Pratite nas

Sveti Petar i Pavao; Dvojica velikih

Objavljeno

na

Sveti Petar i Pavao; Dvojica velikih

Tko je za mene Isus, može se uistinu vidjeti samo kroz način mog života i to kroz godine koje donose toliko iznenađenja, razočaranja, muke i križeva.

sveti_petar_i_pavao4Uz svetkovinu sv. Petra i Pavla duboko me vežu dvije stvari. Kao svećenika veže me jedna od najdubljih uspomena u životu – to je dan mog svećeničkog ređenja. Kao čovjeka potekla iz baranjske ravnice veže me jedan od najljepših peizaža moga kraja – uz rukavac Dunava između tipičnih sela šokačke Baranje, Topolja i Gajića, na kraju drvoreda starih kestena, na osami, uzdiže se Crkva posvećena upravo sv. Petru i Pavlu do koje rado hodočastim biciklom na svojim baranjskim skitanjima. Na svoj način ona predstavlja duboku povezanost ovog naroda s kršćanskim i katoličkim korijenima svojih pradjedova.

No kada pođemo korak dalje i pogledamo izbliza našu dvojicu, može nas iznenaditi, gotovo sablazniti njihova različitost kao ljudi, ali i načina kako su živjeli, govorili, naučavali i širili Radosnu vijest. Trag svega toga nalazimo i u današnjoj liturgiji koja izriče da su i jedan i drugi radili slijedeći svoju karizmu, a mi ih sada slavimo ujedinjene u nebeskoj slavi.

Ne znam postoji li bolji dokaz da Crkva nije čvrsti monolit kamena i unificirani sistem u kojem nema posebnosti, osobnosti, darova Duha, od ovog blagdana. Današnji blagdan uistinu pokazuje da je Crkva razgranato drvo kojemu je Krist stablo, osnovne grane apostoli, sveci i mučenici iz prvih kršćanskih vremena, a mi oni zadnji izdanci na vrhu tog vječno zelenog i svježeg, uistinu zimzelenog stabla. Kome nije jasno o čemu govorim kada spominjem ovu različitost Petra i Pavla, dovoljno je pogledati njihov život: Petar – neobrazovani ribar; Pavao – s odličnim helenskim obrazovanjem člana židovske dijaspore koji je uz to primio religiozno obrazovanje do nogu jednog od najvećih učitelja toga vremena Gamalileja; Petar – oženjen; Pavao – neoženjen, a opet nam je ostavio teološke osnove svega što danas naučavamo o braku i celibatu; Petar – usmjeren uglavnom na evangelizaciju Židova, uz to znao je taktizirati; Pavao – neustrašivo ide i Židovima i poganima, direktno se sukobljava s mnogima, konačno, upravo zbog Petrova taktiziranja i njemu se “u lice suprotstavio”.

Ipak, obojicu nezaustavljivo nosi ono što bismo mogli nazvati “osvojen od Krista”. Gospodin ih je odabrao, svakog na svoj način odgajao, pa i šok– terapijom (Petru – “Nosi se od mene sotono jer ti nije na pameti što je Božje već što je ljudsko” (v. Mt 16,23); Pavlu – “Savle, Savle zašto me progoniš” (v. Dj 9,4); nakon toga ga osljepljuje da bi mu pokazao njegovu unutarnju sljepoću i zatvorenost). Mislim da je tajna u razumijevanju njihove različitosti koju je Gospodin tako divno ujedinio, u tajni razumijevanja pitanja koje u današnjem evanđelju Isus postavlja svojim učenicima: “A vi, što vi kažete tko sam ja” (v. Mt 16,15).

Dugo sam mislio da je na ovo pitanja dovoljno odgovoriti riječima, teoretski. Dapače, i u ovom propovijedima i inače u različitim prilikama nastojao sam dati novi, originalniji i zanimljiviji odgovor tko je za mene Isus Krist. No nedavno sam slušao jednog uistinu zauzetog svećenika koji se neumorno daje u svojoj svećeničkoj službi. Govorio je upravo o ovom evanđelju i ovom Isusovom pitanju: tko sam za vas? Tada je rekao nešto tako jednostavno, a opet potpuno novo za mene: na ovo pitanje nije dovoljno odgovoriti riječima, ma kako učeni ili zanimljiv naš odgovor bio; na ovo pitanje odgovara se prvenstveno životom. Uz ovu svetkovinu ja bih dodao: životom i smrću. Tko je za mene Isus, može se uistinu vidjeti samo kroz način mog života i to kroz godine koje donose toliko iznenađenja, razočaranja, muke i križeva. Puno puta poželimo otići, pobjeći od svega toga onako kako je po tradiciji učinio Petar kad je želio pobjeći iz Rima ili kako nam svjedoči sam Pavao, kada kaže da je za njega puno bolje umrijeti, ali zna da mora ostati zbog braće.

Zato molimo i mi s današnjom liturgijom da duboko ukorijenjeni u Kristovoj ljubavi, poučeni naukom apostolskih prvaka, napredujemo i kao ljudi i kao kršćani, čineći to naše stablo Crkve većim i snažnijim.

Sveti Petar jedan je od dvanaest apostola i prvi papa.

Sveti Petar

Bio je židov, zvao se Šimun i bavio se ribolovom, a živio je u blizini Kafarnauma. Jednog dana dok je s bratom Andrijom lovio ribu, prišao im je Isus i rekao: „Pođite za mnom, i učinit ću vas ribarima ljudi!“. Isus mu je dao i novo ime – Petar – što znači stijena, kako bi označio njegovu vodeću ulogu u Crkvi.

Kad je Isus u Cezareji upitao svoje učenike: „A vi, što vi kažete, tko sam Ja?“, Petar je odgovorio: „Ti si Krist – Pomazanik, Sin Boga živoga!“ Tad mu je Isus odgovorio: „Ti si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i Vrata pakla neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskog, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano i na nebesima, a što god razriješiš na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima“.

Evanđelja govore i o poznatom Petrovom nijekanju Isusa, ali i o njegovom iskrenom kajanju. O njegovom kasnijem djelovanju saznajemo iz Djela apostolskih koja kažu da je Petar nakon prvih Duhova, kad je Duh Sveti sišao nad apostole, počeo propovijedati, obraćati tisuće ljudi i pomagati bolesnima. Taj se dan, pedeset dana poslije Uskrsa, i danas slavi kao rođendan Crkve. Zbog propovijedanja ga je Herod dao baciti u tamnicu i htio ga je pogubiti, ali je svetog Petra anđeo proveo kraj četvorice stražara i tako ga spasio. Nakon toga je svetac boravio u Antiohiji, a kasnije u Rimu, gdje je postao prvim biskupom.

Bio je optužen da je bacio uroke na jednu od carevih ljubavnica. Na nagovor svojih kršćanskih pristaša odlučio je pobjeći iz grada, no na putu mu se ukazao Isus. Petar ga je upitao: „Quo vadis, Domine?“ („Kamo ćeš, Gospodine?“) Isus mu je odvratio: „U Rim, da me opet razapnu!“ Petar je to shvatio kao znak Božje volje, vratio se u Rim i bio uhićen, bičevan i bačen u tamnicu. Smatrao je da nije dostojan umrijeti na križu kao Isus Krist, pa je tražio od svojih mučitelja da križ okrenu naopako, a oni su mu želju i ispunili. Umro je mučeničkom smrću oko 64. godine.

Sveti Petar, zajedno sa svetim Pavlom, slavi se 29. lipnja. Obično ga se prikazuje s ključevima kraljevstva nebeskog u rukama. Zaštitnik je Crkve, Rima, papa, pekara, mesara, ribara, urara, graditelja mostova, postolara, zidara, brodograditelja, gladnih i mnogih mjesta u Hrvatskoj (Supetar, Sveti Petar kod Zadra, Sveti Petar u Šumi…) i svijetu.

Sveti PavaoSveti Pavao teolog je i mučenik koji je napisao više poslanica u Novom zavjetu.

Rodom je iz Tarza, u današnjoj Turskoj, tada u Rimskom Carstvu, a zvao se Savao. Kao židov, progonio je kršćane te ih mučio i ubijao, a bio je prisutan i kod ubojstva prvog kršćanskog mučenika, svetog Stjepana.

Djela apostolska kažu da kad je jednom Savao krenuo u Damask uhititi neke kršćane, obasjala ga je svjetlost s neba te se srušio na zemlju i čuo glas: „Savle, zašto me progoniš?“ Njegovi suputnici su čui glas, ali ništa nisu vidjeli. Savla su, budući da ništa nije vidio, uveli u grad gdje tri dana nije ni jeo ni pio i ništa nije vidio. Tad je Isus poslao čovjeka imenom Ananija da ode i položi ruke nad Savla da progleda.

Ananija je upozorio Isusa da Savao ima dopuštenje od velikih svećenika „okovati sve koji prizivlju ime Tvoje“, ali mu je Isus rekao: „Pođi jer on mi je oruđe izabrano da ponese ime moje pred narode i kraljeve i sinove Izraelove. Ja ću mu uistinu pokazati koliko mu je za ime moje trpjeti.“

Ananija je pronašao Savla, položio na njega ruke i rekao: „Savle, brate! Gospodin, Isus koji ti se ukaza na putu kojim si išao, posla me da progledaš i napuniš se Duha Svetoga.“ Nakon toga su Savlu s očiju spale ljuske, prekrstio se i okrijepio. Odmah stade po sinagogama propovijedati da je Isus Sin Božji. Kasnije mijenja ime u Pavao što znači „malen“.

Pisao je poslanice, koje su postale dio Novog zavjeta, a jedan od najpoznatijih njegovih tekstova je Hvalospjev ljubavi iz Prve poslanice Korinćanima. Svoj život završava u Rimu, oko 64. godine kad je u progonima kršćana bio osuđen na smrt odrubljivanjem glave, zbog čega se prikazuje s mačem u ruci.

Blagdan mu se slavi, zajedno sa svetim Petrom, 29. lipnja, a blagdan njegova obraćenja slavi se 25. siječnja. Zaštitnik je pisaca, novinara, glasnogovornika, misionara, biskupa, izrađivača šatora, Malte, grada Rima i mnogih gradova širom svijeta.

laudato/kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Mladen Pavković: Zbog čega je ubijen Ante Paradžik, a zbog čega se ubio njegov sin?

Objavljeno

na

Objavio

21. rujna 1991. – Ubijen Ante Paradžik

Sjećate li se Ante Paradžika (Ljubuški, 10. veljače 1943.-Zagreb, 21. rujna 1991.), hrvatskog političara, jednog od osnivača HDZ-a, dopredsjednika HSP-a  i načelnika Ratnog stožera Hrvatskih obrambenih snaga (HOS)?

Ubijen je pod još nerazjašnjenim okolnostima nadomak Zagrebu, kad se vraćao sa stranačkog skupa. Ne, nisu ga ubili četnici, ubili su ga na žalost hrvatski policajci, koji su ga navodno „zamijenili“ za hrvatskog neprijatelja!?

Bio je među najprogonjenijim Hrvatima, poglavito u vrijeme „Hrvatskog proljeća“ (1971.). Tada je bio predsjednik Saveza studenata Hrvatske, jedan od vođa studentskog pokreta i organizator poznatog studentskog štrajka.

Zbog toga je 1972. osuđen na tri godine zatvora, koji je u cijelosti izdržao u Lepoglavi. Kasnije je bio još nekoliko puta hapšen. Kad bi Tito dolazio u Zagreb on bi po četiri-pet dana završavao u ćeliji. Inače, kazne je izdržavao u Ljubuškom, Mostaru, Zagrebu i Lepoglavi. Sve do početka devedesetih bio je praćen, proganjan, šikaniran, ne samo on nego i cijela njegova obitelj, prijatelji, poznanici.

Devetnaest godina nije mogao dobiti putovnicu.  Često se i sam pitao- zašto njega toliko progone? Razlog je vidio i u tome što mu je otac bio u vojsci i poginuo u Bleiburgu. U razgovoru s ovim hrvatskim mučenikom, među ostalim smo došli do saznanja da je mislio da su tada komunističke službe i Udba u njemu pronašle osobu kao jednog od simbola.

„Ja sam inače malo tvrdi Hercegovac“ – kazao mi je jednom od niza naših susreta. „Bio sam po zatvorima, bez posla, putovnice, dok su dio mojih kolega imali kuće, vile i dok su materijalno bili dobro situirani, a ja nisam, tako da su mi moja žena i djeca znali govoriti: tata, ti nemaš ništa, daj se malo smiri, možda oni tebe proganjaju što si malo tvrđi, daj nekome pruži ruku i tome slično.

Meni su takvi razgovori teško  padali, nisam ih prihvaćao, jer sam se uvijek nadao da će istina pobijediti, da će doći na vidjelo prava borba, da ćemo dobiti slobodu u onom smislu da će svaki čovjek, bez obzira kojoj pripada struji, dobiti upravo ono što mu pripada, ali po svojim sposobnostima i zaslugama.

Svoju političku borbu smatrao sam ispravnom i produktivnom, a najviše su me kočili oni koji su me najviše voljeli“ – govorio je Paradžik, kojeg su na robiju u Lepoglavu dovezli zajedno sa Ivanom Zvonimirom Čičkom.

Njegov san o Hrvatskoj državi je ostvaren, ali njega više nema. Nema ni njegova sina, jedinca Mislava, koji je također pod nerazjašnjenim okolnosti izgubio život u Kanadi, navodno skočivši iz zgrade u kojoj je stanovao i to na Božić, 2014.. U Kanadu je otišao baš da ne doživi očevu sudbinu.

Tijekom Domovinskog rata Ante je dao  izniman doprinos u oslobođenju hrvatske države. Bio je odličan organizator i iznimno hrabar. Međutim, ono što nisu uspjeli četnici, uspjeli su neki drugi.

Što bi danas ovaj Junak Domovinskog rata rekao o spomen ploči HOS-a, odnosno o uskliku „za dom spremni“ i onima koji ponovno proganjaju ljude koji su bili prvi kad je trebalo, gledajući u njima više „ustaše“ nego osloboditelje ove države?

Mladen Pavković / Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati

Reagiranja

Kako je Ante Pavelić okupirao Dobrinju (iliti recepti za ustašizaciju Hrvata)

Objavljeno

na

Objavio

Kroz cijelu ‘regiju’ je munjevitom brzinom prohujala vijest kako je poglavnik NDH okupirao sarajevsko naselje Dobrinja. Naime, nepoznati počinitelji postavili su plakate s likom Ante Pavelića te ustaškim i nacističkim znakovljem na stupove javne rasvjete i stabla, pa čak i na vjetrobranska stakla parkiranih automobila.

Uznemireni građani su ih sami potrgali a sve su prijavili policiji koja je intervenirala i uklonila sporne plakate te pokušava ustvrditi tko ih je postavio.

Uz to, uznemireni građani su se odmah javili u medijima i na društvenim mrežama te upozorili da ustaše nikad ne će okupirati slobodarsku Dobrinju, na opasnost koja prijeti od Josipovićeve guje u njedrima ne samo BiH nego i Europi, te su stali istraživati koji su to „elementi“ iz Dobrinje učinili taj odvratni zločin. Upozoravaju i hrvatsku predsjednicu da ne rovari protiv BiH na pravdi Boga, kad je svima jasno da je ustaštvo puno opasnije od radikalnog islamizma. Javio se i prvoborac, čiča Krle, koji je ispričao kako se goloruki narod borio protiv mrskih ustaša. Onako goloruki, bili su naoružani samo puškama jednometkama pa je stalno bilo puni-pucaj, puni-pucaj. Kasnije su bijesne ustaše tako navalili da nisu imali vremena puniti, samo su pucali.

Naravno, svakom ozbiljnom promatraču je jasno da je ovo samo još jedna providna podvala u kampanji ustašizacije Hrvata. Sve je urađeno po dobro uhodanom scenariju iz 1947. godine. Mladi SKOJ-evci pod okriljem noći, krečom napišu antirevolucionarne i protunarodne parole. Ujutro, pripadnici KNOJ-a izvrše opsežnu istragu koja traje od 2 do 3 minute i uhite „neprijateljske elemente“ koji nisu ni sanjali da „počinili“ tako gadno zlodjelo. Polovica uhićenih nestane a druga polovica završi na Golom otoku. Današnji antife su prežalosni, Goli otok je zatvoren a ni  „elementi“ se ne mogu tek tako likvidirati (u ovom tekstu pojam antife koristimo za novokomponirane antifašiste, a odnos između istinskih antifašista i novokomponiranih antifa je kao odnos između istinskih narodnih pjesama i cajki).

Dugotrajnu kampanju ustašizacije Hrvata koordinirano provode političari iz Erstejudenfreilandije, bošnjački antife i antife iz Hrvatske. Metodologija je detaljno razrađena još od šezdesetih godina prošloga stoljeća u laboratoriju UDBE i KOS-a, a ovdje ćemo se osvrnuti na neke recepte iz te kuhinje.

O kampanji ustašizacije najbolje govori srpski pisac, predsjednik SR Jugoslavije, „otac nacije“ i ideolog srpskoga nacionalizma Dobrica Ćosić. Iz njegovih je dnevničkih zapisa razvidno da je, kao i većina srpskih komunista, smatrao SFRJ srpskom državom, u kojoj su Srbi temeljna nacija. U tim zapisima se kaže da ne će biti problem držati u pokornosti Makedonce, Crnogorce i Muslimane ali bi problem mogli predstavljati Hrvati i Slovenci. Stoga, Hrvatima treba nametnuti krimen ustaštva i ne dopustiti da ga se oslobode i podignu glavu. Znači, treba ostvariti ideju „Hrvat = ustaša“. Drugi, pomoćni mehanizam kojima treba kontrolirati Hrvate je jaka i organizirana zajednica prečanskih Srba.

Ustašizacija je provođena vrlo diskretno i sofisticirano na svim područjima života. Ustaški zločini (koji su se dogodili i koji su strašni i sramni) svakim su danom postajali sve veći, a broj žrtava je enormno rastao. Po nametnutoj logici svaki ustaša je zločinac, odnosno svaki Hrvat je zločinac ili potomak zločinca. Starije generacije će se sigurno sjetiti kako je u njihovim laboratorijima razrađena ustašizacija hrvatskoga jezika. Tako ti na primjer kažeš „tisuća“, a ono odmah odnekud iskoči antifa i kaže „aha, ono vi na tom jeziku za remen kažete okolotrbušnipantalodržač!“ i ti se predaš u roku odmah i priznaš da si ustaša. Ili kažeš „točno“, kad eto ti antife „aha, jel se ono na hrvatskom za oluk kaže okolokućnovodopišalo“. Opet predaja. I sve tako redom.

Sada su Bošnjaci preuzeli srpsku strategiju. I oni se, kao i Srbi u SFRJ, smatraju temeljnom nacijom u BiH i nastoje druge narode držati u pokornosti. Preuzeli su isti model pokoravanja Hrvata, ne samo kroz biranje hrvatskih predstavnika i preglasavanje u institucijama, nego i  kroz stvaranje mitologije umjesto povijesti i ustašizaciju hrvatskog naroda. Tako oni deklarativno svojataju nasljeđe Bosanskoga kraljevstva zbog polaganja prava na BiH, a zapravo slave osmanlijske okupatore i sultana Mehmeda II.koji je uništio to kraljevstvo i pogubio posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. S druge strane udružili su se političarima iz Erstejudenfreilandije u ustašizaciji Hrvata, proglašavajući sebe bezgrješnim antifa narodom. Pri tome u potpunosti zanemaruju povijesnu činjenicu da je najveći dio vojno sposobnih muslimana bio u vojsci NDH, veći dio u ustašama. I priča s početka teksta je u tom cilju i po receptu iz iste kuhinje.

Poseban fenomen je kampanja ustašizacije Hrvata u Republici Hrvatskoj u čemu osim ovih spomenutih sudjeluju svi oni koji još uvijek mentalno žive u SFRJ i ne mogu prihvatiti Hrvatsku kao samostalnu državu. Glavnu riječ vode oni kojima je, po vlastitim riječima, ubijanje djeteta u Jasenovcu strašni zločin a ubijanje djeteta u Bleiburgu nije vrijedno spomena.

U jednom trenutku se činilo da su ideološki sukobi o partizanima i ustašama stvar prošlosti. Saborsko povjerenstvo za utvrđivanje žrtava rata i poraća je radilo svoj posao, Sabor je prihvatio pokroviteljstvo nad obilježavanjem Blajburške tragedije gdje su dolazili i lijevi i desni a ustaška ikonografija gotovo nestala. No to komunističkom mentalitetu nije odgovaralo, oni ne mogu bez ideologije. Po dolasku na vlast ukinuli su spomenuto povjerenstvo i pokroviteljstvo nad obilježavanjem Blajburške tragedije i ideološki sukob se razbuktao svom žestinom. Tako se ponovo pojavljuju i jačaju desni ekstremisti što je bio i cilj antifa, jer jedni hrane druge, a i tako su mogli desnici nametnuti krivnju za sukob.

Cilj antifa je kompromitirati sve što je hrvatsko i hrvatstvo izjednačiti s ustaštvom. Tako je u poznatom laboratoriju smišljen i recept za kompromitiranje hrvatskoga grba i zastave. Kako je antifama bilo jasno da ne mogu hrvatski grb proglasiti ustaškim (iako to misle) smislili su trik – povijesni hrvatski grb napola proglasiti ustaškim, odnosno, grb s prvim bijelim poljem proglasili su ustaškim! I taj povijesni falsifikat je ponavljan beskonačno puta pa je gotovo prihvaćen kao činjenica. Prateći povijesni hod hrvatskoga grba od prvoga pojavljivanja, može se pouzdano ustvrditi da ima oblik štita podijeljena vodoravno i okomito u dvadesetpet crvenih i bijelih polja (5 x 5). Međutim, ne može se ustvrditi je li prvo gornje lijevo polje crveno ili bijelo! Očito je da se tome nije pridavala osobita važnost. Najveći broj grbova koji se mogu pronaći urađen je u reljefnoj tehnici i ne može se precizno odrediti koje boje je prvo polje. Oni koji su izrađeni u boji su različiti, neki s prvim bijelim, a neki s prvim crvenim poljem. Tako je i najpoznatiji i najviđeniji hrvatski grb u boji, onaj na krovu crkve sv. Marka na Gornjem Gradu oslikan s prvim bijelim poljem.

 

 

 

Čak ni oni ortodoksni komunisti u najteža olovna vremena diktature nisu pravili razliku zbog prvoga polja. Tu tvrdnju ćemo ilustrirati primjerom iz glazbene umjetnosti i uz pomoć prikazanih slika (crno na bijelo). Jugoton je 1973. izdao luksuznu ediciju od 12 LP ploča s najboljim djelima hrvatskih skladatelja klasične glazbe pod nazivom „Antologija hrvatske glazbe“. To je bilo u teška vremena nakon sloma Hrvatskoga proljeća. Na omotu edicije i svim pločama se nalazi hrvatski grb s prvim bijelim poljem. To nije smetalo tadašnjim komisijama za šund koje su provjeravale svaku sitnicu na svakoj ploči, niti tadašnjoj komunističkoj vrhušci: Vladimiru Bakariću, Dušanu Dragosavcu, Milki Planinc, Jakovu Blaževiću i ostalima. Ali, eto smeta današnjim antifama koji su očito veće antife od Tita, Kardelja i Stane Dolanca zajedno.

 

 

 

HKZ TROPLET/http://www.troplet.ba/?p=15681 /Hrvatsko nebo

facebook komentari

Nastavi čitati