SVETI ILIJA

14

Danas slavimo u Bosni, Hercegovini i Slavoniji mnogo štovanoga sveca. On je i glavni zaštitnik Đakovačke ili bosanske biskupije te crkvene provincije Bosne-Hercegovine. On je u Starome zavjetu vatreno revnovao za vjeru u jednoga pravoga Boga Jahvu. Njegovo ime u hebrejskom jeziku znači “Jahve je moj Bog”, a za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život i borio. Knjiga Sirahova ovako sažima i hvali tu Ilijinu borbu:

Sv-Ilija“I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo.

Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti? Podigao si mrtva od smrti i iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si u propast kraljeve i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetni na Horebu. Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika, podignut si bio u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima. Odreðen si u prijetnjama budućim da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život” (Sir 48,1-11).

Inače je djelovanje proroka Ilije opširno opisano u Prvoj i Drugoj knjizi Kraljeva: 1 Kr 17,1 do 2 Kr 1,18 i 2 Kr 2,1 do 13,25. Prvi se odlomak naziva Ilijin, a drugi Elizejev ciklus.

Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: “Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život” (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.

Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi Kraljeva opisan ovako: “Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: ‘Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela.’ Elizej odgovori: ‘Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I siðoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu, iziðoše Elizeju u susret i rekoše mu: ‘Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?’ On reče: ‘I ja to znam; tiho!’ Ilija mu reče: ‘Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jerihona.’ Ali on odgovori: ‘Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I uðoše u Jerihon. Proročki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu, priðoše Elizeju i rekoše mu: ‘Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?’ On reče: ‘I ja to znam; tiho!’ Ilija mu reče: ‘Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana.’ Ali on odgovori: ‘Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!’ I tako poðoše obojica. I pedeset proročkih sinova poðe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeðoše, Ilija će Elizeju: ‘Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?’ A Elizej odgovori: ‘Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!’ Ilija odgovori: ‘Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće biti.’ I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše meðu njih, i Ilija u vihoru uziðe na nebo. Elizej je gledao i vikao: ‘Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!’ I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: ‘Gdje je Jahve, Bog Ilijin?’ I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeðe” (2 Kr 2,1-14). Iz toga opisa staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija još jedanput pojaviti na zemlji prije “velikoga Jahvina dana”. Neki sveti Oci i crkveni pisci misle pak da će to biti prije drugog dolaska Mesije, tj. prije sudnjeg dana.

Židovski povjesničar Josip Flavije u IX. knjizi svojih Židovskih starina ovako opisuje Ilijin završetak: “Ilija je iščeznuo izmeðu ljudi i nitko sve do danas ništa ne zna o njegovoj smrti.”

U Rječniku biblijske teologije Xavier-Léon Dufour o Ilijinu svršetku piše ovako: “Božji čovjek tajanstveno nestaje pred očima svoje okoline uznesen ‘u vihoru’, ‘u kolima Izraelovim i konjanicima njegovim’, a njegov proročki duh ostao je u Elizeju da nastavi Božje djelo.”

Kod Isusova preobraženja na Taboru u opisu trojice evanðelista-sinoptika uz Mojsija nalazimo i Iliju kao predstavnike zakona i prorokâ ili najznačajnije likove Staroga zavjeta.

Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. “Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod” (Jak 5,16b-18).

Veoma značajno mjesto prorok Ilija uživa u židovskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi. Slično je i s kršćanskom predajom u djelima svetih Otaca. Spomenimo bar nešto iz otačke književnosti!

Sv. Atanazije u Životu sv. Antuna pustinjaka ističe jedno njegovo načelo: “Svi oni koji se zavjetuju na pustinjački život moraju uzeti kao pravilo i kao zaštitnika velikog Iliju te u njegovim djelima kao u ogledalu vidjeti kakvo treba da je i njihovo vladanje.”

Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo: “Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh kreposti; on je ocean bez granica.”

Sv. Izidor Iliju naziva “velikim svećenikom i prorokom”. Njegovo svećeništvo izvodi iz žrtve što ju je prorok prinio Jahvi.

Sv. Ambrozije Iliju naziva “pročelnikom proroka”.

Sveti Oci drže da Ilija nije umro, no da će ipak umrijeti skupa s Henohom na koncu vremena boreći se protiv Antikrista.

Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi. Zato su ga nazivali čak: “Naš poglavica”.

Štovanje je svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih svetaca, veoma rašireno u istočnim Crkvama. Na Zapadu ga veoma štuju karmelićani. Njegov se blagdan u njihovu misalu prvi put pojavio godine 1551.

Hodočasnici u Svetu zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i Karmelu. Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel, a meðu njima ima kršćana raznih obreda, ima Židova i muslimana. “Svi se oni raznim prijevoznim sredstvima ili pješice uspinju te okupljaju oko samostana sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje zavjete, da krste djecu, a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog dvorišta odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik, svake se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio” (Francesco Spadafora).

U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva “Ilija gromovnik”. Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava.

facebook komentari

  • Danas se u Bobanovoj Dragi takodjer slavi Sveti Ilija. Zvono Sv. Ilije na Gomili, u sred Bobanove Drage, Bobanjari su stavili to zvono 1937 godine. Početna ideja je bila dati ime zvonu Sveti Petar, ali su nas selo Pejići i Šimići prehitili za par mjeseci, tako da su oni svojem zvonu dali ime Sveti Petar a Bobanjari svojem Sveti Ilija.

    U oba ta sela, koja su jedno uz drugo, možda jedna km. udaljenosti ima dva zvonika i u tri tjedna dva velika DERNEKA. Tako je to prije bilo, a danas je, na svu žalost, samo uspomena ostala o kojoj se mlađima priča kako je prije bilo. Pozdrav svim onima koji danas slave ime Svetog ilije, osobito mojim dragim Bobanjarima. Bog! Milan.

    • DIKI

      Ih…Ovi iz Šimića! Uvek te…Prehite.

      • E, moj izgubljeni diki, tako su i svi Hrvati Prehitili sve Jugoslavene i njihove Staljinove petokrake i stvorili svoju Neovisnu Državu Hrvatsku, skraćenic u tri (3) slova NDH. Da sam na tvojem mjestu, uopće se ne bih ljutio što Hrvati imaju danas svoju Neovisnu Državu Hrvatsku NDH, kao što su i prije imali istim inicijalima od tri (3) slova svoju NDH.

        • DIKI

          Ni ti se nemoj ljutiti kad drugovi Hrvati tzv. NDH, a pravim imenom RH vrate u SFRJ. Živela republika Hrvatska u sastavu nove Jugoslavije. Živela KPH i Ivo Josipović-inače pravi drug i istinski komunist.

          • S OČEVA I RADIĆEVA GROBA NA JANKA PUSTU‏
            Annie Boban
            5:09 PM

            To: Annie Boban, Mirko BILIC

            Bog! dragi moj Mirko,
            Priloženo
            pregledaj, pročitaj i sam odluči dali je general bio u Mostaru u školi
            ili nije. Kako sam ja mogao razumijeti iz ovog opisa, izgleda da je bio.
            On tu opisiva školske dogodovštine o kojima nebi mogao znati da tu nije
            bio. To je samo moje mišljenje. Ovo sam ja donio na stranici HRVATSKA I
            USTAŠTVO br. (28) 2009.
            Pozdrav. Bog! Mile.

            HRVATSKA I USTASTVO (28) – 16.05.2009.u 01:45h

            Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i
            posiješću samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti za
            Hrvatsku, gen. Luburić, OBRANA br,43-44

            Piše: general DRINJANIN

            – S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu –

            Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio put do hrvatske slobode.
            Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoličkim
            društvima, te naravno ona u sveučilišnim redovima – nije nimalo tajila,
            da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U Napredkovom konviktu u
            Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim
            eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti, o hrvatskim
            kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam
            drugi sudbinu odredili i granice prekrojili, dali bi hrvatski svećenici u
            tim čisto hrvatskim krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu
            hrvatsva, svoje djake, kao prije, moja opaska!?) Orao i Sokol (to su
            tada
            bile hrvatske organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski
            športski klub ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima.
            Priredbe hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su
            gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali
            čitave generacije kasnijih heroja. ( Da se razumijemo, te heroje
            koji su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je
            oklevetao najružnijim imenima, moja opaska) Široki Brijeg bio je, kao
            neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto
            kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je
            bio nešto konkretno.

            Hercegovina je bila državotvorna, i
            nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili muslimana, koji, nebi bio
            sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala
            svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki
            moj daljni rod, (jer je majka generala Drinjanina bila djevojačkim prezimom Marija Soldo, mo) kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi
            jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio
            izbačen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon
            smrti moje dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove
            generacije.

            Ideja kod mene bila je sasma zrela : treba se
            boriti s oružjem u ruci, i istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i
            sve Cige iz cijele Hrvatske. Požudno sam čitao novine, koje sam većinom
            morao stare, poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado
            davali nama “školarcima”. Debate u beogradskoj Skupštini govorile su
            mnogo, i hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je
            stvar već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su
            bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i
            srpskim djacima i organizacijama – konačno sam nakon prvog tromjesečja
            petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u
            Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara,
            katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca.
            Ne samo da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način,
            koji samo može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na oševu grobu i
            zakleo, da ću se protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi
            krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično
            zavjetovali, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne “zakleo sam
            se i na osvetu”- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali
            koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i
            cijela obitelj, još u doba Austrije.

            S očeva groba pošao
            sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice – od Kotora
            do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio – a
            da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

            Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i
            pjevajući iz svega glasa po malim brodićima, koje su prevozile robu ili
            gradjevinski materijal, ili išle u ribolov – ” malena je Dalmacija, al’
            je dika rodu svom…”. Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz
            Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica –
            obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i
            naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti način, izazivao na svakome
            koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i uzeo ušešća (hrvatski sudjelovao, mo) u
            svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove,
            gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima
            sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To
            su bile Ustaše. To je bila organizacija USTASA (U.H.R,O.) ustaška
            hrvatska revolucionarna organizacija – koju sam tražio od moga “razlaza”
            sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Moram ovdje
            nešto reći da to nije Velika Gorica, ona pokraj Zagreba. Ja sam od tog
            mjesta Gorice kraj Imotskog. Tu ima Župa Mali Sovići odakle sam ja,
            Veliki Sovići odakle je bio Cvitan Galić, poznati hrvatski zrakoplovac
            rata NDH i Gorica. U toj Gorici je sagrađena Župa Svetog Stjepana 1856
            godine i službeno se zove: Župa Gorica/Sovići, mo)

            Kao

            nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na
            konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za
            Hrvatsku Drzavu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio
            sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno – revolucionarni
            logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo
            i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam
            položio moju vojničku prisegu – s uvjerenjem, da je onako, kako su nam
            tada rekli – da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da je
            Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne organizacije,
            koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

            (Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni
            su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u
            emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se
            sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas
            ima na životu., ali nema mnogo. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i
            opisati svoja
            sjećanja kao ja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš budući
            naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje, jer
            ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg
            neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Mo)

          • DIKI

            Zahvaljujući svetom Iliji (Staniću) Janka Pusta sad je…Pusta. Srp i čekić, druže Milanče. Srp i čekić.

          • Što se tiče samog srpa i čekića to stoji. Jer i tvoji i moji roditelji kaoi roditelji milijune drugih su proživijeli koristeći se srpom i čekiće. Ali ne onim ideološkim Staljinovim i Titinim čekićem, koji je samo ubijao narode, istom metodom i načinom kao što je Titovac i Udbaš Ilija Stanić sa čekićem ubio najboljega hrvatskog genarela, generala Vjekoslava Maksa Luburića.

  • Danas se u Bobanovoj Dragi takodjer slavi Sveti Ilija. Zvono Sv. Ilije na Gomili, u sred Bobanove Drage, Bobanjari su stavili to zvono 1937 godine. Početna ideja je bila dati ime zvonu Sveti Petar, ali su nas selo Pejići i Šimići prehitili za par mjeseci, tako da su oni svojem zvonu dali ime Sveti Petar a Bobanjari svojem Sveti Ilija.

    U oba ta sela, koja su jedno uz drugo, možda jedna km. udaljenosti ima dva zvonika i u tri tjedna dva velika DERNEKA. Tako je to prije bilo, a danas je, na svu žalost, samo uspomena ostala o kojoj se mlađima priča kako je prije bilo. Pozdrav svim onima koji danas slave ime Svetog ilije, osobito mojim dragim Bobanjarima. Bog! Milan.

    • DIKI

      Ih…Ovi iz Šimića! Uvek te…Prehite.

      • E, moj izgubljeni diki, tako su i svi Hrvati Prehitili sve Jugoslavene i njihove Staljinove petokrake i stvorili svoju Neovisnu Državu Hrvatsku, skraćenic u tri (3) slova NDH. Da sam na tvojem mjestu, uopće se ne bih ljutio što Hrvati imaju danas svoju Neovisnu Državu Hrvatsku NDH, kao što su i prije imali istim inicijalima od tri (3) slova svoju NDH.

        • DIKI

          Ni ti se nemoj ljutiti kad drugovi Hrvati tzv. NDH, a pravim imenom RH vrate u SFRJ. Živela republika Hrvatska u sastavu nove Jugoslavije. Živela KPH i Ivo Josipović-inače pravi drug i istinski komunist.

          • S OČEVA I RADIĆEVA GROBA NA JANKA PUSTU‏
            Annie Boban
            5:09 PM

            To: Annie Boban, Mirko BILIC

            Bog! dragi moj Mirko,
            Priloženo
            pregledaj, pročitaj i sam odluči dali je general bio u Mostaru u školi
            ili nije. Kako sam ja mogao razumijeti iz ovog opisa, izgleda da je bio.
            On tu opisiva školske dogodovštine o kojima nebi mogao znati da tu nije
            bio. To je samo moje mišljenje. Ovo sam ja donio na stranici HRVATSKA I
            USTAŠTVO br. (28) 2009.
            Pozdrav. Bog! Mile.

            HRVATSKA I USTASTVO (28) – 16.05.2009.u 01:45h

            Mi vrijedimo pred Bogom, narodom i
            posiješću samo toliko, koliko smo voljni učiniti u budućnosti za
            Hrvatsku, gen. Luburić, OBRANA br,43-44

            Piše: general DRINJANIN

            – S očeva i Radićeva groba na Janka Pustu –

            Cijeli je hrvatski narod, a ne samo ja, tražio put do hrvatske slobode.
            Hrvatska omladina u školama i posebno ona učlanjena u katoličkim
            društvima, te naravno ona u sveučilišnim redovima – nije nimalo tajila,
            da je htijela konačni cilj i radikalne mjere. U Napredkovom konviktu u
            Mostaru svijest je bila stopostotna. Fra Leo Petrović na djačkim
            eskurzijama govorio je o staroj hrvatskoj povijesti, o hrvatskim
            kraljevima, o hrvatskoj vojnoj moći. (Pitam se danas, sada, kada su nam
            drugi sudbinu odredili i granice prekrojili, dali bi hrvatski svećenici u
            tim čisto hrvatskim krajevima, danas mogli odgajati, tako u duhu
            hrvatsva, svoje djake, kao prije, moja opaska!?) Orao i Sokol (to su
            tada
            bile hrvatske organizacije, moja opaska) su prednjačili. Hrvatski
            športski klub ZRINJSKI u Mostaru talasao je masu sa hrvatskim amblemima.
            Priredbe hrvatskog pjevačkog društva TREBEVIĆ privlačile su
            gradjanstvo. Hrvatska glazba elektrizirala je ulicu. Fratri su odgajali
            čitave generacije kasnijih heroja. ( Da se razumijemo, te heroje
            koji su svoje živote uzidali u temelje Hvatske Države, neprijatelj je
            oklevetao najružnijim imenima, moja opaska) Široki Brijeg bio je, kao
            neka tvrda kula, spremna na borbu. Hercegovina je bila uz Radića, isto
            kao što je bila za Hrvatsku Državu, jer naziv Republika u Hercegovini je
            bio nešto konkretno.

            Hercegovina je bila državotvorna, i
            nije bilo jednog Hercegovca, katolika ili muslimana, koji, nebi bio
            sretan, da su ga tada Srbi ubili, kako bi ideja hrvatske države imala
            svojih martira. Jedan od prvih bio je šestoškolac Ante Soldo, inače neki
            moj daljni rod, (jer je majka generala Drinjanina bila djevojačkim prezimom Marija Soldo, mo) kojega su tako pretukli na mostarskom redarstvu, radi
            jednog vatrenog govora na Napredkovoj božićnici, da je najprije bio
            izbačen iz svih škola, a kasnije umro od tuberkuloze. Tako je, nakon
            smrti moje dobrog oca, u obitelji postao još jedan martir iz nove
            generacije.

            Ideja kod mene bila je sasma zrela : treba se
            boriti s oružjem u ruci, i istrijebiti ne samo Cige u Ljubuškom, nego i
            sve Cige iz cijele Hrvatske. Požudno sam čitao novine, koje sam većinom
            morao stare, poderane i zgužvane kupiti po cesti, a i stariji su ih rado
            davali nama “školarcima”. Debate u beogradskoj Skupštini govorile su
            mnogo, i hrvatski je narod to sa zebnjom i žudnjom gutao. Ali za mene je
            stvar već davno bila sazrela. Ja sam težio za vezom s onima, koji su
            bili kadri boriti se. Nakon manjih i većih sukoba sa profesorima i
            srpskim djacima i organizacijama – konačno sam nakon prvog tromjesečja
            petog razreda pošao davno željnim pravcem : na grob ubijenog oca u
            Trebinje. Neki stariji ljudi muslimani uputili su me do jednog urara,
            katolika iz gornjih krajeva, koji je znao za zabranjeni grob mojeg oca.
            Ne samo da je bio zvjerski mučen i ubijen, nego je i pokopan na način,
            koji samo može vapiti za osvetom. Pomolio sam se na oševu grobu i
            zakleo, da ću se protiv uljeza u moju Hrvatsku boriti do zadnje kapi
            krvi, i do zadnjega daha. (Koliko ih danas ima da bi se tako nesebično
            zavjetovali, moja opaska) Izgledalo to nekome dobro ili ne “zakleo sam
            se i na osvetu”- radi ubijenoga oca., koji nikome zla nije napravio, ali
            koji nikada nije zatajio Hrvatske, i radi čega je bio proganjan, kao i
            cijela obitelj, još u doba Austrije.

            S očeva groba pošao
            sam da vidim moju Hrvatsku, i nju sam obišao većinom pješice – od Kotora
            do Foče, od Čakovca do pola zemunskog mosta. Odatle sam se vratio – a
            da nisam ušao u Beograd, jer to već nije bilo za mene interesantno.

            Prokrstario sam i našu Dalmaciju, i sve otoke, bez dinara u džepu, i
            pjevajući iz svega glasa po malim brodićima, koje su prevozile robu ili
            gradjevinski materijal, ili išle u ribolov – ” malena je Dalmacija, al’
            je dika rodu svom…”. Kroz Bosnu, kroz Slavoniju, kroz Srijem, kroz
            Liku, uvijek s ličkom kapicom i na njoj hrvatski grb i trobojnica –
            obilazio sam Hrvatsku, ponegdje radio ovo i ono, i uvijek naprijed i
            naprijed. Vodio sam rat za moj vlastiti način, izazivao na svakome
            koraku, svadjao se radi Hrvatske s kim god sam mogao, i uzeo ušešća (hrvatski sudjelovao, mo) u
            svim demonstracijama gdje ih je bilo, zalazio u najradikalnije kutove,
            gdje sam ih god našao, da konačno nadjem one koje sam tražio i sa kojima
            sam konačno stupio u rat protiv velike Srbije i svake Jugoslavije. To
            su bile Ustaše. To je bila organizacija USTASA (U.H.R,O.) ustaška
            hrvatska revolucionarna organizacija – koju sam tražio od moga “razlaza”
            sa pokojnim Stipicom u Velikoj Gorici kraj Imotskog. (Moram ovdje
            nešto reći da to nije Velika Gorica, ona pokraj Zagreba. Ja sam od tog
            mjesta Gorice kraj Imotskog. Tu ima Župa Mali Sovići odakle sam ja,
            Veliki Sovići odakle je bio Cvitan Galić, poznati hrvatski zrakoplovac
            rata NDH i Gorica. U toj Gorici je sagrađena Župa Svetog Stjepana 1856
            godine i službeno se zove: Župa Gorica/Sovići, mo)

            Kao

            nekada iz škole na očev grob u Trebinje, tako sam sada, prije odlaska na
            konačni put, odočastio na grob moga Stipice i ostalih martira za
            Hrvatsku Drzavu. Moj zavjet tada je bio već jasan i odredjen. Odlazio
            sam na Janka Pustu, gdje se je osnivao naš prvi vojno – revolucionarni
            logor. Od tada do danas promijenilo se je mnogo toga, pa se je mijenjalo
            i ime i vodstvo organizacije kojoj sam tada pristupio, i kojoj sam
            položio moju vojničku prisegu – s uvjerenjem, da je onako, kako su nam
            tada rekli – da je dr. V. Maček vodja hrvatskog naroda, a da je
            Poglavnik dr. Ante Pavelić vodja naše vojno-revolucionarne organizacije,
            koja predvodi borbu za uspostavu Nezavisne Države Hrvatske.

            (Molim lijepo. Možda ću ponavljati i ponavljati važnost ovih opisa. Oni
            su izvor iz prve ruke. Ja sam preko i više od pola stoljeća u
            emigraciji. Mnoge stvari su mi poznate i sa mnogima sam imao priliku se
            sresti i pričati. Sa mnogima sam se dopisivao. Neznam koliko ih danas
            ima na životu., ali nema mnogo. Neznam ni to koji bi htjeli iznijeti i
            opisati svoja
            sjećanja kao ja i ono što znaju, za našu buduću mladež, naš budući
            naraštaj. Zato je i te kako važno da se ovo bilježi i širi dalje, jer
            ovi opisi su od nas i za nas, a ne kao što je prije bilo: sve od našeg
            neprijatelja, kojemu smo silom prilika morali vjerovati. Mo)

          • DIKI

            Zahvaljujući svetom Iliji (Staniću) Janka Pusta sad je…Pusta. Srp i čekić, druže Milanče. Srp i čekić.

          • Što se tiče samog srpa i čekića to stoji. Jer i tvoji i moji roditelji kaoi roditelji milijune drugih su proživijeli koristeći se srpom i čekiće. Ali ne onim ideološkim Staljinovim i Titinim čekićem, koji je samo ubijao narode, istom metodom i načinom kao što je Titovac i Udbaš Ilija Stanić sa čekićem ubio najboljega hrvatskog genarela, generala Vjekoslava Maksa Luburića.