Pratite nas

Sukobi u Gazi – ogledalo antisemitizma europske ljevice

Objavljeno

na

Kada je početkom lipnja papa Franjo upriličio zajedničku molitvu sa predsjednikom Shimonom Peresom i Mahmoudom Abbasom, samo je suosjećajnoj sentimentalnosti afektiranog humaniteta to moglo izgledati kao značajan, premda samo simboličan, korak ka postizanju kakvog-takvog mira u Izraelu. Dapače, bio je to prije signal da su stvari izmakle kontroli i da je sada sve samo u Božjim rukama. I doista, nije prošlo dugo a u Izraelu su sukobi između izraelskih snaga i Hamasa ponovno eskalirali intenzitetom kakav nije viđen još od studenoga 2012. godine, s tim što je ovaj put teško nazrijeti kako će i kada sukob deeskalirati.

VATICAN ISRAEL PALESTINIANS DIPLOMACYKratko podsjećanje na okolnosti koje su dovele do zadnjih sukoba može dati tek slabi obris sve kompleksnosti trenutačne situacije, ali može koristiti kako bi se bar malo relativizirale jednostranosti i navijačke strasti, koje su primjetne ponajviše u zapadnom javnom mnijenju a uveliko su kreirane selektivnim izvještavanjem medija. Prije svega, treba reći da je postalo pravilo da vijesti o sukobima u Izraelu dopru do zapadnih medija tek kada izraelske snage poduzmu opsežnije akcije protiv terorističkih napada koji dolaze sa teritorija pod kontrolom Hamasa, a koji su u Izraelu svakodnevica. To treba imati na umu, budući da je ovakvim medijskim izvještavanjem kreirana slika da je Izrael glavni inicijator nasilja i da se radi o problematičnoj državi koja sprovodi teror nad svojim građanima druge nacionalnosti. No, o medijima i odnosu zapadne javnosti prema sukobima u Izraelu više nešto kasnije.

Zadnji sukobi su eskalirali kada su u Hebronu, gradu na Zapadnoj obali, oteta a potom i ubijena tri židovska studenta, nakon čega su izraelski ekstremisti u Jeruzalemu na brutalan način ubili jednog Palestinca, što je dovelo do velikih prosvjeda Palestinaca u Izraelu. Sve ovo se dešava u situaciji kada već duže vrijeme traju intenzivni raketni napadi iz Pojasa Gaze na Izrael, za koje izraelske vlasti optužuju Hamas, pošto dolaze sa teritorija pod njegovom kontrolom. Hamas je zadnjih godinu i pol dana, tj. od kada nije bilo velike akcije izraelske vojske prema njima, iskoristio za naoružavanje i planiranje opsežnijih napada na Izrael, čemu su uveliko doprinijeli i sukobi u regionu, prije svega rat u Siriji. Potom su izraelske snage otkrile “teroristički tunel” koji je iz Gaze vodio ka teritoriju Izraela i uništile ga. Hamas je odbio optužbe da su oni izgradili tunel, što je malo vjerojatno, s obzirom da nije prvi put da Hamas gradi tunele ka izraelskom teritoriju s namjerom otmice izraelskih vojnika i civila. Nakon otkrića ovog tunela kreću intenzivni raketni napadi Hamasa na teritorij Izraela, na što izraelske snage uzvraćaju napadima na pozicije Hamasa u Gazi, što uzrokuje i brojne civilne žrtve.

Međutim, treba ipak reći da Hamas, premda ideološki sasvim sigurno, kao palestinsko krilo islamističke organizacije Muslimansko bratstvo, stoji na poziciji egzistencijalnog sukoba s Izraelom i njegova uništenja, nije potpuno zatvoren ni za političko rješenje sukoba. Tome u prilog govori i sporazum koji su postigli s Abbasom, predsjednikom palestinske samouprave, i njegovim Al Fatahom oko formiranja vlade nacionalnog jedinstva, koji je potpisan krajem svibnja, s ciljem organiziranja novih izbora. (Palestinci nisu imali izbore od 2008. godine, tako da u ovm trenutku nijedna strana nema pouzdan politički i demokratski legitimitet.) To je još jedan bitan element za razumijevanje eskalacije sukoba. Naime, koaliranjem sa kooperativnim Abbasom i njegovim Fatahom, lideri Hamasa su narušili svoj politički kredibilitet kod svojih radikalnih pristalica, pa je Hamas trenutačno politički veoma slab. Stoga Hamas, kako bi se obranio od optužbi da je sklon političkom rješavanju sukoba s Izraelom i kako ne bi izgubio politički autoritet i monopol nad teritoijem Gaze koju kontrolira, pribjegava nasilju i terorističkim napadima. Otuda je jasno da je eskalacija sukoba, uz velike civilne žrtve na strani Palestinaca, za Hamas prilika da povratiti svoj narušeni politički autoritet. Hamas jednostavno ne može izbjeći onoj logici kojom je i zadobio svoj utjecaj i političku moć – logici terora i eskalacije sukoba.

Mahmud-Abas-presidente-palestinoS druge strane, Abbas u ovoj situaciji može jedino igrati na kartu internacionalizacije i traženja diplomatskog posredništva kako bi se zaustavilo nasilje. Tu je, međutim, situacija vrlo nepovoljna po njega. Naime, u diplomatskim akcijama oko sukoba u Izraelu su uvijek glavnu ulogu igrali Egipat, s jedne strane, i SAD s druge. Obamina administracija i državni sekretar Kerry, međutim, nisu pokazali baš naročitu diplomatsku inicijativu glede Izraela, s kojim su uspjeli čak i pogoršati odnose. SAD pod Obamom su u, u stvari, u velikoj diplomatskoj defanzivi, zbog niza katastrofalnih vanjskopolitičkih poteza, od fijaska s tzv. Arapskim proljećem, do Iraka i trenutačnog sukoba s Rusijom, u kome pokušava sačuvati svoj utjecaj na partnere u EU, prije svega na Njemačku, koja sve više pokazuje sklonost ka samostalnoj vanjskopolitičkoj poziciji. Stoga je inicijativu preuzeo Egipat. Egipatske vlasti, pak, iako još uvijek najpozvanije za ulogu diplomatskog posrednika između Izraela i Hamasa, u biti zaziru od Hamasa, ali i Hamas od njih. To se može vidjeti i na primjeru egipatskog prijedloga primirja, a koje je Izrael prihvatio, dok vojno krilo Hamasa prihvaćanje tog prijedloga naziva “izdajom” i nastavlja s terorističkim napadima po izraelskim civilnim ciljevima. Također je zanimljivo primjetiti da je Hamasovo uvjetovanje prihvaćanja primija bilo i ukidanje blokade na granici između Egipta i Pojasa Gaze, na što Egipat svakako gleda sa zazorom, jer su militanti iz Hamasa nešto što oni ne žele vidjeti na svom teritoriju, budući da je u Egiptu na vlasti vlada generala al-Sisija, koja je svrgnula Morsijevu vladu, koju je vodilo Muslimansko bratstvo. Isticanje ovakvog zahtjeva od strane Hamasa treba gledati u tom svjetlu, točnije, kao stavljanje uvjeta za koji unaprijed znaju da je neprihvatljiv i Izraelu i Egiptu.

Jasno je da je u ovom sukobu Hamas pokazao prije svega svoju političku nezrelost i nemogućnost za bilo kakvu emancipaciju od svoje totalitarne prirode i terorističkog metoda djelovanja. Točnije, svaki pokušaj da se emancipira od te svoje biti još žešće ga vraća nazad na poziciju egzistencijalnog sukoba s Izraelom. Zid do kojeg je dovedena situacija u Izraelu, zid je samog Hamasa. U toj situaciji Izrael ima dvije mogućnosti. Jedna je da nastavi sa stvojom strategijom uzvraćanja na napade Hamasa, što očito ne daje rezultate, jer to znači podvrgnuti se logici i političkoj dinamici koja determinira sam Hamas, i – druga mogućnost – da krene u opsežnu akciju slamanja vojne moći Hamasa, čime bi se ovoj terorističkoj organizaciji izbio iz ruku njen najjači adut, nakon čega bi se, moguće, vratili ideji koalicije sa Fatahom i pripremanju izbora. No, u toj situaciji bi, bar na kratki rok, mogao gubiti i kooperativni Abbas, prije svega zbog narečene disfunkcionalnosti međunarodnog diplomatskog posredništva.

Kako god, ova eskalacija sukoba je pokušaj Hamasa da za sebe izbori što bolju poziciju prije izbora i što više marginalizira Fatah, s namjerom da sebi osigura izbornu pobjedu. To sve, naravno, pod pretpostavkom da su Hamasu izbori uopće cilj, što je dosta optimistična pretpostavka. Uglavnom, kada Hamas procjeni da su dovoljno politički ojačali, doći će i primirje s Izraelom. Samo je pitanje da li će misliti da su toliko ojačali da izbori uopće nisu ni potrebni ili će ipak izaći na izbore. Sukobi u Izraelu kojima sada svjedočimo su, dakle, samo Hamasov stil predizborne kampanje, samo drugim, militarističkim sredstvima. Žalosno je da ovako nestabilna i nepredvidljiva organizacija trenutno drži ključeve rata i mira na Bliskom istoku i da ima toliku političku težinu.

_76343086_cf6754cb-27c3-4024-8863-48d7d2ae5137Dodatni faktor, koji doprinosti favorizaciji Hamasove politike i eskalaciji sukoba, jest odnos zapadnih medija prema tom sukobu. Ta medijska slika je toliko selektivna, izvrnuta i do neprepoznavanja izmijenjena da je teško povjerovati da se radi tek o neznanju ili lošoj informiranosti. Mediji čine sve ono što upravo odgovara Hamasu – ignoriraju politički kontekst sukoba, odnosno, Hamasovu borbu za vlast i utjecaj među samim Palestincima, a u prvi plan isturaju civilne žrtve na palestinskoj strani. Time se stvara slika da je Izrael agresor, a Hamas predstavlja kao pravednog borca za prava ugroženog palestinskog naroda. Inzistiranjem na ovom viktimološkom pristupu i apeliranjem na emocije i suosjećajnost sa civilnim žrtvama se, u biti, blokira racionalni pristup čitavoj stvari. Takvi emotivistički apeli su samo ideološka propaganda u svrhu podržavanja Hamasove agende. Rješenje konflikta je političko, a u ovom konfliktu je jedino Hamas taj kome političko rješenje ne odgovara.

Moglo bi se opširno pisati o ovoj pritajenoj ljubavi i suučesništvu zapadnih ljevičarskih medija i terorističkih organizacija poput Hamasa. Ono na što bih pak želio skrenuti pažnju jest eskalacija antisemitskih strasti u zapadnoj javnosti, koja je postala jako upadljiva tijekom ovih zadnjih mjesec dana otkad je situacija u Izraelu ponovo eskalirala. Ako pogledamo društvene mreže i medije uopće, naići ćemo na pravu poplavu ovih antisemitskih strasti, koje idu od ideje bojkota izraelskih proizvoda, odbijanja europskih klubova da igraju utakmice u Izraelu, pa čak do otvorenog odobravanja Hitlerove politike istrebljenja židovskog naroda, svoje napore udružili ljudi naizgled različitih ideoloških profila – od muslimanskih vjernika, preko notornih antisemita, do mrzitelja kapitalizma, ali i intelektualno nesuvislih libertarijanaca – da bi se sve to na kraju slilo u staru ljevičarsku antisemitsku propagandnu agendu pod krinkom navodne borbe za ljudska prava ugroženih Palestinaca koje terorizira izraelska država. Kao što znamo, antisemitizam je na Zapadu, nakon Holokausta, proskribiran, ali je našao svoj ispusni ventil u ljevičarskoj ideološkoj matrici. Naime, ljevičarska ideologija je još uvijek politički korektan način za izražavanje antisemitskih strasti. To može biti čudno samo nekome tko izolirano promatra stvari i vezuje antisemitizam samo za kratki period nacističke vladavine. Antisemitizam na Zapadu, međutim, nije nikakva kratkotrajna afera koju možemo usko vezati za nacizam i genocid nad Židovima na europskom tlu, već jedna od konstanti koja definira političko razmišljanje na Zapadu. Antisemitske strasti su na Zapadu i danas žive i zdrave upravo zahvaljujući preživljavanju, čak dominaciji, ljevičarske ideološke paradigme.

U jednom ranijem tekstu sam pokušao pokazati da je antisemitizam usko vezan uz mitološki strah od trgovine, te da je trgovac ili kapitalistički poduzetnik arhetipski reprezent nekoga tko svojim poduzetništvom narušava sklad primitivne zajednice i na sebi ima obilježje nečeg prljavog i stranog – oni su bili označeni kao “stranci” (ksenos). U antičkom svijetu su trgovačke nacije, poput Feničana i Kartaginjana, bile proskribirane kao izvor svakakvih užasa i prijetnji za unutarnju harmoniju zajednice. Slično tome su Mlečani nosili ovu stigmu “prljavštine”, niskih strasti i zločina u vrijeme njihove ekspanzije koja se bazirala na trgovini (sjetimo se samo Shakespeareovog “Mlatačkog trgovca”). Međutim, Židovi su, nakon uništenja Hrama u Jeruzalemu i njihova progona, postali narod u odnosu na koji su ove antitrgovačke i antikapitalističke strasti našle svoj najpouzdaniji izraz. Antisemitske strasti su bile izraz antikapitalističkog duha zapadnih društava. Poznato je da je ovaj duh našao izraza i u kršćanstvu, točnije, u nauku o Židovima kao narodu “bogoubojica”.

hamas palestina izraelMeđutim, tek sa usponom kapitlizma, a odmah potom i socijalističkog pokreta u 19. stoljeću, ove strasti ulaze na političku scenu. Poznato je, naime, da je politički antisemitizam prvobitno bio artikuliran od strane socijalističkih teoretičara, čime on dobiva i svoju “znanstvenu” potvrdu (čemu se pridružuje i, upravo u to vrijeme od strane prosvjetitelja formulirana, antikršćanski inspirirana teorija rasa). Židov postaje oličenje Kapitalista, a cjelokupni arsenal antisemistskih strasti sada ulazi u korpus antikapitalističkih teorija o zavjeri zlih bankara i kapitalista. Nije čudno da je jakobinska Francuska prva prihvatila ovaj politički antisemitizam, kao već osvjedočeno glavno sjedište antisemitizma u Europi, a za njom i njihovi jakobinski sljedbenici diljem Europe. Ovaj socijalistički galimatijas ideja – antikapitalistički duh, politički antisemitizam i rasijalizam – svoje ideološko obličje dobiva i u nacističkom pokretu, a praktičnu realizaciju u “konačnom rješenju”.

Netko bi mogao pitati – a kakve to veze ima s Hamasom? Na koji način treba očitati pritajeno savezništvo arapskog antijudaizma, europskoga antisemitizma i antiizraelske propagande zapadnih ljevičarskih medija? Zar arapski antijudaizam nije samo reakcija na brutalan teror izraelske države prema tamošnjim arapima, tj. Palestincima? Pa, i ne baš. Ako bismo tražili korijene arapskog antisemitizma danas, ne trebamo ih tražiti ni u realnosti, niti pak u muslimanskoj religiji – što su standardni popularni interpretativni prstupi – već u islamističkoj ideologiji. Politički islam ili islamizam ne treba miješati sa islamom kao religijom. Uostalom, nigdje u Kuranu, kao ni u arapskom svijetu do kraja 19. stoljeća ne možemo naići na antisemitizam, tj. antijudaizam, analogan onome u kršćanskome svijetu.

Suvremeni islamistički pokret je izrazito moderan politički fenomen, koji svoje uzore ima u modernim francuskom prosvjetiteljstvu i političkom jakobinizmu i njihovim totalitarnim ideološkim nasljednicima, komunizmu i nacizmu, a ne u učenju islama, kao što su to pokazali Ian Buruma i Avishai Margalit u svojoj studiji Occidentalism: The West in the Eyes of Its Enemies. Nije slučajno da se upravo u Egiptu, koji je bio pod jakim utjecajem Francuske revolucije i jakobinaca, pojavio prvi moderni radikalni islamski pokreti. Tako je osnivač Muslimanske braće, Hassan al-Banna, bio pod jakim utjecajem prosvjetiteljstva, jakobinskih ideja i totalitarnih pokreta u Europi, od kojih se najviše divio Hitleru i Musoliniju, pa je, zadojen tim idejama krenuo reformirati islam “u duhu vremena”, pripisujući ideje jednakosti, slobode i bratstva Muhammedovom učenju. Al-Banna nije bio nikakav pristalica islamskog konzervativizma i tradicionalnog nauka Kurana, niti je islamizam nekakvo učenje koje zagovara tradicionalne vrijednosti, kao što bi to mogao misliti neki prosvijećeni zapadni promatrač, već tipični prosvjetiteljski intelektualac, koji je u najvećoj mjeri zazirao o konzervativnih religijskih krugova i njihovog elitizma. Njegov učenik i drugi najvažniji ideolog Muslimanske braće, Sayyd Qutb, bio je skloniji Lenjinu i Marxu, tvrdeći da je socijalizam daleko superiorniji sustav od komunizma.

Svakako da iz tog intelektualnog ozračja i ideološkog bratstva treba razumjeti i današnji arapski antisemitizam, pa i popularnost koju to učenje ima kod pristalica Hamasa u Izraelu. Također, tu dolazimo i do tajnovitog ideološkog bratstva između islamista u Izraelu i njihove popularnosti među zapadnom intelektualnom publikom, a osobito u ljevičarskim medijima. Sve je tu: narod koji strada pod brutalnom državnom represijom, mržnja prema ideji nacionalne države, oličenoj u narodu koji se odrekao svoje internacionalističke i dijasporične sudbine, te borba protiv kapitalizma, čije vrhunaravno oličenje predstavlja židovski Satana – i stari antisemitski pir može svojim strastima dati konačno oduška, bez da bude proskribirano kao politički nekorektno i kompromitirano naklonošću prema totalitarnim pokretima i ideologijama. Progresivna europska publika, kroz podršku Hamasu u Izraelu, konačno može dati oduška svojoj ljubavi prema vlastitom ideološkom naslijeđu, koje je na samom europskom tlu bilo duboko kompromitirano.

Naša podrška Hamasu je slika u ogledalu naše nepreboljene ljubavi prema našoj rđavoj prošlosti. Na žalost, upravo ta podrška zapadne publike totalitarnim pokretima, a sve pod krinkom borbe za ljudska prava potlačenih, danas u najvećoj mjeri – više i od samog Hamasa – zasjenjuje i blokira svaku nadu da će narod u Izraelu uspjeti prevazići naslijeđe sukoba i okrenuti se miru i budućnosti. Jer, tu više ne odlučuju usrdne molitve za mir i bogougodno suosjećanje sa žrtvama, već Hamasova politika sukoba, terorizam i eliminacionistički antisemitizam. Pri tome se i progresivna i mnogohvaljena europska ljevica vraća svojim mračnim totalitarnim korijenima i svom endemskom antisemitizmu.

Borislav Ristić/BlogVecernjiList

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Bakir Izetbegović: Moj otac Alija je pred smrt ostavio BiH Erdoganu u amanet, da skrbi o njoj

Objavljeno

na

Objavio

Bošnjački član Predsjedništva Bosne i Hercegovine Bakir Izetbegović ponovo je u četvrtak eksploatirao problematičnu tezu po kojoj je njegov pokojni otac Alija prije smrti sadašnjem predsjedniku Turske Recepy Tayyipu Erdoganu povjerio ulogu svojevrsnog skrbnika nad BiH.

Sudjelujući u obilježavanju četrnaeste obljetnice smrti Alije Izetbegovića koji je bio prvim predsjednikom Predsjedništva BiH kao samostalne države, njegov sin je novinarima u Sarajevu kazao kako je veza između njegova oca i sadašnjeg turskog predsjednika bila veoma važna, a o tome svjedoči kako je Erdogan bio jedna od posljednjih osoba s kojom je razgovarao prije smrti.

“On (Alija) je u njemu je prepoznao budućeg jakog lidera i ostavio mu u amanet brigu za BiH. Ja mislim da Erdogan itekako dobro nosi taj amanet”, kazao je Bakir Izetbegović.

Na reakcije u povodu konstatacije o Erdoganu kao osobi kojoj je BiH ostavljena na skrb nije trebao dugo čekati a prvi je to učinio Izetbegovićev ogorčeni politički protivnik Milorad Dodik.

Kazao je kako je ta izjava “skandalozna i opasna” poručivši kako Bakir Izetbegović Erdoganu može dati na čuvanje samo ono što je katastarsko vlasništvo njegove obitelji.

“U BiH žive dva kršćanska naroda u čije ime Alija nikada nije govorio niti je imao mandat govoriti”, kazao je Dodik.

Sam Bakir Izetbegović u stalnim je kontaktima s Erdoganom, a jedan drugoga redovito oslovljavaju s “brate”. Zbog tako bliske suradnje Izetbegović je često izložen kritikama i optužbama da BiH dovodi u poziciju turskog vazala na Balkanu.

Turska se posredstvom svog veleposlanstva u Sarajevu izravno uključila u obilježavanje ovogodišnje obljetnice smrti Alije Izetbegovića i to ponudivši u četvrtak sarajevskoj publici premijeru turskog televizijskog dokumentarca pod naslovom “Alija, posljednji bedem islama”.

U filmu se veliča lik i djelo pokojnog bošnjačkog lidera, no čak je i njegovu sinu koji je nazočio projekciji zasmetao naslov koji je ocijenio “malo pretencioznim i jednodimenzionalnim”.

“Alija je naravno čovjek koji je borac za obranu islama na ovim prostorima, ali je bio i borac za demokraciju, slobodu, uvođenje višestranačkog sustava te obranu multietične supstance u BiH”, kazao je Bakir Izetbegović komentirajući film.

Začudio se ipak što se nitko u BiH nije sjetio snimiti film o njegovu ocu pa su to morali učiniti Turci koji su otišli i korak dalje jer njihova državna televizija TRT producira igrani serijal o Aliji Izetbegloviću koji se još snima.

Višnja Starešina: Pomozimo Bakiru vidjeti mudžahedine

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati