Sveta tri paradoksa Božića

1

Zašto bi proslava obljetnice rođenja jednog jedinog čovjeka, čiji je rođendan vrlo vjerojatno bio na neki drugi dan u godini, a ne baš 25. prosinca, bila toliko čudesna?

Zašto bi to samo rođenje bilo toliko frapantno?

Praznovjerujemo kako samim obredom proslave rođenja i obljetnice uspijevamo simbolički ili doslovno rekreirati sam događaj rođenja. Možda sebe premjestiti u taj trenutak. Možda taj trenutak dovesti k sebi. Biti doslovno uz njega dok se rađa kao što je on uz nas kad umiremo u Gospodinu. Čak je i posljedica čudesna. Ako je Božić bilo što više od proslave obljetnice rođenja, onda zaista svake godine samo ponavljamo samo rođenje. Sin čovječji uspijeva se roditi i doseći prvi rođendan kad umire samo kako bi se istog trena ponovno rodio, a to samo zato kako bismo mi mogli proslaviti njegov rođendan. Na njegovoj rođendanskoj torti nema čak niti jedne svjećice.

Ako Božić nije ništa više od proslave obljetnice rođenja, onda je sve skupa cirkus lažne utjehe kao čušpajz od djetinjeg praznovjerja, zrelog obiteljskog socijaliziranja i istinski poganskog prežderavanja, nalokavanja i gledanja Sam u kući. Naime, postoji fina, skoro neprimjetna razlika, između rekreacije Božića i Božićne rekreacije. Više je Božić kao rekreacija Božića rođenje svakog djeteta u katoličkoj ili kršćanskoj obitelji, nego što je to trenutno vladajući, kako sakralni, tako i profani Božić kao Božićna rekreacija, barem u smislu da je manje cirkus i da ga se shvaća izvorno važnim i presudnim, ako ništa drugo, onda barem roditeljima.

Božić je po definiciji Bogec, tj. mali Bog, Bog siroček. Mali Bog zaslužuje primjerenu Malu Proslavu. No, stoljećima se natječemo u veličini proslave. Vjerujemo u Veliki Božić. Moja jelka veća je od tvoje! Moje lampice na dvorištu svijetle sjajnije od tvojih! A uz to ima ih i više nego tvojih! Moje su jaslice autentičnije od tvojih! Moja je Betlehemska zvijezda sjajnija od tvoje! Darovi koje ja darujem svojima su veći, bolji i skuplji od darova koje ti poklanjaš tvojima. I odjednom počnemo prekuhavati teme konzumerizma, pretjerivanja, prežderavanja, prenemaganja, predarivanja i preobećavanja obećanja koja ne bi mogao ispuniti ni Bog Otac, a kamoli mali Isusek.

Postoji i kritika. Tzv. minimalistička proslava. Vjera u Mali Božić. Istinski duh Božića je onaj darivanja potrebitima i bližnjima. Usrećivanja, primjerice, onih koji nemaju nikoga, ili onih koji su samo ljudski usamljeni. No, zar nije licemjerno sjetiti se tih i takvih ljudi samo na Božić? Zar preostala 364 dana u godini oni nemaju potrebe, zar nisu sami, zar nisu usamljeni i istovremeno bližnji? Tako im na Božić darujemo Božića više nego što ga mogu primiti, jer nemamo vremena rasporediti darivanje kroz godinu. Imamo važnijeg posla. Čak ih se niti ne sjetimo. Ne prolete nam kroz glavu kad se prije spavanja preispitujemo o tome što smo taj dan učinili, ili možda počinili, a što nismo, te što planiramo za sutra, ako sutra uopće stigne. Tako, paradoksalno, praktikanti Velikog Božića manje su licemjerni od praktikanata Malog Božića. Božić je obiteljska stvar i ne tiču nas se tamo neki potrebiti. No, pragmatički govoreći, bolje potrebitima pomoći barem jedan dan u godini, nego nijedan, pa su tako praktikanti Velikog Božića licemjerniji. Tko je onda ovdje nelicemjeran? Crkva? Prije će Audi kroz iglene uši, nego što će svećenici Crkve kakva jest ne samo u raj, nego bilo kamo, osim možda na kakav predsjednički predizborni domjenak na kojem je Božić u Hrvata šunkica i francuska šalata!

Najčudesniji događaj Božićnih blagdana bez premca je pankozmička pravda koja veli kako će, najvjerojatnije, oni koji će najmanje slaviti („najmanje“ shvatite kako god hoćete) ujedno biti oni koji će biti u najmanjoj postblagdanskoj depresiji, a oni koji će najviše slaviti biti u najvećoj. Razlog je jednostavan. Oni koji će najmanje slaviti već su ionako depresivni da depresivniji ne mogu biti. Ne mogu biti manje ljudi nego što jesu. Njima Božić ne dolazi, niti oni idu u susret njemu. Nema njihovog Božića. Nema niti njih samih. Postoji samo prazan dan. Odavno je prošlo vrijeme kad su ga mogli ispuniti bilo čime osim kičem kao prenatrpanošću, a njegova praznina, a zaista njihova, je iber–kič kao maksimalna prenatrpanost odsutnošću Božića. Odsutnošću čak i Anti-Božića. Odsutnošću njih samih iz njihovih vlastitih života. Odsutnošću čak i same odsutnosti. Prazna noć, prazan dan. Učinimo stoga Božić praznim. U ime nelicemjerja i nepreseravanja, a sve bez imalo pretenzija k nekom stvarnom, dubljem i istinskom Božiću, ispraznimo sve Božićno iz Božića. Pa ako čak i tad krenemo prema Isuseku, krenuli smo. I ako ga putem sretnemo, sreli smo ga. A ako ne, ne.

Za ovu priliku skladba Toma Waitsa “Innocent when you dream” iz filma Smoke (W. Wang i P. Auster, 1995.)

izvor: Blogosfera, prof. Kristijan Krkač

facebook komentari

  • peppermintt

    “Vjera u Mali Božić. Istinski duh Božića je onaj darivanja potrebitima i
    bližnjima. Usrećivanja, primjerice, onih koji nemaju nikoga, ili onih
    koji su samo ljudski usamljeni. No, zar nije licemjerno sjetiti se tih i
    takvih ljudi samo na Božić? Zar preostala 364 dana u godini oni nemaju
    potrebe, zar nisu sami, zar nisu usamljeni i istovremeno bližnji? Tako
    im na Božić darujemo Božića više nego što ga mogu primiti, jer nemamo
    vremena rasporediti darivanje kroz godinu. Imamo važnijeg posla. Čak ih
    se niti ne sjetimo. Ne prolete nam kroz glavu kad se prije spavanja
    preispitujemo o tome što smo taj dan učinili, ili možda počinili, a što
    nismo, te što planiramo za sutra, ako sutra uopće stigne”