Pratite nas

Kolumne

Sumrak bogova na hrvatskoj političkoj sceni

Objavljeno

na

Dok sam sinoć nakon objave izbornih rezultata gledao u Novinarskom domu blijedog i preneraženog predsjednika Josipovića s crvenom kravatom, sjetio sam se Nietzscheove genijalne dijagnoze o sumraku bogova koji je očito neočekivano zahvatio i hrvatsku političku scenu. U popularnom spisu «Sumrak bogova» (1889.) Nietzsche se obrušio na dekadentnu vladavinu lažnoga morala i praksu njegovih zagovornika. Moral socijalističkoga stada okarakteriziran je kao “volja za negacijom života”, odnosno kao “diktatura priprostih, glupih, površnih i zavidnih”. Socijalizam, smatra Nietzsche, zagovara i promiče životnu formu “morala stada” u kojoj pojedinac traži svoju lažnu sigurnost, prividni oslonac i moć, umjesto da se fokusira na individualnu kreativnost, moć genija i princip odgovornosti za životom. Razumljivo je da socijalističko stado treba svoje pastire i čuvare koji će ga držati na okupu, jedinstvenog i nepokolebljivog u promicanju ideje socijalizma.

Hrvatski bogovi i politički kumiri koji su u proteklih petnaestak godina izišli iz laboratorija Jože Manolića, a uzgajani pod patronatom medijskog mogula Ninoslava Pavića, nakon objave izbornih rezultata postali su obični smrtnici. Nedodirljivi “Rejting efendija”, koji se poput pauna cijelu godinu šepurio na političkoj sceni zahvaljujući prije svega naručenim, skupo plaćenim, predizbornim anketama, sinoć je postao obični smrtnik, prestrašen za vlastitu političku sudbinu. Istodobno je njegovo obezglavljeno partijsko stado vapilo za mesijom koji će muk šoka i beznađa pretvoriti u soteriološki trijumf pobjede. Tiha i vješto vođena, cijelogodišnja predizborna kampanja predsjednika Josipovića, koja je kulminirala u nezapamćenoj popularnosti od 80-ak posto, sinoć se urušila kao kula od karata. Predsjednik je, na opće zaprepaštenje njegovih pristaša, odjednom postao jednak svojoj protukandidatkinji. Ako je vjerovati Hegelu, da, naime, u sumrak počinje također i let Minervine sove, onda će Predsjednikovi analitičari u idućih desetak dana imati pune ruke posla kako bi razotkrili glavne razloge neuspjeha u prvom krugu izbornoga pakla.

Očito je posve zakazala Predsjednikova priča o pravednosti koju je prije pet godina slavodobitno obećao vratiti obespravljenim građanima. Iako je u izbornoj noći “PravDa” doživjela svoj totalni fijasko, Predsjednik je opet potegao ovu klasičnu vrlinu kao čarobnu formulu rekavši već dan nakon izbora u najčitanijim dnevnim novinama da na primjeru rezultata I. V. Sinčića možemo vidjeti kako građani žele više pravednosti nego što je trenutačno posjeduju. Ako se negdje može govoriti o manipulaciji pravednošću u maniri Kafkinih grotesknih slika, onda Josipovićeva priča o ovoj klasičnoj vrlini zavrjeđuje posebnu analitičku pozornost. Kao u Kafkinom “Procesu” Josipovićeva “PravDa” je po potrebi bila božica lova koja je odrađivala svoju ulogu u suptilnom obračunu s neistomišljenicima. “PravDa” je u Josipovićevim rukama najčešće bila božica trijumfa nad poraženima, koje je u pravilu čekala sudbina iz latinske poslovice “Vae victis”. A to bi u prijevodu značilo: nema vas idućih pet godina. Predsjednik je u proteklih pet godina o sebi stvorio idiličnu sliku biblijskog dobrog pastira koji vodi brigu o svome stadu u duhu socijalne pravde i društvene odgovornosti. U nove je pobjede Predsjednik krenuo novim obećanjem da će, naime, jedino promjena Ustava omogućiti izlazak iz gospodarske krize. Došao je konačno i taj trenutak kada preko 60 posto građana nije više vjerovalo u Predsjednikova Potemkinova sela. Odlaskom Josipovića nestat će s političke scene moćni bogovi poput Budimira Lončara koji je kreirao hrvatsku vanjsku politiku, Saše Perkovića koji vedri i oblači unutarnjom politkom. Otići će i Vito Turšić, alfa i omega u donošenju ključnih odluka u znanstvenoj politici u vrijeme HDZ-ove vladavine, danas je Predstojnik Ureda Predsjednika Republike Hrvatske.

Ostaje otvoreno pitanje je li glavni Kum svih akcija, u kojima je raskrinkana hrvatska politička mitologija, popularni Milijan Brkić, zvani Vaso, kao što se nagađa u medijima bankrotiranoga mogula Ninoslava Pavića. Organiziranjem donatorskih večera za kampanju Kolinde Grabar-Kitarović Vaso je, naime, u veoma kratkom vremenu uvjerio javnosti da je njegova stranka ipak nešto više od zločinačke organizacije te da je broj poslovnih moćnika koji ne žele gledati Jospovića na televizijskim ekranima još pet godina ipak veći nego što pokazuju ankete popularnosti. Po uzoru na američke kampanje, Vaso je unajmio autobus s popratnom koreografijom obišavši s Kolindom gotovo svaku hrvatsku selendru. Pojava Vase s Kolindom na predizbornim skupovima bila je potvrda da HDZ ipak ozbiljno stoji iza predsjedničke kampanje svoje kandidatkinje. Prema mišljenju uglednih pera iz propalog Pavićeva medijskog imperija Vasi se također pripisuje zasluga da je smislio famozni “projekt Sinčić” kako bi detronizirao nedodirljivo božanstvo s Pantovčaka oduzevši mu preko 16 posto glasova.

Kada gospoda s Pantovčaka i Trga svetoga Marka već tako rado pričaju o socijalnoj pravdi i državi sa socijalnom odgovornošću, dobro je čuti što o svemu u ovo božićno vrijeme misle ljudi koji su ostali bez posla i dostojanstva, bez kruha i ruha. Partija koja se u teoriji poziva na socijaldemokratska načela, a u praksi se pokorava diktaturi tržišnoga kapitala, treba očekivati da će se negdje pojaviti bunt nezadovoljnika koji su, umjesto marša ulicama i ispraznih prijetnji sindikalaca, izabrali revoluciju Facebooka kako bi stvari u državi nazvali pravim imenom. Neosporna je činjenica da se građani koji su ostali bez posla suočavaju s fenomenom nepravednih ovrha i nemilosrdnih deložacija. Koliko je u cijelu tu priču s “izumom Sinčića” involviran simpatični Milijan Brkić Vaso, vidjet ćemo nakon drugoga kruga predsjedničkih izbora.

Svi oni koji su bili nazočni pri proslavi Kolindinog rezultata u prvom krugu, mogli su se uvjeriti da je riječ o dobro pripremljenoj i vješto vođenoj kampanji. Kolinda je održala blistav govor na temelju kojega joj analitičari daju veće izglede nego prestrašenom prodavaču magle s Pantovčaka. Karamarko je govorio kratko, u stilu J. F. Kennedyja. Utakmica još nije dobivena, igraju se produžetci, a motiva i entuzijazma kod njegovih članova očito ne manjka. Solidan Kolindin rezultat bio bi nedvojbeno još uvjerljiviji, da nije izostala podrška birača iz BiH. Karamarko jamačno ima puno razloga za ljutnju zbog ponašanja Dragana Čovića, šefa HDZ-a iz Mostara. Mjesec dana uoči izbora Čović je pokazao ravnodušnost u pogledu izbora budućega Predsjednika RH. Valjda je očekivao da će Josipović glatko dobiti izbore već u prvom krugu? U tom smislu Čović se potrudio da u Mostaru dočeka Josipovića kao državnika, a ne kao kandidata u predizbornoj kampanji. Organizirao je Josipovićevu predavanje u sveučilišnom amfiteatru na kojem su po naredbi rektorice Ljerke Ostojić morali prisustvovati profesori i studenti Sveučilišta u Mostaru. Predsjednik Josipović je po običaju držao govor o hrvatskoj vanjskoj politici te o odnosima u regiji rekavši, između ostaloga, kako je za njega “neprihvatljiv šengenski zid između RH i BiH.” Stječe se dojam kao da Predsjednik žali što je Hrvatska postala članica Europske unije, odnosno što postaje dio Šengenskog prostora. Za razliku od Josipovića koji je primljen s najvišim državničkim počastima, čelništvo bosansko-hercegovačkog HDZ-a dočekalo je gospođu Kolindu Grabar-Kitarović u Mostaru na predizbornom skupu u Hrvatskome domu hercega Stjepana Kosače gotovo nezainteresirano. Znakovito je da su hercegovački intelektualci unijeli dodatnu pomutnju među birače tvrdnjom da je Ivo Josipović jedini koji indirektno podržava stvaranje trećeg entiteta u BiH. A poruka gospođe Grabar-Kitarović bila je glede zalaganja za Hrvate u BiH više nego jasna: “Podržat ću hrvatske stranke koje traže federalizaciju BiH”.

Dok se slavljenička atmosfera u Hypo centru odvijala u okvirima političke pristojnosti, gledao sam istodobno na HRT-u kako u Novinarskom domu Josipovićeve pristaše, unatoč rezultatima ispod očekivanja, gromoglasno skandiraju “Ivo, Ivo”. Slika me podsjeća na neka “demokratska” vremena prije nego je Ivo završio u Remetincu.

Jure Zovko/Direktno.hr

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Maras se ponaša kao da nije imao veze s Agrokorom! On bi trebao biti objektivan u Povjerenstvu?

Objavljeno

na

Objavio

(“Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada”. Silvana Oruč Ivoš)

Iz sigurnosti nekakve rezidencije negdje u Londonu,  nakon što je godinama upropaštavao hrvatsko gospodarstvo, a zbog čega je započela istraga zbog sumnje u ozbiljno kazneno djelo, Todorić nastavlja s pisanjem blogova.

Tako konačni početak otapanja vrha sante leda (kad je u pitanju neviđeni gospodarski kriminal) nekadašnji Gazda, a danas bloger, bezbrižno naziva ‘političkom predstavom za javnost u režiji najviših državnih dužnosnika’.

Istodobno moralizira kako ljudi koji su zadržani na ispitivanju u istražnom postupku nisu ništa krivi, jer je riječ o vrhunskim gospodarstvenicima, a ako postoji i najmanja odgovornost, a on je siguran da je nema, onda je ona isključivo njegova.

No, naravno, unatoč tom uvjerenju, Todoriću ne pada na pamet pojaviti se u Hrvatskoj, na čijoj je grbači posljednjih dvadeset godina lijepo živio, da odgovori na ono što zanima Državno odvjetništvo, vjerovnike koje je pljačkao, ali i ukupnu javnost. I nemojmo se zavaravati, ako ne bude prisiljen, ni Todorić niti njegovi sinovi, koji se također terete u procesu, neće to učiniti. Jer što će reći suočeni s dokazima? Kako će opravdati golemo bogatstvo kojim su raspolagali, od otoka Smokvice do Kulmerovih dvora, a čime su se, već je dokazano, koristili nezakonito.

Todoriću je, stoga, preostalo jedino izigravati žrtvu političkog progona, optuživati državu i Vladu kako su mu oteli obiteljsku tvrtku, iako je istina da je tvrtka u vlasništvu vjerovnika… Brojnih malih i srednjih poduzeća koje je Gazda godinama beskrupulozno vukao u propast. Todorić se iz svoje londonske rezidencije, a teško da je tamo otišao siromašan kao crkveni miš, sada drsko pravi kako ne postoje pronevjere u financijskom poslovanju, da nisu otkrivene milijunske „grješke“ u vođenju trgovačkih poslovnih knjiga, da nije otkriveno krivotvorenje isprava… Šteta je tolika da ni ukupna vrijednost tog Todorićeva koncerna nije dovoljna da se vrate svi Gazdini dugovi.

Da je Todorić godinama iz sjene upravljao Hrvatskom, svima je jasno. Postavljao je svoje ljude u ministarstva i vlade, u novčarske institucije, uprave raznih fondova, držao je u šaci medijske vlasnike. I upravo stoga sada cijelu priču želi prebaciti na politički teren, nadajući se da će se nekim vremenskim odmakom po modelu ‘svi su znali – svi su krivi’ na njega zaboraviti te da će se javnost zabavljati brčkajući se u muljavim lokvicama domaćeg političkog jada. Dakako da moraju odgovarati svi koji su mu na bilo koji način pogodovali, a mnogi jesu, bez obzira na političku boju. Ali Gazda je prvi na toj podugoj listi.

S druge strane, ima i jakih igrača kojima ne paše Todorićev pad. Jer je jasno da bi taj za sobom mogao povući mnoge. U tom kontekstu zanimljivo je gledati kako i Todorić i glavna oporbena stranka žele isto. Žele saborsko istražno povjerenstvo, iako znaju da za njega nema zakonskog utemeljenja nakon što je krenula kaznena istraga. Uostalom, znaju i jedni i drugi da ni jedno istražno povjerenstvo nikad ništa nije riješilo pa zašto bi ovoga puta bilo drugačije. Najbolje je cijeli slučaj pretvoriti u sapunicu, a onda jednostavno jednog dana oprati ruke i krenuti ispočetka.
Možda se tome nada i Gordan Maras koji je prije četiri-pet godina kao ministar i član Nadzornog odbora HBOR-a šakom i kapom dijelio kredite, iako se već i tada znalo da puno toga s Agrokorovim poslovanjem nije u redu, a što je ovih dana neovisna revizija i potvrdila. Danas se, pak, Maras ponaša kao da su Agrokorovi problemi počeli tijekom posljednje godine dana, a ne puno, puno prije. I kao da on s tim nema nikakve veze!? Možda Maras hoće da javnost zaboravi kako je za vrijeme svog ministrovanja žestoko gurao i radio političke pritiske – o čemu su svojedobno svjedočili pojedini članovi skupštine HGK – da tadašnji potpredsjednik Agrokora Damir Kuštrak postane predsjednik Hrvatske gospodarske komore. I sad je taj Maras član saborskog istražnog povjerenstva u slučaju Agrokor, a mi bismo trebali vjerovati u to da će s takvim repovima iza sebe Maras biti objektivan?! I pošten?!
Naprotiv, svima je jasno da je Maras u tom tijelu veliki uteg SDP-u pa u tom kontekstu i ne čudi Bernardićevo forsiranje priče o navodnoj nagodbi s Todorićem. Kad se sve zbroji i oduzme, nagodbu u tom smislu mogli su imati samo oni koji su s Todorićem tikve sadili. A tu SDP nije imun. Upravo suprotno.

Silvana Oruč Ivoš/Hrvatsko Slovo

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Josip Jović: Novinarske trice i kučine

Objavljeno

na

Objavio

Poznato je kako tiskani mediji u nas i u svijetu proživljavaju svojevrsnu krizu koja se ponajviše ogleda u padu naklada.

Glavni je tome razlog pojava inernetskog novinstva, ali, barem kad je riječ o domaćoj medijskoj sceni, nije samo to u pitanju.

Dnevni, središnji, tzv. ozbiljni politički listovi trivijalizacijom tema i događaja kao da oponašaju baš te portale te time sebi oduzimaju specifični prostor djelovanja.

Evo jedne male antologije urnebesnih naslova: Milijan Brkić napušta politiku zbog Ane Rucner, Ella Dvornik ima novu frizuru, Renata u Splićaninu našla sve što joj treba, gola žena čisti stanove muškaraca, Ava Karabatić se seksala u zatvoru, Nives Celzijus objavila razgolićenu fotografiju, preseksi Milica zapalila Split, Pažanin vikao na Špičeka i otrkio gdje će provesti vikend, Ivana Plehinger otkrila zašto nema migrenu, Melania Trump očajna i nesretna, Suzana Mančić mami seksipilom i u šezdesetoj, Borna Rajić umišlja da je plemkinja, Soraja pokazala previše, Ž. je očajna jer ju je muž prevario s prijateljicom, Severina zapjevala s novim svekrom koji zna svirati harmoniku, a s Igorom šalje poljupce iz Venecije, Ecija Ojdanić nikad bolje nije izgledala, Jelena Rozga istakla prebujni dekolte, a fanovi oduševljeni njezinim šeširom, Danijela Martinović drastično promijenila izgled, Neven Ciganović se podvrgao estetskoj kirurgiji, Monika tulumari dok joj se muž priprema za novi brak,Aca L. brutalno pretukao bivšu ženu, Madonina kći obrijala dlake pod pazuhom, Lana Jurčević u donjem rublju raspametila obožavatelje…

Ovakva trivijalizacija sigurno neće pomoći uspješnosti medija koji žele biti ozbiljni i koji žele imati ozbiljne čitatelje. Neki teoretičari komunikacija drže kako je trivijalizacija u funkciji zaglupljivanja masa i odvlačenja pažnje od stvarnih problema društva, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Objektivno, ona je u funkciji promocije posve beznačajnih osoba i njihovih zanimanja. No, uz opći pad elementarne pismenosti, pretjeranu uporabu anglizama i vulgarnosti u izrazima, koje se poput crnih filmova nameću kao moderan stil, kakve pristojni ljudi ne koriste niti u krugu prijatelja kamoli pred tisućama čitatelja, postoji još jedan veliki problem, a zove se kolumnisti.

Umjesto objektivnih komentara i analiza, kakvih srećom još uvijek ima, dominiraju otvorena politička pristranost, vrijeđanje neistomišljenika pa i publike, egocentrična „ja pa ja“ forma, brkanje vlastitih opsesija, uvjerenja, vjerovanja i želja sa stvarnošću.

Na primjer, ne vidi se izvor terorizma ako to narušava ideju multikulturalnosti. Brojnim je komentatorima tako važnije ono što se događa u njihovoj glavi, nego u svijetu oko njih.

Selektivno, od slučaja do slučaja, tretiranje događaja i ljudi, diskreditiranje nepoćudnih, ili otvorena laž dio su svakodnevnice. To je sve možda u interesu nekih moćnih stranaka, skupina i pojedinaca, ali zacijelo nije u interesu medija.

facebook komentari

Nastavi čitati