Sve što se događalo oko slučaja Perković pokazalo je koliko je potrebna Lustracija

0

Trakavica u vezi s izručenjem Josipa Perkovića Njemačkoj u završnoj je epizodi poprimila elemente farse, od DORH-a koji bi sudio sudovima, preko Nobilove polušale kako žali što mu klijent nije prijavio prebivalište u Velikoj Gorici pa do zadnjeg izmotavanja tobožnjim strahom od letenja. Perković je mogao na put i 1. srpnja prošle godine, bez teškog sramoćena zemlje kao (post)totalitarnog rezervata, ali dobro je što se konačno razotkrila prava struktura moći.

Pokazalo se ne samo kako nije kasno za lustraciju, već kako će, ako se s tim procesom ubrzo ne započne, biti kasno za stvaranje istinskog demokratskog društva. Trulo srce hrvatskog društva su strukture unutar institucija koje razaraju samu njihovu bit i smisao, DORH prije svega. Da nije došlo do sloma komunizma, da su ostali jednopartijski sustav, verbalni delikt i štafeta, doslovno bismo gledali iste likove na čelu društva, od čelnika javne Radiotelevizije preko glavnih novinskih moćnika, vrha pravosuđa pa sve do bizarnih tipova koji su prije trideset godina bili čelnici partijske omladine, a danas se nude kao djevičanski nova lica, treći put između prvog i drugog partijskog puta.

nino-raspudić-kamenjar.comDa se provela lustracija ne bi bilo tog kontinuiteta, a Hrvatska bi bila puno bliže Poljskoj i Češkoj nego Bjelorusiji po funkcioniranju institucija i demokratskim standardima. Priču o preživjelim strukturama totalitarnog režima, nekoj vrsti državne mafije bez ikakve ideologije osim pukog održavanja moći, smatrao sam kao paranoju tipičnu za hrvatske žrtvoslove, ukopane u prošlost i okamenjene u svojim ožiljcima i frustracijama. Lustracija mi se činila poželjnom kao simbolička potreba raščišćavanja is drugim, trajnijim totalitarnim naslijeđem hrvatskog društva koje ne haje za rezolucije Europskog parlamenta o osudi komunističkih režima, u kojem su svi demokratski izabrani predsjednici nakon Mačeka bili članovi Partije i gdje najljepši trg u glavnom gradu nosi ime diktatora po kojem su za života nazivali gradove, a nakon smrti mu štitili lik i djelo posebnim zakonom.

No sve što se događalo oko slučaja Perković pokazalo je kako potreba nije simbolična, nego i te kako stvarna. Lustracija trenutačno nije primarni, ali je, dugoročno gledano, vjerojatno najdublji problem hrvatskog društva. Prvi argument protivnika lustracije jest da taj režim nije bio poput onog u npr. Poljskoj ili Slovačkoj, tj. “uvezen na sovjetskim tenkovima”, već da je samonikao. Riječ je o povijesnoj neistini, dovoljno je pročitati Đilasov Revolucionarni rat da bi se vidjelo kako je Kominterna cijelo vrijeme vodila i kontrolirala uspostavu tog režima, koji joj se kasnije oteo.

Valjalo bi iz povijesnog zaborava izvući i Staljinova generala Ždanova, zapovjednika Trećeg ukrajinskog fronta, koji je vodio akcije za oslobađanje Beograda, nakon kojeg je Crvena armija prisvojila sav ratni beogradski plijen, a J. B. Tito se žalio kako su njegovoj vojsci dali samo pet kamiona. No sve i da je jugoslavenski komunistički režim doista bio samonikao, dakle da nije bilo kao onaj u Češkoj, već kao u Sovjetskom Savezu, znači li to da je zbog toga bio dobar? Ako je zlo izvorno, tj. samoniklo, je li onda manje zlo? Je li režim sustavno kršio ljudska prava? Je li po partijskim odlukama ubijao ljude do samoga kraja? Ako je taj režim bio samonikao i plod duboke narodne želje, zašto nisu provjeravali taj legitimitet, dopustili izbore, slobodu misli i govora?

U obrani režima danas se sve intenzivnije pokušava šminkati mrtvaca. Spominje se kako je J. B. Tito izgradio prugu i tvornice, ali ne i da je opljačkao i zatro staru građansku klasu i nepovratno uništio selo. Da je vratio neke nacionalne teritorije, ali ne i da je druge izgubio, ili da je etnički očistio čitave narode. Neki ga nesvjesno brkaju s vlastitom mladošću te s općim pozitivnim učincima modernizacije i razvoja tehnologije. Pa valjda hladnjaci, rokenrol i auti ne bi do nas došli da nije bilo Tita i Jovanke. To bi bilo kao reći da ne bi bilo mobitela i interneta da nije bilo HDZa. Kao da vrhunski rezultati ne bi nastali i u drugačijem okviru, da Vojin Bakić ne bi i u demokratskoj parlamentarnoj demokraciji stasao u velikog kipara ili Štulić u rokera i pjesnika.

HTV nas u udarnim terminima zasipa propagandnim jugoslavenskim socijalističkim trešom. U vremenu sveopće krize reže honorare,lustrr5 ali obilno financira nostalgičarske projekte koji trebaju pokazati kako je bilo divno početkom osamdesetih. Misle valjda privući mlade gledatelje koji će se diviti kako je njima Potrebno je provesti kvalitetnu javnu raspravu o modelu lustracije, donijeti zakon, utvrditi procedure kako bi se izbjegla krivotvorenja bilo super između Kavkaza i Zvečke. Dovođenje u pitanje dogmi titoizma i danas automatski vuče optužbu za revizionizam. To opet govori o totalitarnoj svijesti jer svaka ozbiljna historiografija je revizionistička u smislu da preispituje, u svjetlu novih dokumenata i teorija, dotadašnje spoznaje, pogotovo kad su ih proizvele Komisije za (h)istoriju pri komitetima Saveza komunista, a metodološki branio argument pendreka.

Argument kako je kasno za lustraciju pobijaju događaji oko Perkovića. Lustracija ne znači da je svatko tko je predavao estetiku, igrao lijevog beka, vozio tramvaj, projektirao zgrade ili radio vrhunske kipove po narudžbi režima problematičan. Ali jest onaj tko je bio u vrhu nomenklature, bio partijski cenzor i komesar na televiziji i novinama, tko je surađivao s partijskom tajnom policijom, bio svjedok tužiteljstva na montiranim političkim procesima ili bdio nad ideološkim i kadrovskim pravovjerjem na politički osjetljivim studijima i institutima. Hrvatska je, u smislu neprovedene promjene političke i društvene elite, sličnija Bjelorusiji i Rusiji nego Estoniji, Poljskoj ili Češkoj. Očito je da su te strukture kočnica bilo kakvih društvenih promjena.

Da isijavaju totalitarni mentalitet koji vidimo u svim strankama. Znanac iz Makedonije, jedine zemlje bivše Jugoslavije koja je započela s lustracijom, lani mi je govorio kako nije prekasno i da su u tijeku procesa otkrili vrlo zanimljive stvari, da su suradnici službe bili i neki ministri i predsjednički kandidati, a što je posebno zanimljivo i čelnik Soroševa Otvorenog društva za Makedoniju Vladimir Milčin. Makedonski lustratori provjeravaju i tajkune koji su se obogatili u privatizaciji devedesetih. Nastoji se utvrditi jesu li došli do kapitala poduzetništvom ili zahvaljujući tome što su kao suradnici službe bili dio strukture. Uvjet EU Beogradu o omogućavanju pristupa arhivima Udbe već je postavljen. Sad je sve do nas, potrebno je provesti kvalitetnu javnu raspravu o modelu lustracije, donijeti zakon, utvrditi procedure kako bi se izbjegla krivotvorenja, i u demokratskoj atmosferi provjere po jasnim procedurama, a ne lova na vještice, konačno započeti demontažu totalitarnog naslijeđa u Hrvatskoj.

Nino Raspudić/VL

facebook komentari