Suradnja

0

Srećom nije padao snijeg, a ni kiše nije bilo. Samo hladno, kako po tijelu, tako i u duši od njihova shvaćanja demokracije. Naravno, radi se o prošlom referendumu za brak kao zajednicu između muškarca i žene. Padale su šale na taj račun dok se strpljivo satima čekalo u redu. Tamo, u Mostaru.

Trenutna neokomunistička vlast odredila je da Hrvati iz Herceg Bosne mogu glasovati samo na sljedećim mjestima: Sarajevo, Banja Luka, Tuzla, Mostar. Izuzevši ovog posljednjeg, sve mjesta krcata Hrvatima, da budemo ironični. A gužva bi samo u Mostaru, iako ne onakva kao u onih blistavih prvih 10 godina kada je Tuđman predvodio svoj narod. Kasnije dođoše neki drugi što bi NAS silom mijenjali, kako se nedavno izrazi trenutni predsjednik hrvatske vlade Zoran Milanović, i gužve prestaše. Vlast ostade sama. Sada joj se to jasno poruči. Svakome je jasno, samo ne njoj da su muškarac i žena oduvijek tvorili obitelj. Ljudi su izišli na referendum čudeći se da o nečemu takvom uopće moraju glasovati. I poslaše neokomunističku vlast u ropotarnicu povijesti. Ovo je zaista njihov kraj. Draže im je surađivati s tajnim središtima moći po svijetu nego sa svojim narodom. Pa neka im bude.

Posebna su priča bili mediji u hrvatskom puku tijekom ove pripreme za referendum. Kad bi im čovjek vjerovao, pomislio bi da zagovaratelja i protivnika braka kao zajednice muškarca i žene ima više-manje jednako. Jedino su protivnici napredniji, jer nas vode u nekakvu suvremenost. Tu udicu rado su progutali i određeni mediji na Zapadu pa su izvijestili da se Hrvatska duboko podijelila. Zasipali su nas svojim dubokoumnim raščlambama. Neki drugi nisu bili takva mišljenja, ali se njihov glas slabo čuo zbog zaglušne buke koju su stvarali ovi prvi. Onda dođe uskraćivanje akreditacija za praćenje rezultata izbora u stožeru U ime obitelji, onih koji su bili »za«. Jasno razlučiše perjanice halabuke od ostalih. No, ne dadoše se ni dotični tako lako. U pomoć im priskočiše oni koji su nastojali biti uštirkaniji u govoru »protiv«. Stadoše na njihovu stranu. Bolje bi im bilo da su mirovali. Svima su bjelodano pokazali da nas neprestano medijski reketare. Nema među njima poslovnog natjecanja, nego mafijaškog kartela. Svi su isti samo su područja podijeljena. Pridruži im se i Hrvatsko novinarsko društvo te neko Hrvatsko vijeće za medije. Svima je u ustima najčešće rabljena riječ »fašizam«. Da su imalo demokratski raspoloženi i da svoje stavove ne svaljuju na druge, onda bi progovorili koju o Velimiru Bujancu. Taj čovjek čami u tamnici. Prije nego što mu je išta dokazano, oni su ga osudili. Jer, nije iz njihova tabora, iako je novinar. Čak i da bude kriv, ne mogu se tako prema njemu odnositi. Morali bi mu priskočiti u pomoć da dođe k sebi i okani se loših djela. Međutim, rekosmo, nije iz njihova tabora. To su drugovi koji su se obrazovali na primjeru Staljinove razbojničke družine, a kada zagusti onda se bježi u šumu. Njima je suradnja na izgrađivanju boljeg društva nepoznata stvar. Oni surađuju samo sa samima sobom, odstranjujući usput one svoje koji to dobro ne shvate.

U svezi referenduma oglasilo se i Europsko rabinsko središte. Slažu se da je brak zajednica muškarca i žene te prosvjeduju protiv onih koji to u Hrvatskoj proglašavaju fašizmom. Tako jednostavno i tako jasno. Treba li jasnije? Protivnicima očito treba. Oni za ovo jednostavno ne haju. Korisnike svojih usluga ne obavješćuju o ovom stavu i nastavljaju tvrdoglavo svojim putem. Prešli su sada i na slikovno uvjeravanje. Sve vrvi od svastika, uzdignutih ruku, kao da mjere kukuruz, i sličnoga. Zgražaju se da dvije trećine Hrvata, te građana i građanki (nismo svi Hrvati), misli isto. Te je, naime, ujedinio zov slobode, zov demokracije. Budućnost su države koja se zove Hrvatska. Oni međusobno počinju surađivati još više nego do sada. Zbog toga treba reći hvala onima koji su glasovali »protiv«. Vratili su nas razmišljanju o prirodnim vrijednostima i učvrstili u našim stavovima. Na svoj način učinio je to i Predrag Raos. Za desetak minuta svoga performansa, ponašanja koje ljevičari tako vole, uspio je razgolititi sjaj i bijedu onih pisaca koji se vole nazivati »moralnim vertikalama«. Pokazali su se zadrtima i nedemokratičnima, s govorom mržnje na usnama. Naravno da sam ne bih učinio nešto kao Raos, ali on je njihov član pa neka to srede s njim. Valjda im ne će pomagati Vesna Pusić, trenutna hrvatska ministrica vanjskih poslova. Ona je žestoko bila protiv, kao i uvijek kad je nešto vrijedno u pitanju. Sjetimo se samo njezine rečenice da je Hrvatska napala BiH. Što to činjenice i zdrava logika opovrgavaju, baš nju briga. Ona surađuje s nekim drugima, a ne sa svojim narodom. Ova hrvatska pobjeda na referendumu njoj je zapravo velika pljuska. Morat će se opravdavati pred svojim gospodarima zbog slabo obavljenog posla. Slušao sam je koju minutu nakon službene objave ishoda referenduma. Batrgala se u pokušaju da očiti poraz proglasi pobjedom, kakvom takvom. O žalu zbog gužve u Mostaru, ništa, kao i o nikakvoj posjećenosti biralištima tamo u Sarajevu, Banja Luci i Tuzli. Za nju su Hrvati s druge strane granice nepotreban teret, oni koji smetaju da se Hrvatska pretvori u utvrdu građanstva, kako ga ona shvaća. Po svemu sudeći nismo te sreće da je pohodi obraćenje. Ne bi to bilo loše, da progovorimo u duhu Došašća. Kažu da se mogao obratiti jedan Napoleon Bonaparte, zbog čega ne bi i ona? Ne znam zbog čega, samo još to nije slučaj.

»Bio je ovo tužan i besmislen referendum«, izusti Zoran Milanović. Tako on svojim građanima. Da mu povjerujemo? Ne bi bilo dobro. U Belgiji su vjerovali svojim političarima pa je sada u njihov parlament upućen prijedlog zakona, koji će najvjerojatnije proći, po kojem se može eutanazirati i djecu. Dok ne navrše određenu dob, ne mogu kupiti ni alkohol ni cigarete, o vozilu i njegovom upravljanju da i ne govorimo, ali mogu odlučiti o svome životu. Ispravno, nema što. Sreća da ne živimo u slobodoljubivom Londonu, jer o ovome ne bismo mogli govoriti na ovaj način. Tamo su zabranili jednoj kršćanskoj radiopostaji objaviti sljedeće: »Ispitivanje javnog mnijenja pokazuje da je više od 60% praktičnih vjernika diskriminirano na radnim mjestima. Istinski nas zanima prikupiti vjerodostojne podatke da bismo obavijestili javnost i tako pokušali učiniti društvo pravednijim. Nazovite nas, ako ih posjedujete.« Ovo je ocijenjeno nedopustivim političkim činom. Sprječavanje diskriminacije kršćana, dakle, i poboljšavanje društva nedopustivo su političko djelovanje. Na zdravlje! Stav baš kao u medija u hrvatskom narodu. Očita zajednička suradnja.

Osim obrane zorne činjenice, ovaj je referendum poslužio i za to da ljude ohrabri, da im otvori oči, da im dadne primjer koji se može slijediti. Na pomolu je nova hrvatska zora. Osim rada na njoj, za nju se treba već sada početi moliti. Nije dobro da to bude u posljednji trenutak kao za ovaj referendum. Samo je s Bogom prava sloboda i dostojanstvo. Sve ostalo je obična ljudska krhkost. Surađujmo svakoga trenutka s njim da ne bismo lutali i gacali po blatu što ga neprestano bacaju pred naše noge.

Miljenko Stojić

HRsvijet.net

facebook komentari