Pratite nas

BiH

“Svakoga tko te kritizira ili ne prihvaća tvoja stajališta odmah proglasiš fašistom”

Objavljeno

na

Onaj tko ne da novce za antifašističke filmove o pozitivnom utjecaju vehabizma na borbu protiv alkoholizma, nije ništa drugo nego fašist!

[dropcap]U[/dropcap] vatri nedavno potpaljenog Predsjedništva i Državnog arhiva BiH te županijskih zgrada, osim vrijedne dokumentacije izgorjele su i mnoge predrasude i iluzije. Jednako tako, vatrene izjave bosanske režiserske (s hrvatskom putovnicom i obilnim donacijama) Jasmile Žbanić mnogima su otvorile oči. Mnogi koji su uzdisali nad stvarnom i filmskom „bosanskom patnjom“ shvatili su svu podlost njezine političke upotrebe. Ne ulazeći u „vrijednost“ filmova Jasmile Žbanić i u sve manje ili više poznate razloge njihovih nagrađivanja, osvrnuti ću se tek na neke od njezinih izjava kojima je pokušala protumačiti i usmjeriti posljednje događaje u BiH, a zapravo je razotkrila samu bit veliko-bosanske nacionalističke politike.

Veliko-bosanski nacionalizam razlikuje se od bošnjačkog kao što se svojevremeno jugoslavenski nacionalizam razlikovao od srpskog. Iako ih je često teško razlikovati zbog usklađenosti ciljeva, oni ipak nisu u potpunosti isti. Najveća razlika je u tome što je bošnjački nacionalizam legitiman te (koliko-toliko) uvažava druge identitete i interese, dok je veliko-bosanski nacionalizam tek nakalemljen na boljševički panj, nema legitimiteta niti priznaje druge i drukčije. To je zapravo ekstremna forma bošnjačkog nacionalizma i temelji se na nepostojećem državnom narodu, utopijskom „ustavnom patriotizmu“ i političko pravnoj teoriji koja ne korespondira s društvenim i političkim razvojem zemalja srednje i jugoistočne Europe.

Jasmila Žbanić postala je općepoznata hrvatskoj javnosti nakon što je burno reagirala na dolazak premijera Republike Hrvatske Zorana Milanovića u Mostar, neposredno nakon što su huligani spalili nekoliko županijskih institucija i zgradu HDZ-a BiH. Žbanić mu je kratko poručila „Marš kući!“ Milanović joj je spočitnuo tri milijuna kuna koje je dobila za „film što će ga u Hrvatskoj pogledati stotinjak gledalaca“, i pozvao je da „opet svrati“, na što je gospođa nakratko reterirala. Ipak, uskoro ide novi natječaj, a na novce se po običaju računa. Svoj verbalni huliganski ispad pravdala je svojevrsnim posttraumatskim stresom, računajući i na „osjećaj krivnje“ koji Hrvatima već najmanje sedamdesetak godina sustavno nameću razni „egzorcisti“ – istjerivači fašističkog zloduha iz hrvatskog naroda.

Žbanić je zauzela poziciju žrtve i istakla kako je ona „preživjela rat u BiH“ te da ona zna „kad god je Hrvatska surađivala s mafijom i nacionalistima u BiH da je u Bosni bilo teško“. Isto tako, tvrdi Žbanić, „kad je Hrvatska surađivala s progresivnim snagama mislim da smo imali mir i da ćemo imati mir“. Tako Žbanić gleda na prošlost i na Hrvatsku, a Milanoviću zamjera što u BiH nije došao „sa svojom socijaldemokratskom idejom“, što nije prepoznao da se u BiH „odvija klasna borba i borba protiv korupcije“, da je „ovaj pokret nadnacionalni“ te što „nije dao ljudima nadu da će regija podržati BiH“. Umjesto toga, kaže Žbanić, Milanović je podržao „neke retrogradne sile“, „otišao je kod jednog naroda“, što je „strašno razočaralo građane u BiH“. I da ne bi bilo ljutnje, Žbanić je pozvala „građane Hrvatske da podrže prosvjede u BiH“, a premijera Milanovića „da dođe u Tuzlu“ jer bi to bilo „jako značajno“ za sve „ljude“ i „građane“.

Vjerujem kako nikome ne treba objašnjavati sav besmisao navedenih teza „progresivne, nadnacionalne građanke i socijaldemokratkinje“ Žbanić. Po nekom čudnom naslijeđenom refleksu, ona zapravo strašno žali što ne može izabrati predsjednika i premijera Republike Hrvatske, baš kao što sada bira hrvatskog člana Predsjedništva BiH. Jer da je to moguće, da se iz jednog „građanskog“ centra na kakvom plenumu biraju „progresivni“ kandidati na sve pa i spomenute funkcije, zavladali bi mir i sreća na „ovim prostorima“. I taman kada pomislimo da su stvari (još uvijek) smiješne, iziđe intervju Jasmile Žbanić, koji počinje s konstatacijom novinarke da je Žbanić „jedna od najuspješnijih redateljica naše regije“. Na pitanje, je li joj žao zbog izjave „marš kući“ koju je uputila Milanoviću, Žbanić kaže: „Naravno da nije.

Gospodin Milanović je napravio radikalnu pogrešku, kao socijaldemokrat nije prepoznao najvažniji socijaldemokratski pokret u regiji koji se događao u Tuzli, nego je krenuo koracima nacionalista, izgubivši poštovanje svojih glasača. Došao je u Hercegovinu, u kojoj su počinjeni strašni zločini. Zato je moja izjava bila izuzetno primjerena.“ Na prethodno pitanje, odnosno optužbe da je „promuslimanska redateljica koja gradi karijeru na ratnoj tragediji i demonizira Srbe“ odgovorila je: „Fašističkim snagama u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni ne sviđa se to što govorim, ali to je njihov problem, a ne moj“. Nakon ovoga, očito je da Žbanić više ne računa na novce iz Hrvatske!? A jasno je da onaj tko ne da novce za antifašističke filmove o pozitivnom utjecaju vehabizma na borbu protiv alkoholizma, nije ništa drugo nego fašist.

Tipičan je to boljševički refleks. Svakoga tko te kritizira ili ne prihvaća tvoja stajališta odmah proglasiš fašistom i na taj ga način diskvalificiraš. „Građanske nadnacionalne progresivno-socijaldemokratske snage“ u BiH proglašavaju fašistom svakoga tko neće u suru i tko se protivi „normalizaciji Bosne“. A normalno je da se zapali zgrada Predsjedništva BiH (i usput Arhiv), da se skine državna zastava i postavi ratna zastava s ljiljanima. Normalno je da se popale kantonalne vlade i skupštine, sve u cilju racionalizacije i ekonomičnosti. Normalno je i da se traži „ukidanje nacionalnih i vjerskih identiteta“ i „proglasi građanski nadnacionalni bosanski identitet“. Sve zbog višeg i plemenitog cilja: „Jedan narod, jedna država, jedan jezik, jedna vlada, jedan predsjednik…“ Kome ne odgovara „Mrš kući!“ – Hrvati u Hrvatsku, Srbi u Srbiju! A Bosna (Hercegovina se ne spominje – tamo su počinjeni strašni zločini) je naša – „građanska“!

„Vlade su pale. Plenumi su predali svoje zahtjeve. Skupštine sada moraju slušati građane“, klikće Žbanić u revolucionarnom zanosu. Pale su i maske, „građani“ se u večernjim satima okupljaju po „plenumima“, što se ranije zvalo sovjetima, i znamo kako je išlo te kako je završilo. Očekuju se prva strijeljanja „fašista“ i klasnih neprijatelja, a sve „u ime naroda“. Uspije li projekt građanke Žbanić, opet će se puniti jame diljem „naše regije“. Pozivi na takve akcije već pristižu i s drugih strana. Onaj tko je pomislio kako pretjerujem neka ponovno pročita njezinu kritiku Milanoviću zato što je „došao u Hercegovinu u kojoj su počinjeni strašni zločini“. Jasno je da Žbanić nije mislila na zločine koje je njezina bošnjačko-muslimanska Armija BiH počinila u Hercegovini, u Konjicu, Jablanici, Trusini, Doljanima, Grabovici itd. Ona svakako nije mislila ni na zločine nad Hrvatima nego je onako „građanski“ apostrofirala zločine nad Bošnjacima-muslimanima u Hercegovini, ustvrdivši time ujedno da u Bosni nisu počinjeni ratni zločini!? Kao da Srebrenica, Prijedor, Bugojno, Vareš i Ahmići nisu u Bosni. Kao da Kazani i Dobrovoljačka ulica nisu u Sarajevu. Tim je Žbanić otkrila pravo lice „progresivne građanke i antifašista“.

Komunistički antifašizam nije isto što i demokratski europski antifašizam na koji se mnogi pozivaju i pokušavaju ga monopolizirati i zloupotrijebiti u aktualnim političkim prijeporima. Antifašizam se potvrđuje demokratičnošću, spremnošću prihvaćanja postojanja legitimnih interesa i perspektiva i mimo one kojoj sami pripadamo. Danas se pozicija antifašista stiče vlastitim profiliranjem kroz odnos prema zločinu, kako prema onome koji je počinjen prema našoj zajednici ili našem svjetonazoru, tako i prema zločinu koji je počinjen od strane naših sunarodnjaka ili političkih istomišljenika. Demokratski antifašizam po definiciji isključuje bilo koji oblik totalitarizma i pravdanje bilo kakvoga i bilo čijega zločina. On je emancipiran od svoga predloška fašizma i nije njime zarobljen.

On nije sam po sebi apsolutno dobro, koje se suprotstavlja apsolutnom zlu. Jer ako dobro definiramo kao apsolutno dobro, a zlo kao apsolutno zlo, onda logika takve bipolarne orijentacije zahtijeva da se (apsolutno) zlo iskorijeni svim mogućim sredstvima. Takvo je zlo definirano pojmom neprijatelj odnosno fašist, a pod taj pojam onda potpada sve što je protivno nama i našim ciljevima. Upravo taj dualizam predstavlja totalitarnu matricu. U demokratskim društvima, za razliku od totalitarnih društava, ne postoje samo „naši“ interesi čiji su onda protivnici neprijatelji, odnosno fašisti. Suprotstavljeni interesi su prihvaćeni kao jednakopravni. Onaj tko ih u demokratskoj državi ne prihvaća i tko svoje političke protivnike naziva fašistima, sam sebe diskvalificira i prokazuje. Taj nije antifašist, nego antidemokrat i zagovornik totalitarizma.

Taj ne vjeruje u demokraciju i parlamentarizam nego koristi nasilje i osniva plenume. Osim toga, antifašizam nije univerzalna nasljedna pozicija. Možda je to u totalitarnom komunističkom sustavu tako i bilo, pa se antifašistom postajalo rođenjem u partizanskoj porodici ili čak narodu te članstvom u komunističkoj partiji. Komunistička je izmišljotina da je antifašizam istovremeno i demokratizam, kao i to da je antikomunizam istodobno i fašizam. Koliko god euforična bila slavlja pobjede nad fašizmom, ona nisu mogla prikriti činjenicu da se zapravo radilo o vrlo srodnoj psihičkoj shemi funkcioniranja fašizma i (komunističkog) antifašizma, bez obzira na njihova oprečna sadržajna određenja.

Zato me jurišne skupine „građanske revolucije“ okićene ratnim nacionalnim insignijama neodoljivo podsjećaju na fašističke udarne grupe i falange, a izjave Jasmile Žbanić i družine o fašistima zvuče mi tako fašistički. Spoj bošnjačko-bosanskog nacionalizma, jugoslavenskog totalitarnog titoizma, socijalizma i huliganstva, savršena su smjesa za uništenje Bosne i Hercegovine. Ovih dana svjedočimo i „građanskim“ demonstracijama protiv „korumpirane vlasti“ u Ukrajini. Očito je da su režiseri isti, a i dijaloški okvir je vrlo sličan, ruski „antifašisti“ nazivaju prozapadne ukrajinske prosvjednike „fašistima“. Zemlja je definitivno podijeljena na istok i zapad i na rubu je rata. Zar doista nismo u stanju ništa naučiti na tuđim primjerima ili barem na svojoj prošlosti!?

Jedan od glavnih „antifašista“ i razbijača u Tuzli, a kasnije posljedično i jedan od najutjecajnijih plenumaša Almir Arnaut „Beli“, bivši je član BPS-a Sefera Halilovića, odnosno „Stranke za narod“ koju je kasnije sam osnovao i s njom na posljednjim izborima dobio 116 glasova. Nakon takva rezultata postalo mu je jasno da nikada neće doći na vlast demokratskim putem, jer ga narod neće, pa se odlučio za revoluciju. Dok su kantonalne i druge napadnute skupštine dobile mandat zastupati narod i legitimitet obnašati vlast, Arnaut i plenumi taj mandat i legitimitet nemaju. Oni vlast preuzimaju silom, a onda se pozivaju na narod i rade „u ime naroda“.

Pravi će problem nastati kada se tako počnu ponašati i drugi, pa kad udari plenum na plenum, a vatra na vatru, baš kao u Ukrajini. Arnaut je pripadnost političkim strankama zamijenio članstvom u „nevladinom sektoru“, a vojni angažman u Armiji BiH zamijenio je članstvom u „civilnom društvu“. Omotan ratnom zastavom Republike BiH s ljiljanima, glave pokrivene kapom s istaknutom crvenom petokrakom, bivši Seferov vojnik i politički sljedbenik, vođa navijačke skupine „Fukare“ – suvremeni bosanski Arkan – Almir Arnaut „Beli“ sjajno oslikava profil prosvjednika i prosvjeda u kojima sudjeluje. Njega je trebao posjetiti i podržati hrvatski premijer Zoran Milanović, da je poslušao Jasmilu Žbanić i došao u Tuzlu, a ne predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH Vjekoslava Bevandu u Mostaru. Fašizam ili idiotizam!?

IvoLučić/VL/obzor

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice

Objavljeno

na

Objavio

Zbog različitih trošarina na cigarete u pojedinim zemljama bivše države, sve se više obnavljaju stari duhanski putovi.

Razlika u cijeni kutije neke marke cigareta u dvije susjedne države zna iznositi četiri kune pa i više.

Govori se da se u pojedinim državama u okruženju svaka treća cigareta na tržištu našla nelegalno, na štetu državnih proračuna. Do pušača tajnim kanalima stižu izrezan duhan i cigarete iz „kućne radinosti“ po prihvatljivoj cijeni i za najsiromašnije. Policija i carinici na granicama love veće zvjerke, a poneki sitni švercer bude kolateralna žrtva, piše Večernji list

Postalo je nekako „in“ smotati cigaretu u „papirić“, jeftinije je, zabavnije, a mnogi vjeruju i – zdravije. Računa se da u EU svaki peti pušač sam savija cigaretu iz rezanog duhana na koji su, naravno, plaćene trošarine. Na crnom tržištu nađe se i duhana bez plaćenih trošarina, a najtraženiji je svakako onaj najbolji – hercegovački.

Kilogram lijepo izrezanog hercegovačkog duhana može se na crnom tržištu naći po cijeni od 20 do 40 konvertibilnih maraka (od 80 do 160 kuna). Duhan upakiran u „košuljice“ (kutije u kojima su se nalazile košulje) težine 30-ak dekagrama može se nabaviti po 50-ak kuna. Mogu se nabaviti i posebne naprave za  punjenje cigareta u „papiriće“ (prazni papirnati cilindri za cigarete) s filterima. Lijepo upakiran kvalitetan duhan tradicionalni je dar Hercegovaca prijateljima izvan Hercegovine.

Pojedini liječnici osobama koje se nikako ne mogu odreći duhanskog dima preporučuju hercegovačku „škiju“. „Zdravija“ je i kažu kako izaziva manju ovisnost. Podrijetlo riječi  „škija“ povezuje se s turskom riječi eškija, a znači i – hajduk! Dr. Marko Ivanković, direktor Federalnog agromediteranskog zavoda Mostar, ističe kako je hercegovački ravnjak poluorijentalni tip duhana s vlastitom aromom te dobrim organoleptičnim i pušačkim osobinama.

Dodaje kako se jedini može pušiti bez miješanja s drugim duhanima. Među hercegovačke sorte duhana spadaju i šeginovac, tanče, VH 32, visoki hercegovac (burmaz) i svijetli hercegovac (SH 2).

Mnogi koji dođu u Hercegovinu pitaju kako bi nabavili „škiju“. Nađe se tu i tamo. Neke su se estradne, filmske i televizijske zvijezde javno pohvale kako su „motale“ i pušile izvorni hercegovački duhan. Kad se spomene riječ duhan, odmah se pomisli na Hercegovinu. Više je medija u posljednje vrijeme objavilo „ekskluzivu“ o hercegovačkom  duhanu – o tome kako je Josif Visarionovič Staljin (koji je uglavnom pušio lulu) najradije pušio duhan iz cigareta „Hercegovina flor“ (flor je naziv  za fino izrezani hercegovački duhan) moskovske tvornice „Java“.

Do ovog saznanja mediji su došli zahvaljujući ulomku romana „Šum vremena“ Juliana Barnesa. Hercegovci bi radije da je njihov flor, „škiju“ pušio, primjerice Winston Churchill. Kažu da je hercegovački duhan do Rusije stigao zahvaljujući  zarobljenicima iz Hercegovine pa se počeo uzgajati i na Kavkazu. Mediji naglašavaju kako cigarete  marke „Hercegovina flor“  puši i Sergej Lavrov, aktualni šef ruske diplomacije. Književnik Mirko Kovač pisao je o velikoj važnosti proizvodnje duhana u Hercegovini.

U Hercegovini više ne postoji nijedna stanica za otkup duhana, uzgaja se za osobne potrebe i prijatelje, a ponešto i za crno tržište. Hercegovački proizvođači duhana traže od države da se ponovo otvore otkupne stanice, odredi „pristojna“ otkupna cijena koja bi jamčila koliku-toliku profitabilnost. Zadovoljni bi bili kad bi se kilogram prirodno oštavljene hercegovačke sorte duhana, ravnjaka, otkupljivao po cijeni barem deset posto trošarina na kilogram rezanog duhana, a ta trošarina iznosi oko 50 eura po kilogramu. Sve po zakonu, ne žele da se na vrijedne proizvođače hercegovačkog duhana gleda kao na krijumčare, švercere.

Odgovore na budućnost duhana u Hercegovini trebao bi dati znanstveno-stručni skup s međunarodnim sudjelovanjem „Duhan u BiH – jučer, danas i sutra“, koji će se u organizaciji Duhanskog instituta Mostar održati 2. i 3. listopada u Mostaru. Ovaj bi skup trebao dati odgovore na mogućnost revitalizacije i obnove proizvodnje hercegovačkog tipa duhana, mogućnost nadzora nad primarnom proizvodnjom, preradom, proizvodnje gotovih duhanskih proizvoda.

Uzgajivači duhana sudjelovali bi u ukupnom lancu vrijednosti i na kraju godine sudjelovali u dobiti. Dva Hercegovca, Željko Keko Mrvelj, podrijetlom iz Posušja,  i Širokobriježanin Markan Pinjuh, osnovali su u Zagrebu tvrtku „Duhanka“, koja u Udbini ima tvornicu za proizvodnju i prodaju rezanog duhana na hrvatskom tržištu pa i šire. Ta tvornica koristila je i hercegovački duhan pa se hercegovački uzgajivači duhana pitaju kako se još nitko od poduzetnih Hercegovaca nije „dosjetio“ i u Hercegovini pokrenuo nešto slično.

Tegobna je povijest duhana u Hercegovini gdje se uzgaja još od 17. stoljeća. Kristofor Kolumbo u svojim zapisima spominje Indijance koji puše smotuljke duhana. Prvi u Europi duhan je u 16. stoljeću uzgojio francuski liječnik na službi u Portugalu Jean Nicot po kojem je duhan dobio botaničko ime. Francuska je prva u Europi uvela monopol na duhan u drugoj polovici 17. stoljeća, a potom su to učinile brojne europske države.

Postoje zapisi koji govore o tome da je duhan u 17. stoljeću  stigao i u Hercegovinu, a ima i zapisa koji potvrđuju da su Hercegovci Dubrovčanima prodavali  u  tom, 17. stoljeću. Hrvoje Mandić u širokobriješkom časopisu „Vitko“ navodi da se duhan na prostoru današnje BiH uzgaja od prve polovine 17. stoljeća i dodaje da je prometno opadanje levantske trgovine natjeralo Mletačku Republiku da 1670. potraži bliže veze s turskim zemljama u unutrašnjosti Balkana.

Smatra se da je dolinom Neretve duhan unijet u Hercegovinu. Mandić naglašava i to da su na brzi razvoj uzgajanja duhana utjecale pogodne klimatske prilike, obradivo tlo i niska nadmorska visina. Fra Ivan Franjo Jukić 1842. piše kako su osmanlijske vlasti poticale duhansku proizvodnju, a tek su 1871. godine uvele monopol na duhan. No, izbija hercegovački ustanak, a tri godine potom Berlinskim kongresom 1878. područja BiH padaju pod austrougarski protektorat i upravu. Austro-Ugarska 1880. uvodi svoj duhanski monopol.

Postoje zapisi o tome kako je svaka obitelj mogla otkupiti dio svoga duhana u količini ovisnoj od broja muških glava u obitelji starijih od 16 godina. Ubrzo se utemeljila samostalna Bosanskohercegovačka duhanska režija koja je u svom vlasništvu imala i svoju tvornicu duhana u – Berlinu! Austrougarski protektori nisu mogli spriječiti šverc hercegovačkim duhanom iako je znalo biti i pogibeljno. U godinama gladi u Hercegovini, 1916. i 1917. godine, kad je fra Didak Buntić odveo 17.000 gladne hercegovačke djece u Slavoniju, Srijem i Bačku, povećao se šverc duhanom.

Tada se za kilogram duhana moglo dobiti deset kilograma žita, što je značilo spas od smrti gladne djece u Hercegovini. Hercegovke su znale duhan skrivati u dijelove odjeće i švercale u Slavoniju.  Postoje svjedočenja o tome kako su se neke žene razboljele od upaljenog duhana, a bilo je i smrtnih slučajeva.

Duhan je u obje Jugoslavije podlijegao monopolu, a tako je i u današnjoj BiH. Mnogi su Hercegovci preživljavali i školovali djecu zahvaljujući proizvodnji duhana. Otkupne cijene uglavnom su bile toliko niske da su jedva pokrivale troškove proizvodnje pa su se Hercegovci dovijali na razne načine da njihovo „žuto zlato“ potpuno ne potamni. Mnoštvo Hercegovaca pod okriljem noći s ruksacima („vrićama“, „žakama“) na ramenima pješice bi došli do Bosne, kako  bi pušačima prodali svoj izrezan duhan, „škiju“, te tako prehranjivali obitelj.

Žandari i financi u Kraljevini Jugoslaviji bili su više nego okrutni prema onima koji su pokušali prodati svoj uzgojeni duhan kako bi prehranili obitelji. No, tadašnji hercegovački šverceri duhanom znali bi se organizirati pa pružiti i oružani otpor svojim  progoniteljima. Hercegovački proizvođači duhana tada nisu imali ni pravo na otkup vlastitog duhana za pušenje, a cigarete tadašnjih tvornica bile su zbog velikih trošarina preskupe za siromašne Hercegovce. Sudovi su znali osuditi Hercegovca ako bi mu našli i praznu duhansku kutiju.

Mnogi bi zapaljenu cigaretu smotanu od vlastitog duhana znali čak i progutati ako bi „slučajno“ naišao žandar ili financ. Tadašnje vlasti brojnim su švercerima donosili sudske zabrane uzgoja duhana na više godina, kao o onima koji nisu predali zadužene količine, a te količine određivali su financi. Monopolska uprava u Beogradu nastojala je obezvrijediti hercegovački duhan i u prvi plan stavljati južnosrbijanski i makedonski.

Tako bi čitav godišnji trud hercegovačkih proizvođača duhana bio uzalud. Naoružani financi imali su ovlasti i ubiti hercegovačkog švercera pa se sve veći broj mladih iseljavao. Hercegovački duhanari znatno su bolje prolazili u vrijeme Banovine Hrvatske. I u komunističkoj Jugoslaviji mnogi Hercegovci zbog niskih otkupnih cijena  bili su primorani na ilegalnu prodaju kako bi nekako preživjeli. S vrećama  na leđima tajnim putovima pješačili bi do Bosne i prodavali duhan sa svojih vrtova siromašnim pušačima.

No, 70-ih godina prošloga stoljeća šverc duhanom sve se više „modernizira“, duhan se automobilima i vlakovima dostavlja do pušača u Bosni, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Kosovu pa sve do Austrije, Njemačke… Otkupne stanice u Hercegovini 60-ih, 70-ih i dijelom 80-ih godina prošlog stoljeća  znale su otkupljivati i po tisuću i više tona duhana, sve zajedno blizu deset milijuna kilograma. Cigarete u bivšoj državi imale su znatan postotak hercegovačkog duhana zbog odličnog izgaranja i arome.

No, zbog sve većeg uvoza lošijeg i jeftinijeg duhana potamnio je sjaj onog hercegovačkog, ostalo mu je samo crno tržište. Krajem 80-ih i početkom 90-ih godina prošlog stoljeća uzgoj duhana u Hercegovini doživljava krah. Tranzicijske vlasti nisu reagirale na pravi način. Još je poneka otkupna stanica otkupljivala duhan, ali po mizernoj cijeni, uz višegodišnje čekanje naplate. Sad više nema nijedne otkupne stanice. I mostarska tvornica duhana s velikom tradicijom doživjela je krah.

No, kvaliteta hercegovačkog duhana neupitna je, potencijalni investitor treba ga kvalitetno brendirati i plasirati na europsko i svjetsko tržište. Tada bi i šverc duhana ostao samo kao folklor i zanimljiva priča s elementima političkog trilera i krimića. Mnogi su se današnji uglednici školovali zahvaljujući duhanu, i oni bi mogli dati svoj doprinos perspektivi hercegovačkog duhana.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Kožul: Obavještajna agencija BiH se zloupotrebljava

Objavljeno

na

Objavio

Zatražena istraga o prisluškivanju hrvatskog državnog vrha: ‘Obavještajna agencija BiH se zloupotrebljava’

Tjednik Nacional objavio je dokumente o prisluškivanju hrvatskih gospodarstvenika i dužnosnika navodeći da je BiH agencija duže vremena nelegalno provodila mjere praćenja i prisluškivanja

Član povjerenstva za nadzor nad radom obavještajno-sigurnosne agencije (OSA) BiH Predrag Kožul najavio je u subotu da će zatražiti istragu o radu agencije koja je navodno ilegalno prisluškivala hrvatske političare i gospodarstvenike iz BiH i Hrvatske.

“Tražit ću preciznu istragu ove novonastale situacije. Povjerenstvo ima široke nadležnosti u nadzoru rada OSA-e. Nastojat ćemo te nadležnosti iskoristiti do kraja i rasvijetliti činjenice”, rekao je Kožul novinarima u Mostaru.

Tjednik Nacional objavio je dokumente o prisluškivanju hrvatskih gospodarstvenika i dužnosnika navodeći da je OSA duže vremena nelegalno provodila mjere praćenja i prisluškivanja.

Državni ministar sigurnosti Dragan Mektić potvrdio je da je OSA provodila posebne mjere, no odbacio je tvrdnje da su prisluškivani dužnosnici iz Hrvatske.

Kožul, koji je i zastupnik u Zastupničkom domu Parlamenta BiH uvjeren je kako se OSA zloporabi.

“Sada imamo evidentnu zloporabu, ne samo OSA-e nego i ljudi, konkretno ministra sigurnosti. To je vrlo ozbiljna situacija i na tragu je svega onoga što se događa u BiH posljednjih mjeseci prema bosanskohercegovačkim Hrvatima i Hrvatskoj. A svaki takav potez reflektira se i na odnose prema EU i NATO-u”, dodao je Kožul.

Ocijenio je da je Mektić počinio kazneno djelo zloporabe položaja i ovlasti te iznošenja tajnih podataka. “Svaka njegova (Mektićeva) reakcija predstavlja zloporabu položaja i agencije, a napose tajni u dijelu koje se odnose na, kako kažu, legalne i legitimne akcije agencije. A to su povjerljive ili tajne informacije”, dodao je.

Mektić je najavio da će uskoro u posjet BiH stići predstavnici Sigurnosno-obavještajne agencije (SOA) iz Hrvatske kako bi se afera rasvijetlila.

Mektić: Zvaničnici iz Hrvatske su prisluškivani radi zaštite ekonomskih interesa BiH

facebook komentari

Nastavi čitati