SURADNJA SA SRBIMA

    0

         Kako bi se hrvatskom narodu u Hrvatskoj što lakše prodala priča o „podjeli Bosne u Karađorđevu“ i kako bi hrvatski narod čim prije i čim bolje „progutao“ taj mit, često se potencira jedna poluistina, a ta je da su za vrijeme muslimansko-hrvatskog građanskog rata u BiH Hrvati surađivali sa Srbima. Štoviše kažu oni, Hrvatska je RS-u dopremala naftu, odnosno „švercala naftu Srbima“. Kao što smo rekli, to je poluistina, odnosno nije cijela istina, a polustina je zapravo vrsta laži koja ima razorniji učinak od bezočne laži

          Istina je da je Hrvatska isporučivala cisterne i cisterne nafte Srbima u RS-u, kao što je i istina da su na nekim mjestima, a to prije svega vrijedi za Kiseljak i Žepče, pripadnici HVO-a surađivali s VRS-om u obrani svojih enklava. Međutim, ti koji olako iznose te tvrdnje nikad sebi ne postavljaju pitanje:„Zašto?“

    Kakva je bila situacija gledana isključivo s vojnog aspekta na područjima zahvaćenim muslimansko-hrvatskim sukobom već smo dobrim djelom i u glavnim crtama napisali, nacrtali, ponudili dokumente i objasnili u našim prošlim bilješkama. S tim u svezi vraćamo se na skice sudskog crtača Billa Nelsona koje je koristio i sud, a koje smo i mi koristili (vidi ovu bilješku https://www.facebook.com/notes/%C5%A1estorka-hercegbosna/napad-na-busova%C4%8Du-drugi-dio-blokada-u-ka%C4%87unima-razbijanje-prostora-pod-kontrolom/1532598226958957 ) kako bi pokazali o čemu je tu riječ.

    Dakle, na kraju priče, pokazano na tim skicama, imamo ovakvu situaciju:

    http://i.solidfiles.net/36e18291ef.jpg 

         Odnosno činjenicu da su u tom sukobu Muslimani vojno zaposjeli čitav teritorij osjenčan zelenom bojom: 

    http://i.solidfiles.net/62480f5789.jpg 

    Sad ćemo uvećati neke detalje kako bi pokazali o čemu se tu radi. Uzmimo područjeKiseljaka. Manje više tijekom cijelog sukoba Kiseljak je bio enklava s dva veća mjesta,Kiseljakom i Kreševom, koja je bila naslonjena na Srbe, a to je stoga jer su prije nego što su Muslimani odlučili napasti HVO taj isti HVO iz Kiseljaka, kao i onaj iz Žepča, vodio bitke protiv Srba, i ta linija dodira između tih enklava i teritorija pod nadzorom Srba je zapravo negdašnja prva crta, a koja je nakon Washingtonskog sporazuma opet postala prva crta prema Srbima. No u vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba koji je bio poput dara s neba za Srbe, i gdje smo mi uvjereni i nitko nas ne može razuvjeriti da je taj sukob odgovorao najviše Srbima i da su Srbi potencirali taj sukob, situacija je bila drugačija. Povećajmo sad na skici dio oko Kiseljaka:

    http://i.solidfiles.net/5550680490.jpg 

    Ovdje ne trebate imati baš neku široku vojnu naobrazbu da bi shvatili o čemu se radi i koje sve benefite Srbi imaju od ovakve jedne situacije. Za one koji ne znaju i koji su se kasnije uključili, ono što je unutar plavog to drže Hrvati a ono što je unutar crvenog to drže Srbi, a sve ostalo drže Muslimani. Potpuno je jasno da Srbima kod Kiseljaka, a potpuno je ista stvar kod Žepča, odgovara imati jedan džep prema Muslimanima u kojem je HVO, i to iz nekoliko razloga. Prvi je zaista jednostavan i to mi ćemo vam ga brzinski skicirati. Dakle, kad je situacija ovakva, s džepOm HVO-a prema Muslimanima, Srbi imaju situaciju da Muslimani napadaju otprilike ovako:

    http://i.solidfiles.net/e097f5b966.jpg 

    Odmah se postavlja pitanje: Kakva bi situacija bila bez tog džepa HVO-a u Kiseljak-Kreševo enklavi?A odgovor je vrlo jednostavan, situacija bi bila otprilike ovakva:

    http://i.solidfiles.net/05293bf4a9.jpg 

    Dakle, te muslimanske snage koje su „zabavljene“ Kiseljakom bi se oslobodile i našle sučelice srpskim snagama, a to za Srbe nije dobro, jer iako su u oružju i tehnici puno nadmoćniji, Muslimani su puno brojniji od njih i stoga Srbima ne odgovara skroz široka i otvorena bojišnica prema Muslimanima i zato im ovakvi džepovi HVO-a dođu kao naručeni. Jer osim što ginu Hrvati umjesto Srba, a što za njih već predstavlja dobitak jer je jasno da su Hrvati na globalnoj strateškoj razini njihovi neprijatelji, i što ih ima manje to bolje, bez obzira na jedan takav privremeni taktički savez na lokalnoj razini. Na taj način oni su praktični oslobođeni čuvanja jednog djela bojišnice prema Muslimanima i te snage mogu osloboditi i prebaciti na ona mjesta gdje im trebaju jače snage.

         Uz te dvije čiste vojne prednosti oni imaju i još jednu veliku prednost. Oni znaju, kao što to i svi znaju, da Tuđman ne smije poslati HV u pomoć Hrvatima dolje jer će ga se optužiti za agresiju (i ovako su, a kako bi tek da je poslao vojsku da intervenira) a Srbi to jako dobro znaju. Međutim, Hrvatima u srednjoj Bosni ili u sjeveroistočnoj Hercegovini koji stenju pod teškim napadima Muslimana garniranim brojnim zločinima u kojima prednjače mudžahedini sa svojim ritualnim ubojstvima poput odsijecanja glava, nabijanja na kolac i drugim nezamislivim zvjerstvima, nije lako shvatiti zašto Hrvatska ne šalje pomoć, jer im je glava doslovno u pitanju. I onda Srbi iz takve situacije u kakvoj je Žepče ili Kiseljak kažu Tuđmanu:„Mi ove vaše više nećemo hraniti i naoružavati, a po potrebi i poslati vod ili četu da im priskoči u pomoć kad Muslimani stisnu, nego ćemo ih napustiti pa nek Muslimani kolju i nabijaju na kolac. Ili, ima i druga solucija: ti nama 5-6 cisterni nafte, jer nemamo nafte, a mi onda i dalje pomažemo Hrvatima opstati u tim enklavama“

         Srbi su također znali da je Tuđmanova politika takva da ima dvije glavne osnove a to je kao prvo uspostavljanje suverene i samostalne Hrvatske u svojim punim granicama kao i pokušaj iznalaženja što boljeg rješenja za ravnopravan status Hrvata iz BiH. I kao drugo, da se taj prvi cilj ostvari uz što je moguće manje hrvatskih žrtava (jer je Tuđmanu bilo jasno da bi se nacija teško obnovila ako bi bilo previše žrtava, jer kad pogledamo i tu situaciju post festum vidimo da po dva zadnja popisa stanovništva da su Hrvati narod koji polako nestaje, da mortalitet stiže i da je prestigao natalitet, i to je nažalost grozna činjenica koju sa žaljenjem moramo konstatirati, ali se i tad moramo zamisliti što bi tek bilo da je Tuđman vodio politiku kao Alija Izetbegović koji je svjesno žrtvovao svoje ljude i javno rekao kako „nije bitno hoće li poginuti 200 ili 200 hiljada Muslimana, bitno je da se ostvari politički cilj“). I sve su to Srbi jako dobro znali, i o tome postoje i jasni dokazi, i zato su iz te komotne situacije ucjenjivali Tuđmana koji baš kao i Hrvati Žepča i Kiseljaka nije imao izbora, jednostavno je morao popustiti takvim ucjenama jer je to još uvijek manje zlo nego da se ljude preda Muslimanima, što bi vjerovatno Alija Izetbegović učinio na Tuđmanovom mjestu, pa bi onda, kad bi druga strana pobila i poklala sve te ljude išao pred svjetske državnike, cmizdrio, izigravao žrtvu i tražio vojnu intervenciju. 

    Osim Kiseljaka i Žepča imamo još područje Travnika, Vareša i Konjica na kojem je bilo „suradnje“ između Srba i Hrvata. Razlike između ova tri mjesta u odnosu na enklave Kiseljak i Žepče je u tome što su Hrvati Kiseljaka i Žepča uspjeli opstati do samog kraja, dok su Hrvati Travnika, Vareša i Konjica protjerani (oni koji su imali sreću izvući se živi) preko srpskih položaja. To su situacije koje Srbima opet dolaze kao naručene. Uzmimo sad Travnik koji je od Hrvata etnički očišćen u prvoj polovici lipnja 1993. godine. Situacija tamo bila vam je ovakva: s jedne strane napadaju Muslimani i Hrvati nemaju gdje nego preko srpskog teritorija. Svakom od tih Hrvata u glavi je potpuno ista misao: „Ako ostanem ovdje, Muslimani će me sigurno ubiti, a ako odem na srpsko oni me možda i poštede.“ Dakle, nema tu da je to stvar izbora, tu nema ni razmišljanja, to je čisto stvar instinkta, gdje Hrvati osjećaju da im puno veća opasnost prijeti od Muslimana. A Srbima opet fešta. Srbi ne samo da su tad ucjenjivali Hrvatsku da gura cisterne s naftom kako bi oni pustili civile da prođu, nego su zarobljenike HVO-a odveli u logor na Manjaču i onda bi ih mjenjali za cisterne s gorivomA sve to su iskoristili kako bi sebe pred svekolikom javnošću prikazali kao ultra-humane koji eto pomažu Hrvatima koje tjeraju Muslimani koji su zločesti, a oni Srbi su dobri i sad bi ih svijet trebao shvatiti u odnosu na zlodjela genocida koja su proveli još 1992. godine a zbog čega ih je kompletna svjetska javnost uzela „na zub“. Postoje snimke o tome i to ne samo od srpskih već i od drugih televizija, i to je zanimljivo pogledati pa preporučamo:

    U jednom od ovih izvješća srpske televizije imate situaciju u kojoj pojedini časnici VRS-a stoje skupa s pojedinim časnicima HVO-a i razgovaraju, Srbi puni sebe a ljudi iz HVO-a s glavama prema podu, svjesni da ih Srbi koriste za svoje manipulacije ali i nemoćni bilo što poduzeti jer je tu prva i jedina zadaća izvući živu glavu na ramenu i dočepati se hrvatskog teritorija i tek onda punim plućima udahnuti zrak slobode. Možda nećete vjerovati, ali zbog tog događaja s te snimke Alija Izetbegović je napao Franju Tuđmana na sastanku koji je održan u gluho doba noći s 10. na 11.lipnja 1993. u Zagrebu. Napao ga Alija koji kaže: „Vi sarađujete sa Srbima a ovo na snimci je dokaz“. Mi ćemo sad ukratko opisati što se tu dogodilo, a opširnije o tome moći ćete čitati u jednom elaboratu kojeg ćemo naknadno, uz odgovaraju najavu staviti u naš status. Dakle, nakon napada Muslimana na srednju Bosnu u travnju te napada na Mostar koji je počeo 9. svibnja 1993. godine, predsjednik Tuđman odmah je pokrenuo inicijativu preko međunarodne zajednice da Muslimani i Hrvati sjedu za pregovarački stol i da prestane to ludilo koje nama nikako ne odgovara a ne odgovara ni Muslimanima u onoj mjeri u kojoj odgovara našem zajedničkom neprijatelju – Srbima. To je dovelo do sastanka u Međugorju koji je održan 18. svibnja 1993. Na kojem je uz posredništvo UNPROFOR-a i predstavnika međunarodne zajednice dogovoren prekid vatre, a dogovorene su i još neke stvari, primjerice da Jadranko Prlićtreba preuzeti dužnost premijera BiH (dakle ne samo Herceg-Bosne nego čitave BiH) i da se svi skupa vrate pregovorima, pokušaju uspostave zajedničkog zapovjedništva i savezništvu protiv Srba.

         Podsjetimo da je Hrvatska u svibnju 1992. godine primljena u članstvo UN-a kao suverena država, i da je kao takva, sa svim prerogativima države i kao članica UN-a tada bila stara tek godinu dana. Valjda ne treba nikome pismenom objašnjavati što za tako mladu državu znači kad njen predsjednik odlazi u službeni posjet jednoj tako moćnoj državi kao što je NR Kina, najmnogoljudnija zemlja na svijetu, koja je u tom trenutku druga najjača vojna sila na svijetu, koja je jedna od pet stalnih članica Vijeća sigurnosti UN-a (za one koji ne znaju, ostale četri zemlje stalne članice su SAD, Francuska, Velika Britanija, i Rusija nakon raspada SSSR-a koji je do tad bio u tom probranom društvu, a s kojeg su sve ovlasti nakon raspada prešle na Rusiju), s gospodarstvom koje je pred ekspanzijom, s najmnogoljudnijom dijasporom na svijetu itd. Tuđman je otišao u Kinu 6. lipnja 1993. i to miran, jer jeMeđugorski sporazum s Alijom potpisao, stanje se smiruje i polako dovodi u normalu…A Alija isti dan izdaje zapovjed za napad na Travnik kojeg se napada već sedmog ujutro. Tuđman je trebao u Kini ostati do dvanaestog, ali je zbog tog napada morao skratiti posjet i krenuo je natrag već devetog, da bi došao kasno u noći s desetog na jedanaesti i dok još nije pohvatao sve konce i shvatio što je na stvari primio je Aliju Izetbegovića koji ga je napao jer „sarađujete sa Srbima i to se na snimci vidi“.Najbolje od svega je što se haški tužitelj Douglas Stringer usudio postaviti to pitanje generalu Praljku prilikom njegova svjedočenja. Svima koji žele pročitati cijelu priču o tome nudimoi na uvid poveznicu. To je transkript iz predmeta „Prlić i ostali“ od 18. kolovoza 2009. godine i počinje na stranici 43411 transkripta u redu 14. pitanjem tužitelja Stringera:

     http://www.icty.org/x/cases/prlic/trans/en/090818IT.htm 

    Imate i video snimku gdje ćete to sve skupa moći vidjeti još bolje, jer nekih od stvari koje su se tamo dogodile nema u transkriptu. To je snimka broj 2. od 18. kolovoza 2009.

    http://www.slobodanpraljak.com/video_snimke_sudjenja_18_08_2009.html

         Na toj snimci general Praljak koji svjedoči djeluje nekako odsutno. On uopće nije shvatio niti povezao, kad mu je tužitelj Stringer spomenuo datum, možda i zato jer mu nije ni kraj pameti da bi se tužitelj mogao usuditi takvo što pitati, nego je mislio da mu tužitelj govori o svibnju a ne o lipnju, što je Praljak povezao s prvim muslimanskim napadom na Mostar i on je odgovarao kao da ga tužitelj pita u svezi Mostara. Na to se iz klupe podigao general Petković koji je odmah povezao datum i događaj i shvatio da im je zapravo tužitelj nogometnim rječnikom rečeno, nabacio loptu na volej. Međutim, Praljak je i dalje pričao o nečem drugom, o Mostaru, ne shvaćajući da ga ovaj pita u vezi Travnika. To je trenutak u kojem je general Praljak djelovao kao ošamućen, kao da nije tu prisutan, kao da je mislima negdje daleko, za razliku od Petkovića koji je bio skroz koncentriran i odmah je shvatio o čemu se radi. Kad je konačno i Praljak shvatio o čemu se radi tek tad mu definitivno nije bilo jasno da se Stringer uopće usudio postaviti takvo pitanje, i odgovorio mu da je to što u tom predsjedničkom transkriptu izgovara Alija Izetbegović totalno morbidno i to vam je u transkriptu u tri zadnja reda na stranici 43422. 

    Ukratko, „šverc naftom i suradnja sa Srbima“ plod je nužnosti a ne izbora. I zbog toga nemamo što zamjeriti Hrvatima Žepča i Kiseljaka, a pogotovo nemamo što zamjeriti Hrvatima Konjica, Vareša i Travnika.

         Da bi istina bila potpuna sve što je ovdje navedeno treba dopuniti „švercom nafte“ koji se odvijao prema Srbima i nakon završetka muslimansko-hrvatskog rata i Washingtonskog sporazuma. Najprije treba reći da su Srbi bili ti koji su odbili Vance-Owenov plan, odnosno odbila ga je skupština Republike Srpske iako su ih došli na Pale uvjeravati i Milošević iDobrica Čosić i crnogorski predsjednik Bulatović i grčki premijer Konstantin Mitsotakis (Grčka je tad bila zemlja-predsjedateljica EU-a). To je naljutilo Miloševića. O tom događaju postoji dosta kvalitetna reportaža BBC-a u 5. epizodi serije „Smrt jugoslavije“ i na tu epizodu dat ćemo poveznicu jer nam neki neće povjerovati ako napišemo što se tamo stvarno dogodilo:

    Tu se točno vidi rascjep među Srbima, Milošević kojem sankcije u Srbiji rade o glavi jer mu se može dogoditi da nezadovoljan narod koji je najviše pogođen sankcijama u Srbiji otpočne demonstracije koje će ga natjerati da odstupi s vlasti, Ratko Mladić kao glavni mu oponent s druge strane kojeg pokušavaju zaustaviti time što su izazvali odron na putu kojim on treba proći, pa su mu pomogli oni američki idioti s televizije CNN koji su svojim terencem povukli stijenu i Mladiću omogućili prolaz taman da stigne na skupštinu i sve upropasti. U sredini između njih dvoje je Karadžić, i točno se vidi da je Karadžiću i srce i duša uz Mladića, ali ga razum prisiljava da itekako uzme u obzir i drugu opciju, i njega bi Milošević i Čosić slomili da se to prihvati, ali Mladića je bilo malo teže slomiti i tako je to sve propalo. A kad je skupština RS-a odbila i plan kontaktne skupine, i to 1994. u vrijeme dok Muslimani i Hrvati prestaju ratovati i počinju se pregrupirati za rat protiv Srba, a Srbija stenje pod sankcijama UN-a, Milošević, odnosno Srbija, uvodi sankcije Republici Srpskoj. Iako su tad svi mislili kako su te sankcije dio folklora kojim Milošević maže oči svjetskoj javnosti, nakon proglašenja tog embarga iz Srbije u RS više nije stigla ni kap goriva.

         S pozicije Tuđmana, klin između Karadžića i Miloševića zabio se sam od sebe, i prvo što je Tuđman napravio bilo je da je Karadžiću poslao par cisterni nafte kanalima koji su već bili uhodani u vrijeme muslimansko-hrvatskog rata dok su Srbi iz BiH ucjenjivali Hrvatsku. Međutim, sad je inicijativa bila u Tuđmanovim rukama i on je bio taj koji je postavljao uvjete. S tih par cisterni nafte učvrstio je klin između Karadžića i Miloševića, a onda je poslao još par cisterni i zabio novi klin, ovaj put između Karadžića i Martića odnosno između RS-a i RSK. Iako nemamo čvrstih dokaza, sve ukazuje na to da je Tuđman prve isporuke uvjetovao Karadžiću da ne smije napadati one preostale teritorije u BiH koje su još pod kontrolom HVO-a. Ostale isporuke uvjetovao je nemješanjem Karadžića odnosno VRS-a kad se jednom krene u oslobađanje tzv. krajine odnosno okupiranih djelova Republike Hrvatske. I kad je Tuđman tako među njih pozabijao nove klinove i učvrstio već postojeće, i tad su Hrvatske snage sastavljene od HV-a i HVO-a i predvođene slavnim hrvatskim generalom Antom Gotovinom krenule u oslobađanje Hrvatske ali i BiH Livanjskim poljem i planinom Dinarom. Dok su Srbi shvatili što im se događa i dok su se pribrali mi smo već bili pred Banja Lukom a oni pred totalnim porazom od kojeg su ih spasili samo Amerikanci. 

         Time je Franjo Tuđman ispunio oba svoja dva glavna uvjeta: oslobodio je Hrvatsku, i postigao njenu punu suverenost, a u postojećim ujvetima izvukao je kroz Washington i Dayton najbolje što je mogao za hrvatski narod u BiH (kroz daytonski sporazum kakav je potpisan, bez kasnijih izmjena na štetu Hrvata), a sve to je umjesto životima hrvatskih mladića, Hrvatskih vojnika, dakle najboljih sinova našeg naroda i naše Domovine, platio naftom kojom su se Srbi doduše poslužili prilikom napada na Srebrenicu i Žepu ali to već spada u srpsko-muslimanske probleme pa neka ih onda oni i rješavaju. 

         Što se nas tiče, to je samo još jedan genijalan potez vrhunskog ratnog i političkog stratega, doktora Franje Tuđmana, a to što se položaj hrvatskog naroda u BiH naglo pogoršao nakon njegove smrti od nekih čudnih Barryevih amandmana pa sve do neke čudne Inzkove matematike prema kojoj je 17 podjeljeno sa tri pet i to pet „uvrh glave“ a nikako i više od pet, a sve to uz šutnju i prešutno ili čak i javno odobravanje i podršku onoga što se od 2000. godine naovamo naziva “hrvatskom vlašću” (onoga što je takvom politikom kršilo Ustav RH, jer hrvatska vlast ima ustavnu obvezu brinuti o Hrvatima u BiH), to nije grijeh velikog Doktora Tuđmana, nego svih onih miševa koji su vladali Hrvatskom nakon njega, od kojih su mnogi Tuđmana optuživali za suradnju sa Srbima, a ti isti kako se lijepo vidi, noću onaniraju na kojekakve „regijone“. 

    Dakle,storija o hrvatsko-srpskoj suradnji za vrijeme rata je prilično jasna, i kao tema je prilično dosadna. Muslimanska suradnja sa Srbima je puno zanimljivija, interesantnija i slojevitija priča. I nju ćemo naravno, ispričati odmah u našoj idućoj bilješci.  ŠestorkaHB/kamenjar.com

    facebook komentari