“SVI HRVATI KOJI SU ZA HRVATSKU DRŽAVU SU “FAŠISTI”

0

(Pošto je u zadnjih osam (8) desetljeća povijestna zbilja ustaštva ta da je svaki državotvorni Hrvat okarakteriziran kao “fašista”, donosim ovdje zadnje poglavlje iz knjige “STRAHOTE ZABLUDA” koju je Poglavnik dr. Ante Pavelić napisao 1936. godine dok je bio u torinskom zatvoru u Italiji. Osobno su mene u zadnjih skoro šest desetljeća svi antihrvatskodržavotvorni izvori prozvali “fašistom” i tu etiketu nosim i danas, a dokazi su tome da su me neki hrvatski portali banirali mnogo puta – a bilo ih je koji su me doživotno banirali/isključili – zbog mojeg stava hvalisanja Poglavnika, Ustaštvo, NDH itd., a sve je to po njihovu shvaćanju i sudu “fašizam” koji je ustavom RH zabranjen. Zato sam pomno pročitao nekoliko puta priloženi tekst iz kojeg sam ustanovio da tu, iz ovog teksta, ništa nema “fašističkog” u borbi za hrvatsku Državu.

Hrvate koji su vruće željeli i strastveno ljubili Hrvatsku Državu nije zanimala diktrina, ideologija i filozofija “fašizma”, nego ih je zanimala Hrvatska Državu za koju su se borili, žrtvovali, ginuli i umirali. Ako naš hrvatski neprijatelj Hrvate koji se bore za Hrvatsku Državu prozivljaju “fašistima”, onda ih moramo zadovoljiti i reći im da su onda u tom slučaju SVI HRVATI KOJI SU ZA HRVATSKU DRŽAVU “FAŠISTI”! Otporaš.)

Dr. Ante Pavelić
STRAHOTE ZABLUDA
FAŠIZAM I BOLJŠEVIZAM
(posljednje poglavlje)

Fašizam nije danas više samo jedna forma vladavine kakva je uvedena u Italiji, nego je tim imenom označena jedna izvorna ideja novog narodnjačtvenog uređenja države, pa i družtva, te je danas to već stvar svjetskog značenja. Fašizam nije “antiteza demokraciji”, kako se to obično krivo tvrdi, nego je njezin nasljednik kao “antiteza komunizma” odnosno boljševizma. Komunizam se je “paktički” pojavio na Iztoku, u Rusiji, mimo demokracije i izravno na ruševini samovlada (autokracije), jer je demokracija zakasnila i promašila pravi čas, da se vremenski umetne između njih. Fašizam je nikao na Zapadu na razvalinama demokracije, koja se nije bila kadra suprotstaviti boljševizmu, kada je htio iz Rusije prodireti na Zapad. Njezin sustav, njezini načini rada i njezina sredstva, kojima ona može razpolagati, nisu bila kadra mjeriti se a još manje suzbiti i potući načine rada boljševizma i njegova sredstva borbe, baš kao što se ribarska lađa ne može suprotstaviti ratnoj oklopnjači. Trebalo je doći nešto novo, nešto jače i sposobnije za borbu proti boljševizmu, sposobno da ga porazi. A to je našlo svoj izhod u fašizmu. Naravno, fašizam je morao najprije odstraniti demokraciju, koja se je pokazala nedoraslom i nesposobnom za tu borbu, da mu se ne plete oko nogu, dok se rve s boljševizmom, i da si na taj način načini čisto i ravno tlo za rvanje. Da mu bude moguće razviti u toj borbi svu svoju snagu, morao je fašizam naravno odstraniti sve ono, što je demokracija bila uvela, u koliko je god to moglo smetati borbi ili bi što više neprijatelja jačalo ili mu pomagalo. To je u prvom redu slobodarstvo (liberalizam), naravno, slobodarstvo tako zvanih zapadnih demokracija, odnosno ona, što se u njima slobodarstvom naziva, a u stvari nije ništa drugo nego podpuni nehaj za narodne vriednosti, jer se po tom slobodarstvu mora svakome putnom i namirnom dopustiti, da te vriednosti uništava i razara, a narodno ime, čast i ponos naroda vuče po blatu i gazi, sve to podpuno nekažnjivo, a često i uz nagradu. Sa slobodarstvom se ne može boriti proti boljševicima, koji ga na svom tlu ne poznaju i ne trpe, a na protivničkom se tlu baš s njim služe kao najjačim oružjem u stvaranju protivničke slabosti, baš kao što se ne može pobijati zločinačtvo (kriminal) pjevanjem “litanija”, nego kaznenim zakonom i tamnicama.

Demokracija sa svoje strane ne će priznati svoje slabosti i nemoći te svoje podpune nesposobnosti, da se ozbiljno suprotstavi boljševizmu, nego se nastoji opravdati time, što niječe njegovu pogibeljnost i odvratnost. Da tomu dade vidna izražaja, sklapa ona s komunizmom sporazum (kompromis), a po tom se pomalo u njemu i utapa.

Lažne su i neiskrene stoga suze onih, što plaču nad razvalinama demokracije i što nepravedno kunu fašizam, da je on uzrokom propasti demokracije, jer da je on navlaš ruši. Naprotiv, ona se ruši jer ne može odoljeti novoj “dinamici” borbe, baš kao što se same od sebe ruše zapuštene srednjovjeke ratne tvrđave, koje nisu više bile kadre odolievati novim težkim topovima, pa nije nitko više imao nikakva razloga, da ih uzdržava. Najbolje to znadu sami boljševici, i radi toga oni zajedno s velikim svećenicima demokracije licemjerno liju suze nad razvalinama demokratskog Jeruzalema, te u jednom zboru s njima dižu zaglušnu viku proti fašizmu kao proti navjećem zlu na svietu.

Boljševici su proti fašizmu izmislili najuvjerljiviji dokazni razlog u krilatici, da fašizam znači pogibelj za mir. Taj je razlog kod naroda zapadnih demokracija najuvjerljiviji. Sada, poslije svjetskog rata, u kome su se države zapadnih demokracija napljačkale do prezasićenosti, nemaju one druge želje ni težnje, nego da se stanje stvoreno mirovnim “diktatom” nikada više ne promieni. Do te promjene naravno ne može doći nego ratom, jer je one po dobru ne dozvoljavaju, i za to do rata ne smije nikada više doći. Već dakle radi toga, a i bez obzira na strahote rata kao takova, tko može biti u očima naroda zapadnih demokracija omraženiji od onoga, tko ugrožava mir i sprema rat? Eto za to boljševici u svojoj promičbi među narodima zapadne demokracije trajno i uzko vežu ime fašizma s imenom rata. Odatle također po cielome svietu organiziranje “Kongresa proti ratu i fašizmu”, odatle postavljanje “Komiteta proti ratu i fašizmu”, a odatle i ime cielome protufašističkom pokretu “Amsterdamski pokret proti ratu i fašizmu”, što ga vode boljševici.

Čitav je taj boljševički protufašistički rad jedna velika napuha (montatura), praćena svakodnevnom vikom slobodarskog (liberalnog) tiska, jer je potrebno, da se svakoj staroj usidjelici, svakome posjedniku dionica velikih petrolejskih i rudarskih poduzeća, te svakome velikom i malom “rentieru” po državama zapadnih demokracija nakostruše kose i naježi koža svakog jutra, kada za vrieme tečnog i obilnog zajutarka uzme u ruke novine i čita o fašističkoj ratnoj pogibelji, koja naravno ugrožava mirno uživanje plodova “versaljskog diktata”. Treba na taj način pod svaku cijenu staviti u pokretno stanje (mobilizirati) cieli sviet u rat proti fašizmu, jer fašizam znači — ratnu pogibelj. Treba njega uništiti, a onda će boljševizmu biti lako svršiti s demokracijom. Ona je i tako postala već igračkom u njegovim rukama. Taj je obračun s demokracijom tim lakši, što ona već dugo nije stroj u rukama naroda, tako da bi se on za nju kao za svoju stvar borio, nego je sredstvo u rukama tajnih osnova i glavnica (kapitala) neodređene narodnosti i sumnjivih izvora. A fašizam, onaj pravi, kako su ga dale Italija i Njemačka, jest odraz volje naroda, njegovih najširih slojeva, koji treba razlikovati od proračunanih smišljenosti (spekulativnih kombinacija), što služe samo za održavanje izvjesnih vladavina na vlasti u demokracijama na umoru, i od “pseudofašizma” vlada, koje nisu proiztekle ni iz demokracije ni iz fašizma, nego su tek prigodne (okazionalne) i proiztekle iz naročitih prilika i u naročite svrhe, a u glavnom su stvarno i nehotice najbolje i najpodesnije predteče boljševizma, jer mu radi svoje omraženosti u narodu pospješno uravnavaju put.

Demokracije narod raztočuju, baš kako to žele boljševici, a fašizam je moguć samo u jednom narodu, jedinstvenom po krvi, po osjećaju i po jedinstvenoj volji, pa je stoga on tvrđava, koje boljševizam ne može osvojiti, i sila, pred kojom on mora uzmaknuti. Fašizam se ne može stvarati odozgora, sa vlade, kao što se stvaraju izvjesne stranke izvjesnih vladavina u poludemokraciji i u pseudofašizmu, nego on nastaje odozdo, iz naroda, te dolazi s prirodnom snagom, što je crpi iz širokih narodnih slojeva, dočim one druge spomenute vlade drže državnu vlast u rukama do prve sliedeće nove “kombinacije” ili “koalicije”, koja je zvana da uvede novu zbrku i nove daljnje “kombinacije” i “permutacije” u narodnom i državnom životu.

To je polje, na kome cvate nesmetano i nekažnjivo boljševička rabota na pripremanju svjetskog boljševičkog prevrata.

Dok ova dva velika pokreta, s jedne strane fašizam kao pokret ideja i naroda, a s druge strane boljševizam kao sljub (sinteza) barbarstva i razaranja, diele medu sobom veliki dvoboj, dotle je demokracija osuđena na ulogu mirnog promatrača ili vlasnika polja, na kojem se taj dvoboj dieli, a kad se ta borba završi, ne će na polju ostati ni zelene trave od “demokratske ideologije” i demokratskog družtvenog pored.

Nije moguće nastaviti dalje u tome razmatranju, jer to ne spada u ovaj uzki okvir, već je predmet posebnog većeg razmatranja. Ovdje nam se je dotać tek u nekoliko rieči nosioca pokreta, kome je providnost namienila, da izvrši ulogu spasitelja čovječanstva u ovom razdoblju od najveće pogibelji, što je za čovječanstvo i za njegove najveće tekovine predstavlja boljševizam po svom sadržaju, po svojim načinima i po značaju onih, koji su ga stvorili, koji ga vode, i koji hoće da ga nametnu cielome svietu.

Nije bilo moguće, da se ne pojavi odpor na marksističke zablude i na luđačko provođenje u život tih zabluda otvoreno i u punoj mjeri na onom tlu, na kome se je pred preko dvadeset stoljeća rodilo ne samo veliko rimsko carstvo, nego i nova kultura i uljudba, što je dala životu ciele Evrope a i preko njezinih granica sasvim nov pravac, a najznatnijem razdoblju poviesti svoje obilježje. Razdoblju, što još nije prestalo, a s kojim će obilježjem biti povjesnica obilježavana još dugo, neizračunljivo i nepredvidljivo dugo vrieme. Zemlja Katona, Cicerona’ i Cezara\ morala je dati i Mussolinia.
Nije bilo moguće, da se proti boljševičkom bezpravlju i bezakonju ne podigne zemlja, u kojoj je pojam najviše pravde dobio najodličniji izraz u temeljnoj zasadi: “honeste vivere, alterum non ledere, suum cuique tribuere”. Sto prvi list, “honeste vivere”, tog najvećeg pravnog trolista nije pravne naravi, nego je moralno načelo, to je najrječitiji znak veličine i dubljine, jer bez poštenja i morala nema ni prava ni pravednosti, pa ni pravnog i pravednog poredka među ljudima. Doduše “pravo” kao pravni pojam može samo po sebi biti i nepravedno, nu pravo, utemeljeno na poštenju i moralu, bezuvjetno je i pravedno. A sreću ljudi na zemlji može stvoriti samo pravednost.

Boljševizam se temelji na podpunom nijekanju posebničkog vlasničtva. Na tlu Italije razvijen je još od rimskih vremena najveći osjećaj za pravo posebničkog (privatnog) vlasničtva. Ono je postojalo svuda po svietu, nu nigdje nije došlo do takve uvrieženosti kao u starom Rimu, koja je uvrieženost dobila zakonskoj obredbi posebničkog vlasničtva. To se je posebničko vlasničtvo odnosilo u prvom redu na zemlju i na uređenje posebničkih odnošaja njezinih posjednika, i to maloposjednika, jer veleposjed nije u Rimu postojao, niti je on u Italiji pa ni drugdje po Evropi rimskog, nego barbarskog podrietla, a donieli su ga za vrieme seobe drugi narodi, od Rimljana prozvani barbarima.

Nasljednici i potomci staroga Rima morali su se dići proti boljševizmu, koji im je dolazio u znaku rata proti posebničkom vlasničtvu, što je u njihovoj sviesti naslieđeno od najvećih učitelja njegove vriednosti i neobhodnosti za čovječje družtvo. A u tih je potomaka u podsviesti i uvjerenje, da su veličina, snaga i silni napredak njihovih pređa na svim poljima narodnog života počivali sigurno na temeljima posebničkog vlasničtva, napose vlasničtva na zemlju, pa nisu mogli dopustiti, da se ta podloga njihove prošlosti i njihove budućnost uništi i da je unište boljševički barbari, ovog **** barbari ne u smislu starog, nego u smislu i značenju novog rječnika, po kojem je ta rieč dobila i svoje posebno značenje.

Talijani su narod duše i osjećajnosti, narod koji se zanosi milozvučjem i ljepotom, koji živi ne samo za kruh svakdanji, nego i za ideale, kojima je postavio i uviek postavlja pod čarom svog plavog neba neprolazne spomenike u djelima umjetnosti i pjesničtva, tih neprolaznih vriednosti ljudskog duha i ljudske stvaralačke snage. Koje čudo, da se je taj duh podigao proti najgrubljemu “materijalizmu” boljševika, koji su pregnuli da najveće ideale duševnog života zamiene vjerom u tvar, u stroj i u poslanstvo bolesne i nastrane čeljadi, što pretvaraju ljude u brojke prljavih veleobrtnih računa i proračuna.

Talijani su narod bezprimjerne roditeljske ljubavi prema djeci i djece prema roditeljima, pa koje čudo, da se je taj narod odupro boljševičkoj nauci i praksi, koja ide za uništenjem obitelji i koja niječe roditeljsku i sinovsku ljubav. To je narod prošlosti, pa se nije mogao dati obezimeniti od boljševičkih pridošlica bez imena i bez prošlosti. Italija je kolievka “virtuoza” i umnika, pa se nije mogla dati pretvoriti u skupnu grobnicu lješina duševno sravnjenih gomila. Italija je zemlja sunca i svjetlosti, pa se nije mogla dati zastrti oblacima boljševičke tame i moskovskog leda. I konačno, talijanski je narod vičan rađati velikane, pa je u odlučnome času dao iz sebe, iz svojih širokih narodnih slojeva vođu, kakava je tražilo vrieme i kojeg su zahtievale prilike, a koji je svim tim značajkama dao i oblik u fašističkom pokretu. A taj je pokret i na djelu pokazao, da se novim potrebama u novim prilikama može doskočiti i bez uništenja starih vrednota, te da se i bez komunizma mogu podvrći narodnim probitcima i glavnice i veleobrtna proizvodnja. Pokazao je, da se može graditi novo, a da se ne poruši sve staro, da se može napraviti prvorazredno zrakoplovstvo, a da se ne poruše ceste, da se može izgraditi nova velika vojska, a da se ne poubijaju stari vojskovođe, te da se može izobraziti vojnik i podići radnik, a da se ne zatvore glazbene i umjetničke škole, da se ne poruše spomenici stare kulture i uljudbe, te konačno da se može provoditi družtvovnost (socijalizacija) bez sravnjivanja (nivelizacije) i bez rušenja narodnosti.

Njemački narod nije mogao ne ustati proti boljševizmu. Tko je mogao vjerovati, da će on postati plienom boljševizma ili da će barem na dulje vremena trpiti na svome tielu tuđinsku šugu, nije imao moći naslućivanja i poznavanja o nepresušivoj životnoj snazi njemačkog naroda. Tu su snagu nazrievali tvorci “versaljskog diktata”, i za to su smislili način, kako da je podrežu i za uviek ili barem za dugo vrieme učine nepogibeljnom. A čini se, da su bili pogodili mjesto, gdje je trebalo zarezati, nu na zdravom je tielu ozljeda brzo zacielila. Uzakoniti i međunarodnim zakonskim kaznama zapriečiti, da drevni njemački vojnički narod smije imati vojsku, znači isto što i guslačkom umjetniku odrezati ruke. Na taj se je način mislila okovati snaga i vojnički “genij” njemačkog naroda. To nije značilo samo lišiti njemački narod najzadnjeg i konačno najglavnijeg sredstva vlastite obrane, nego je to imalo proizvesti i moralnu te duševnu potištenost u duši svakog Niemca, da tako cieli narod padne u bezpomoćnost i nemoćnu beznadnost. A to je dalo i boljševicima povoda, da se bace na Njemačku kao zloguki gavranovi i da misle, da je u takvim prilikama i pod tim okolnostima najveći izgled na uspjeh. Radi toga su bili u Njemačkoj nasrtljiviji i drzovitiji nego li možda igdje drugdje.

Nu njemački je narod dao također iz sebe, iz svojih širokih slojeva vođu, koji je vrlo brzo obnovio veliku snagu i vriednost svog naroda, te ga podigao još jačeg i još svjesnijeg, još moćnijeg i još spremnijeg, nego li je ikada do sada bio, i proti okovima nametnutog mirovnog “diktata”, i proti boljševičkoj najezdi. Oživjele su stare njemačke vojske, koje osiguravaju njemačkom narodu njegovu domovinu, a nacionalstocijalistička se je i rasna Njemačka otresla zaraze boljševičke rasne “permikstuacije”, te se uhvatila u koštac s otrovnim boljševičkim zmajem, koji je bio počeo širiti krila nad cielom Evropom. I satrt će mu glavu.

Zaludu je danas htjeti ograničiti fašizam samo na rečena dva naroda. Zaludu je i govoriti, da fašizam nije roba za izvoz. Boljševizam je uobće zlo i hoće da zavlada svuda. Fašizam stoji u borbi s njime na život i smrt, pa ga stoga mora pobijati svuda, u svakom kutu zemaljske kugle, a nizbježiva je posljedica toga, da i postane obći, “univerzalan”, te da se širi i onamo, kuda se ne izvozi, i to sam od sebe, jer to nosi u sebi borba naroda za život proti smrti, što je nosi boljševizam.

Možda je to značenje Mussolinievih rieči, da je ovaj viek — viek fašizma.
O tome danas govore topovi u Španjolskoj, gdje se krvlju piše poviest borbe između dvaju svjetova.

Kraj

(Dr. Ante Pavelić, Strahote zabluda, Komunizam i boljševizam u Rusiji i u svijetu, II. izdanje, Zagreb, 1942. (objavljeno pod pseudonimom: A.S. Mrzlodolski, Errori a orrori, Siena, 1938.)

Milan Boban/Otporaš

facebook komentari