osokoljene potporom koju otvoreno dobivaju od strane ključnih Zapadnih država i njihovih vođa. Ruski prijedlozi u VS UN-a redovito ne prolaze i nailaze na blokade, a ugroza novim sankcijama permanentno visi u zraku. Stoga nema nikakve dvojbe kako će vlasti u Kijevu nastaviti provoditi akcije svojih sigurnosnih snaga još žešćom silom i dinamikom.

Međutim, treba skrenuti pozornost na približavanje triju ključnih momenata u samoj Ukrajini, nakon kojih će uslijediti finalni rasplet dosadašnje predigre ili zagrijavanja sukobljenih snaga, i početak, ipak samo regionalne apokalipse, da se štovano čitateljstvo ne bi prestrašilo nekakvoga Trećeg svjetskog rata:

Prvi ključni moment dolazi 9. svibnja, kada Europa službeno slavi Dan pobjede nad fašizmom. Taj se praznik uvijek do sada snažno i emotivno doživljavao i slavio u većini zemalja bivšega SSSR-a, što je i razumljivo poradi više od 20 milijunskog broja žrtava unutar njegovih naroda, a tako i ukrajinskog, čiji se broj poginulih procjenjuje na oko 6 milijuna. I u samoj Ukrajini taj se praznik jako slavio, kako od službenih vlasti, tako i od strane naroda, izuzev krajnjeg zapada zemlje tj. lvovske regije. Bit će krajnje neizvjesno prognozirati događaje oko proslave i u samom glavnom gradu Kijevu, u kojemu još uvijek marširaju različite poluvojne formacije poput tzv. “zaštitnika Majdana” i pripadnika “Pravog sektora” koji se protivi proslavi istoga praznika te se programski poziva na Stepana Banderu, kontroverznog zapovjednika SS divizije “Galicija” koju barem polovica ukrajinaca, a poglavito jugoistok zemlje, osuđuje zbog surovih i masovnih zločina. Stoga ne bi bilo neočekivano ukoliko bi došlo do incidentnih situacija u Kijevu te će biti interesantno vidjeti reakciju službenih vlasti. Masovnih manifestacija proslave bit će diljem jugoistoka zemlje gdje je zbog same masovnosti sudionika teže očekivati nekakve fizičke incidente sa suprotne strane, ali je u ovako užarenoj situaciji uvijek moguće potpaliti fitilj od strane onih silnica kojima nered i krvoproliće odgovara.

Drugi ključni moment ili kriterij ukrajinske krize odvit će se već dva dana kasnije tj. 11. svibnja, u donjeckoj i luganskoj regiji na istoku zemlje. Naime, za tada je najavljeno održavanje referenduma o statusu tih regija kroz pitanje želi li narod federalizaciju tj. formiranje neovisnih republika. A već 15. svibnja se najavljuje nastavak referenduma kroz pitanje je li narod za to da se (u slučaju pozitivnog ishoda prethodnog referenduma) te republike pripoje Ruskoj Federaciji. Nedvojbeno je kako se u formalno-pravnom smislu radi o farsi, ali farsi koja će imati dalekosežne posljedice po samu Ukrajinu.

Treći ključni moment jest 25. svibnja, za kada su zakazani predsjednički izbori u zemlji. I tu je razvidno kako se radi o svojevrsnoj farsi zbog kaotičnog stanja u zemlji gdje sigurnosno-pravosudni aparat ne funkcionira, ili funkcionira samo loše i samo mjestimice, u stabilnijim regijama zemlje. Čak niti sam glavni grad ne spada u takvu kategoriju, a da se ne spominju i premlaćivanja te zabrane kandidatura već ranije od državne izborne komisije odobrenih predsjedničkih kandidata koji nisu “na pravilnoj liniji”.

Neizbježnost sukoba ruskog i ukrajinskog naroda

Ono što se iz svega ovog da zaključiti jest sljedeće:

Središnje ukrajinske vlasti, kao i Zapadne države, proglasit će regionalne referendume protuustavnim i protuzakonitim, a samim tim njihove rezultate ništavnim. S druge pak strane, samoproglašene regionalne vlasti istoka zemlje, kao i Ruska Federacija, proglasit će predsjedničke izbore neregularnima, dakle, neće priznati legitimitet budućeg predsjednika zemlje.

Sve to ne vodi ničemu dobrome, naprotiv. Ukrajinske nacionalističke, ili da ne bi zvučalo grubo, domoljubne snage, kao i aktualna vlast u Kijevu, upotrebljavaju sve češće sintagmu “sada ili nikada!”. Isto ukazuje kako će one, osnažene zapadnom potporom, željeti ići do kraja i ne treba ni malo sumnjati kako za to sigurno imaju volje. Koliko imaju stvarne snage, drugo je pitanje.

Proruski nacionalistički ustanici s istoka zemlje uporabljuju sintagmu “odstupit ne možemo! Ili će nas pobiti ili protjerati!”.

Percipirajući retoriku ruskih službenih i oporbenih političara kao i medija, koji su u tome gotovo jednoglasni, u Ukrajini je “na djelu otvoreni fašizam koji prijeti opstojnosti Rusije i ruskog i ruskojezičnog naroda u Ukrajini”. To je potka svih javnih istupa u sferi politike, medija i svih ostalih segmenata ruskoga društva, uključno i eksponente ključnih gospodarskih, industrijskih i drugih potencijala zemlje.

Dakle, logika nas navodi na zaključak o neizbježnosti sukoba ruskog i ukrajinskog naroda, a nepoznata je samo dinamika njegovog razvitka. Taj sukob može biti relativno kratak i bezbolan, ali i jako dug i krvav kao malo koji do sada, ovisno ponajviše o stvarnoj motivaciji većeg dijela samoga ukrajinskog naroda koja je ipak nepoznanica. Osiromašeni i isprevareni ljudi mogu reagirati potpuno nepredvidljivo. Neki od njih bi zazirali od rata za razne političke i ekonomsko-financijske elite i njihove interese, kako bi oni taj rat doživljavali, a neki bi u ratu vidjeli šansu za nešto bolje.

Međutim ono što svaki ozbiljni svjetski analitičar dobro zna, to je, kako ratni sukob ukrajinskog i ruskog naroda odgovara jedino SAD-u i nikome drugome, uključno i kontinentalnu Europu kojoj bi takav sukob predstavljao prvorazrednu sigurnosnu ugrozu, stavljajući pred nju golemi napor ukrepljavanja svojih vojnih potencijala, a što iziskuje velike novčane izdatke i usporava, stagnira ili pak unazađuje gospodarski razvoj.. Amerikanci vrlo dobro znaju kako Ukrajina nikada neće moći postati članicom NATO pakta jer to Rusija nikada ne bi dopustila iz geopolitičkih razloga. Ali Amerikancima to niti nije nužno. Njih će itekako zadovoljiti polagano “krvarenje” Rusije, njeno gospodarsko iscrpljivanje i njena zaokupljenost svojim velikim susjedom, pri čemu će polugama svoje gpleme političke i financijske moći pokušati izolirati Rusiju od najvećeg dijela relevantnih međunarodnih čimbenika. Permanentnom eskalacijom ukrajinske krize SAD je konačno definirao svoga glavnog strateškog neprijatelja i u buduće će poduzimati sve korake da u tom novom Hladnom ratu ponovno pobijedi i zadrži svoj primat globalnog igrača broj jedan. Ali ovoga puta je pitanje hoće li sve teći tako glatko jer će se ponešto ipak morati pitati i samu Rusiju ali i Kinu.

 

ZoranMeter/dnevno.hr/kamenjar.com

facebook komentari