Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

SUZE MOJE MAJKE IVE/VIĆEKE BOBAN, GABRIĆA

Objavljeno

na

OVO JE MOJA MAJKA IVA "VIĆEKA" BOBAN, GABRIĆA

Svi mi imamo majku i svi mi volimo svoju majku, pa tako i ja volim moju Majku Ivu “Vićeku” Boban, Gabrića. Ima tisuće i više razloga zašto ja volim moju Majku “Vićeku”, ali je skoro nemoguće sve te “tisuće” razloga opisati u jednom opisu, članku. Nastojat ću sažeto iznijeti one uspomene i savijete koje sam osobno čuo od moje Majke Ive “Vićeke” Boban.

Iva “Vićeka” Boban je rođena 9 siječnja 1914. godine u selu Sovići, Bobanova Draga. Umrla je 2 listopada 1998. Povijest Bobanove Drage još nije potpuno opisana i mnogo se ne zna kada je točno počela povijest Bobanove Drage. Sve što se o tome zna jest prepričavanje i prijenos s koljena na koljeno, tj. iz naraštaja u naraštaj od starijih. Tako priča pistoji da su selo Bobani podjeljeni u pet djelova, zaseoka: Bendekovići, Iviševići, Potkrajci, Malinovci, Poljaci.

Moja Majka je rođena u zaseoku Potkraj. Njezin otac Mijo – poznat kao “Miško” – (1856-1936) je bio samouk čovjek, ali vrlo dobar stolar, drvodjelac. Znali su za njega reći: što očima vidi, rukama može napraviti. Bio je udovac. Nije imao djece. Ponovno se je oženio 1913., kada mu je bilo 57. godina. Imao je dvije kćeri, moju Majku Ivu (1914) i tetku Matiju, “Macu” (1916). Moja Majka se udala za Petra Boban, Gabrića 1933. Imali su petnaestero (15) djece. Danas kada ovo pišem, 25 kolovoza 2017. godine ima nas sam šestero živi: Jakica (1934), Jerko (1935), Mila (1938), Mile, Milan (1939), Matija (1941) Kata 1945.

Moji roditelji nisu znali ni čitati ni pisati. Kada bi moj Otac putovao negdje, u džepu bi imao ubrus na kojem bi razne zaveze napravio koji bi ga podsjećali na dogodovštine u putu i na putu, te kada bi došao kući iz džepa bi izvadio ubrus, rubac te po zavezima bi se sjećao dogodovština koje bi nama pričao. To su takova vremena tada bila i mnogi su se ljudi služili istim metodama po kojima su se snalazili najbolje kako su znali. Ako bi se mi nejaka djeca počeli smijati njegovim zavezima na ubrusu, on bi se uozbiljio i nama rekao: Pametni ovako čine a glupi nastoje zapamtiti, pa zaborave i ne znaju šta se je gdje što dogodilo.

Moj Otac Petar Boban, Gabrić je rođen 14 srpnja 1907, umro od kljenuti srca 23 rujna 1981. Bio je veliki radiša i vrlo ozbiljan, reklo bi se kao “po vojnički”. Nije bilo “mile lale” ni mrdanja. U večer za vrijeme večere i dok smo svi za sinijom i blagujemo, Otac kao stariješina kuće nam daje uloge šta će tko sutra raditi. Svi smo bili zaduženi za nešto; tko će ostati kući čuvati djecu i kuću, tko će gdje i na kojoj njivi raditi. Dizalo se je rano u jutro. Nije bilo svijetla niti sata da te probudi, ali zato su bili pijetlovi koji bi svako dva/tri sata zapjevali i tako seljane probudili.

Kada bi Otac i ja išli na njivu – bilo koju – raditi, ako je Otac bio dobre volje, išli bi zajedno, jedan uz drugoga i on bi uvijek meni pričao razne dogodovštine sa sela koje je on čuo od starijih, priče njegovih mlađih dana, kako je on odrastao, kako mu je bilo i šta je i kakove je sve “škevande”, budalaštine po selu radio i tome slično, duhan nosao po Bosni, sa srpskim žandarima se tukao, on, Ranko i njihovih godišnjaci. Ako je bio mrzle volje Otac bio išao naprijed, pušio bi, motika na ramenu a ja bih uvijek išao iza njega i šutio. Ja sam uvijek znao kada je Otac dobre a kada loše volje. Kada je loše volje kapa bi mu sa šiljtom bila na čelu glave, iznad očiju, a kada je dobre volje kapa sa šiljtom bi mu bila okrenuta prema lijevom ili prema desnom uhu. Ispravno ili ne tako sam ja doživljavao mojeg Oca.

– Znao mi je više puta govoriti da se s nikim nikada ne trebam tući, jer to nije dobro, moj sinko. Imaš usta i jezik u njemu. Brani se jezikom, ali ako se moraš braniti i u toj obrani se tući, onda te ja radije posjetiti u zatvoru nego u bolinici…
– Najpoštenije je ono i onako kako se dva čovjeka sporazume, i uvijek se drži toga, moj sinko…
– Samo će glupan reći da nema šta raditi, a čovjek kojem je stalo do pristojna života, uvijek ima šta raditi…
– Nije bogat onaj tko ima mnogo konja i volova, nego onaj tko ima mnogo djece…
– Nećeš ti pušiti pred menom dok vojsku ne islužiš, jer ćeš tek tada biti čovjek…
– Moj sinko ti si svaki dan stariji i svaki dan se razvijaš u čovjeka…
– Pazi s kim se družiš; jer onog puta kada se odlučiš oženuti, neće biti: Uprti pa isprti, nego UPRTI PA DO SMRTI…

Tako je iz otčinske ljubavi govorio moj Otac meni.

Nikada neću zaboraviti tuču pred Rapišića kućom u Bobanovoj Dragi na Ilin Dan 29 lipnja 1956. godine. Taj dan je blagdan i svetkovina kod nas. Poslije ručka i dobra objeda je Dernek, na cesti, naravno. Tu se prodaju razna voća. Šeta se po uhodanom pravilu. S desne strane se iđe prema istoku a s lijeve prema zapadu, ili s desne strane prema sjeveru a s lijeve prema jugu. U ta vremena za cijelo nitko tada nije znao da su to pravila vožnje, ali tako se je šetalo. U tom Derneku moj rođak Ante Grubišić, Lukin i ja pjevali smo gangu. A šta ćeš drugo osim gange u ta blažena vremena! Zapjevali smo: “Mene moja naučila Mati, pjevaj sine živjeli Hrvati”. Kao stršljenovi tri milicionera su na nas navalili. Još se njihovoh imena sjećam Zapovjednik je bio neki Đuro, drugi Milan Šorman, oba od blizine Mostara i neki Hasan od Bugojna. Napali su nas je smo pjevali šovinističke pjesme i sl. tome. Pošto su nas naši Bobanjari uzeli u zaštitu, sve se je bez većih problema za taj dan završilo.

Sutra subota ja sam sa Ocem radio na njivi. Evo ih ubrzanim korakom točno gdje smo otac i ja radili. Hasan i Milan Šorman. Hoće me sprovesti u Stanicu Narodne Milicije u Gornje Soviće. Ja sam im rekao da ja znam gdje je njihova stanica a da oni mene neće kroz selo 5/6 km. sprovoditi kao jednog lopova. Vi iđite svojim putem a ja ću tamo doći čim se presvučem. Povjrovali su. Oni otišli a meni Otac govori: Moj sinko za tebe nema više života ovdje. Iđi i neka ti bude sretno. Otođi kući i reci Višeki da ti iz onog velikoga takujina dadne malo para za put. Nemoj sve jamiti, jer će i nama trebati.

Ja sam tada otišao i s mjesta na mjesto stigao u Mislinju, Slovenija. Tu sam se zaposlio na radnji autoputeva kod jednog Pere Galića od Velike kod Požege. kada mi se je pružila prilika preko Italije sam došao u Nicu, Francuska, odatle s mjesta na mjesto do Pariza.

SUZE MOJE MAJKE IVE/VIĆEKE BOBAN, GABRIĆA.

Majka mi je dala, mislim pet tisuća dinara i plakala, skoro nabrajala govoreći: Moj sinko nikda više te moje oči neće vidjeti. Kako je sada tvojoj majki! Neka ti dragi Bog bude u pomoći, na putu i svakom koraku! Sjeti se tvojih roditelja! nemoj nas nikada ostaviti! nezaboravi majčino mliko koje si doji! Prkrsti se na sve četiri strane tako da te Bog čuva sa svih strana.! Poljubio sam Majku i krenuo iznad kuće u brdo kako bih znatiželjnim susjedima dao naslutiti da iđem u brdo sjeći drva za gorivo. To sam učinio i zato jer ako će me milicija tražiti, tražit će me na relaciji Imotski, Grude, Ljubiški-Čapljina. Ja sam iz Posušja uzeo autobus za Mostar, vlakom preko Sarajeva za Sisak, jer mi je tu brat jerko radio. Bio sam s bratom dva/tri dana a da mu nisam rekao stvarnu namjeru, osim da iđem u Sloveniju na rad. Iz Siska preko Zagreba, Zidani Most, Velenje do Mislinja. Tu sam radio i ostao neko vrijeme dok nisam put ispitaoza bijeg. Nisam htio u Austriju koja je u to vrijeme vraćala bjegunce za YU. Odlučio sam preko Kopra za Trst, Torino, preko talijansko-francuske granice prešao sam u Francusku i uputio se za Nicu. Tu nisam mogao ostati, te sam se uputio za Pariz, gdje sam i ostao. Tu u Parizu se je ostvario moj političko hrvatski san. Pronašao sam one koje sam tražio…

Možda ću nastaviti…

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati