Sveti Augustin (354. – 430.)

    1

    Sveti Augustin ili Aurelije Augustin (354. – 430.) pisac, teolog i jedan od najutjecajnijih kršćanskih učitelja.

    Augustin (Aurelije Augustin) se rodio 13. studenoga 354. u Tagasti, gradiću u Numidiji. Danas je to mjesto u Alžiru, a zove se Souk Ahras. Njegov otac bijaše mali posjednik, ali imanje je zbog velikih poreza donosilo sve manje prihoda. Zato će Augustin moći na škole samo uz obilnu pomoć jednog svog zaštitnika. To je za njega bilo ponižavajuće i on je tu milostinju doduše primio, ali je ipak bio ranjen u svojem ponosu. Neki misle da mu je ta okolnost utisnula u dušu onu silnu osjetljivost, koja će za njega biti karakteristična kroz cijeli život.

    sveti

    Dok je njegov otac, Patricije, bio poganin, majka mu je Monika bila gorljiva kršćanka (jedan pisac veli “fantastična”), prava vjernica. Augustin je bio veoma živahan duh, iznimno temperamentan, prekomjerno osjetljiv, slabo discipliniran učenik, odviše svjestan da mu učenje ide lako i da se prema tome ne treba naprezati. Prve razrede škole završio je u rodnoj Tagasti. Nakon toga je pošao u Madauru gdje je pohađao predavanja nekog gramatika da bi se na taj način pripremio za zvanje govornika. Homer i grčki jezik ne učiniše na njega baš neki jači dojam. No zato se zanosio i bio oduševljen za rimskog pjesnika Vergilija. Lio je suze čitajući o nesreći kraljice Didone. Kad je Augustinu bilo 16 godina, ponestalo mu je novca pa se iz Madaure morao vratiti kući. Taj prisilni povratak na njega nije dobro djelovao i on se pridružio jednoj bandi mladih izgrednika razbijača. Na sreću, to nije dugo potrajalo. Zahvaljujući svome dobrotvoru, mogao je nastaviti nauke i to u Kartagi, gdje je bujao razvratan i pokvaren život, a u tu je močvaru i on uronio. Našao si je “prijateljicu”, s njom podržavao nezakonite veze te imao sina Adeodata. Uz Kartagu ga je držala ne samo želja za naukom već i žarka ljubav prema djevojci.

    Kako mu studij nije zadavao posebne brige, bio je ponosan i na rezultate koje postizavaše. Pijući iz čaše užitaka punim gutljajima, uživajući ugled blistava studenta, u duši je ipak bio nemiran. Tada je čitao Ciceronova djela i u duši mu se poče buditi “ljubav prema mudrosti”. Čitao je i Bibliju, no njezin hrapavi jezik, prema blještavu Ciceronovu stilu, činio ju je u njegovim očima bijednom knjigom.

    Uskoro je upao i u mrežu Manijevih učenika te postao manihejac. Manihejci su tumačili paradoks nereda u svijetu postojanjem dvostrukog počela: dobra i zla, koja vladaju svijetom. To je naučavanje nastalo prije više od dva stoljeća u središnjoj Aziji te prodiralo malo-pomalo na Zapad, u Sredozemlje, zadavajući kršćanstvu teške gubitke. Sve događaje u svijetu tumačili su kao borbu između dviju vječitih sila: svjetla i tame, duha i materije. Iz pomiješanosti svjetla i tame nastao je ovaj svijet; zato je i zao. Augustin je ispočetka bio oduševljen manihejac, no tada se počeo sve više oslobađati mitološkoga sadržaja tog nauka. Počeo je uočavati zbrkanost manihejskog nauka na području filozofije i teologije te njezinu dekadencu na području morala. Bio je i odviše inteligentan, da ne bi uočio što je u maniheizmu slabo i jadno. On je sve više tragao za pravim smislom života, a na to mu temeljno pitanje maniheizam, zaista, nije mogao dati pravi odgovor. Poslije će Augustin u svojim spisima s pet dokaza pobiti manihejsku zabludu. Ako ih želimo svesti na ono bitno, možemo reći ovako: Ne mogu postojati dva Boga, nego samo jedan i to onaj koji je posve apsolutno savršen, nepromjenjiv i vječan, bez početka i svršetka. A takvo biće može biti samo jedno jer, kad bi ga u savršenosti mogao netko drugi nadmašiti, onda bi taj bio pravi Bog. Dakle, moguć je samo jedan pravi Bog, nema dualizma. Završivši nauke, Augustin je u Tagasti postao profesor. Tu je službu obavljao 13 godina. Želja za karijerom odvest će ga iz Tagaste u Kartagu, a zatim će i u Rimu predavati retoriku.

    MonikaSveta je Monika, majka sv. Augustina, kako je poznato, mnogo molila za njegovo obraćenje, no molitva osta dugo neuslišana. Kad je njezin sin, koji bijaše učitelj govorništva u Kartagi, naumio poći u Rim da bi ondje mogao još uspješnije poučavati njegova se majka pobojala da će u velikom gradu za njezina sina biti još više pogibelji pa ga je plačući molila da promijeni svoju odluku. Cijelu je sljedeću noć provela u molitvi, moleći Boga da spriječi odluku njezina sina o putu preko mora. Drugo je jutro doznala sva u strahu da je njezin sin otputovao.

    Zašto Bog nije uslišio njezinu molitvu? Zato što je boravak u Italiji postao veoma koristan. Ondje će se Augustin obratiti. Sam će kasnije reći: “Bože, ti nisi ispunio želju moje majke da joj dadneš ono za što je uvijek molila!”

    Nakon rada u Rimu, Augustin je napokon g. 384 dobio novo namještenje u carskoj rezidenciji u Milanu, gradu koji je tada bio prijestolnica Zapadnorimskoga Carstva. Uz sve uspjehe na profesorskom, retorskom i filozofskom polju, uz udovoljavanje strastima, prati ga stalno neki nutarnji nemir. I on osjeća: “U meni su dva čovjeka…” Međutim Milano će postati odlučna točka njegova života. Ondje je počeo proučavati djela genijalnog mislioca neoplatonizma Plotina (205-270). Tamo ga je pronašla Monika, anđeo čuvar njegova života, te ga uspjela skloniti da prekine nedopuštene odnose s Adeodatovom majkom. U Milanu je Augustin susreo biskupa sv. Ambrozija (340-397), u kojem je našao sebi dostojna partnera u raspravljanju o najvažnijim životnim pitanjima, o problemima koji su njega samoga mučili. Augustin je požudno slušao njegove propovijedi, gutajući njegove riječi. Smatrao ga je nedostiživim govornikom. Poslije će o svojim doživljajima u milanskoj katedrali zabilježiti: “O Bože, koliko sam suza prolio kod tvojih himana i pjesama! Kako sam bio ganut kad je tvoja crkva odzvanjala od lijepa pjevanja. Oni su tonovi balzam za moje uho i s njima se tvoja istina izlijevala u moje srce tako da je u meni plamtio žar pobožnosti.” Uz govorništvo i ljepotu liturgijskog slavlja u Augustina je malo-pomalo počelo prodirati i Kristovo Evanđelje. Tada je čitao i Plotinove Enneade i ta lektira dade konačan pravac njegovu životu. Po Plotinovu idealističkom misaonom sustavu te utjecaju biskupa Ambrozija definitivno se približio kršćanstvu. Međutim se još uvijek nije mogao otrgnuti od spona koje su ga sputavale, a to su: častohleplje, uspjeh, karijera, zlato i seksualni užici.

    Božja ga milost, koju za njega ustrajno moli majka mu Monika, prati ukorak. Augustin dobiva u ruke životopis sv. Antuna pustinjaka, iz pera sv. Atanazija, čita ga i ostaje pod dubokim dojmom. Divi se pred idealom mnoštva onih kojih su sve ostavili i pošli za Kristom u pustinju, u samoću, u molitvu i pokoru. Augustin i sam stoji sada pred odlučnim korakom od svoga života i on mora nešto pametno stvoriti. Taj će korak biti dar Božje milosti koja ga prati. Kad kasnije o njoj bude raspravljao s pelagijancima, znat će je braniti ne samo iz Svetoga pisma, već i iz vlastitog iskustva.

    Prizor konačnog obraćenja sam je Augustin ovjekovječio u Ispovijestima. U to je vrijeme upadno tražio samoću. Tako se bio povukao u osamljenost vrta svoje kuće u Milanu. Tamo je plakao od boli nad svojim bijednim stanjem, razapet između ideala i nagona. U svom je bezizlaznom stanju molio za pomoć odozgora. Vapio je: “A što sada, Gospodine, i kako će dugo potrajati ovakvo stanje?” Tada je čuo kako netko dječjim glasom viče: “Tolle – lege, tolle – lege! – Uzmi i čitaj!” Uzeo je Sveto pismo i oči mu se zaustaviše na ovome tekstu: “Svucimo sa sebe djela tame, a obucimo se u oružje svjetla! Hodimo pristojno kao po danu; ne u razuzdanim gozbama i pijankama, ne u bludnosti i raspuštenosti, ne u svađi i zavisti, nego se obucite u Gospodina Isusa Krista i ne brinite se oko tjelesnoga da ugađate pohotama!” (Rim 13,12-14).

    Taj je nadahnuti tekst bio savršen odgovor na njegov zov i vapaj iz dubina. On je iz Augustina protjerao svu tamu nesigurnosti, ispunivši mu srce snažnim svjetlom. U svojoj 32. godini života Augustinova duša pronalazi napokon Gospodina. Za tu je milost bio cijeli život zahvalan Bogu, a njegove Ispovijesti nisu drugo do himna zahvalnica Gospodinu.

    Augustin je još nekoliko tjedana nastavio svoju službu profesora govorništva, a onda se zahvalio. Skupa s majkom, sinom i nekim prijateljima povukao se na ladanjsko dobro nekog svoga prijatelja u blizini jezera Como. Prijatelji su mu omogućili dulji skroviti boravak ondje. U uskrsnoj noći 23. travnja 387. primio je iz ruku milanskoga biskupa, svetoga Ambrozija, sakramenat krštenja zajedno sa svojim sinom Adeodatom.

    Na povratku u Afriku Monika je umrla u Ostiji, lučkom gradu na ušću Tibera u Tirensko more. Tko je pročitao Augustinove Ispovijesti, rado posjećuje to mjesto jer ga je u tom remek-djelu opisao divno, a još divnije život i smrt svoje majke Monike, koja je jedan od najvećih genija kršćanstva. Na zidu jedne od negdašnjih kuća ispisan je Augustinov dijalog (dakako skraćen) s majkom kad su u Ostiji čekali brod; majka ga nije dočekala, već je ondje umrla, sva sretna što je uz nju stajao njezin obraćeni sin za čije obraćenje bijaše prolila mnogo suza, izmolila mnogo molitava, prikazala mnoštvo žrtava.

    Augustin je stigao u zavičaj u jesen 388. Prodao je očevo imanje te s prijateljima i istomišljenicima provodio neke vrste redovnički život produbljujući svoju duhovnost te studirajući i dalje filozofiju i teologiju. To je razdoblje trajalo tri godine.

    Tada se jednog dana našao u crkvi u Hippo Regiusu, Hiponu (danas Annabi). Stari je mjesni biskup Valerije predložio zajednici da mu izaberu svećenika koji će mu pomagati, a osobito u propovjedničkoj službi. Augustinova prisutnost u crkvi nije ostala nezapažena. Narod je povikao: “Augustin – svećenik!” Kandidat je protestirao, branio se, briznuo u plač, smatrajući se valjda nevrijednim, no sve bijaše uzalud. Narod ovdje bijaše, doista, glas Božji. Njegovo je svećeničko ređenje bila odlučena stvar. Zaređen je za svećenika 391. godine.

    Za njega je to bila velika žrtva. Morao se odreći onoga lijepoga, mirnoga, kontemplativnog života u društvu prijatelja te prihvatiti teške službe svećeničkog služenja. No, kršćanin nije vjernik samo za sebe, već i za Crkvu, za zajednicu. Augustin će 5 godina kasnije, g. 396., kao biskup naslijediti Valerija u Hiponu, drugom po važnosti gradu rimske Afrike. Utjecaj će hiponskoga biskupa prelaziti daleko međe njegove biskupije, i to ne samo prostorno, već i vremenski sve do dana današnjega. On je u svoje doba postao neosporan vođa afričkog episkopata, ali i teološka svijest i savjest cijele Crkve.

    Novi je biskup Hipona uza sve to u prvom redu bio sluga svoje Crkve u Hiponu. A biskupsku je službu shvaćao “ne kao predstojništvo, već kao služenje”. Sa svojim je klerom provodio zajednički život pod veoma strogim pravilom. Prof. Franz Spirago u svojoj Zbirci primjera spominje natpis u blagovaonici sv. Augustina koji je glasio: “Qisquis amat dictis absentem rodere vitam hanc mensam vetitam noverit esse sibi.” (Neka se klone ovog stola oni koji rado vrijeđaju tuđu čast.)

    Augustin je naročitom revnošću obavljao službu propovijedanja. Oko tisuću sačuvanih propovijedi najveći su dio njegove pismene baštine. Te su propovijedi pune misli iz Svetoga pisma, koje Augustin svojom rječitošću i dubinom neobično lijepo razlaže. Uz pastoralnu službu razvio je i karitativnu u korist siromaha i potrebnika. Svoju je službu shvaćao veoma odgovorno, zalagao se posve pa je često morao govoriti: “Stenjem pod teretom svoje biskupske službe.”

    Augustin je obavljao i službu velikog teologa i učitelja Crkve. On je čitavom svojom kulturom bio Rimljanin, a inače genijalan mislilac, koji je iza sebe ostavio monumentalno djelo neusporedive vrijednosti. Bio je filozof, teolog, pastir duša, čovjek velike duhovnosti, naučitelj milosti i ljubavi. Njegovo pisano djelo broji 113 knjiga i 218 pisama. Kroz te se spise provlače sve rasprave tadašnje afričke Crkve i kršćanskoga svijeta, osobito one što ih prouzročiše donatisti i pelagijanci. Augustinovo cjelokupno djelo, pa i njegove polemike, nije imalo druge svrhe do službe Crkvi njegova i budućih vremena. On je najznačajniji filozofski mislilac među svetim Ocima, a njegova teologija ide u vrhunce patristike. No, iako je bio jedan od najvećih genija svog doba, dopustio je da ga i kritiziraju, a plod je toga njegovo znano djelo Retractationes u kojem je korigirao neka svoja mišljenja. U tome je također pokazao veličinu duha jer je kraj sve svoje nadarenosti bio svjestan da ipak nije nepogrješiv. To je nadasve pokazao na duhovno-moralnom planu u svojim besmrtnim Ispovijestima – remek-djelu kršćanske pa i svjetske literature, uvijek vrijednom i suvremenom. U njemu je dao dubok i svestran uvid u svoj religiozni razvoj. Uz Ispovijesti tu je i drugo Augustinovo remek-djelo De civitate Dei (O Božjoj državi) u kojem je sadržana najvrjednija starokršćanska apologetika, obrana kršćanstva, a u isto vrijeme poštovanja dostojna teologija povijesti. Povod je za pisanje tog djela dao kriv sud da je za propast Rimskog Carstva krivo kršćanstvo. Svoju je bogatu i dubokoumnu teologiju Augustin razvio u sukobu s herezama svog vremena: maniheizmom, donatizmom i pelagijanizmom. Donatistička je hereza naučavala da vrijednost sakramenata ovisi od duhovne čistoće i kreposti djelitelja i stoga su osnovali crkvu isključivo samo od onih čistih u kojoj za grješnike nije bilo mjesta, a najmanje milosrđa. Naučavali su i neke druge zablude, na primjer ponovno krštenje. Ta je zabluda dolazila od krivog poimanja sakramenta jer se njegova djelotvornost i učinkovitost vezala uz čistoću djelitelja. Za Augustina je to značilo svoje ufanje stavljati u čovjeka, a ne u Krista, uzročnika i pravog djelitelja sakramenata. To prema svetom Augustinu znači da nije Petar ili Ivan koji krsti, već je to Krist sam.

    Protiv pelagijanizma, svojevrsnog naturalizma, koji je nijekao stvarnost istočnog grijeha, pa i potrebu milosti, Augustin je razvio temelj svog nauka o milosti. Bog je čovjeka kod stvaranja upravio prema konačnom nadnaravnom cilju i za to ga obdario milošću. Čovjek je nadnaravna slika Božja, grijehom ranjena, ali po Kristu opet povraćena u prvotno stanje. Krist je svojom milošću spasio i opravdao palog čovjeka. Ta je milost dakako dar Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Opravdavajuća milost je ponovno stvaranje čovjeka jer po njoj postaje homo novus – novi čovjek u Kristu. Ta milost sadrži u sebi izlijevanje Božje ljubavi na čovjeka koji postaje Božji prijatelj, ljubimac, štoviše, ljubljeni sin. A tek ljubav prema Bogu čovjekove čine čini nadnaravnima i za nebo zaslužnima.

    Čovjek, dakle, s Božjom ljubavlju i milošću, bez koje ne može ništa, mora surađivati, a to znači živjeti u Božjoj ljubavi i prijateljstvu. Upravo je Augustin rekao: “Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe!” Pelagijanizam, na žalost, stavlja u čovjeka preveliku moć, kao da mu nije potrebna Božja milost. Augustin si je g. 426. izabrao biskupa-pomoćnika.

    Umro je 28. kolovoza 430., kad su Vandali već tri mjeseca opsjedali njegov biskupski grad. Nakon pada Hipona tijelo su mu prenijeli najprije na Sardiniju, a g. 722. Luitprand ga je prenio u Paviju.

    U Ispovijestima Augustin priznaje: “Kasno sam te uzljubio, ljepoto tako stara i tako nova, kasno sam te uzljubio! A eto, ti si bio u meni, a ja izvan sebe. Ondje sam te tražio nasrćući na ta lijepa bića koja si stvorio, ja rugoba. Ti si bio sa mnom, a ja nisam bio s tobom. Mene su daleko od tebe držale one stvari koje ne bi postojale kad ne bi bile u tebi. Zvao si me i vikao, probio si moju gluhoću, zabljesnuo si, sijevnuo si i rastjerao moju sljepoću, prosuo si miomiris, a ja sam ga upio da uzdišem za tobom, okusio sam ga pa gladujem i žeđam, dotakao si me, i zato gorim za tvojim mirom.”

    facebook komentari