Pratite nas

Običaji

SVETI STJEPAN – ĐAKON – PRVOMUČENIK (26.XII.)

Objavljeno

na

U Djelima Apostolskim Luka je posvetio cijela dva poglavlja Svetomu Stjepanu; šesto i sedmo. Sjepanov život u Prvoj Crkvi Djela Apostolskih znači jednu prekretnicu: ovime se završava prvi dio Isusova programa i počinje onaj drugi za koji jesam Isus rekao: “Bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, u čitavoj Judeji i Samariji, sve do nakraj zemlje”(1,8).

SvStjepan_1Sv. Luka donosi dugi opis Stjepanova mučeništva te objašnjava i opravdava ovaj zaokret. Sjepanovo ubojstvo i progom kršćana koji je s njime uslijedio je bila prilika da helenisti-grci pobjegnu i tako postanu misionari Kristove riječi. Ako su ih istjerali iz Jeruzalema i zabranili im propovijedati, oni nisu zašutjeli, ohrabreni su osim Isusovim riječima i Stjepanovim svjedočenjem i hrabrošću.
Stjepanov govor nudi objašnjenje zaokreta: on kaže da kršćanin nije vezan za zakon i za hram.

Ovim izlaskom iz Jeruzalema kršćanstvo nije više samo unutarnja stvar židovstva, pa samim tim počinje put osvajanja svijeta. Bog se objavio Abrahamu još davno prije nego je bio hram, čak u Mezopotamiji (7,2), tako je i sa Josipom braća gar iz zavisti prodaju, ali ga Bog uzvisuje i mijenja izdaju u spasenje. Mojsija također njegov narod odbija i ne prima, niti ga razumije, ali Mojsije ide do kraja i žrtvuje sebe i nastavlja narod izraelski hod prema obećanoj zemlji. U pustinji oci naši nisu imali hram, već samo šator svjedočanstva; kad je Salomon odlučio graditi hram poruka je bila: “Nebo je moje prijestolje, a zemlja podnožje mojim nogama” (7,49).

Bog se ne može zatvoriti i obuhvatiti u nijednu ljudsku mjeru ili strukturu. Nije Stjepan protiv hrama ili Crkve, već je on protiv vezanja i zatvaranja Boga samo za taj prostor. On je posvemašnji i svačiji – sviju onih koji ga primaju. Sam je Spasitelj rekao onoj samarijanki na bunaru da će doći vrijeme da se ljudi neće više klanjati ni na Gerazimu, … već u dubini srca svoga. Najprije treba Boga pronaći i živjeti ga onda govoriti o Hramu ili Crkvi. On želi reći tvrdoglavom i poganskom narodu koji ga sluša da Isus nije vezan ni za Palestinu, ni za hram- crkvu, niti za zakon.

Zaključio im je da vidi otvorena nebesa, znači Bog je prinio njegovu žrtvu, a oni kao i pred svim prorocima koje su progonili, sudili i ubijali su zatisnuli uši da još jednom ne čuju Riječ Božju. No, Stjepan kao i Isus po čijem modelu i je mučenik, zaziva nebo i oproštenje. Njegova poruka je bila preteška i opasna za one koji su se tek riješili Isusa. Zato ga i kamenuju. Zato nama danas Stjepan ima puno toga reći i stalno nas pozivati na preispitivanje života Evanđelja među nama. Da li smo i mi sebični i želimo Isusa zatvoriti samo za sebe i nikoga drugoga. Da li mi danas ovdje imamo samo našu Palestinu, hram i zakon ili dopuštamo da nas Duh Sveti nosi onom širinom evanđeoske ljubavi koju je živio i širio Sveti Stjepan.

Isus je apostolima a i svojim sljedbenicima navijestio sudove, progone i učenja, čak će neki njihovo ubijanje smatrati Bogu ugodnim djelom. On je prvi dao svoje svjedočenje do smrti. Jednakom je ljubavlju posluživao i tako Krista svjedočio kao i pod uraganom stijena. Povijest kršćanstva je pokazala da su milijuni slijedili Krista u progonstvima, mučenjima i ubijanjima. Među njima su toliki Stjepani koji su svojim životom i mučeničkom smrću uzeli Kristovu krunu i pridružili mu se u slavi. Stoga će kasnije veliki kršćanski pisan prvih stoljeća reći da je krv mučenika sjeme kršćana. Krv je najvjernije svjedočenje i kod Stjepana i svih drugih mučenika do naših dana.

Ovdje se otvara pitanje nama danas u našem vremenu koje nazivamo tako teškim, kao da su drugima bila vremena laka i ugodna. (Moja je majka poslije Drugoga Svjetskoga Rata nekoliko godina, dok je pokojni otac bio u ropstvu, bila sama sa petoro djece, a dvoje ih je umrlo u odsutnosti pokojnoga oca, vodila obitelj i bez ikakvih prihoda osim od zemlje i blaga što je godišnje mogla izvući. Dakle, živjela zna ona sama kako i kako je kraj sa krajem sastavljala, ali se nije tužila da je vrijeme teško. Moje obje sestre su u ovom “Domovinskom Ratu” izgubile po jednoga sina. Jedna od njih je jednom zgodom rekla majci da je njoj bilo lako i da se ne može uspoređivati sa ovom težinom.

Majka je lijepo i hladnokrvno podvukla: “Meni je bilo lako. Muž je bio sa mnom. Imala sam iz Njemačke par tisuća maraka mirovine i svaki kut kuće pun svega”. Aludirala je na njih i njihovo bogatstvo sada i posvemašnju materijalnu sigurnost, a povrh svega moje majke petoro djece leži u istom grobu, a to su moja braća i braća mojih spomenutih sestara. Sada se s pravom pitam – koja su to i komu su to teška vremena? Tin je davno rekao da nema ni teških ni lakih vremena, već su onakva kakvima ih mi činimo.) Jednaka su i njima bila vremena, ali tada nije bilo nas. Stoga se ja moram danas upitati kakvo je moje svjedočenje vjere danas onima koji su pored i oko mene?

Kako prihvaćamo zadaće koje nam se čine malo težima ili uzmičemo? Ili na koncu još jače da li mi znamo oprostiti na Stjepanovom primjeru? Imamo tisuće razloga da kao Kristovi sljedbenici i svjedoci oprostimo i opraštamo, pa makar nikada ne bili kamenovani. Stjepan ne samo da je oprostio svojim mučiteljima, već im je kao i sam Spasitelj oprostio. Ovaj poziv mora odzvanjati u našim ušima, ili…

svstjepan_3

Kamenovanje svetoga Stjepana izvan zidina Jeruzalema, kod ulaznih vrata grada, koja se danas zovu – Vrata Svetoga Stjepana.

fra Franjo Mabić

[ad id=”53637″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Običaji

VIDEO: Najmlađi potkivač u Hercegovini čuva stari zanat

Objavljeno

na

Objavio

Najmlađi potkivač konja u Hercegovini je 33-godišnji Daniel Glibić koji je na Gorancima pokraj Mostara napravio konjički klub i školu jahanja.

Nekada su zvuci čekića odzvanjali selima. Nije se moglo bez kovača i poktivača, koji je tako reći “obuvao” konje. Kada su u poljoprivredi konji ustupili mjesto traktorima i potkivači su počeli nestajati.

U Hercegovini ih ima tek nekoliko, a najmlađi je 33-godišnji Daniel Glibić koji je na Gorancima pokraj Mostara napravio konjički klub i školu jahanja. Ima 20 konja pa je tajne zanata naučio jer je morao – nije bilo nikog tko bi to htio raditi.

“Imao sam 24 godine kad sam naučio potkivati konje. Naučio me je kolega iz Sinja koji je dolazio ovamo kako bi potkivao. On mi je dao prvi alat i krenuo sam u ovaj zanat”, kaže za Našu TV Daniel Glibić.

Potkivanje konje ne boli. Prvi put potkivaju se s 2,5 godine. Kao i broj obuće i konji imaju broj svoje potkovice. Daniel ih naručuje iz Zagreba jer ih kod nas nema kupiti. Za dva sata konj se potkuje.

Bez ljubavi nema ništa od potkivanja, jednog od najstarijih zanata koji se prenosio s koljena na koljeno. Ovaj zanat je težak i nije dobro plaćen zbog čega Danielu nije ovo posao od kojeg živi.

“Prije svega, ovaj posao je prljav. Meni je osobito težak jer sam visok i leđa mi stradaju. Osim toga, treba i znati raditi s konjima jer kad se stavlja potkova na zadnju nogu, konj može vrlo lako udariti”, poručuje Glibić.

To što je prljav i težak posao ne smeta ni Nikoli Cvitkoviću koji se na ovom ranču svakodnevno brine o konjima. Neki konji su njihovi, a neki su na pansionu. To znači da su ih vlasnici doveli na ovo mjesto kako bi se na određeno vrijeme Danijel i Nikola pobrinuli za njih.

“Dnevno s konjima jašem minimalno 20 kilometara. Nedavno sam sa svojim konjem išao na Kupres. To je tura od gotovo 100 kilometara, jahao sam 14 sati” kaže Nikla Cvitković.

Zbog ljubav prema konjima, ranč Klin Dolac na Gorancima će se i dalje širiti te će ovim mjestom još dugo odzvanjati zvuci čekića.

facebook komentari

Nastavi čitati

Herceg Bosna

To je naša zemlja tu žive Hrvati

Objavljeno

na

Objavio

Već 725. godine na Bilima u brdima što spajaju Mostar i Široki Brijeg,  u kontinuitetu se slavi misa u čast našeg Stvoritelja.

Kršćanski narod ovoga kraja  je želio, znao, vjerovao i sačuvao vjeru pradjedovsku. Za vrijeme surove i krvave Turske vladavine, malena uvalica je okupljala vjernički puk u molitvi, i nikada za nju Turci doznali nisu. Svake godine na nedilju nakon Petrovdana , na Bilima se slavi sveta Misa, tako i ovu nedilju, 02.07.2017. godine. Nakon mise, narod uživa u druženju u štovanju stoljetnih narodnih običaja!

 Ja zabilježih tišinu, mir i sjećanje

Zagledana u malenu kapelicu u sjenovitoj uvali ne dodiruju me zvuci…

niti tišine ljetnih boja..niti zanjihani oblaci….

od prošlosti ostade tek trenutak  uspomene…

treperi lišće i svilenom nečujnosti ovija krševiti krajolik ….

zanose me opojni mirisi divljih cvjetova prelivenih mirom

Kad nasloniš uho na svoje rodno tlo osluhneš jecaj i molitvu…tko zna čiju..

usnule ruke sklopljene u molitvi …

Dok tiho stojim pod razgranatim  hrastom nad kojim visi vedar lipanjski dan

promatram nepokretnost što poput otkosa miruje…

tišina je mjesto susreta sa samim sobom, u miru u molitvi…

„Rajska Djevo Kraljice Hrvata

Naša majko naša zoro zlata

Odanih Ti srca primi dar

Primi čiste ljubavi nam dar „

Prastaro svetište Misište zasigurno je najstarije svetište na Bilima ali i jedno od najstarijih svetišta u Hercegovini uopće.

misisteZa početak ćemo reći nešto o povijesti ovoga svetišta. Prema crkvenim zapisima koji datiraju od oko prije 700 godina možemo vidjeti da su se od tih starih vremena u Misištu služile Svete mise. Franjevci iz župe Mostarski Gradac brižno su bilježili i kroz povijest pratili razvoj ovoga kraja tako da danas imamo sve zabilježeno u crkvenim knjigama.

Kroz taj dugi niz godina kršćanstvo kao vjera imalo je dobrih i loših razdoblja. Bilo je i kažnjavanja te progona kršćana a samim time i franjevaca koji su boravili i borave na ovim krajevima. Služenje svetih misa u Misištu nije nikada prekidano bez obzira u kakvom se položaju nalazilo kršćanstvo. Prema pričama koje smo čuli pouzdano znamo da su se mise ponekad održavale tajno uz ogroman rizik koji su vjernici morali nositi na svojim leđima.

Zbog jake vjere i ustrajnih franjevaca iz godine u godinu kroz stoljeća i desetljeća služenje Svetih misa održalo se sve do danas. Svake godine prve nedjelje iza Petrovdana u svetištu Misištu se služi Sveta misa. Bilo da ste iz ovih krajeva ili ste nekada davno otišli u bijeli svijet zna se da je misa uvijek te nedjelje iza Petrovdana, to je kao nepisani zakon. Kroz propovjed i uvod u misno slavlje fratri ističu mogućnost izumiranja ovoga svetišta ali isto tako iz godine u godinu potiču na dolazak nove posjetitelje. Toga dana bile postaju pravo središte ovoga kraja. Uz moderne uređaje koji zavladaju toga dana Bile posjete mnoga kulturno umjetnička društva, gangaši iz okolnih sela i krajeva te konjanici iz konjičkog kluba Goranci.

bileZbog tih starih običaja te konjanika svi se mislima možemo vratiti u ta neka stara vremena i vidjeti kako je to bilo prije u Misištu. Što se tiče samog uređenja vrtače u kojoj je svetiše može se mnogo toga reći.

Još davno cijelom dužinom oko vrtače podiznut je kameni zid visine nekih 120 cm. Jedna od najvećih atrakcija su hrastovi koji se ponosno izdižu i odmah govore da je ovo neka posebna vrtača. Zasađeni prije tko zna koliko godine još uvijek žive i svjedoče burnum ali i ugodnim danima ovoga svetišta.

Spustivši se do samog dna vrtače primjećuje se stara ali i nova kapelica sa zvonikom. Ozidane kamenom odlično se uklapaju u cjelokupni ambijent.”Mali grad” što Bile postanu te posebne nedjelje već sljedećeg dana nestaje i seli se negdje drugdje sve do sljedeće godine i sljedećeg misnog slavlja na Bilima u Misištu.

O Bilima
Bile su planinska visoravan okružena padinama koje vode do okolnih sela koja čine svojevrsnu granicu Bili. Prostiru se na području dviju županija; Hercegovačko-neretvanske te županije Zapadnohercegovačke. Ovu visoravan čine dvije prirodno vezane cjeline, Velike i Male Bile. Najviši vrh Velikih Bili ujedno i cijelih Bili je JASTREBINKA (1133m n/v ). Granicu sa strane HNŽ čine sela Goranci, Bogodol te Polog. Sela koja čine granicu u ŽZH su Grabova Draga te Gradac. Iz Mostara odnosno Širokog Brijega vrlo lako se dođe na ovu visoravan. Tu se nalaze mnogi putokazi koji vas usmjeravaju ka Bilima dok se po samoj visoravni nalaze drveni putokazi koji vas usmjeravaju u sve kutke Bili i odlično se uklapaju u cjelokupni krajolik.
Reljef je tipičan krški s malo obradive plodne zemlje te mnoštvom jama i duboki ponora. Plodne vrtače od davnina su bile jedan od glavnih izvor hrane za preživljavanja ljudi ovog kraja. Na Bilima vlada umjereno planinska klima s par varijacija na različitim dijelovima. Područja manjih nadmorskih visina odnosno područja Bili prema Grabovoj Dragi i Pologu najtopliji su dijelovi dok su vrhovi Jastrebinka i Grozdac uvjerljivo najhladniji dijelovi s obilnim snježnim padalinama u zimskim mjesecima. Posljednjih godine sve više se investira u izgradnju objekata u svim dijelovima Bili. S porastom broja vikendica krenulo se u realizaciju projekta vođenja električne energije na Bile. Krajem ove godine očekuje se da će predjeli od vrha Grozdaca do svetišta Misišta dobiti električnu energiju, odnosno da će svi radovi vezani za taj projekt biti završeni.
konji-bile
Uz vikendice na Bilima se nalazi i par stočarski objekata gdje se u ljetnim mjesecima nalaze stada ovaca i koza. Bile obiluju raznim posebnostima. Jedna od poznatiji posebnosti su konji koju lutaju ovim krajem. Uz konje tu su brojni kulturno-povijesni spomenici. Misište i Šančevi samo su neke posebnosti koje ćemo dotaknuti u sljedećim tekstovima. Osim svih ovi posebnosti moramo spomenuti odlične klimatske pogodnosti te bogatstvo prirodnih ljepota i ljekovitog bilja koji čine odlične preduvjete za razvoj turizma na Bilima.

Kako je to izgledalo 1956 zabilježio je Fred Lončar, pogledajte u priloženom videu:

K.K./kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati