Pratite nas

Kultura

Svaka desnica nije nužno i nacionalna, ni svaka ljevica nije nužno anacionalna

Objavljeno

na

Osvrt na knjigu: Josip Pečarić, Ako voliš Hrvatsku svoju, Zagreb, 2014.

Nova publicistička knjiga akademika Pečarića „Ako voliš Hrvatsku svoju“ sastavljena je od niza različitih, ali jedinstvenom idejom povezanih tekstova, kojima reagira na različite dnevnopolitičke događaje vezane uz sudbinu hrvatskoga naroda i njegove države. Sve te svoje uglavnom polemičke reakcije razvrstao je u nekoliko tematskih cjelina.

Prva se veže uz Darija Kordića, njegova povratka iz haaškoga zatočeništva nakon izdržane kazne, na koju je osuđen na montiranom procesu Haaškoga tribunala, čija je primarna zadaća bila nastaviti rat protiv Hrvata i hrvatske države i nakon što su ti isti Hrvati porazili velikosrpsku politiku, JNA i različte srpske vojske.

Pečarić ovdje tematizira odnos dijela javnosti i političkih struktura prema zagrebačkom dočeku Darija Kordića te temeljitom raščlambom očitovane mržnje lako zaključuje kako strukture naslijeđene iz jugokomunističkoga doba te njihovi mlađi izdanci još uvijek imaju snažnu moć na sudbinu hrvatskoga društva. Nu Kordićeva postojanost, vjera i nesalomljivost, unatoč nepravednoj i pravno neutemeljenoj te neopravdanoj presudi, rađa i potiče među Hrvatima višestruk broj novih Kordića, čega se bivši suradnici Carle del Ponte i njezini politički sljedbenici najviše boje.

Tekstovi u rubrici Hrvatski ponos, kao da se idejno nastavljaju upravo na već iznesenu tezu, a Pečarić ju ilustrira po svom mišljenju, cijelim nizom izvanrednih hrvatskih pojedinaca i skupina, koji, unatoč nesklonu vremenu i različitim pritiscima, djeluju kao životvorni sloj hrvatskoga naroda. Nasuprot skupini Pečarićevih junaka stupaju izraziti predstavnici sramotnoga djelovanja, o kojima piše u poglavlju posvećenom „Hrvatskoj sramoti“. Ne samo na temelju sučeljenih stajališta i činjenica nego i dojumljivim kontrastom, akademik Pečarić postiže učinak u slikanju likova hrvatske političke i javne pozornice.

Kad je pak riječ o glavnim junacima hrvatske sramote, mislim da bi se o pojedinim likovima dalo raspravljati, koliko oni uza se mogu nositi hrvatski pridjevak pa čak i kad je riječ o sramoti. Naime, najveći dio protagonista ove rubrike se i ne smatra ili se dobrim dijelom svoga života nije smatrao Hrvatima pa ih po osobnoj i političkoj kvalifikaciji možda treba preciznije svrstati tamo gdje doista i pripadaju.

Možda bi se prikriveni odgovor na ovi zdvojnost mogao pronaći upravo u nizu tekstova koji slijede iza već spomenutoga dijela knjige, a Pečarić ih pozicionira u skupinu koja Hrvate kleveće i optužuje da su počinila genocid nad Srbima. U ovom stilski podrugljivijem dijelu autor je ponudio jedan ležerniji i slobodniji pristup ukočenim i dogmatiziranim tezama svih ideologa različitih jugoslavenskih projekata.

U poglavlju o napadajima na Tuđmanovu pomirbu Pečarić se usredotočio na unutarhrvatske prijepore, koji izazivaju podjele u samom biću hrvatskoga naroda, što onda omogućuje različitim protuhrvatskim strategijama da djeluju i na hrvatskim izborima, pa čak i da na vlast različitim manipulacijama dovode svoje poslušnike.

U predzadnjem poglavlju autor se vraća zavičajnoj temi – Boki kotorskoj, koja ima posebno mjesto ne samo u tisućljetnoj integraciji hrvatskoga nacionalnoga bića, nego se i danas, kad u Boki više gotovo i nema Hrvata, pokušava prisvojiti hrvatska kulturna i nacionalna baština. Nije li to jedan vid nastavka prikrivenoga genocida, koji su već ranije sustavnim čišćenjem hrvatske populacije realizirale velikosrpske vlasti u dvjema Jugoslavijama?

U zaključnom dijelu autor poziva hrvatsku desnicu da, bez obzira na osobna razmimolilaženja, zajednički nastupi na izborima, jer bi samo tako mogla sigurno računati na pobjedu, kojom bi s vlasti skinula sadašnju anacionalnu, nesposobnu i anarhističku vlast.

Svaka desnica nije nužno i nacionalna pa jednako tako ni svaka ljevica nije nužno anacionalna, Pečarićev se poziv zapravo odnosi na sve iskrene domoljubne snage, kojima je na srcu dobrobit hrvatske države. Taj će ispit imati prigodu položiti već za koji mjesec na predsjedničkim izborima.

U tomu bi im, uz mnoge druge, i knjiga akademika Pečarića mogla biti dobar putokaz.

Mate Kovačević

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kultura

PISMO VUKOVARU

Objavljeno

na

Objavio

Ti si grade moj heroj. Tvoji sinovi i kćerke moji su heroji. Često ti dolazim, još češće te se sjetim. Iako sam tužan jer svaki puta kada ti dođem, sve manje ljudi vidim, sretan sam kada vidim svu tvoju ljepotu.

Na samom ulasku u grad, srce počinje čudno kucati. Svaka rupa od gelera, granata i metaka koje se i dalje vide bude u meni bijes i očaj. I svaki puta si postavim pitanje, tko je to mogao napraviti tako lijepom i mirnom gradu?

Ali nakon bijesa u meni, pojavi se ponos i ljubav. Još i dan danas mi zvuči nestvarno da su te branili heroji koji su stali pred višestruko veću i puno jaču vojsku. Bilo je dana kada je znalo pasti i 11 000 granata na tebe grade, ali tvoji heroji, te ljudine se nisu povlačile do zadnje sekunde borbe.

Moja generacija svoje idole većinom traži u poznatim sportašima, pjevačima glumcima. Moji idoli su mali ljudi koji su možda i znali da se neće izvući živi, ali o povlačenju nikad nisu razmišljali. Moji idoli su ljudi kojih nažalost više nema, koje ne mogu upoznati ili im napisati poruku da se s njima jako ponosim. Ali ako čuju moje molitve, siguran sam da to već znaju.
Ja se nikada neću složiti da si ti pao, da si pokoren.

Kada te napada oko 12 000 ljudi sa puno većom i jačom opremom, a samo 2000 ljudi im pruža otpor puna 3 mjeseca….to nije pad. To je lekcija i to je velika pobjeda.

Za mene ćeš uvijek biti pobjednik.
Za mene ćeš uvijek biti moj heroj.

Volim te Vukovare.

Mislav Kontić / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Kultura

Hrvatska književnost ni do dana današnjega nije se uspjela oporaviti od posljedica Drugog svjetskog rata

Objavljeno

na

Objavio

Isječak naslovnice K.Kraljević: "Čiji je Velebit?" Mile Budak, Madrid 1968.
Knjigozori Miljenka Stojića

Hrvatska književnost ni do dana današnjega nije se uspjela oporaviti od posljedica Drugog svjetskog rata. Mnogi, naime, njezini stvaratelji ostali su zatrpani u kojekakvim rovovima ili jamama, a njihovim preživjelim istomišljenicima onemogućeno je stvaranje.

Jugokomunisti su silom kovali novog čovjeka i novu književnost. Pomagale su im u tomu prodane duše. Ostali su se prikrivali ili su se kajali za zablude.

Maja Pavelić Runje nastoji nam pred oči iznijeti autohtonu hrvatsku veličinu, književnika Milu Budaka. Pita se ako ga treba i dalje držati u zaboravu zbog njegova političkog angažmana, ne bi li onda to trebalo učiniti i s Miroslavom Krležom, Jurom Kaštelanom i nizom drugih hrvatskih književnika, da ih ne nabrajamo. Ona je postavila upit, a hrvatska će književnost morati smoći snage ispravno odgovoriti na njega.

Maja Pavelić Runje, O ljudima, o životu u književnom djelu Mile Budaka, Naklada Trpimir, Zagreb, 2017.

Budakova djela tiskana su u 25 svezaka. Autorica je istražila 16 naslova te brojne novele i pripovijetke rasute po časopisima i novinama. Plodove rada razvrstala je u 12 poglavlja, usredotočena na pojedine teme. Dobila je tako prilično zaokružen pogled na književni rad Mile Budaka i bez pridržaja podastrijela ga čitateljstvu.

Mogli bismo zaključiti da iz svega iskače dobro koje je u srži Budakova stvaranja i dobro koje je u srži njegove ličnosti. Najdraže su mu bile obiteljske teme, nastale u vrtlogu života hrvatskog čovjeka u njegovoj Lici. Iako kao književnik nastoji ne uvlačiti u književno djelo političke teme, to je ipak bilo nemoguće. Politika je počesto odlučivala o životu i smrti hrvatskog čovjeka.

Za neke ovo je točka prijepora i slabost Budakova književnog djela. Očito nisu čitali ili se ne žele prisjetiti židovskog pisca Jehude Amihaja. Bio je pripadnik elitnih židovskih postrojbi i poslije u pjesmu pretočio ne samo svoja općenita životna iskustva već i svoje domoljublje. Za sve je dobio mnoge nagrade i priznanja, a Budak vješala, po nekima metak, opet po nekim drugima završio je u raljama divljih zvijeri u zagrebačkom zoološkom vrtu. Tek stasalu mu kćer Grozdu najprije su jugokomunisti silovali te nakon toga ubili je u Crngrobu kraj Škofje Loke. Tako su oni uobičajeno radili.

Iz rečenoga se dade zaključiti da nije zapravo obješen Mile Budak, već hrvatska književnost. Morala se prestati baviti temama koje zanimaju dušu hrvatskog čovjeka, a početi se baviti temama nastalima na iščašenim filozofskim naklapanjima. Krleža je možda ponajbolji primjer za to, a Ivo Andrić primjer snalaženja. Iako je u ime Beograda potpisao pristup Jugoslavije hitlerovskom Trojnom paktu, ipak je sačuvao živu glavu.

Ovakvih nam knjiga zaista treba kao kruha svagdašnjega. Ne samo da upoznajemo nekoga pisca u njegovoj biti, nego i skidamo nepravedno navučene povijesne koprene. Milu Budaka, i slične, treba učiti u školama. Povjesničari će, pak, stvoriti ocjenu o njegovom političkom djelovanju. Maja Runje je za sve imala i znanja, i volje, i hrabrosti. Imaju li ih neki drugi za neke druge pisce?

Miljenko Stojić

facebook komentari

Nastavi čitati