Pratite nas

Religija i Vjera

Sveta Monika

Objavljeno

na

Svetu Moniku slavimo kao ženu izvanrednih naravnih i nadnaravnih vrlina. Resila ju je silna jakost duha, oštroumnost i profinjena osjećajnost. A od nadnaravnih vrlina: nepokolebljivo pouzdanje, postojana molitva, razmatranje Svetoga pisma, poštivanje crkvenoga autoriteta. Sin joj je Augustin postavio besmrtan spomenik u svojim Ispovijestima, osobito u IX. knjizi, koja je jedan od najljepših opisa majke u svjetskoj literaturi.
Ljubav prema Božjoj utjelovljenoj mudrosti rodila se kod sv. Monike već u roditeljskoj kući u Tagasti, jer je bila član jedne odlične kršćanske obitelji. Primila je veoma dobar odgoj od majke i jedne stare sluškinje. Pa ipak, unatoč dobrome odgoju, kako je kasnije priznala sinu Augustinu, Monika se kao mlada djevojka odala piću.
Kad su je roditelji slali u podrum po vino, ona je iz neke djevojačke obijesti ispijala požudno pune čaše vina. To je trajalo sve dotle dok je stara sluškinja u prepirci s njome nije nazvala „pijanicom“. Ta ju je pogrdna riječ tako duboko dirnula u srce da se od toga časa zauvijek oslobodila te svoje mane.

Kad se Monika rascvala u lijepu i zrelu djevojku, udala se u Tagasti za nekog maloposjednika po imenu Patricije. On još nije bio kršćanin; inače po naravi čuvstven čovjek, autoritativan i lak na srdžbu. Patricije voljaše svoju ženu pa ipak je, kao vruć i strastven Afrikanac, nije poštedio duboke boli zbog svoje bračne nevjernosti i preljuba.

Monika ga je nastojala obratiti Kristu. A govorila mu je o njemu više životom nego riječima, strpljivo podnašajući njegove ispade srdžbe i njegove nevjernosti. Taj jezik strpljive ljubavi, ta mudrost u strpljivu nošenju križa nije mogla ne djelovati na njezina muža pa se on javio za katekumena, a na smrtnoj je postelji primio kupelj preporođenja postavši po krštenju kršćanin. Bilo je to prvo veliko životno djelo te velike žene u kojem je vjerno surađivala s Božjom milošću i nadahnućima.

Kad su Moniki bile 22 godine, rodila je 13. studenoga 354. u Tagasti, u sjevernoj Africi, svoga prvorođenca, slavnoga i velikoga Augustina, koga će još jedanput roditi, kad ga molitvom, suzama i riječima bude dovela do obraćenja i krštenja. Osim njega, rodila je još jednoga sina, po imenu Navigija, i jednu kćerku, kojoj ne znamo ime.

Svima im je dala dubok kršćanski odgoj, no unatoč tome, Augustin će krenuti putem strasti i grijeha. No i tada je ipak, zahvaljujući majčinu odgoju, sačuvao ljubav prema Isusovu imenu, vjeru u Providnost, sigurnost u postojanje vječnoga života. Za kćerku znamo da se udala, postala udovica, a onda sve do smrti bila poglavarica jednog samostana žena u Hiponu, gdje joj je brat Augustin bio biskup.

Kad je Moniki bilo 40 godina, umro joj je muž, a tada započinje 16 najtežih godina njezina života, ali i njezino najslavnije životno razdoblje. Njezine se molitve nisu uzalud dizale prema Bogu, njezine suze nisu uzalud tekle. Augustin, sin njezinih tolikih suza, obratio se i postao drugi čovjek. Monika ga je slijedila na njegovu putu u Rim i u Milano. Bilo je to g. 385. kad se Augustin ukrcao u brod i došao u Rim.

Majka je išla za njim drugim brodom, doživjevši na moru strašnu oluju. Došla je u Rim, ali ga ondje nije našla. Dostigla ga je u Milanu i našla slobodna od manihejskih zabluda, ali još uvijek neodlučna pred kršćanskom vjerom. Ostala je uz njega sve do obraćenja. S njime se povukla najprije na malo imanje Cassiciacum.

Poslije toga su se vratili u korizmi u Milano, gdje se Augustin spremao na krštenje. Taj je sveti sakrament primio 24. travnja 387. Nakon toga su se uputili put Afrike. No, došavši u Ostiju, na ušću Tibera i čekajući na lađu, Monika se razboljela i umrla. Ondje bi i pokopana, no ne trajno.

Svetu Moniku slavimo kao ženu izvanrednih naravnih i nadnaravnih vrlina. Resila ju je silna jakost duha, oštroumnost i profinjena osjećajnost. A od nadnaravnih vrlina: nepokolebljivo pouzdanje, postojana molitva, razmatranje Svetoga pisma, poštivanje crkvenoga autoriteta. Sin joj je Augustin postavio besmrtan spomenik u svojim Ispovijestima, osobito u IX. knjizi, koja je jedan od najljepših opisa majke u svjetskoj literaturi.

Njezine se relikvije veoma časte u crkvi Sv. Augustina u Rimu, a pučka je pobožnost slavi kao uzor i zaštitnicu kršćanskih majki, piše laudato.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Religija i Vjera

Fra Mario Knezović: Što prorok Izaija poručuje mentalnim komunistima i udbašima?

Objavljeno

na

Objavio

U Župi Kočerin (Široki Brijeg) u nedjelju 24. rujna slavljena je Sveta misa za stradale u ratovima.

Misu je predvodio fra Mario Knezović, župnik. Pjevala je kočerinska Frama.

Prije Svete mise Ivana Ivanković je pročitala svjedočanstvo koje donosi detalje kako su partizani ubijali. U propovijedi se fra Mario osvrnuo na mentalitet komunizma koji se i dalje osjeća.

Nakon Svete mise predan je svijećnjak ubijenoga fra Andrije Topića koji će biti u Vicepostulaturi za proglašenjem franjevačkih mučenika.

Propovijed možete čuti ovdje…

facebook komentari

Nastavi čitati

Religija i Vjera

Marin Miletić: Mrzitelji svetog Leopolda

Objavljeno

na

Objavio

Foto: MATKO BILJAK

Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji.

Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika

Kad se susrećemo sa stvarima koje su nam daleke, koje ne razumijemo, ili, bolje reći, koje ne želimo razumjeti one često potiču na emocije koje su do tada bile skrivene negdje duboko u nama. Uzmimo jednu situaciju Mojsija. Bog je od njega očekivao da izuje cipele jer je na svetom tlu, a ne da ovaj kojim slučajem, sad ću dati jedan slikoviti primjer – na tom tlu izvrši nuždu. Upravo ta nelijepa slika mi dolazi pred oči kada razmišljam o boravku svetog Leopolda u hrvatskim gradovima: u Zadru, Splitu, Herceg Novom i u našoj Rijeci. Nije ovdje problem neodgojenih ljudi koji nisu svjesni svetosti ceremonijala oko svetog Leopolda, piše Marin Miletić/NoviList

Problem je, i to veliki, što svi zlonamjernici točno znaju što katolicima predstavlja štovanje svetog Leopolda i to ih ne sprječava, štoviše – kao da ih potiče – notorno ismijavati katolike, izražavati mržnju, točnije katolikofobiju na najnižim razinama. Ti mrzitelji svega katoličkoga, dobro, gotovo svega, ne mrze, s druge strane, primjerice primati sakramente po potrebi. Ti, i takvi širitelji mržnje skriveni pod kvazihumoristični prizvuk pokušavaju svoju mržnju opravdati površnim zezancijama koje su sve samo nisu – dobronamjerna šala. Licemjerstva je napretek. Kao kod jedne uvažene Riječanke koja »izvana« stalno pljucka na Isusa i Crkvu, što je bio slučaj i u štovanju svetog Leopolda, a onda mrtva-hladna ode u tajnosti moliti krštenje za svoje dijete.

Mrzitelji

Predsjednici zamjeraju što je bila u Splitu i pomolila se pred neraspadnutim tijelom svetog Leopolda. Mogu oni Kolindi oprostiti sve, i hladnoću karakterističnu za NATO činovnike, ove i one ispade, i to da je s Grobnika, i mnogo drugoga, ali vjeru – to joj oprostiti ne mogu, niti ne žele. Istaknuti kolumnisti, portali, Facebook analitičari i Twitter namjernici velikom mjerom baš – mrze. Dobro je primijetio književni kritičar, lijeve orijentacije ako smijem to istaknuti, Božidar Alajbegović koji je na svom profilu napisao da je Descartes kojom greškom živ danas, shvatio bi da je pogriješio u svojoj sintagmi »Mislim, dakle jesam!«. On bi je morao prepraviti u: »Mrzim, dakle jesam!«

Mržnja je nažalost u mnogim porama našeg društva tako prisutna. Hrvatski građani duboko isfrustrirani vlastitim neostvarenjem, raspeti između neplaćenih računa i najava novih poreza, najlakše se utječu – mržnji. Neki tako mrze gayeve, drugi pak mrze navijače pripadnike drugih skupina, treći pak mrze istočne ili zapadne susjede, a jedna manjina, malena manjina, ali jako dobro organizirana i strukturalno posložena se ističe u mržnji – katolika. Mržnja time zatvara svoj mrziteljski začarani krug, mržnja postaje pogonsko gorivo, no, ta ista mržnja uvijek vodi i do uništenja, do konačnog pada čovjeka. Rekao bih, čovjeka koji je u samo tkivo svoga postojanja uključio odbrojavanje do onog potpunog gubitka sebe samoga u mržnji svoga bivstva.

Ti mrzitelji, previše bi bilo za očekivati, očito ne mogu shvatiti zašto je tisuće i tisuće vjernika po kiši i ružnom vremenu marljivo stajalo satima u redu ne bi li se pomolili ispred neraspadnutog tijela sveca. Štoviše, mrziteljima je to čak bilo teško i ignorirati. Samo ignorirati. No, ne. Ponašajući se poput razmaženih klinaca bogatih roditelja koji bacaju nove skupocjene smartphoneove u zid jer ne razumiju da se taj uređaj ne jede, da se s njime ne kotrlja niz nizbrdicu niti da se njime čačka uho mački – oni su htjeli ostaviti dojam. Mrziteljski dojam. I sve isto kao i razmaženi klinci, mrzitelji kao da su tih dana stajali pred brojnim mogućnostima koje im nude pametni telefoni, ali ne želeći učiti, niti pokazati zanimanje te pojmiti snapdragon 835 procesor i otvor blende 1.7, uzimali su ovaj uređaj pun perspektive i šiljili ga u zid.

Proročica Kristina

Žalosti i činjenica da se mlada teologinja, protestantske vjere, teškom difamacijom obrušila na katoličke svetinje. Mediji koji su je jedva dočekali – stavili su je na pijedestal. Iako se radi o djevojci koja je ovim siktanjem dočekala svojih pet minuta slave i prozvala samu sebe kao mjerodavnu za tumačenje katoličkog nauka. Ona, naravno, kao i svi može imati vlastiti stav, to je legitimno, ali svojim komentarom pokazala je zapravo notorno nepoznavanje i nepoštivanje katolika. Taj stav onda ne može biti mjerodavan.

Kristina, ulovljena u zamku Zloga, bacila je blato u lice svima nama koji se trudimo živjeti ekumenizam svakodnevno i prihvaćati našu braću i sestre različite kršćanske denuncijacije. Kristina je svojim tekstom napravila razdor, posijala mržnju i doprinijela radikalima i s jedne i druge strane. Dobro, pokazala je teološko neznanje, ali to nije predmet ovog promišljanja. Sva sreća, pa ima protestanata koji imaju snage nadići nešto što ih možda buni. Ako želite primjer s terena – u jednom dijelu programa dolaska svetog Leopolda u Rijeku pomogao mi je osobno jedan moj brat u Kristu, istaknuti riječki – pogađate – protestant. Kako je lijepo imati otvoreno srce, a ne srce zadojeno mržnjom.

Povijesno utemeljenje

Najstarije svjedočanstvo štovanja svetaca mučenika je »Mučeništvo Polikarpovo« (oko 160. godine nakon njegove smrti), a koje upotrebljava jasnu martirološku terminologiju. Već od IV. stoljeća (Galerijev edikt 311., pa Milanskim 315., prisjetimo se, kršćanstvo postaje slobodno), javni kult se proširio i na osobe kod kojih je glas svetosti bio siguran. Za katolike, čašćenje svetaca događa se kroz spomeničko čašćenje, u nasljedovanju njihova primjera, u molitvi zagovora, sveci kao zaštitnici, tj. posrednici naše molitve. Ne radi se tu o nikakvom direktnom »utjecaju na Boga«. Tridentski je sabor, oslanjajući se na staru tradiciju Crkve, zaključio: »Dobro je i korisno zazivati svece za njihov zagovor, da bismo od Boga po njegovu Sinu Kristu, koji je Spasitelj i Otkupitelj svih nas, zadobili dobročinstva« (DH 1821).

U tom smislu se trebaju shvatiti sveci, njihove relikvije i slike, i na taj način ih štovati. To s idolopoklonstvom nema nikakve veze (DH 1821-1825). Drugi vatikanski sabor još je preciznije i šire to pojasnio: štovanje svetaca usmjereno je na samoga Boga koji svece i sebe u njima časti (usp. Iv 12,26). Spomeničko štovanje nebeskih svetaca (cultus duliae) nije izolirano niti stoji u konkurenciji s klanjalačkim štovanjem (cultus latriae), koje pripada samo Bogu, nego je u konačnici usmjereno na samoga Boga. Zato je štovanje svetaca za Crkvu legitimno i važno, ali za pojedinačnog vjernika nije ni obveza, niti nužno za spasenje, nego slobodno područje individualne pobožnosti.

Gradimo, ne rušimo

U ovom vremenu nestabilnosti važno je da barem mi vjernici, kršćani, pravoslavni, katolici, protestanti, muslimani, svi koji vjerujemo, budemo graditelji mostova, a ne rušitelji. Ostavimo pritom one kojima nije smetalo klanjati se tijelima diktatora po trgovima i ulicama, dok su suze ronili za propalim ideologijama smrti. Mi se moramo moći uzdignuti iznad ljudske stvarnosti. Mi, kako kaže Biblija, moramo svjedočiti istinu, bilo to zgodno ili ne.

Ljubimo svoje, poštujmo one različite. I nemojmo si nikada dopustiti da nas uvuku u njihov krug mržnje. Oni su to odabrali, oni mržnju žive, njima će mržnja biti njihova sudbina. Molimo i za njih, da ih dobri i milosrdni Bog oslobodi okova skučenosti i da prihvate pored sebe u miru živjeti sve nas – različite.

Marin Miletić/NoviList

facebook komentari

Nastavi čitati