Sva tri stara lika traže novog urednika

0
[testimonial name=”Vera Primorac” background=”#” color=”#” border=”#” img_border=”#” name_color=”#” title_color=”#”]„Ljudi koji su stvorili probleme, ne mogu biti dio rješenja”[/testimonial]

Točno prije pet godina, na sam dan izbora za predsjednika Republike Hrvatske, sretnem ja tako, na ulaznim vratima zgrade u kojoj se tada glasovalo, jednu svoju staru prijateljicu.

„A za koga ćeš glasovati?“, upitam ja. Ona me pogleda sa snebivanjem i iznenađeno, ali mi, iako malo zastajkujući, ipak odgovori: „A za koga glasovati? Ne sviđa mi se niti jedan niti drugi, ali je ovaj, barem, kulturan i gospodin“.

I eto, tako, ona je glasovala za kulturnog gospodina, a ja za onoga drugog, kojega su u mnogim komentarima, pošprdno nazivali seljačinom.

-E, moja Lucija, moja Lucija, gdje ti bi pamet? – mrmljam u sebi. – Zašto njega, tj. gospodina, ne zaokruži? Jesi li čula što ti reče Monika? Ma, pogledaj ga samo! Milo lice, sladak osmijeh, blag pogled, a riječi mu teku ko med i mlijeko. I  cvrkuće li, cvrkuće… Takvog šarmera još nije majka rodila. Svako bi se žensko čeljade, kako reče jedan naš osvjedočeni šarmer, na to uhvatilo.

Ali, ali… Nešto mi kod njega ne štima. Ima mi u njemu nešto… Ne znam. Nešto prijetvorno. Uzalud mu i lijepe priče, i milo lice, i sladak osmijeh. Ima tu nešto, vjeruj mi! I zato se na šarm ovog dotičnog gospodina, i pored skučenog izbora, ne bih navukla, ni u najslađem snu.

…Kao predsjednik Republike nikada se neću umoriti u borbi za pravedno, bolje i bogatije društvo i bit ću beskompromisan u iskorjenjivanju korupcije, gdje god se ona pojavila. Nova pravednost znači novo domoljublje i povratak morala u politiku.

…Pravednost je moj program. Želim novu Hrvatsku, pravednu Hrvatsku. Nitko se ne smije moći sakriti iza funkcije ili položaja. Kao predsjednik Republike nikada se neću umoriti u toj borbi za pravedno društvo i bit ću beskompromisan u iskorjenjivanju korupcije gdje god se ona pojavila. Samo se tako može vratiti moral u politiku i povjerenje u institucije sustava.

E, vidiš, draga moja, kako je onda“moćno“ govorio! Moram to, ipak, priznati. Bio je to, stvarno, pravi pravcati državnički govor. Iako ja, i to moram priznati, ni tada na to nisam nasjela.

Što li je sve taj obećavao?! Milina jedna kako ga je bilo lijepo slušati!!! Obećavao je, obećavao… i brda i doline. I onda je došao na kormilo hrvatskog broda.. I popeo se na tron. Ali nije prestao obećavati. Obećavao je tako… obećavao… Sve do nedavno. Jer je grčevito želio- još jedan mandat. Da dovrši ono, što se dovršiti mora.

-E, moja Monika, moja Monika, koliko si prije pet godina bila naivna!? I kako si grdno pogriješila. Jer, štošta se krilo iza one uglađene maske, kako si ti govorila, pravog gospodina. Pa zorno smo vidjeli i zorno svi osjetili. I tu njegovu dobrotu i te njegove gospodske manire.

– Ma, idi , molim te! Uvijek si ko zloguka ptica rugalica. Ima li išta, iskreno mi reci, za što možeš reći da je bilo dobro, u ovih proteklih pet godina?

– Ma , nema zbora! Sve što je radio, radio je i uradio je dobro.

– Hajde, konačno nešto! Bogu dragom hvala, da si se bar jednom u životu, u nečemu sa mnom složila!

– Istina, jesam u nečemu. Ali u čemu?

– Pa sad si rekla da je dobro radio?

– Jest, rekla sam. Ali, pravo je pitanje, moja Monika, za koga je sve to radio i uradio?

– Opet ti, svoje pa svoje. Majke mi, moje mile, ko pokvarena si ploča!

– A ti onda istresi te svoje argumente, pa mi iskreno reci: A što je to dobrog donio i učinio, za ovaj jadni, prevareni i napačeni narod, taj dotični gospodin- hoću reći drug, u tih njegovih pet godina? Nastavljao  cvrkutati i blagoglagoljati… Dok je, u isto vrijeme, usklađeno i zajednički naštimano, gudio po istoj žici sa svojim bratskim narodom, s onu stranu Drine.

– Što je radio, što je radio? Ma kakvo je sad to pitanje? Kako možeš nešto tako, nakon svega, i pomisliti i izgovoriti? Nešto tako besmisleno?! Pa radio je isto što su radili i ostali.

– A-ha! Znači, ništa nije radio.

– A odakle ti sad to? Ti kao da si oboljela od „zaboravtitisa“! Jer, draga moja gospođo, svijet nije dosad vidio takvog radnika, domoljuba i pravednika! Pa radio je i dan i noć!!! I učinio sve što se učiniti moglo. Zar nisi gledala, skoro svaki dan, u nekim emisijama ili na vijestima svih naših nacionalnih TV kuća, kako se često, i u svako doba dana i noći, iako umoran od posla i svih onih sinih državničkih obveza i problema, onako kraljevski, državnički i uzneseno, spuštao niz stepenište, u svojoj rezidencjii na Pantovčaku? Ponekad mi ga je, iskreno ću ti priznati, zbog toga bilo žao. A tek onda, kada je imao onih problema s kapcima… Iako su tada svi, i sa svih strana, na njega grakčali:

Te, imao je i ovdje vrsnih liječnika;

Te, zašto je dovodio čovjeka iz inozemstva;

Te, tko je sve to platio;

Te, to je čisti sukob interesa…

A sve je bilo čisto kao suza. I dragom Bogu hvala, sve se završilo onako kako i treba. I bez ikakvog sukoba interesa. Naravno!

– Jesam, jesam, draga moja Monika, gledala sam. Bio je i na svim programima, i na svim radio postajama, i u svim tiskovinama. A u anketama o popularnosti političara, dosezao je i do svemira. Te je tako, s količinom osvojenih postotaka, probijao čak i svemirske barijere. Pa je onda iskakao, ne samo iz pašteta ( kako je jedan naš vrli vicmajstor govorio za jednu predsjedničku kandidatkinju, nekada davno), nego iz svih konzervi. Ali, o tom potom! Za takve priče i razgovore treba puno, puno više… i vremena i stručnih analiza.

– Ma, stvarno, s tobom se ne može ni o čemu razgovarati! Uvijek si u svemu kontra. I u sve sumnjaš. Pravi si, pravcati nevjerni Toma! Mućni malo tom svojom glavurdom! I prisjeti se, konačno, svega onoga što je taj čovjek učinio za nas! A učinio je, draga moja, sve ono što je bilo u njegovoj moći. I puno, puno više od nekih drugih.

– Stani malo! Daj se smiri! Smiri se, pa mi onda reci, samo jednu stvar! A za koga je sve učinio? Kako se vidi iz našeg trenutnog stanja, a ovako nam je već pet- šest godina, za nas nije maknuo ni malim prstom.

– Ma, zar si ti, i svi vi zajedno, i slijepi i gluhi?! Zar niste čuli što je govorio?Zar niste razumjeli njegova obećanja?

„Neću vas razočarati” poručio je tada, „pobjedivši“ na izborima. „Pobjeda nije samo moja. To je pobjeda svih poštenih ljudi. Pobjeda koju slavimo svi. Svaki građanin ove zemlje, večeras je pobjednik. Jer duboko vjerujem u to da je svačiji cilj bolja Hrvatska.”

– E, moja Monika, dušo moja draga! U kojem to ti i čijem to ti svijetu živiš? Kažeš- obećanja! Zar si zaboravila onu izreku naših starih i mudrih glava? „Obećanja, ludom radovanja“, kažu oni. Istina, obećavao je on, obećavao… Zaklinjao se i zaklinjao… U pravednost i pravdu. Ali mu je, izgleda, ubrzo nakon toga, nastupila totalna amnezija. I pravda i pravednost isparila. Rasplinula se. Ili je pobjegla. Tamo negdje daleko… Valjda prema istoku.

I pusti mi, molim te, te priče i bajke! I tra-la-la fore. Dosta nam ih je! Popele su nam se na vrh glave. Iako bi čovjek rekao, gledajući ga onako sa strane, dok sa smješkom na usnama, i naizgled tako blag, razgovara sa svojim gostima i posjetiteljima, da jedva čeka, za sve nas učiniti, čak i nemoguće. Pa i doći, uvijek kada zatreba, među nas. Među svoj narod. Popričati i čuti što nas muči, kakvi su nam problemi… A onda se, onako bratski i drugarski, kao što to samo on zna, poljubiti i izljubiti… Sa svima nama.

Istina, ljubio se on… ljubio. Sav ozaren i ustreptao od sreće i ushićenja. Ljubio se, tako on, i sa Tadićem i sa Nikolićem. I to tri puta. Da zapečati, valjda, dogovor. Ali je, isto tako istina, da se sav izbezumljen, s grčem na licu i strahom u očima, susretao s našim braniteljima. Istim onim braniteljima koji su njemu i njemu sličnima, sve to, nažalost, i omogućili. Sve im predali… Kao na pladnju. Odmah nakon završetka agresije i ratovanja… I nakon smrti našeg jedinog i pravog predsjednika, Franje Tuđmana. Predali im i vlast i upravljanje državom.

Ali, s braniteljima se nije ljubio. S braniteljima se nije družio. I s braniteljima nije pjevao našu himnu.

S BRANITELJIMA I OSLOBODITELJIMA NAŠE DOMOVINE.

– A možda čovjek nije znao riječi, a možda ni melodiju?

– Opet lupetaš! Kako ne će znati riječi i melodiju? Ta, je li glazbenik ili nije? Doduše, Lijepu našu nije nikada ni svirao niti pjevao. Ali je zato svirao „Marš na Drinu“. Valjda je njegovom profinjenom uhu i sluhu, više odgovarala snaga takve glazbe i „moć“ njegovih autora. Valjda!!!

***

klavirBože moj dragi, Bože dragi! Pa gdje nam je tada bila pamet? Zar nismo znali da su takvi na sve spremni da bi se opet domogli vlasti, i da bi nas opet mogli uništavati i tlačiti? Zar nismo znali da sve što su radili, radili su po naputcima naših provjerenih „prijatelja s istoka i prijatelja iz prijateljske nam Kraljevine“?

Ali, zašto ste sada kao svi u čudu!? Oni su nam, stvarno, „prijatelji! Zar se u to, dosad, nismo uvjerili? Pa, oni su nam se već i ranije iskazali kao takvi. Kao iskreni i veliki prijatelji. I prije Bleibourga i na Bleibourgu. I za vrijeme našeg Domovinskog rata. I kod ulaska u EU.

A nedavno su to svoje pravo i prijateljsko lice, pokazali i utvrdili, i sa Škotima. Na njihovom referendumu. Pa su onda obznanili i cijelom svijetu, direktno na TV, kako prijateljski, znalački i stručno djeluju na tom polju.

Međutim, našim novoproizvedenim „antifašistima“, ne treba nikakav tečaj niti mudri savjeti. Sve su to oni već dosad dobro prožvakali. A nakon naučenog i utvrđenog gradiva, i sve to mudro provjerili na djelu. Efikasno i bez ikakve grješke. Jer, oni to dobro i studiozno pripreme. Pa onda sva ta svoja velika i silna znanja, prenesu i na mlade naraštaje, tj. mlade antifašiste. Zamislite, molim vas! Em mladi, em antifašisti. Ima li još igdje, na ovome bijelome svijetu, takvo što? E, na to, ljudi moji dragi, moramo stvarno, svi biti ponosni! Nije to šala ! Nije šala biti prvi i jedini na svijetu… I imati, mimo svih drugih demokratskih država, mlade antifašiste.

Ali ni to vam nije sve! Jer da bi ti tzv. mladi antifašisti, za svoje postojanje imali i pokriće, moraju se prozvesti i fašisti. I eto, tako su vam, dragi moji Hrvati i Hrvatice, i svi drugi državljani Republike Hrvatske, nastali i pojavili se i kod nas, novoproizvedeni fašisti.

Tako drugovi treba! Samo naprijed!!! Najprije pomno i znalački isplanirajte sve, a onda u boj, u boj… Jer da nije tih proizvedenih fašista, teško bi, drugovi naši dragi, i živjeli i preživjeli? Pa se zato i udružuju, pa zato i žele okupirati Hrvatsku, pa zato i proizvode kaos i nerede, pa zato i prebijaju starije dame, pa se oblače u ustaške odore, pa defiliraju, u tim istim odorama, ispred policije i ispred dežurnih TV kamera, pa se uvaljuju u kadrove nazočnih TV kuća. Opet u tim istim ustaškim uniformama. Tek skrojenim i sašivenim, u nečijim tajnim krojačkim salonima.

Pa onda tako prozvedeni, ovakvi kakvi i jesu, sami i proizvode i siju mržnju. Gdje se god pojave. A sve pod plaštom demokracije.

Ali, drugovi naši dragi, u demokraciji, uz svako pravo- idu i obveze. Zar, ne!?

E-eee, ali tu vam vještinu, oni još, nažalost, nisu savladali! Ali su zato svladali i veoma dobro znaju, kako napuniti i podmetnuti u sanduke listiće na glasovanju, kako ubaciti i još neke, već označene glasačke listiće ( naravno s njihovim kandidatom), pa kako ostaviti nesređene popise glasača, pa kako dopuniti popise birača s podobnim likovima, pa kako dovesti i upregnuti glasačku mašineriju… Pa kako zemlju uništiti i rasprodati…

Sve, sve to oni znaju!!! I u tome su pravi majstori svoga zanata. I nije im u tome nitko ravan. Zato nikako ni ne odustaju od toga svog, već unaprijed zacrtanog, „pravog puta“. Zato i viču i urliču: Ili mi ili oni… Ne damo vlast!!! Dolje fašisti! Smrt fašizmu, sloboda… Ali ne svima, nego samo njima.

***

A gdje je bio u to vrijeme, naš tadašnji vrli vođa? Gdje se tada izgubio? Gdje je nestao onaj naš pravedni i pravdoljubivi, smireni i blagoglagoljivi, odmjereni i kulturni gospodin? Koji je obećao Pravdu i Pravednost. Koji je toliko toga obećavao, a ništa nije ispunio. Gdje se izgubio? Nije, valjda, da mu je ponestalo krinki. Ili mu se tadašnja maska izlizala pa postala suviše prozirna. Te mu glancanje i lica i naličja, više nije imalo nikakva smisla.

-I što je od svega toga na kraju ostalo?! Reci, gukni več jednom! Šutiš, šutiš, je li!? A što je ostalo, reći ću ti ja! Ostalo je jedno veliko NIŠTA. Ostala su njegova prazna obećanja. I blijeda i razobličena slika čovjeka koji je na kraju balade, loše odigrao zadanu i završnu rolu.

– Pa, draga moja, u njega su bar čiste ruke! Za razliku od nekih…

– Jest, jest, imaš pravo! Čiste su mu ruke, čiste! Najprije ih je gospodski oprao od našeg boljitka i naših nacionalnih interesa, zatim je navukao bijele rukavice, pa je onda sve u rukavicama, kao pravi gospodin- engleskoga kova, radio za boljitak onih drugih. Njegovih dragih susjeda a naših nekadašnjih agresora.

– Pa što je to on loše uradio? Reci već jednom!!! Navedi!!!

– E, moja Monika, moja Monika! Sam Bog zna za sve njegove grijehe i za sve njegove zakulisne igre i igrice. A znat ćemo uskoro i mi, na našu žalost, kada počnemo otplaćivati i plaćati sve njegove dugove!

Samo pričekaj!!!

***

I eto tako, nismo baš svi, ovome glazbeno obrazovanom gospodinu, hoću reći drugu, dali – ni onda a ni sada, bjanko čekove s potpisom. I sreća da je tako. Jer mu jamci, ni tada a ni sada, nisu bili niti vrsni, niti pouzdani, niti domoljubni.

– Bože dragi, Bože dragi, koliko smo onda, moja Monika, bile naivne i ti i ja !? Ovaj tvoj „gospodin“ bio je u službi njegovog „kraljevstvog veličanstva“, tj. naših osvjedočenih „prijatelja“, vukao na istok i okretao vodu na mlin braće „ko nas bre zavadi“ , išao od jedne do druge fešte partizana i partizanki, i svim srcem volio i slavio lepu partizansku kapu. A gdje god je odlazio, govorio je protiv interesa zemlje, kojoj je na čelu. Jednom riječju, krao je bogu dane,  trošio naš novac, sramotio nas i nanosio nam ogromnu štetu. I Hrvatskoj i nama Hrvatima. I ovdje i diljem svijeta. Zajedno sa svom svojom svitom i svim svojim sudruzima u vladanju. Sramotio nas i blatio gdje je god stigao. I zamislite, molim vas lijepo, taj isti gospodin iliti drug, sada je licemjerno, pred ove sadašnje izbore, iako je, kako on kaže agnostik, hodočastio diljem Hrvatske… i na vjerske procesije i na vjerska slavlja.

– A onaj drugi, za kojega si ti glasovala? On ti je u redu, je li!? A što je s njim? Reci mi jasno i glasno! Hajde! Da te čujem!!!

– Ah, što je s njim, pitaš?! Ma, njega ti ionako više nema. Pao je, valjda, kao kolateralna, hoću reći usputna žrtva, ovih sadašnjih izbora ili nečijeg političkog interesa. Možda jednoga dana ponovo i uskrsne. Možda. Čuda se događaju, draga moja! A s njim čovjek nije nikada načisto. Jer, vlast je slast. I lako se ne pušta. Niti drugom lako prepušta. Znaš ono “ Sve za vlast, vlast nizašto“. Ali, vjeruj mi, ni vrag nije toliko crn, kao što se priča!

Vidiš, draga moja, bila sam prvi put u Zagrebu, nekada davno, davno. Još kao maturantica. Nisam mogla vjerovati da je to što vidim Zagreb. Jer, za mene je Zagreb uvijek bio pojam za nešto posebno. I veliko. Pojam za uglađeno, uređeno. Europsko. Pred očima mi je uvijek, kada se o Zagrebu razgovaralo, u mojim maštarijama bila Katedrala, Markov trg, Mirogoj, Trg bana Jelačića… A pojam za prave, pravcate dame, bile su spikerice i voditeljice s tadašnjeg TV Zagreba. Svaka lijepa, kulturna i uglađena. Gordana Bonetti, Ksenija Urličić, Helga Vlahović, Žaljka Fattorini, Jasmina Nikić, Vesna Spinčić. Ali i poneki pravi gospodin kao Ljubo Jelčić, Mladen Delić, Oliver Mlakar… A svi zajedno… i vrsni voditelji i još vrsniji spikeri. Bile su to, stvarno, osobe sa širokom kulturom i izuzetnim znanjem stranih jezika. Ali i sa izvrsnim izgovorom, dikcijom i poznavanjem hrvatskog književnog jezika.

Ipak, moram ti iskreno reći i priznati, jer kada sam opet dolazila, bila sam i zatečena i duboko razočarana svim viđenim. Zagreb mi se učinio zapušten i neizgrađen. Bio je tako daleko od moje stvorene predodžbe. Izuzev onog starog, povijesnog jezgra.

– E, moja Lucija! Pa u Zagreb se, u onoj bivšoj državi, nije skoro ništa ni ulagalo. Sve je odlazilo u Beograd. Dok je tih godina Beograd imao dvanaest natkrivenih bazena za svjetska natjecanja, Zagreb je imao samo dva. Dok je Beograd imao … sve i svašta, Zagreb se nije ni micao s mjesta. I dobijao je… skoro ništa.

– Imaš pravo. Čak ni osamdesetih nije bilo puno bolje. A nedugo zatim, došla nam je i agresija. Pa onda rat. Pa razaranja. Izbjeglice…

Na jednoj strani goloruki i prisilno razoružani narod, a na drugoj horde četnika i jugo- armije. Napadaju sa svih strana.. Okupacija, ubijanje, klanje, silovanje, protjerivanje, rušenje, uništavanje…

A nakon rata, opet sve ispočetka. Sve treba vratiti u normalu. Obnoviti. Izgraditi novo… I nije se moglo sve odjedanput. Bilo je u to vrijeme i mnogo važnijih stvari. Trebalo je vidati rane. Oplakivati ubijene i mrtve. I još nepronađene. Liječiti dušu… Vraćati nadu i graditi vjeru u bolju budućnost. Vraćati se životu. Kakvom takvom. Stvarati državu…

A onda u Zagreb dolazi…novi gradonačelnik.

– Uh, uh, nemoj! Nemoj mi i ti sada, molim te ko Boga, početi o njemu lupetati, priče i bajke. Kao da je Mesija. Ne pretjeruj, molim te! A što je s onima koji pričaju kako je krao!?

– Ne boj se! Evo, gledaj! Stavljam flaster na usta. Ali samo još nešto! Upitaj nekoga sama, pa ćeš od mnoštva ljudi, dobiti i mnoštvo istih odgovora.

– Nije istina da je krao! A da je i krao, to još nije nitko dokazao- vele oni.

– Kako to mislite?

– Tako, lijepo! Ako je on krao, a stalno nešto i gradio, odakle mu, onda, za sve urađeno i izgrađeno, tolika silna lova? Pa, pogledajte! Zagreb nam se, pred našim očima, svaki dan mijenja. A neki kao da su slijepi… Ali zato nisu ni gluhi niti imuni, za raznorazne objede – odgovaraju njegove pristaše.

– Ali i on ti je, moja Lucija, kao i još neki prije njega, samo što si rekao keks, sletio s konja na magarca. I odjahao pognute glave s političke pozornice. Sve mi se čini, na malo dulje vrijeme. Ima mi tu nešto, ima! Ne kažu uzalud, „gdje ima vatre, ima i dima“. Pa nakon pada s tolike visine, teško da će se opet popeti na sam vrh.

– E moja Monika! Konkurencija, konkurencija… Ti stvarno ništa ne kapiraš!!!

– Ma, hajde, molim te, ne gnjavi!

– Ja gnjavim? Jel´ja!? E pa, onda, gukni mi ti, golubice moja draga, i reci: Što je to, što u ovih pet godina nije učinio gradonačelnik, a učinio je onaj tvoj uglađeni gospodin?

– Ma, što si navalila!? Evo, nabrojat ću ti samo…

– Slušam… Hajde, gukni! Pa što je tebi, reci mi, molim te? Nisu, valjda, i tebi isprali mozak? Stalno govoriš kako ćeš reći sve što je taj tvoj gospodin uradio, a na kraju ništa ne kažeš. Nisi u stanju prozboriti ni jednu jedinu riječ u njegovu korist. Jer, ustvari, ni nemaš što reći. Pa priznaj već jedanput, i reci:

NIJE NIŠTA URADIO!!!

Reci, otvoreno, kako su nam, i on i njegovi pajdaši, uništili sve! Kako su sve upropastili, i sve pokrali. Reci, napokon, kako su nam ukrali punih petnaest godina prosperiteta, mira i blagostanja! I sve pretvorili u mrak. Reci kako su sebi, na naš račun, osigurali blagostanje i lagodan život. Neki čak i do smrti. A neki, unatoč obećanjima, još punu godinu dana. I sve u stilu: „Uh što volim ovaj režim, plaća ide a ja doma ležim!“

A ako im slučajno ponestane šoldi, i bude im neka velika potreba, mi ćemo, pod hitno, organizirati i humanitarnu akciju za skupljanje pomoći. Kao što smo to i dosad radili. Za sve one slabijeg imovinskog stanja. Jer mi smo ti Hrvati, uvijek bili i solidarni i meka srca. Organizirat ćemo tako akciju u stilu, kako je to netko lijepo rekao, “dajmo mu dobrovoljne priloge da kupi peti stan”. Slažeš se, zar ne!?

Molim te, lijepo te molim, otvori oči! Reci istinu! I stavi sve karte na stol!!! Da se više oko toga ne natežemo.?

– Ma, dosta više s tim! Dosta mi je i tebe i njih! Jest, istina je sve to što si rekla! Istina je da su nas prevarili. Istina je na su nam lagali. Istina je da su nas pokrali. Istina je da su nas htjeli strpati u neku novu Srboslaviju ili region. Sve, sve je istina!!! Zadovoljna!!!???

– Zadovoljna, i te kako! Zadovoljna, jer si konačno progledala i priznala. Skinula mrenu s očiju. I napokon izišla, cijela i normalna, iz te nakupljene magluštine.

– Jesam, jesam, moja Lucija, progledala sam. Istina je živa. Ali, ima tomu već dugo vremena. Znaš, teško je priznati svoju glupost, a još teže priznati da su te neki drugi vodali na uzici i prevodili žednu preko vode.Teško je otvoreno govoriti i o svim svojim zabludama. A još je teže na kraju shvatiti, kolika si bila naivčina i budala. Ali, brate moj, i ti stalno tupiš o njima i o ovoj dvojici, pa sam ti neke stvari govorila i iz dešpeta. I nije, valjda, da su ti na tapetu samo njih dvojica. Ta ima takvih, i njima sličnih, koliko ti srce želi. Istresi, napokon, i ti nešto drugo! Hajde, reci mi… a što je s onim trećim?

– A kojim trećim?

– Kako kojim trećim? Nisi, valjda, i ti prespavala cijelo ovo vrijeme?

– A-ha! Znam na koga misliš. Čim si spomenula spavanje. Pomislila sam na njega. Baš ovog trena. Pa kako bih mogla zaboraviti jednog takvog lika? Kao stvoren je za neku dobru priču, humoresku ili novelu. A možda… i za dramu ili za komediju.

Upravo ti ja, iako nisam nikome govorila, spremam o njemu jedan urnebesan tekst, kako je on jedanput bubnuo…dramalet, u kojemu će on biti glavni i jedini lik.

– Stvarno!? A hoće li biti komedija ili tragedija?

– Ni tragedija ni komedija. Prije bih rekla, tragikomedija.

– I kako će se zvati?

– Ne znam. Hajde, daj ti neki prijedlog!

– Evo…evo…“Na kraju balade“. Ne, ne! Taj mi se baš puno ne sviđa. Može…može…, „Na kraju probuđen“ ili „Konačno probuđen“. Ne, ne sviđa mi se ni to. A može li, može li… „ Sva tri stara lica, traže novog pisca?“

– Može, može!!! Svaka čast! Ali, stani, stani malo!  Ne, ne može. Prešla si se! On je tu jedan jedini  lik, a ti se dohvatila, valjda pod dojmom naše priče, i ostale dvojice. Iskreno, ne bi ni to bilo tako loše! Sva tri lica… Čak što više, to bi bilo puno, puno  bolje. “Sva tri stara lica, traže novog pisca”. Ha! Ha! Ha! Dobra ideja, nema što!

– Onda , uzimaš?! A kada sve skupa bude gotovo, prva čitam. Može!? Pa da čujem sada nešto i o sadržaju! Barem ukratko.

– Pa evo, slušaj!  Znaš, ovo ti je samo opis početka radnje. Kasnije, kada se radnja razvije i krene, bit će… Ma, vidjet ćeš! A sad lijepo zatvori oči i zamisli:

 

Pozornica u polumraku. A svjetlost, koja se, postepeno i lagano pojavljuje, počinje obasjavati samo jedan dio prostora. Na sred pozornice prava-pravcata spavaća soba. Dekor bogat, raskošan. U sredini sobe veliki bračni krevet. A u krevetu… netko ispod popluna.

Na noćnom ormariću sat pokazuje točno deset sati i trideset minuta. Ubrzo se oglašava i zvono za buđenje. Ispod popluna nastaje nekakvo komešanje i prevrtanje. Uskoro počinje i usporeno izvlačenje. Najprije izviruje nečija glava. A to ti je, sigurno si i sama skužila, glava našega glavnoga lika. Bunovnog i neispavanog.

Oči mu poluzatvorene. Kosa raščupana. Proteže se, pa kao da je tek pao s Marsa, unezverenog izraza lica i škiljeći na jedno oko, sjeda na krevet, zatim skida sve sa sebe, i onda sve zajedno, baca na pod. Potom, oklijevajući i lijeno, pruža jednu ruku i prekriva oči ( čini se kao da mu smeta dnevna svjetlost koja jedva prodire kroz poluotvorene zastore), pa prelazi usporenim pokretom druge ruke po licu… zatim nervozno trlja oči… pa se onda hvata za glavu, sjeda na krevet, ljutito mrmljajući kroz stisnute zube: „Ma, što je sve ovo meni trebalo!?“

Nakon toga se opet hvata za glavu, saginje prema bedrima, ponovo trlja oči, pa prolazi nervozno rukama kroz kosu… A onda, opet, lijeno i usporeno, ustaje s kreveta, pa teturajući sporim korakom, kreće prema kupatilu. I nastavlja bijesno mrmljati, dubokim i promuklim glasom.

„Baš mi je ovo trebalo! A što sad ona hoće? Tko nju išta pita? Ona će meni pametovati? Jedna…jedna.. Bit će onako kako ja kažem ili… ili ona ili ja ! Jer, „État, c’est moi!“, reče probuđeni, uzdrmani i pridruženi… treći lik. U ovoj našoj svakidašnjoj tragikomediji.

– I što dalje bi?

– Vidjet ćeš. Ne budi toliko znatiželjna. Misliš da to ide samo tako. Sjedneš, zapišeš i …gotovo. Ima ti tu, draga moja, posla i posla… I na pretek. Nisam još sve ni dovršila niti uradila kako treba. A sada mu još moram pridružiti i ostalu dvojicu.

A kako bi bilo, da se još neko vrijeme ovaj lik ne probudi, i da prespava bar još jedno vrijeme? Nešto kao… Ma znaš već…Kao ona uspavana ljepotica. Čini mi se da bi takav kraj bio za sve najbolji. A da za to vrijeme, dok on spava, ubacimo neki novi lik. Oko kojega će sve prštati od snage, volje, elana, životne radosti, optimizma, vjere i domoljublja. Što ti misliš? Ostaviti njega da spava ili ga probuditi.

– Ma, o čemu ti to i o komu ti to pričaš? Sve si spetljala i zapetljala. Ja te sada, stvarno, ama baš ništa, nisam razumjela! Na koga si sada mislila?

– Nema veze. Bumo videli. Saznat ćeš. Saznati i osjetiti… Uskoro.

– A što bumo videli?

– Pa ništa. Valja nam čekati.

– A što čekati, jadna ti tvoja majka, ne bila?!

– Pa čekat ćemo da se sve to sredi i uredi. Svaka ti drama, draga moja, mora imati zaplet, kulminaciju i rasplet. A ako su se svi njeni glavni akteri dobro i zapetljali, onda je sve to skupa, još napetije i neizvjesnije. Za jedne je tragično, a za druge tako-tako. Sve po kvaliteti i kvantiteti urađenog. Pa zato sada svi oni i traže…i traže…i traže…

– Ma, opet ti svoje…pa svoje! I zapetlja ga do kraja! Reci, napokon, što to traže!

– Pa traže… traže… nove redatelje. I nove urednike.

– A zašto će im, ženo božja, redatelji i urednici?

– Pa da im lijepo sve izrežiraju, prerade i urede. Pokriju i prikriju. A onda sve to uređeno, prerađeno, dorađeno… prikriveno i pokriveno, uspješno prezentiraju pa onda i realiziraju.

– A što to sve, kumim te Bogom?

– Pa sve!!! Kapiraš!!!??? Ali, sve nešto mislim… možda je, ipak, najbolje, na sve ovo… konačno spustiti zastore. I na kraju, svim zainteresiranim, ali tako da nas i „ceo svet razume“, obznaniti

 

KRAJ… THE ENDE…FIN…FINE!!!

Vera Primorac

[ad id=”40551″]

 

facebook komentari