Svi Perkovićevi prijatelji i neprijatelji

    1

    Vice Vukojević u razgovoru za Večernji list (11. 1. 2014.) je rekao kako nije on poslao Josipa Perkovića u mirovinu nego politički emigranti koji su došli u Hrvatsku a koje su svojedobno Perkovićevi ljudi pokušavali ubiti. “Ja ga (Perkovića) nisam poslao u mirovinu. Predsjednika Tuđmana izvijestio sam o saznanjima o Perkoviću, a došli su u Hrvatsku i politički emigranti koje su svojedobno Perkovićevi ljudi pokušavali ubiti. I predsjednik je zaključio da će maknuti Perkovića. To je i učinio. Perković je ‘izletio’ 15. listopada 1992. On je tada stavljen na led.” Na pitanje: “Tko onda najviše strahuje od odlaska Perkovića u Munchen?”,  Vukojević uputio na svoj raniji komentar:

    “Kad su Nijemci pisali tjeralicu protiv Perkovića, komentirao sam da će se sada najviše zabrinuti njegovi prijatelji.”

    [quote]Vukojević nije naveo ni imena Perkovićevih prijatelja koji su najviše zabrinuti zbog mogućeg Perkovićeva izručenja Njemačkoj. Moguće da su najviše zabrinuti Perkovićevi prijatelji i neki politički emigranti koji su pod Perkovićem radili u SIS-u a o kojima bi Perković, bude li izručen Njemačkoj mogao progovoriti štošta što bi im moglo biti  neugodno.[/quote]

    [dropcap]U[/dropcap] Izjavi Centra za istraživanje povodom atentata na Nikolu Štedula piše da je žrtva pomno izabrana. “Neposredno pred atentat na Štedula pokrenuta je protiv njega akcija u redovima njegove organizacije (HDP) u Njemačkoj. Skupljani su štoviše i potpisi za njegovo smjenjivanje s položaja predsjednika. Nema sumnje da je i taj unutarnji sukob izazvan kako bi kasnije izgledalo uvjerljivije uobičajeno “objašnjenje” o “obračunu među emigrantima” (to je doslovno i naslov članka o atentatu na Štedula u “Slobodnoj Dalmaciji” od 30. 10. 1998.).

    U toj izjavi se nadalje kaže da je Udbi uspijevalo među “revolucionarne i radikalne elemente”, stvarno ili na riječima, ubaciti nekoliko svojih agenata koji su ubacivali sulude ideje kao “organiziranje hrvatske “Janka Puszte” u Južnoj Americi. A Petar Penava, bivši djelatnik SIS-a, koji se nedavno javio iz Münchena “prisjetio se krađe Udbinog eksploziva u jednom kamenolomu u Švicarskoj, koji su, uvjeren je Penava, trojica Perkovićevih agenata podijelili Hrvatima koji su kasnije pobijeni. Penava priznaje da je bio naivan kada se dao nagovoriti od Krunoslava Pratesa da preuzme odgovornost za postavljanje eksploziva pod izdavačku kuću Rolfa Schulza blizu Münchena koja je trebala tiskati Titine memoare.

     Jedan od političkih emigranta povratnika koji se po povratku iz Njemačke nije uključio u političko djelovanje u Hrvatskoj niti je postao djelatnik SIS-a ili neke druge hrvatske obavještajne službe nego je obukao odoru Hrvatske vojske i otišao na ratište, Penavinu je izjavu komentirao riječima: “Ja sam za te planove saznao puno kasnije. Čudilo me je što je u to uključen i Penava, jedan od najnaivnijih emigranata. Ali to je bilo ono vrijeme. Oni su htjeli izvesti akcije pod svaku cijenu, da bi sami sebi digli cijenu. A danas mislim da je većina radila za Udbu”.

    Ubacivanjem Udbinih ideja i eksploziva u hrvatske političke organizacije i povezivanje nekih organizacija s nekim stranim pokretima, Udba je uspijevala hrvatske političke organizacije staviti pod stalni nadzor obavještanjih agencija zemalja u kojima su Hrvati živjeli i navući te agencije na suradnju s Udbom. Treba se prisjetiti kako je Njemačka htjela izručiti Stipu Bilandžića Jugoslaviji u zamjenu za uhićene članove Frakcije Crvene Armije (Rote Armee Fraktion) jer je Bilandžić bio označen kao terorist. Međutim, usprkos svojim oskudnim resursima, politički angažirani Hrvati u iseljeništvu uspijevali su razoktriti udbaške podvale kojima je dio Hrvata nasijedao. Nisu smatrali korisnim suradnju s nekim pokretima koje je podupirala Jugoslavija niti su smatrali moralno opravdanim i političkim korisnim postavljati eksplozivne naprave u Hrvatskoj. Član HRB-a koji je trebao predati novac I.Š. nije to učinio jer je zaključio da pred sobom ima udbaša kad je I.Š. govorio o učinjenom kao što je navodno postavljanje eksplozivne naprave na hrvatskoj jadranskoj obali, rušenje nekog silosa kod Đakova, podmetanje eksploziva i razaranje benzinske crpke u Đakovu itd. Nije imao formalni dokaz da je dotični agent Udbe ali to je kasnije bilo razotkriveno.

    Petar Penava

    Hrvatskim emigrantskim zajednicama u Australiji i Novom Zelandu, Franjo Tuđman je došao tek kad je već bio predsjednik Hrvatske. Prije njega izredao se cijeli niz budućih političara: Anto Kovačević, Vlado Gotovac, Dražen Budiša, Željko Olujić, Ivan Čičak i drugi. Na kraju su došli Vladimir Šeks i Andrija Getoš kad je već bio utemeljen HDZ.

    Velika većina Hrvata se odlučila poduprijeti Tuđmana i HDZ jer je većina bila uvjerena da se bliži rat i da je za to vrijeme Hrvatskoj potrebnije  imati lidera koji je bio general i koji je povjesničar nego nekog drugog koji je od Tuđmana bolji na drugim poljima ljudskih djelatnosti. Bilo je vidljivo da će glavni teret ponijeti hrvatski narod u domovini a da hrvatsko iseljeništvo može i hoće pomoći. Jedna od najaktivnijih političkih organizacija u svoju je konstituciju već ranije unijela odrebu da će biti raspuštena kad bude stvorena hrvatska država te da njezini članovi slobodno mogu odabrati kojoj od političkih stranaka u domovini žele pripadati.

    Ako su u SR Hrvatskoj, kako je u nedavnoj emisiji Hrvatskog radija ustvrdio odvjetnik Veljko Miljević, unutar Službe državne sigurnosti djelovale dvije neformalne sastavnice te službe: hrvatska i sprska, i ako je istina da je Perković djelovao na suzbijanju terorističkih akcija u Hrvatskoj, suđenje Perkoviću moglo bi otkriti da su neki naivni Hrvati bili laka meta podmetanja srpske sastavnice Udbe u Hrvatskoj. Možda bi Nijemci, čije su obavještajne službe nadzirale Hrvate i surađivale s jugoslavenskim službama, mogle (raz)otkriti mnogo toga što bi stubokom promijenilo sve ono što se sada govori i piše o Udbi. A to što su Nijemci lako prihvatili mogućnost da Perkoviću ne bude suđeno u Njemačkoj, moglo bi se objasniti nevoljkošću Nijemaca da štošta otkriju što bi njima samima bilo neugodno i što ne bi bilo u njihovu nacionalnom interesu ili što je i njima u međuvremenu postalo očito da su naime i oni sami bili žrtve kojekakvih svjedoka i svojih suradnika kao npr. Sindičić, Majerski i neki drugi.

    Vrlo vjerojatna mogućnost da ni Perković ne bude izručen Njemačkoj, sigurno je donijela olakšanje barem nekim Perkovićevim prijateljima uz pretpostavku da ne će biti obnovljeno suđenje Krunoslavu Pratesu nakon najnovije izjave Vinka Sindičića. To olakšanje bi moglo ipak biti tek kratkotrajno kako Perkoviću tako i nekim njegovim prijateljima. Samom Perkoviću, ako i ne bude izručen Njemačkoj, već je pripremljena “sačekuša” – u Hrvatskoj. U hrvatskim obavijesnim sredstvima ranije  je bilo najavljeno da su “Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću” i “Građanski odbor za ljudska prava” ustvrdili kako su se ratni zločini tijekom i nakon vojno-redarstvene akcije »Oluje« sigurno događali, te da je uz kazneno procesuiranje tih zločina potrebno raditi i na distanciranju od dijela politike tadašnjeg predsjednika Franje Tuđmana i hrvatskih vlasti koje su sprječavale povratak izbjeglih Srba i zataškavali zločine”.

    Tjednik hrvatskih Srba “Novosti” prošle jeseni je objavio detaljno svjedočenje logoraša iz Kerestinca Dobroslava Gračanina, bivšeg majora JNA, koji je optužio Perkovića za brutalno premlaćivanje i lomljenje rebara i koj je, prema Gračaninu, u tom pokazao svoje profesionalno umijeće. Tužba je ostala u ladici Državnoga odvjetništva i Državno odvjetništvo bi moglo pokrenuti kazneno gonjenje ne samo Perkovića i pripadnika SIS-a, drugih hrvatskih obavještajnih službi, vojske i policije koji su možebitno utuživi za otmice, zlostavljanja, deložacije, ubojstva itd. Jer bi se doista King Kong mogao pojaviti u obliku ishitrenih optužnica pripadnika policije, vojske, ali i državnih službenika.

    Bude li HDSSB odustao od ustavnih promjena, Perković bi se mogao izvući od izručenja Njemačkoj ali nisam siguran da bi se mogao izvući i od progona u Hrvatskoj. S njim bi se mogli naći na optuženičkoj klupi i neki drugi njegovi “prijatelji” koji još nisu optuženi. Na državi je da u interesu cijele nacije, svih državljana kao cjeline, donese političke odluke koje ne će biti nužno pravedne za pojedince, grupe i zajednice ali kojima će se izbjeći veća zla. Između dva zla, treba izbjegavati veće, načelo je koje prihvaćaju svi kojima je ljudska stvarnost poznata. Oni koji snose odgovornost ne smiju se zadovoljiti time što nešto poduzimaju u najboljoj namjeri. Moraju ispitivati i neželjene posljedice onog što poduzimaju.

    Na jedno zastupničko pitanje Zoran Milanović počeo je odgovor najavom: “Govorit ću iz glave”. U prijevodu bila je to poruka da odgovor ne zna i da domaću zadaću nije napravio te da nije svjestan odgovornosti za posljedice onoga što govori. Po uzoru na Milanovića, iz glave su govorili i oni koji su zanemarili temeljito ispitati je li to što je Milanoviću u bijesu izletjelo ipak nešto što mu je netko drugi u glavu stavio. Šteta!

    Pavao Blažević/HF

    facebook komentari