SVETI NIKOLA TAVELIĆ – 14. studenoga (1340. – 1391.)

    2

    Sveti Nikola Tavelić je rođen u Šibeniku vjerojatno 1340. Mučeničkom smrću na lomači je umro 1391. Papa Pavao VI. ga je proglasio svetim 1970. Tako sveti Nikola Tavelić postaje prvi hrvatski proglašeni svetac. To se dogodilo u najbolje vrijeme da se komunizmu pomuti toliko računa s velikim crkvenim skupovima i proslavama…

    12. svibnja 1996. godine u Alžiru je mučenički poginulo šest fratara trapista. Jedan od ovih mučenika imenom Luc je predviđao što bi mu se moglo dogoditi zajedno sa svojom subraćom, pa je napisao jednu pjesmu i snimio je na audio vrpcu. Pjesma otprilike ovako glasi: “Ništa, ma baš ništa ne žalim…
    Nikakvo dobro što sam ga dobio, a niti zlo. Sve mi je jednako. Sve je plaćeno, odbačeno i zaboravljeno.
    Mogu se samo osmjehivati mojoj prošlosti. S mojim uspomenama sam upalio vatru, Također sa neprilikama i ljepotama, nemam potrebe više za tim.Sve ljubavi su davno odbačene i s njima svi strahovi. Sve sam to odbacio zauvijek. Ponovno idem od ništice. Moj život, moje radosti, danas počinju s Tobom!” Kriste, toliko si se ukorijenio u svijet i u ljudska srca da si postao temelj na kojemu postoji svijet. I kada bi netko pokušao zatrti tvoje ime to bi značilo uzdrmati svijet u njegovim temeljima. Ostao si jedini nezaboravan među svim velikanima sve do naših dana, unatoč tome što si imao, a imaš i danas, toliko ljutih neprijatelja. A mi se danas upravo sjećamo jednoga tvog velikana, a našega zaštitnika, prvoga hrvatskog sveca sv. Nikole Tavelića. Sjećamo se onoga velikana kojeg je rodila naša hrvatska gruda, ispaćena i kroz povijest i natopljena krvlju svojih najboljih sinova.
    Sjećamo se našega zaštitnika koji se rodio polovicom 14. stoljeća u drevnom hrvatskom gradu Šibeniku i koji će poslije prihvatiti da se Kristova mučenička Kalvarija ponovi i na njemu u istom gradu Jeruzalemu. Upravo zbog toga, trajno će živjeti u svim hrvatskim dušama, a sada kao svetac živjet će i u dušama cijeloga svijeta.
    Čitavim svojim životom sveti je Nikola tražio Krista, ne izbjegavajući nikada trnovite puteve kojima je u svom životu stalno hodio. Nije bilo lako odreći se svega bogatstva svojih roditelja, ostaviti svoje najbliže te ići tražiti Krista u siromasima da im donese bogatstvo Kristove riječi. One riječi koja je bila jedina nada i lijek tamo kamo je svetac stizao. Možemo ga pobliže upoznati i prepoznati u ovoj usporedbi: Neki je kralj imao dijete koje je veoma ljubio, jer je bilo jedino. Jednoga dana otmičari ukradu dijete, nadajući se da će ucjenom dobiti golemo blago. Kralj je uložio mnogo truda da dijete nađe, ali je bilo sve uzalud. Godine su prolazile, a njegova je kuća postajala sve pustija i praznija.
    Jednoga dana odluči kralj poći u lov da se malo odmori i da zaboravi na svoje svakodnevne jade. U šumi zaluta. Žedan i gladan, namjeri se na rudarsku kolibu. Noć se već spustila i čovjek iz kolibe rado ga primi u svoju kolibu na prenoćište. Siromašni je rudar sjedio uz ognjište i pripovijedao došljaku, a na krilu mu je sjedio desetgodišnji dječak koji je radoznalo gledao raskošnu kraljevu odjeću te se divio ljepoti njegove odjeće i opreme. Vidio je sve ono što je gledao dok je još bio nejako dijete. Kralj je s tugom promatrao dječaka, pa nakon dulje šutnje progovori: “E, i ja sam nekoć imao sina sa zlatnim uvojcima, kao što ih ima i ovaj tvoj sin. On bi sada mogao imati otprilike toliko godina kao i ovaj tvoj. Jednoga dana su naišli neki nemilosrdni i bezdušni ljudi i oteli mi ga te od tada ja ništa ne znam za njega.”
    “A kada je to bilo, veličanstvo?” – upita ga rudar. – Prije sedam godina – uzvrati kralj. A tada će rudar: – Prije sedam godina donijeli su meni nepoznati ljudi ovoga dječaka i zamolili me da ga iz ljubavi prema Bogu primim, jer će umrijeti od gladi i žeđe.
    A kralj, sav uzbuđen od sreće, gotovo nije mogao povjerovati, pa usklikne: – Zar je to moguće da to bude moj sin? Ako je tako, onda mora imati na plećima znak koji mu je urezala majka dok je bio sasvim malen.
    Dršćući kralj podigne siromašnu i trošnu odjeću s dječaka i nađe znak. Onda plačući od ganuća, zagrli svoje dijete govoreći – Sine moj, sine moj!
    Tko bi mogao dokučiti njegovu sreću! Ispunila mu se životna želja na koju je čekao punih sedam godina, a malo se nadao da će mu se ona ikad ispuniti. Naš današnji sveti zaštitnik može se lako usporediti s onim kraljem koji je tražio i čekao te na kraju našao svoga sina. Sveti je Nikola čitavim svojim životom tražio Krista i želio ga slijediti samo onako kako je to njegov božanski Učitelj želio. Na kraju je završio život u istom gradu gdje i Krist i mučenički kao i Krist. Tako se njegova želja ispunila da je mogao svojom krvlju posvjedočiti življenje za Krista. Jednom takvu svjedoku koji je za svoje svjedočenje podnio mučeničku smrt moramo vjerovati i slijediti ga onako kako je to nama moguće u našim uvjetima i okolnostima. A posebno se sjetimo da je sveti Nikola prvi hrvatski svetac. Zato se svi moramo upitati kako što bolje svoga sveca slijediti i što potpunije razumjeti njegovu poruku. A to ćemo sigurno najbolje činiti živeći dostojnim kršćanskim životom. Najprije u vlastitoj obitelji, koja je jezgra našega bića i svega našega postojanja te jamstvo našega zajedništva. Možda je to zajedništvo prije bilo lakše čuvati dok smo bili svi na okupu i dok smo se iz iste zdjele hranili. Dok se željno iščekivalo kada će se vratiti netko iz kuće koji je preko brda i planina odnio rusak duhana da za uzvrat donese grumen pure ili komad kruha. I dok nas je grijalo isto ognjište, a s njega nam suze izvlačio onaj oštri dim. Danas svega toga ponestaje i mnogo nas je manje na okupu. Ali to nije razlog da mi ne čuvamo svoje zajedništvo i da jedni druge ne odgajamo u međusobnoj ljubavi i u ljubavi Božjoj. A to je opet svima najlakše u obitelji. I to uvijek i ispočetka. Jer, nekada može biti kasno i taj nam se nemar može osvetiti.
    Nemarni je otac imao sina jedinca. Uz svoje brojne poslove, nije se mogao o sinu mnogo brinuti, a nije toliko ni mario. Vrijeme je prolazilo svojim tijekom. I kada je sin malo porastao, udaljio se od kuće bez očeva znanja i nestao bez traga. Radio je što je htio i što je želio. Ni za kakvo poštovanje nije znao, a najviše je svoga vremena proveo iza zatvorske brave. Kad je sve to prešlo granice, počeo je razmišljati tko bi mogao biti kriv za takav njegov život. I nije našao drugoga krivca doli svoga jadnog i prilično starog oca. Odluči nakon tridesetak godina posjetiti oca, ako bude živ. Sve mu objasniti i osvetiti mu se onako kako je to on smislio. Njegov pravi izgled otac je već poprilično zaboravio, a sin se još malo prerušio, tako da ga i nije bilo lako prepoznati. Došao je pred oca i silom ga odveo u šumu. Kad su se već malo smirili, sin naredi ocu da iščupa jednu travku te da je baci. Kad je to učinio, sin mu naredi da iščupa jedno mlado stabalce. Otac se malo dvoumio i mučio te jedva jedvice izvršio i taj zadatak. Izvršio je otac to, ali to nije bio kraj. Nakon toga mu je sin sa samokresom u ruci naredio da iščupa jedno visoko i debelo stablo. Jadni se starac preznojavao od muke gledajući to stablo, jer je vidio da gaje nemoguće iščupati. No bezdušni je sin bio ustrajan. Najednom ga upita otac: – Pa tko si ti i što želiš od mene? Sin mu uzvraća da ga ne treba ništa pitati nego samo činiti ono što mu je naređeno. – To je nemoguće, uzvraća otac. – Kasno je sada govorili da je nemoguće – odgovara sin. – Pa, hoćeš li mi reći tko si? – upita starac. – Oče, ja sam tvoj sin! Objasnit ću ti što s tobom želim činiti i zašto to sve činim.
    – Ti čitava života nisi mario za mene niti si se brinio o meni. Zato sam ja svuda stizao i kušao svakakvi život. I vidiš li kakav sam postao. Još ću ti bolje objasniti zašto sam došao i što ću s tobom učiniti. To te do danas nije zanimalo, pa te ne bi trebalo zanimati ni sada. Dok sam bio mali mogao si bez poteškoća od mene odstraniti zlo. Onako kako si bez poteškoća iščupao onu travku. To nisi htio. Kad sam imao petnaestak godina, još nije bilo kasno. Ne bi to ni tada bilo lako, ali mogao si me izvesti na pravi put i iščupati iz mene korov zla, kao što si iščupao ono trogodišnje stablo. A sada je sve kasno. Ja sam za bilo kakav oporavak otvrdnuo, kao ono veliko stablo koje ti nisi ni pokušao iščupati. Zato mi je sada jedina željela da te pošaljem u pakao, pa da tamo trpiš za ono što nisi na zemlji učinio.
    Potom uperi samokres govoreći ocu: – Umri, starce, i idi ravno u pakao, pa izgaraj! Ali s tvojim paklom tu nije kraj, jer gore i mene trebaš pričekati. A kada ti se pridružim, bit ću tvoj najgori đavao pratitelj kojega se ne ćeš moći osloboditi.
    Nakon tih riječi, ubije oca i mirno odlazi, prepuštajući nekom slučajnom prolazniku da oca pokopa.
    Ovaj tuđi loši primjer upozorava nas da na vrijeme pogledamo sebe, poučeni tuđim lošim iskustvom, i da se trgnemo iz onoga sna koji nas vuče u provaliju. Zbog dobra koje učinimo danas, ne ćemo se sigurno kajati za sutra. A to se posebno odnosi na starije koji su stupovi i temelji gdje stoje naše obitelji – da ispravno i u evanđeoskom duhu usmjeravaju na vrijeme svoje sinove i kćeri. Koji to budu činili, ne će ih sutra uznemiravati loši glasovi o njihovoj djeci, jer takvih glasova ne će i ne može biti. I danas uz televiziju, radio, glazbu, u lijepoj i udobnoj kući mora se čuti lijepa riječ i molitva, međusobno poštivanje i sloga. A to je upravo onaj križ koji moramo ponijeti u život. Taj isti križ preporučuje nam i primjerom pokazuje naš današnji svetac Nikola Tavelić. Zato mu se na kraju obratimo da nam isprosi milost kod Gospodina i da nam udijeli snage za dostojno i uspravno nošenje križa vlastitog života do njegove volje. I da nas ovaj križ ljubavi, mira i sloge dovede konačno do Krista, što je i svrha svega našega života.

    tavelic 2

    Slijedio je životom Evanđelje Isusa Krista

    tavelic 3

    Svoje životne tragove je stavio u Isusove…

    tavelic 4

    Završio je ovozemni život u istom gradu gdje i sami Spasitelj kojega je slijedio i život za Njega dao…

    fra Franjo Mabić

    facebook komentari

    • Neznam kako bi to zvučilo da je promijeniti slovo “T” u slovo “P”. Tko bi tada u crkvu išao?

    • Neznam kako bi to zvučilo da je promijeniti slovo “T” u slovo “P”. Tko bi tada u crkvu išao?