“Svakoga tko te kritizira ili ne prihvaća tvoja stajališta odmah proglasiš fašistom”

0

Onaj tko ne da novce za antifašističke filmove o pozitivnom utjecaju vehabizma na borbu protiv alkoholizma, nije ništa drugo nego fašist!

[dropcap]U[/dropcap] vatri nedavno potpaljenog Predsjedništva i Državnog arhiva BiH te županijskih zgrada, osim vrijedne dokumentacije izgorjele su i mnoge predrasude i iluzije. Jednako tako, vatrene izjave bosanske režiserske (s hrvatskom putovnicom i obilnim donacijama) Jasmile Žbanić mnogima su otvorile oči. Mnogi koji su uzdisali nad stvarnom i filmskom „bosanskom patnjom“ shvatili su svu podlost njezine političke upotrebe. Ne ulazeći u „vrijednost“ filmova Jasmile Žbanić i u sve manje ili više poznate razloge njihovih nagrađivanja, osvrnuti ću se tek na neke od njezinih izjava kojima je pokušala protumačiti i usmjeriti posljednje događaje u BiH, a zapravo je razotkrila samu bit veliko-bosanske nacionalističke politike.

Veliko-bosanski nacionalizam razlikuje se od bošnjačkog kao što se svojevremeno jugoslavenski nacionalizam razlikovao od srpskog. Iako ih je često teško razlikovati zbog usklađenosti ciljeva, oni ipak nisu u potpunosti isti. Najveća razlika je u tome što je bošnjački nacionalizam legitiman te (koliko-toliko) uvažava druge identitete i interese, dok je veliko-bosanski nacionalizam tek nakalemljen na boljševički panj, nema legitimiteta niti priznaje druge i drukčije. To je zapravo ekstremna forma bošnjačkog nacionalizma i temelji se na nepostojećem državnom narodu, utopijskom „ustavnom patriotizmu“ i političko pravnoj teoriji koja ne korespondira s društvenim i političkim razvojem zemalja srednje i jugoistočne Europe.

Jasmila Žbanić postala je općepoznata hrvatskoj javnosti nakon što je burno reagirala na dolazak premijera Republike Hrvatske Zorana Milanovića u Mostar, neposredno nakon što su huligani spalili nekoliko županijskih institucija i zgradu HDZ-a BiH. Žbanić mu je kratko poručila „Marš kući!“ Milanović joj je spočitnuo tri milijuna kuna koje je dobila za „film što će ga u Hrvatskoj pogledati stotinjak gledalaca“, i pozvao je da „opet svrati“, na što je gospođa nakratko reterirala. Ipak, uskoro ide novi natječaj, a na novce se po običaju računa. Svoj verbalni huliganski ispad pravdala je svojevrsnim posttraumatskim stresom, računajući i na „osjećaj krivnje“ koji Hrvatima već najmanje sedamdesetak godina sustavno nameću razni „egzorcisti“ – istjerivači fašističkog zloduha iz hrvatskog naroda.

Žbanić je zauzela poziciju žrtve i istakla kako je ona „preživjela rat u BiH“ te da ona zna „kad god je Hrvatska surađivala s mafijom i nacionalistima u BiH da je u Bosni bilo teško“. Isto tako, tvrdi Žbanić, „kad je Hrvatska surađivala s progresivnim snagama mislim da smo imali mir i da ćemo imati mir“. Tako Žbanić gleda na prošlost i na Hrvatsku, a Milanoviću zamjera što u BiH nije došao „sa svojom socijaldemokratskom idejom“, što nije prepoznao da se u BiH „odvija klasna borba i borba protiv korupcije“, da je „ovaj pokret nadnacionalni“ te što „nije dao ljudima nadu da će regija podržati BiH“. Umjesto toga, kaže Žbanić, Milanović je podržao „neke retrogradne sile“, „otišao je kod jednog naroda“, što je „strašno razočaralo građane u BiH“. I da ne bi bilo ljutnje, Žbanić je pozvala „građane Hrvatske da podrže prosvjede u BiH“, a premijera Milanovića „da dođe u Tuzlu“ jer bi to bilo „jako značajno“ za sve „ljude“ i „građane“.

Vjerujem kako nikome ne treba objašnjavati sav besmisao navedenih teza „progresivne, nadnacionalne građanke i socijaldemokratkinje“ Žbanić. Po nekom čudnom naslijeđenom refleksu, ona zapravo strašno žali što ne može izabrati predsjednika i premijera Republike Hrvatske, baš kao što sada bira hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Jer da je to moguće, da se iz jednog „građanskog“ centra na kakvom plenumu biraju „progresivni“ kandidati na sve pa i spomenute funkcije, zavladali bi mir i sreća na „ovim prostorima“. I taman kada pomislimo da su stvari (još uvijek) smiješne, iziđe intervju Jasmile Žbanić, koji počinje s konstatacijom novinarke da je Žbanić „jedna od najuspješnijih redateljica naše regije“. Na pitanje, je li joj žao zbog izjave „marš kući“ koju je uputila Milanoviću, Žbanić kaže: „Naravno da nije.

Gospodin Milanović je napravio radikalnu pogrešku, kao socijaldemokrat nije prepoznao najvažniji socijaldemokratski pokret u regiji koji se događao u Tuzli, nego je krenuo koracima nacionalista, izgubivši poštovanje svojih glasača. Došao je u Hercegovinu, u kojoj su počinjeni strašni zločini. Zato je moja izjava bila izuzetno primjerena.“ Na prethodno pitanje, odnosno optužbe da je „promuslimanska redateljica koja gradi karijeru na ratnoj tragediji i demonizira Srbe“ odgovorila je: „Fašističkim snagama u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni ne sviđa se to što govorim, ali to je njihov problem, a ne moj“. Nakon ovoga, očito je da Žbanić više ne računa na novce iz Hrvatske!? A jasno je da onaj tko ne da novce za antifašističke filmove o pozitivnom utjecaju vehabizma na borbu protiv alkoholizma, nije ništa drugo nego fašist.

Tipičan je to boljševički refleks. Svakoga tko te kritizira ili ne prihvaća tvoja stajališta odmah proglasiš fašistom i na taj ga način diskvalificiraš. „Građanske nadnacionalne progresivno-socijaldemokratske snage“ u BiH proglašavaju fašistom svakoga tko neće u suru i tko se protivi „normalizaciji Bosne“. A normalno je da se zapali zgrada Predsjedništva BiH (i usput Arhiv), da se skine državna zastava i postavi ratna zastava s ljiljanima. Normalno je da se popale kantonalne vlade i skupštine, sve u cilju racionalizacije i ekonomičnosti. Normalno je i da se traži „ukidanje nacionalnih i vjerskih identiteta“ i „proglasi građanski nadnacionalni bosanski identitet“. Sve zbog višeg i plemenitog cilja: „Jedan narod, jedna država, jedan jezik, jedna vlada, jedan predsjednik…“ Kome ne odgovara „Mrš kući!“ – Hrvati u Hrvatsku, Srbi u Srbiju! A Bosna (Hercegovina se ne spominje – tamo su počinjeni strašni zločini) je naša – „građanska“!

„Vlade su pale. Plenumi su predali svoje zahtjeve. Skupštine sada moraju slušati građane“, klikće Žbanić u revolucionarnom zanosu. Pale su i maske, „građani“ se u večernjim satima okupljaju po „plenumima“, što se ranije zvalo sovjetima, i znamo kako je išlo te kako je završilo. Očekuju se prva strijeljanja „fašista“ i klasnih neprijatelja, a sve „u ime naroda“. Uspije li projekt građanke Žbanić, opet će se puniti jame diljem „naše regije“. Pozivi na takve akcije već pristižu i s drugih strana. Onaj tko je pomislio kako pretjerujem neka ponovno pročita njezinu kritiku Milanoviću zato što je „došao u Hercegovinu u kojoj su počinjeni strašni zločini“. Jasno je da Žbanić nije mislila na zločine koje je njezina bošnjačko-muslimanska Armija BiH počinila u Hercegovini, u Konjicu, Jablanici, Trusini, Doljanima, Grabovici itd. Ona svakako nije mislila ni na zločine nad Hrvatima nego je onako „građanski“ apostrofirala zločine nad Bošnjacima-muslimanima u Hercegovini, ustvrdivši time ujedno da u Bosni nisu počinjeni ratni zločini!? Kao da Srebrenica, Prijedor, Bugojno, Vareš i Ahmići nisu u Bosni. Kao da Kazani i Dobrovoljačka ulica nisu u Sarajevu. Tim je Žbanić otkrila pravo lice „progresivne građanke i antifašista“.

Komunistički antifašizam nije isto što i demokratski europski antifašizam na koji se mnogi pozivaju i pokušavaju ga monopolizirati i zloupotrijebiti u aktualnim političkim prijeporima. Antifašizam se potvrđuje demokratičnošću, spremnošću prihvaćanja postojanja legitimnih interesa i perspektiva i mimo one kojoj sami pripadamo. Danas se pozicija antifašista stiče vlastitim profiliranjem kroz odnos prema zločinu, kako prema onome koji je počinjen prema našoj zajednici ili našem svjetonazoru, tako i prema zločinu koji je počinjen od strane naših sunarodnjaka ili političkih istomišljenika. Demokratski antifašizam po definiciji isključuje bilo koji oblik totalitarizma i pravdanje bilo kakvoga i bilo čijega zločina. On je emancipiran od svoga predloška fašizma i nije njime zarobljen.

On nije sam po sebi apsolutno dobro, koje se suprotstavlja apsolutnom zlu. Jer ako dobro definiramo kao apsolutno dobro, a zlo kao apsolutno zlo, onda logika takve bipolarne orijentacije zahtijeva da se (apsolutno) zlo iskorijeni svim mogućim sredstvima. Takvo je zlo definirano pojmom neprijatelj odnosno fašist, a pod taj pojam onda potpada sve što je protivno nama i našim ciljevima. Upravo taj dualizam predstavlja totalitarnu matricu. U demokratskim društvima, za razliku od totalitarnih društava, ne postoje samo „naši“ interesi čiji su onda protivnici neprijatelji, odnosno fašisti. Suprotstavljeni interesi su prihvaćeni kao jednakopravni. Onaj tko ih u demokratskoj državi ne prihvaća i tko svoje političke protivnike naziva fašistima, sam sebe diskvalificira i prokazuje. Taj nije antifašist, nego antidemokrat i zagovornik totalitarizma.

Taj ne vjeruje u demokraciju i parlamentarizam nego koristi nasilje i osniva plenume. Osim toga, antifašizam nije univerzalna nasljedna pozicija. Možda je to u totalitarnom komunističkom sustavu tako i bilo, pa se antifašistom postajalo rođenjem u partizanskoj porodici ili čak narodu te članstvom u komunističkoj partiji. Komunistička je izmišljotina da je antifašizam istovremeno i demokratizam, kao i to da je antikomunizam istodobno i fašizam. Koliko god euforična bila slavlja pobjede nad fašizmom, ona nisu mogla prikriti činjenicu da se zapravo radilo o vrlo srodnoj psihičkoj shemi funkcioniranja fašizma i (komunističkog) antifašizma, bez obzira na njihova oprečna sadržajna određenja.

Zato me jurišne skupine „građanske revolucije“ okićene ratnim nacionalnim insignijama neodoljivo podsjećaju na fašističke udarne grupe i falange, a izjave Jasmile Žbanić i družine o fašistima zvuče mi tako fašistički. Spoj bošnjačko-bosanskog nacionalizma, jugoslavenskog totalitarnog titoizma, socijalizma i huliganstva, savršena su smjesa za uništenje Bosne i Hercegovine. Ovih dana svjedočimo i „građanskim“ demonstracijama protiv „korumpirane vlasti“ u Ukrajini. Očito je da su režiseri isti, a i dijaloški okvir je vrlo sličan, ruski „antifašisti“ nazivaju prozapadne ukrajinske prosvjednike „fašistima“. Zemlja je definitivno podijeljena na istok i zapad i na rubu je rata. Zar doista nismo u stanju ništa naučiti na tuđim primjerima ili barem na svojoj prošlosti!?

Jedan od glavnih „antifašista“ i razbijača u Tuzli, a kasnije posljedično i jedan od najutjecajnijih plenumaša Almir Arnaut „Beli“, bivši je član BPS-a Sefera Halilovića, odnosno „Stranke za narod“ koju je kasnije sam osnovao i s njom na posljednjim izborima dobio 116 glasova. Nakon takva rezultata postalo mu je jasno da nikada neće doći na vlast demokratskim putem, jer ga narod neće, pa se odlučio za revoluciju. Dok su kantonalne i druge napadnute skupštine dobile mandat zastupati narod i legitimitet obnašati vlast, Arnaut i plenumi taj mandat i legitimitet nemaju. Oni vlast preuzimaju silom, a onda se pozivaju na narod i rade „u ime naroda“.

Pravi će problem nastati kada se tako počnu ponašati i drugi, pa kad udari plenum na plenum, a vatra na vatru, baš kao u Ukrajini. Arnaut je pripadnost političkim strankama zamijenio članstvom u „nevladinom sektoru“, a vojni angažman u Armiji BiH zamijenio je članstvom u „civilnom društvu“. Omotan ratnom zastavom Republike BiH s ljiljanima, glave pokrivene kapom s istaknutom crvenom petokrakom, bivši Seferov vojnik i politički sljedbenik, vođa navijačke skupine „Fukare“ – suvremeni bosanski Arkan – Almir Arnaut „Beli“ sjajno oslikava profil prosvjednika i prosvjeda u kojima sudjeluje. Njega je trebao posjetiti i podržati hrvatski premijer Zoran Milanović, da je poslušao Jasmilu Žbanić i došao u Tuzlu, a ne predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Vjekoslava Bevandu u Mostaru. Fašizam ili idiotizam!?

IvoLučić/VL/obzor

facebook komentari