Pratite nas

Zanimljivosti

Sunčeva Hrana – Dvije Godine Kasnije

Objavljeno

na

Prošle su dvije i pol godine otkako sam prestao jesti kuhanu i pečenu hranu i zamijenio ju prirodnom, sirovom hranom koja se sastoji isključivo od voća, povrća, sjemenki i orašastih plodova. Kao takvu, najbolje ju opisuje izraz sunčeva hrana, jer to je ono što ona u svojoj suštini jest – hrana nastala međudjelovanjem energije Sunca i Zemlje, za razliku od nekih drugih namirnica koje se također nazivaju “sirovima”, stoga ću u daljnjem tekstu koristiti taj naziv.

Voce-povrceCjelokupni proces prelaska na nov način prehrane iscrpno sam i detaljno opisao prije dvije godine u postu pod nazivom “Sunčeva Hrana”, koji zauzima više od dvadesetak stranica teksta, tako da svatko tko razmatra opciju promjene načina prehrane, ili je jednostavno znatiželjan, tamo može pronaći odgovore na sve možebitne nedoumice. Razlog zbog kojeg pišem ovaj post proizlazi prije svega iz želje da podijelim svoja iskustva na ovakvoj prehrani sa svima koji ozbiljno razmišljaju da i sami krenu tim putem. Također, imajte na umu da je gore spomenuti post nastao u ranoj fazi adaptacije na nov način prehrane i da sam u tom periodu bio bitno drukčija osoba, emocionalno, mentalno i duhovno. Tada sam imao potrebu dokazivati ispravnost svojih stavova, odluka i svjetonazora, dok sada želim tek prenijeti svoja iskustva kako bi eventualno nekome mogla biti od koristi.
Piše: nova-vizija

Prije svega, želio bih naglasiti da je primarna dobrobit prelaska na sunčevu hranu duhovne prirode. Kada se počnete hraniti na taj način, nakon određenog perioda neizbježno ćete primijetiti da ste postali sasvim nova osoba. Bez obzira iz kojih se razloga i uvjerenja odlučili na taj korak, bilo da se radi o poštovanju prema vlastitom tijelu, bilo da nastojite poboljšati i očuvati svoje zdravlje, ili izliječiti neku bolest, ono s čime ćete se na kraju suočiti bit će sveobuhvatna i korjenita transformacija svijesti na svim razinama; fizičkoj, emocionalnoj, mentalnoj i duhovnoj. Jedina razlika je u tome što će, ukoliko to učinite iz poštovanja prema svom tijelu, put do te transformacije biti mnogo lakši.

Prije nego što se posvetim opisivanju promjena koje sam iskusio, dopustite mi da ukratko opišem razlog zbog kojeg sam se osobno odlučio za sunčevu hranu. Bila je to prije svega posljedica spoznaje o sustavnom trovanju i zlostavljanju vlastitog tijela. Shvatio sam da tradicionalnom pripremom hrane svoje tijelo neprestano opterećujemo raznim otrovima koji mu u suštini nisu potrebni. Začini poput soli, papra, ulja, octa i mnoštva drugih koji se dodaju kako bi se poboljšao okus hrane koja je procesom kuhanja osiromašena i lišena dobrog dijela hranjivih tvari, koliko god se nama to činilo čudnim, su otrovi. To što nas odmah ne ubiju jer ih uzimamo u manjim količinama, ne znači da nisu štetni za tijelo. Sa fiziološkog stajališta, postoje dvije skupine tvari koje unosimo u organizam. Jedna su hrana, a druga su otrovi. Definicija hrane obuhvaća sve one tvari koje naše tijelo može iskoristiti za svoj razvoj, rast i obnovu, dok sve ono što ne može iskoristiti predstavlja otrov. Navedeni dodaci i začini ne sadrže hranjive tvari, a mnogi su anorganski spojevi, poput kuhinjske soli, koje tijelo ne može učinkovito apsorbirati nego dodatnu energiju troši na njihovu eliminaciju, pri čemu cijeli organizam trpi. Ti otrovi, koji neprestano kruže našim tijelom, narušavaju kvalitetu naše krvi, opterećuju naše organe, naš mozak i nepovoljno utječu na naše ukupno psiho-fizičko stanje. Pored toga, samim kuhanjem hrane njezina se kemijska struktura mijenja čime se dodatno opterećuje probava. Na unos kuhane i pečene hrane, tijelo reagira kao na unos stranog tijela protiv kojeg se treba obraniti, zbog čega dolazi do povećanja broja bijelih krvnih zrnaca, što se zove probavna leukocitoza. Upravo je ta osviještenost, ta iskra svijesti o tome što činimo tijelu svojim automatskim i nesvjesnim postupcima, bila okidač koji me je doveo do odluke da prestanem jesti kuhanu hranu.

Zapravo, naš odabir hrane je usko povezan sa stupnjem svijesti na kojem se nalazimo. Sve je u životu pitanje svijesti i naše povezanosti i usklađenosti sa ‘svime što jest’.

Transformacija o kojoj sam govorio na početku, započela je već tjedan dana nakon što sam donio čvrstu odluku da više neću jesti kuhanu hranu. S obzirom da sam odluku donio doslovno preko noći, počeo sam osjećati nezadovoljstvo, osjećao sam da mi fali teška hrana koju sam jeo cijeloga života. Kako sam izbacio sve začine, sve češće bih osjećao razdražljivost, nervozu i tjeskobu koju nisam mogao objasniti. U tom trenutku nisam bio svjestan da je to posljedica prirodnog procesa kojim se tijelo počelo čistiti od svih zaostalih toksičnih nakupina i usput oslobađati potisnute emocije.

Fascinantno je u kolikoj vas mjeri prelazak na prirodnu prehranu suočava sa dubokim emocionalanim asocijacijama koje određena vrsta hrane pobuđuje u vama. Činjenica je da hrana predstavlja jedan od najjačih emocionalnih stimulansa u životu čovjeka. Primjerice, ljudi najčešće snažne emocije sreće, zajedništva i ljubavi povezuju s čokoladom ili nekom drugom šećernom hranom koju su u djetinjstvu jeli kao nagradu ili znak privrženosti. Takvi obrasci ponašanja koji se formiraju u ranoj mladosti ostaju duboko ukorijenjeni u svijesti pojedinca i manifestiraju se kasnije u životu. Upravo iz tog razloga hranu često jedemo kako bismo si ugodili i zadovoljili stvarnu, ali i imaginarnu glad, kako bismo si popravili raspoloženje, smirili se, oslobodili depresije, na trenutak pobjegli od problema koji nas muče i iz mnoštva sličnih razloga. Teška hrana, puna začina, odgovara na te psihološke potrebe svojim bogatim, umjetnim okusima koji u prevelikoj mjeri nadražuju naša osjetila stvarajući osjećaj zadovoljstva i uzbuđenja. Ono što u stvari pokušavamo na taj način postići je kompenzirati nedostatak ljubavi prema sebi i nadomijestiti ga okusnim zadovoljstvom i ispunjenjem. Pritom ne shvaćamo da smo postali robovi okusne ovisnosti. Baš sam neki dan razmišljao kakav je to začarani krug u kojem se milijuni ljudi vrte. S jedne strane, zbog nedostatka ljubavi prema sebi, oni u prejedanju traže utjehu i zadovoljstvo koje im prehrambena industrija spremno nudi na pladnju. Nakon što shvate da umjerenom konzumacijom takvih namirnica nisu dobili dovoljnu količinu zadovoljstva za kojim čeznu, nastavljaju jesti sve više i više, u nadi da će ga ipak jednom postići. Zanimljivo je da prehrambena industrija, upravo imajući u vidu te psihološke i emocionalne aspekte hrane, u proizvodnji svojih proizvoda teži se približiti onome što se naziva ‘okus raja’, odnosno, proizvesti hranu koja u sebi ima udio slanog, slatkog, kiselog i ljutog u takvom savršenom omjeru da kod konzumenta stvara trenutačnu i iracionalnu ovisnost. Kada se pak zbog te iracionalne ovisnosti nekontrolirano udebljaju, okolina ih odbacuje i smatra nakazama, zbog čega se još dublje povlače u sebe i razvijaju nove komplekse. Kod sunčeve hrane, naprotiv, nema ovisnosti. Zadovoljstvo i radost koju osjećate dok jedete slatko zrelo voće je toliko prirodna da nema potrebe za nečim drugim, nema potrebe za prejedanjem jer prirodni šećeri i hranjive tvari iz voća u potpunosti zadovoljavaju istinsku potrebu vašeg tijela za slatkim. Upravo smo zbog svih tih umjetnih začina zaboravili kakvi su doista prirodni okusi hrane, posebno povrća u njegovom neizmjenjenom stanju, zbog čega sve što nije začinjeno smatramo bljutavim. Tek kada se oslobodite začina, vaši okusni pupoljci postaju otvoreni za svu suptilnu raznolikost i bogatstvo prirodnih okusa.

Druga važna stvar koju promjenom prehrane osjetite na vlastitoj koži je da hrana ima snažne društvene konotacije i da je odabir načina prehrane uvelike posljedica društvene uvjetovanosti. Jer, ljudi se druže i okupljaju najčešće za stolom, a dobro raspoloženje i zabavu naviknuti su neraskidivo povezivati sa ‘dobrom’ hranom. Činjenica što gotovo svi ljudi jedu kuhanu hranu i povezuju to iskustvo sa dobrom zabavom, stavlja vas u poziciju izoliranosti, te u očima drugih ispadate ‘čudni’, nedruželjubivi i slično. Svi jedu takvu hranu, jedino vi ne. Takve kontekstualne situacije dovode vas do propitivanja i dubljeg sagledavanja stvari, te vas u konačnosti oslobađaju vaše društveno uvjetovane percepcije o vama samima, odvajaju vas od vlastitog ega i pomažu vam da shvatite narav međuljudskih odnosa i otkrijete svoju pravu prirodu. Pomažu vam da se oslobodite preispitivanja svojih postupaka i odluka u odnosu na društvene norme, da se oslobodite psihološkog pritiska koji je posljedica razmišljanja ‘što će drugi misliti o meni’ i budete svoji.

Paralelno sa promjenama na emocionalnom planu, krenule su i promjene na fizičkom planu. S obzirom da sam od svoje dvanaeste godine imao kroničnih problema s viškom kilograma koji su kulminirali prije četiri godine kad je vaga pokazala rekordnih 115 kg, ugodno sam se iznenadio kada sam shvatio da se prelaskom na sunčevu hranu sav višak kilograma i masnih naslaga počeo topiti sam od sebe. Počeo sam gubiti kilogram tjedno, i taj se trend nastavio idućih dva do tri mjeseca. Samo usporedbe radi, na raznim restriktivnim, gotovo spartanskim dijetama koje sam provodio neposredno prije prelaska na sunčevu hranu, magična brojka koju sam uspio ostvariti bila je 85 kg. Ispod toga nisam mogao ni uz najbolju volju. Sada je situacija bila sasvim drukčija, ubrzo sam prešao tu magičnu granicu od 85 i počeo se spuštati sve niže. U jednom sam trenutku pomislio da doista gubim i više nego što bih trebao, no unatoč tome, odlučio sam se pouzdati u inteligenciju vlastitog tijela. I zamislite što se dogodilo. Dolaskom na 78 kg, kazaljka vage se više nije nastavila spuštati. To je bilo četiri mjeseca nakon prelaska. Od tog dana pa, evo, sve do danas, svaki put kad stanem na vagu, ona pokazuje ni više ni manje nego upravo 78 kg! Fascinantno. Tijelo je samo pronašlo svoje optimalno stanje u kojem će nesmetano funkcionirati.

Cjelokupna faza osnovne prilagodbe na nov način prehrane, u smislu da sam više-manje bio načisto sa time što jesti, kako, u kojim omjerima i koliko puta dnevno, trajala je otprilike pet mjeseci. Nakon tog inicijalnog razdoblja sve su stvari polako počele sjedati na svoje mjesto. Razlog zbog kojeg je taj period adaptacije toliko dugo trajao leži u činjenici što, kada se upoznajete sa sirovom hranom, nailazite na hrpu oprečnih informacija o tome koji je pristup ispravan. Ukoliko ste se imali prilike upoznati sa pokretom sirove hrane, barem okvirno, putem interneta, dokumentaraca i slično, vjerojatno ste vidjeli da ‘mainstream’ pokret sirove hrane uključuje mnoge specijalitete čija priprema zahtijeva mnogo vremena a čija je kvaliteta, gledano s nutricionističkog aspekta, u najmanju ruku, upitna. Jednom riječju, tu se trpa sve i svašta, bez obzira na sastav i omjer ugljikohidrata, bjelančevina i masti, sve dok su sastojci sirovi, no čak i to u nekim slučajevima nije pravilo. Tako postoje sirove šnicle, pite, kolači, torte, krekeri, sladoledi, razni umaci, prelijevi, namazi, nadjevi, začini i ostale imitacije kuhane hrane u sirovoj varijanti. Trebalo mi je određeno vrijeme prije nego što sam shvatio da ljudi koji se hrane na taj način to čine jer nisu spremni riješiti se okusne ovisnosti i ‘osjećaja’ da jedu kuhanu i pečenu hranu, kao ni društvenih običaja i šablona. To je velika zamka za svakoga tko se sa novim načinom prehrane upoznaje preko interneta (koji je, doduše, više-manje i jedino mjesto na kojem su takve informacije dostupne). No, to što oni pokušavaju jednostavno nije moguće, jer prirodna je hrana sama po sebi kvalitativno drukčija od industrijski ili na bilo koji drugi način prerađene hrane.

Dopustite mi da vam ovdje ukratko opišem kako izgleda moja prehrana. U zadnje dvije godine jedem prilično jednostavno. Prehrana mi se sastoji od oko 60% voća dok ostalih 40% čine povrće, sjemenke i orašasti plodovi. Od povrća jedem samo one plodove koje mogu jesti takve kakvi jesu, bez ikakve pripreme, bez posebnih procesuiranja i prilagođavanja. U ove dvije godine otkrio sam koje povrće mi odgovara a koje ne. U pravilu, jedem povrće koje je samo po sebi ukusno, sočno i vodenasto, poput paradajza, krastavaca, tikvica, mrkve, te povremeno zelja i kelja. I dok se ni najmanje ne opterećujem pravilima i unaprijed zacrtanim prehrambenim režimima, kod odabira namirnica za obrok držim se nekih općih načela kombiniranja hrane koja su se pokazala iznimno učinkovitima i korisnima za tijelo. Kao prvo, nikada ne miješam voće s povrćem i ostalom hranom. Voće uvijek jedem zasebno, i to najčešće kao prvi obrok dana. Međutim, taj prvi obrok u danu nikada nije doručak. Suprotno općeprihvaćenom uvjerenju, doručak je najštetniji obrok u danu. Naše tijelo nije spremno probavljati hranu neposredno nakon buđenja. Njemu je potreban određeni period da se uskladi sa ritmom i energijom novog dana, stoga je najkorisnije u potpunosti preskočiti doručak. U ove dvije godine došao sam do zaključka da je najbolje ako jedem isključivo onda kada osjećam prirodnu, zdravu glad, a ne kada mi se čini da bih mogao nešto pojesti jer mi je, eto, tako došlo, ili mislim da bi bilo vrijeme jelu. U početku sam tako jeo četiri do pet obroka dnevno, da bih sada, već godinu i pol, bio sasvim zadovoljan i sa dva. Ponekad se dogodi da mi je dovoljan i jedan. Pritom se ne ograničavam količinom, jednostavno jedem dok ne osjetim da sam sit. Shvatio sam da je u svemu tome najvažnije slušati vlastito tijelo. Ono će vam uvijek reći krećete li se u pravom smjeru ili ne. Također, nikada hranu ne miješam s vodom. Vodu obično pijem pola sata nakon buđenja te najmanje pola sata prije ili poslije jela kako se ne bi ometala prirodna probava. Izvorska voda iz zdenca je jedina tekućina koju pijem, uz povremenu čašu svježe iscijeđenog voćnog soka tu i tamo. Prije svakog obroka zahvalnim na hrani i blagoslovim ju. Na taj način svaka hrana postaje ukusnija i bogatija.

Kad jedete sunčevu hranu, ono što također počinjete primjećivati je da živite više u skladu s Majkom Zemljom, u skladu sa životom. Jedući plodove izravno sa stabla i uzimajući ih iz tla, postajete svjesni čuda i majčinske ljubavi kojom vas Zemlja obasipa preko svojih darova. Odnos koji imate prema hrani postaje svet, a to je ujedno i način na koji Zemlji kažete hvala. Jedući sunčevu hranu, vi za sobom ne gomilate smeće, ne opterećujete Zemlju otpadom koji je posljedica industrijske proizvodnje hrane. Sve što pojedete je biološki razgradivo i vraća se natrag Zemlji. Zamislite, svijet u kojem bi ljudi jeli samo sunčevu hranu bio bi svijet bez industrije, sa neusporedivo manje otpada a više zelenih površina i obiteljskih imanja na kojima bi ljudi na prirodan način uzgajali svoje voće i povrće.

Pozitivne promjene koje sam počeo primjećivati nadmašile su i još uvijek nadmašuju sva moja očekivanja. Prva stvar koju sam primijetio bio je nevjerojatan osjećaj lakoće tijela. Imao sam osjećaj da sve mogu napraviti brže, učinkovitije i spremnije nego prije uz trostruko manji napor. Mentalna jasnoća i bistrina koju sam počeo doživljavati bila je toliko drukčija od svega što sam ikada prije iskusio da ju mogu opisati samo riječima – nadnaravna! Prisutnost u trenutku, budna svijest o tome da sam ovdje i sada, postala je mnogo dostupnija. Kompletan način na koji osjećam svoje tijelo se izmijenio. U zadnje vrijeme osjećam takav sklad između uma i tijela, osjećam se tako ugodno i fleksibilno u vlastitom tijelu da ga više gotovo i ne osjećam u onom grubom smislu. Više ne osjećam težinu vlastitih ruku i nogu, ne osjećam pritisak sile teže, kao da mi se tijelo na neki način lakše kreće kroz materijalnu gustoću. Kao posljedica toga, spontano sam promijenio držanje tijela i sada hodam i sjedim s uspravnom kralježnicom. Način na koji doživljavam umor u ove se dvije i pol godine iz temelja promijenio. To je možda i najznačajnija fizička promjena koju sam iskusio. Razina energije koju imam preko dana je stvarno zapanjujuća, čak i meni. Shvatio sam da mi nije potrebno toliko sna kao prije da bih mogao normalno funkcionirati. Naravno, ne želim reći da san nije potreban za zdravo i uravnoteženo funkcioniranje organizma, naprotiv, no ono što želim reći je da njegov nedostatak ne znači nužno da tijekom dana moramo biti na ‘rezervi’. Više mi se ne događa da dolazim doma s osjećajem potpune malaksalosti i klonuća, jedva čekajući da se bacim na krevet i zaspim. Ne, nakon napornog dana ostajem budan dok sam ne odlučim da ću ići leći, i onda zaspim sasvim prirodno i s lakoćom. Isto se tako lako i budim, bez ikakvog mamurluka, s time da do potpunog budnog stanja obično prođe minuta do dvije.

Također, konstantno se osjećam radosno i općenito vedrije gledam na stvari koje me okružuju. Česta razdoblja depresije i potištenosti koja su me prije znala opsjedati sada mi se čine kao daleka prošlost. Primjećujem da sam mnogo mirniji. Vrlo rijetko ulazim u sukobe. Ako se i posvađam s nekime, osjećaj ljutnje i gorčine u meni se zadržava tek nekoliko minuta, ako i toliko, i onda me napušta. Jednostavno me više stvari ne mogu uzrujati u tolikoj mjeri kao prije. Sva ljutnja, nezadovoljstvo ili neslaganje s nečim su zapanjujuće prolazne naravi. Sada sam u stanju primijetiti vlastite obrasce ponašanja i pozadinu situacija dok se one odvijaju. Shvaćam dublji smisao svega toga i promatram sve kroz prizmu duboke zahvalnosti na životu. Shvaćam da ljutnja podrazumijeva nezahvalnost na nečemu i pretjeranu identifikaciju s egom, i to me odmah podsjeća da sam se udaljio od svoje istinske prirode i da je vrijeme da se opet uskladim sa samim sobom i sa životom oko sebe. Prestao sam prosuđivati i osuđivati druge ljude. Više nemam potrebu komentirati njihove postupke i ponašanje. Gledam samo najbolje u ljudima, i ne promatram ih kao različite od sebe, kao strance, nego ih, baš naprotiv, doživljavam kao produžetak vlastite obitelji, kao braću i sestre. Na kraju krajeva, svi mi upravo to i jesmo, jedino što neki zbog uronjenosti u ego juhu to ne mogu percipirati.

Promjena koja je nastupila u ove dvije i pol godine toliko je duboka da sada kada se osvrnem na svoju prošlost, imam dojam da se radi o nekoj posve drugoj osobi, osobi s kojom tek dijelim zajednička sjećanja. Sve ostale egoistične identifikacije i emocionalni obrasci koji su me vezali za vlastitu prošlost kao da su prerezani jednim zamahom. Sada sam došao do stupnja u kojem shvaćam da ne moram biti nitko i da ne moram postići ništa u ovom materijalnom, karijerističkom i statusnom smislu da bih bio netko u očima drugih. Nemam se potrebu nikome svidjeti, nemam potrebu da me netko sluša, nemam potrebu nametati drugima svoje mišljenje. U potpunosti shvaćam da je posjedovanje iluzija i da zapravo ništa nije i ne može biti moje. Sve je iznajmljeno. Ja tek koristim stvari koje imam u ovom vremenu koje mi je na raspolaganju kako bih preko njih iskusio i izrazio određene aspekte sebe. Shvaćam da jedina prava vrijednost i bogatstvo u životu leži u kvaliteti odnosa, odnosa s ljudima, mjestima i sa samim sobom te u otkrivanju misterija koji se zove život. U zadnje vrijeme, jedina težnja koju imam je da budem čim više u doticaju sa vlastitim bićem, bez prošlosti, bez budućnosti, potpuno prisutan i zahvalan ovdje i sada. Naravno, ne mogu tvrditi da je to sve isključivo posljedica promjene prehrane, no u konačnici, sve vodi prema tome – promjeni svijesti.

Simpatičan i slikovit primjer jedne takve potpune transformacije je i Sicilijanac iz San Francisca, Frank Ferrante, koji je svoju priču prezentirao u dokumentarcu “Smijem li biti Frank?” (“Frank” na engelskom znači iskren). Ukratko, čovjek je bio ovisnik o lijekovima koji je patio od teške depresije i imao problema s debljinom. Osim toga, njegov odnos sa ženom i kćerkom bio je pun gorčine i krivnje. Nakon što je jednog dana ušao u restoran Cafe Gratitude (Restoran zahvalnosti), gdje je odmah osjetio dobrodošlicu i toplinu njegovog osoblja, odlučio je promijeniti svoj način života. Počeo je jesti sirovu hranu, prakticirati zahvalnost i prolaziti kroz terapije holističkog liječenja.
Pogledajte foršpan dokumentarca.

Sada pogledajte kako taj isti debeljko izgleda danas i poslušajte što govori i mislim da će vam sve biti jasno.
Od literature, mogu vam preporučiti da posjetite stranicu RawFoodExplained.com koja se temelji na učenjima Herberta Sheltona i ostalih pionira prirodne medicine. Stranica je sama po sebi nutricionistička Biblija i svakako ćete naučiti nešto korisno o samoj hrani, kao i načinima na koje ona utječe na vaše tijelo.

Na hrvatskom jeziku, obavezno pročitajte knjigu od Kathryn Marsden, pod nazivom “Kombiniranje Hrane”, koja na otvoren, jednostavan i praktičan način objašnjava kako najbolje kombinirati hranu u cilju optimiziranja probave.

Bacite pogled i na knjigu Normana W. Walkera, “Zdrava probava bez začepljenja”.

Riznicu knjiga o sirovoj hrani i detoksikaciji za download, s više od sto naslova, možete pronaći ovdje.

Od dokumentaraca, možete pogledati izvrsni “Simply Raw: Reversing Diabetes In 30 Days ” u kojem skupina ljudi sa teškim dijabetesom prelazi na sirovu hranu i njihovim iskustvima.

Od ostalih koji se u širem smislu bave značajem hrane preporučam “Food Matters” i “Processed People”.

Eto, toliko. Toplo se nadam da će informacije i iskustva ponuđena u ovom postu pomoći nekome od vas da i sam doživi sličnu transformaciju!
Izvor:Transformacija svijesti

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Herceg Bosna

dr. sc. Denis Radoš tvrdi: Blidinjsko jezero nije glacijalno, napravili su ga ljudi prije 140 godina

Objavljeno

na

Objavio

Blidinje jezero ili Blidinjsko jezero je najveće planinsko jezero u Bosni i Hercegovini. Zaštićeni je geomorfološki spomenik prirode u sastavu Parka prirode Blidinje, piše Večernji list BiH. Smješteno je na Dugom polju između planina Čvrsnice i Vrana.

Jezero je na 1183 metara nadmorske visine. Površina mu se uglavnom kreće oko 3,5 km2. Najveća dubina jezera je 4,5 metara, a najvećim dijelom je dubine od jednog metra.

Nema površinskih tokova koji vode do i od jezera. Voda u jezero dolazi s padalinama i procjeđivanjem vode s okolnih planina Vrana i Čvrsnice, ponajviše s proljetnim otapanjem snijega. Ljeti veliki dio vode nestaje isparavanjem i otjecanjem kroz ponore, zbog čega znatno opadne razina jezera. Procijenjeni gubici vode iz jezera su veliki s obzirom na malu zapreminu i iznose 10 mm/dan.

Blidinje jezero

Blidinje jezero umjetno je jezero kojeg su napravili ljudi prije 140 godina, a teza o glacijalnom postanku jezera može se u potpunosti odbaciti. Zaključak je to opširnog istraživanja kojeg je proveo dr. sc. Denis Radoš, znanstvenik sa Sveučilišta u Zadru, a koje je objavljeno u posljednjem broju znanstvenog časopisa Geoadria (Vol. 22, No. 1), pod naslovom “Povijest nastanka Blidinjskog jezera”. Iako godina nastanka jezera niti u jednom izvoru nije izričito spomenuta, nju je bilo moguće rekonstruirati te je nastanak smješten u razdoblje između 1881. i 1885. Do tada je Blidinje (polje) redovito plavilo u proljeće svake godine nakon topljenja snijega, a voda bi otjecala u ponore u blizini Ivan Doca. Zbog velike potrebe za vodom, ljudi su odlučili začepiti ponore i stvoriti lokvu koja bi zadržavala vodu tijekom ljeta, piše Večernji list BiH. No, zbog plitke depresije polja, voda se razlila puno većim područjem i potopila obradive površine na kojima su uzgajane uglavnom žitarice i krumpir. Lokalni stanovnici koji su živjeli na Blidinju (Blidinjama) oduvijek su tvrdili da su jezero napravili ljudi, no čini se da je nedostajala znanstvena potvrda ovih tvrdnji. Istraživanje je podijeljeno na tri temeljna poglavlja kroz koje se detaljno analizira nastanak jezera: narodna predaja i pisani izvori, stare karte i geomorfologija.

Pisani izvori i narodna predaja

Prve spomene nastanka jezera u zapisanoj narodnoj predaji donosi duvanjski učitelj Stojan Rubić 1899. godine. On navodi kako je to nekada bilo polje na kojemu je nastalo jezero kada su se začepili ponori. Sličnu priču ispričao je i kazivač, bivši lovočuvar na Čvrsnici i Prenju, Andrija Jurić iz Jablanice (1921. – 2017.), zaključivši kako “od blinje (lokve) nasta Blidinje”. Pisci koji su prolazili područjem Blidinja ili su o njemu pisali u prvoj polovici 20. st., redovito spominju narodnu priču da je jezero nastalo začepljivanjem ponora, a Đorđe Protić zabilježio je i postojanje kamenog nasipa koji je zadržavao jezersku vodu da ne oteče u ponore, što je jedini spomen postojanja takve brane na Blidinju do izgradnje današnje brane 1990. godine. O začepljivanju ponora i svjedočenju ljudi o nastanku jezera pisali su i agronom Jovo Popović te etnograf i arheolog Vejsil Ćurčić. Oni navode da su u vrijeme njihova boravka na Blidinju još uvijek postojali živi svjedoci tih događaja, a da se jezero iz godine u godinu sve više širilo.

Raniji izvori, iz 19. stoljeća, pogotovo radovi franjevaca fra Petra Bakule (Šematizam) i fra Ivana Franje Jukića (“Zemljopis i poviestnica Bosne”), nigdje ne spominju postojanje jezera na Blidinju, kao ni ranija izvješća o biskupskim pohodima na ovo područje. Istovremeno, Bakula, koji je inače bio iz Posušja, znao je za postojanje jezera na vrhu Čvrsnice, vjerojatno jezera (lokve) Crljenak.

Stare karte

Stare karte iznimno dobro dokumentiraju pojavu jezera. Iako sve do 1870-ih godina nema dobrih kartografskih prikaza područja Blidinja, zanimanje Austro-Ugarske za Bosnu i Hercegovinu rezultiralo je izradom do tada najboljih i najpreciznijih karata ovog područja od Vojnogeografskog instituta iz Beča. Prije ulaska Austro-Ugarske u BiH (1878.), godine 1876. izdana je generalna karta na kojoj je prvi put prikazano Blidinje, i to kao poplavno polje (blato), na isti način kao i druga poplavna polja: Duvanjsko polje, Buško blato, Prološko blato i dr. Zapravo i sami toponim blidinje potječe od blinje, koja označava poplavnu ravnicu na kojoj se zadržava voda.

Godine 1881. izlazi nova detaljnija karta, koja područje Blidinja prikazuje iznimno detaljno i na kojoj su, među ostalim, prikazana naselja, ceste, toponimi i izvori. To je dakle zadnja karta (sa sadržajem iz 1880.) na kojoj se prikazuje područje Blidinja bez jezera. Prvi prikaz jezera potječe iz austrijske topografske karte 1:75.000, nastale na temelju geodetske izmjere BiH od 1880. do 1884. Tada kartirano jezero bilo je 5 puta manje od današnjeg i nalazilo se uz istočni rub polja podno Jelinka, odnosno istočno od ceste koja je nekada prolazila sredinom polja, od Barzonje prema Dugom polju, a koja je danas potopljena jezerom.

Postojanje ove ceste potvrdile su Kata Petrović i Luca Šarić iz Rakitna, što je zabilježio turizmolog Ljubo Mihić 1973. godine. Tom cestom određena je nekadašnja granica između kotareva Županjac i Mostar, a danas predstavlja granicu između općina Tomislavgrad i Posušje, koja jezero administrativno dijeli na dva dijela. Ostatak polja, danas potopljen jezerskom vodom plavio je samo u proljeće, što je izričito navedeno na karti.

Takvu situaciju donose i katastarske karte u mjerilu 1:6.250 iz 1882. godine, na kojima su prikazane parcele unutar poplavne površine jezera. Sve kasnije karte ovog područja, ovisno o mjerilu, nastavile su prikazivati Blidinje jezero na tri različita načina: kao jezero na cijelom poplavnom području, kao malo jezero podno Jelinka i kao poplavno polje (blatište). Zbog toga je nejasno kada je došlo do širenja jezerske površine i poplavljivanja oranica koje je uzrokovalo probleme, budući da ljudi više nisu mogli obrađivati zemlju od koje su i do tada vrlo oskudno živjeli. Zbog toga su početkom 20. st. započeli radovi na ponovnom otvaranju ponora i puštanju vode u njih, koje je predvodio fra Jozo Bencun.

Jedno takvo iskopavanje fotografirao je liječnik i planinar Radivoj Simonović 1907. godine, a fotografija se čuva u Muzeju Vojvodine u Novom Sadu.

Odbacivanje glacijalne teorije

U poglavlju o geomorfološkoj analizi područja, autor zaključuje da se jezero nalazi na propusnom krškom području, i to na dijelu na kojemu su taloženi sitniji mlađi sedimenti koji usporavaju, ali ne sprečavaju otjecanje vode u podzemlje. Također, zaključuje kako je glavni razlog gubitka jezerske vode otjecanje prema ponornoj zoni Ivan Dolac, a ne procjeđivanje na cijeloj površini jezera. Detaljnom geomorfološkom analizom u potpunosti odbacuje glacijalnu teoriju o postanku Blidinjskog jezera, koja nije zapravo ni zaživjela, ali se nerijetko spominjala u različitim publikacijama. Istovremeno ne odbacuje mogućnost da je na ovom području moglo postojati jezero u kasnom pleistocenu ili mlađem holocenu, ali takvo paleo-jezero, ukoliko je postojalo, nije u nikakvoj vezi s današnjim jezerom. Današnje jezero opstaje isključivo zahvaljujući nasipu izgrađenom 1990. godine ispred ponorne zone Ivan Dolac, čime je spriječeno otjecanje jezerske vode. Nasip je izgrađen nakon što je tijekom ljeta 1990. godine Blidinje gotovo u potpunosti presušilo. Rad je moguće preuzeti na stranicama časopisa Geoadria: https://hrcak.srce.hr/geoadria.

facebook komentari

Nastavi čitati

Zanimljivosti

NORVEŠKI ZBOR ODUŠEVIO Mjesecima učili pjesmu, pa u Hrvatskoj iznenadili domaćine pjesmom “Ruža crvena”

Objavljeno

na

Objavio

Kada hrvatski zborovi pjevaju strane pjesme, to nije osobita rijetkost. Međutim, kada strani zborovi zapjevaju nešto hrvatsko, onda je to nešto što se ne čuje svaki dan.

A tu čast imali su prilike čuti gosti eko etno sela Škopljanci, gdje je ovoga rujna uživao mješoviti norveški zbor “Strandvik blandakor“, piše dalmacijadanas.hr

Ovaj simpatični zbor dolazi iz norveškog gradića Eikelandsosen, u blizini Bergena.

Norveški je zbor izveo nekoliko svojih pjesama, a onda su svi ostali iznenađeni kada su čuli prve taktove evergreena “Ruža crvena”. Pjesmu su vrijedno učili mjesecima na jeziku kojega ne poznaju i koji je potpuno različitih od njihovog, stoga je njihov trud za svaku pohvalu.

“Ružu crvenu” u izvedbi norveškog zbora možete poslušati u uvodnom video zapisu

facebook komentari

Nastavi čitati