Pratite nas

Kolumne

Svi smo odgovorni, na kocki su vrlo dalekosežne stvari

Objavljeno

na

Hrvatske kronike: Početkom godine 2015.

Otpočela je sretna nova godina, posebno za pučanstvo koje živi uz Jadransko more do kojega su Hrvati stigli godine 600. poslije Krista, prvo u Istru a onda se spuštali prema jugoistoku pa nekako spontano počeli loviti ribu, a ne samo Avare. Njihovi su potomci u blaženoj naivnosti bacali mreže i udice sljedećih 1400 godina da prehrane sebe i obitelj, Hrvatska je u tom silnom vremenu bila što samostalna što u raznim europskim i (djelomično) euroazijskim unijama, ali je malom obiteljskom ribarenju stala na kraj tek ovovremena Europska unija i to ne zato što je opaka nego što vrli hrvatski pregovarači nisu ispregovarali maloga ribara do pet kilograma pa je sada najveći dio njih ostao na suhom gledajući kako ribe plivaju na metar od obale i smiju se, vrlo zadovoljne.

Najavljeno je doduše da će se nekako doskočiti toj suši, pa malom ribaru dopustiti da ulovi pet riba, a ne pet kilograma, vrlo kršćanski, jer je znano iz Novoga zavjeta što se sve može uraditi sa sličnom količinom. Što savjetujem malim ribarima? Građanski neposluh! Idite i lovite kao do sada jer ovo je hrvatsko more, ovo su hrvatske ribe (premda šute, ali to je poznata hrvatska šutnja), a vi ste mali hrvatski ribari. Da nije bilo ribe – nakon svih nevolja i filoksera – ostalo bi u Dalmaciji samo nekoliko recepcionara da dočekaju prve turiste.

Predsjednički izbori 11. siječnja

Nastavljam temu o ribama. Da riba smrdi od glave poznato je i za recentnu hrvatsku situaciju vrlo neprimjenjivo ako se misli na Josipovića i Milanovića jer oni glave nemaju pa bezglavo glavinjaju bespućima protuhrvatske politike koja se u svim vremenima mogla provoditi samo terorom i zastrašivanjem, što se radi i sada ali u kvazidemokratskim okolnostima koje zahtijevaju i nešto licemjernog dovijanja čemu su uglavnom neuspješno pribjegavali. Ali i tomu dolazi kraj.

Milanovića ću ostaviti za kraj ne samo zato što je bjedniji od dva spomenuta bijedna lika, nego i zato što je pred vratima drugi krug predsjedničkih izbora. Posvetit ću se zato Ivi Josipoviću, sinu čovjeka koji je progonio Hrvate s više entuzijazma nego Dioklecijan kršćane , a usporedo izveo Ivu na pravi put. „Vidiš, sine”, rekao mu je, „ako su oni izabrali Vasiljevićeva savjetnika za hrvatska pitanja Stipu Mesića, „kako ne bi tebe koji imaš čiste ruke za prebiranje po tipkama. Nisi bio u tom građanskom ratu ni na jednoj strani, neutralac jedan. Ti samo lijepo sviraj, komponiraj i usput se bavi pravom, nitko o tebi ne zna ništa, a i na mene su zaboravili. Takvi su ti Hrvati. Budi pristojan, uljudan i nemoj davati jake izjave, to što malo fufljaš može s ispravit, to što si bezbojan može se našminkati. Budi blizu SDP-a tek toliko da se zna, ali ostani naoko nezavisnim. A kad uspijemo, odnosno kad ti uspiješ, okruži se ljudima koji mrze Hrvatsku i oni će ti dati dobre savjete ako se sam ne možeš domisliti.

Hrvatska mora nestati jer nije trebala ni postati. Ako taj plan ne provedeš u prvom mandatu, morat ćeš u drugi, ali znaj da je taj posljednji. I za tebe i za Hrvatsku.” „Dobro, tata”, rekao je Ivo.

Tako je krenulo. Meni taj Josipović nije bio poznat, nešto ga se spominjalo u svezi s izdajničkim travanjskim davanjem Haagu ovlasti nad Olujom dvije tisućite, ali su vrhnje slave pobrali Mesić i Račan, a Ivo ostao na mragini, vjerojatno zadovoljan što nije u prvom planu premda je možda bio kreativni sukreator ideje koju je Carla del Ponte poslije razvila u optužnicu za zajednički zločinački pothvat u kojemu su uz Tuđmana, Šuška, Bobetka i ostale sudjelovali faktički svi Hrvati, znani i neznani, to jest hrvatski narod u cjelini. No, velim, tu tezu – odnosno otvaranje puta da uopće bude moguća – naši površni analitičari nisu u to vrijeme dovodili ni u kakvu vezu s Josipovićem.

Štoviše, on je kao valjda pouzdan kadar i pravnik po struci, sudjelovao u pisanju hrvatske tužbe protiv Srbije za počinjeni srbijanski i srpski genocid, ali je očito dobio znak iz Beograda da takav njegov posao ne smatraju poćudnim i da u odsudnom trenutku ne će moći računati na njihovu potporu, pa je Ivo istupio iz tužbeničkoga povjerenstva obrazlažući to nejasnim rauzmimoilaženjima u koncepciji. Prije toga patriotskoga čina, za vrijeme i poslije, o detaljima hrvatskih argumenata uredno je izvještavao srbijanskoga veleposlanika u Zagrebu na intimnim ručkovima u zagrebačkim gostionicama, baš kao što je Mesić svojedobno brifirao šefa KOS-a, Vasiljevića.

Čak ni formalni predsjednik

Inauguracija Ive Josipovica 2010Takva sličnost, takav mentalni sklop i takva odanost nisu mogli ostati nezamijećeni, pa kada se Mesić iz ureda predsjednika selio u ured bivšega predsjednika sa svojim lakejem Jakićem, crvena je klatež već postigla dogovor oko novoga predsjednika, to jest Josipovića. Tadanji hadeze se ponašao kao razglavljeni stroj bez vlakovođe pa se iz njegovih redova pojavilo nekoliko kandidata za predsjednika, iskakali su – što reče Aralica – kao federi iz madraca. Andrija Hebrang nije imao dovoljnu logističku potporu, pa je objektivnom promatraču bilo razvidno da ( tada) neidentificirana skupina u vodstvu navodi vodu na Josipovićev mlin, a bilo je i naznaka vanjske intervencije iz krugova i zemalja oduvijek zbunjenih kada je riječ o hrvatskim prilikama. I tako su se reflektori usmjerili prema Josipoviću, javnosti uglavnom nepoznatom, premda se javnosti činilo da ga odnekud poznaje i imala je pravo: takvi su likovi viđani za konferencijskim stolovima sovjetskim, istočnonjemačkim i sličnim, uvijek negdje u blizini vođa, ali neprimjetljivi kao bezbojni lak na drvenoj dasci.

Josipović je bio izabran za predsjednika, ali nikada nije postao hrvatski predsjednik pa čak ni formalni predsjednih Republike Hrvatske jer nije položio zakletvu, odnosno polažući zakletvu preskočio je ili namjerno progutao ključne riječi. O tome sam pisao u realnom vremenu, i ne samo ja. Zakletva nije ponovljena, pa u svih ovih pet predsjedničkih godina Josipović nije imao legitimitet. Možda je zato, svjestan položaja, odustao od bilo kakvoga činjenja i pet godina prebirao po marginalnim tipkama bez povisilica, a sklone medije rabio za pojavljivanja u rubrikama „svakome loncu poklopac”. Izabravši znači ulogu poklopca, a ne lonca u kojemu se kuhaju dobre stvari, dobre namjere i dobre strategije, proboravio je na Pantovčaku ugodne godine u izabranom društvu raznih Lončara, Jovića, Perkovića i manje poznatih tipova (od kojih su neki iskočili u sadašnjoj kampanji) i savjetovali mu da stvarno uništenje Hrvatske prepusti Milanovićevom SDP-u i Pusićkinom HNS- u koji su u međuvremenu došli na vlast, a on sam da bude i opet neutralan i umjereno blagonaklon prema crvenoj klateži koja zdušno radi na sličnom programu razaranja hrvatskoga bića.

Nije mogao, ipak, izdržati da Hrvatima i prije pokaže tko je, pa se priključio proslavi u Srbu 2010., proslavi srpskoga masakra nad hrvatskim civilima 1941. u komunističko-četničkoj koordinaciji, podsjećajući hrvatski narod pod zemljom i na zemlji da je kapa titovka simbol mira, ljubavi i slobode. Simbol pod kojim su u zbilji počinjena zvjerstva u ratu ali najveća u poraću i dugim godinama komunističke vlasti, a poantirana devedesetih u Vukovaru i drugim dijelovima Hrvatske – pod istom kapom. Tada se otkrio, ali su mediji preko savjetničkih i inih pritisaka ili sami od sebe (jer su isti) već bili toliko impregnirani komunističkim kadrovima (zaostalim i novim) da je ta blasfemija naišla na njihovo odobravanje.

Ohrabren svojim novinama i zauzimanjem prisavske televizijske utvrde, Josipović se od dalje prošlosti okrenuo prema bliskoj i stao urbi et orbi razlagati razloge „balkanskih ratova” devedesetih u kojima je Hrvatska imala đavolju ulogu i najviše pridonijela rasapu voljene mu Jugoslavije. Bilo je doduše i drugih elemenata (Milošević), ali je Hrvatska najtamnija mrlja jer je tzv. Domovinski rat bio (što reče Jović umjesto njega) okosnica nacionalizma i neofašizma u Hrvatskoj, pa ako se Hrvati pozivaju na Domovinski rat kao ne temelj moderne hrvatske države, onda se pozivaju na tu okosnicu što znači da su svi ustaše i zmije. S tim je zaključkom upoznao i izraelski parlament koji nije baš dobro reagirao na te Josipovićeve spoznaje, kao što u Sarajevu nisu dobro reagirali kada je rekao da je za sva zla u BiH kriva Tuđmanova politika, te se Sulejman Tihići našao u prilici braniti Hrvatsku od Josipovića – situacija neviđena u međunarodnim odnosima.

Trokratno ljubljenje sa zločincem Nikolićem

O Srbiji je je govorio samo dobro, apstrahirajući ionako mrtvog Miloševića, te od srca podržavao sve što se događalo i događa u Srbiji koja je „krenula novim putem” (to je pravi put) premda ju vode ordinarni četnici među kojima glede neumrle velikosrpske ideje nema nikakve razlike pa je u tom kolu bio i naizgled uglađeni Tadić, memorandumsko dijete. Hrvatski je publikum bio zatečen tim naizgled mazohističkim, nedostojanstvenim i nedostojnim podilaženjima Srbiji, doslovnim padanjem pred Tadićem i trokratnim ljubljenjem sa zločincem Nikolićem, a inteligentniji naši suvremenici razumjeli su da Srbijanci nečime drže Josipovića na uzdi, ako ničime. a onda točnom tvrdnjom da bez Srbije nema Jugoslavije.

I to je objašnjenje Josipovićeve istočne politike, ispod prenemaganja o pomoći regiji i sličnim floskulama. To je i objašnjenje stalnoj njegovoj ponudi da se pod nekim okolnostima povuče tužba za genocid, na kojemu mu se poslu pridružila Vesna Pusić i prije a posebno nakon što je postala ministricom vanjskih poslova i na brzinu srozala ugled Hrvatske do granica neprepoznatljive i u stvari nepostojeće vajske politike osim onoga njezinog segmenta vezanog uz „regiju”.

Uopće, vlada SDP-i HNS-a dobro je obavljala Josipovićev posao i mogao je biti zadovoljan, makar Milanovića nije podnosio i obratno. Posao skriven ispod nepostojećeg Plana 21 posve se poklapao s Josipovićevim tendencijama: razoriti hrvatsko gospodarstvo, preuzeti sve institucije pa neke uništiti, a neke prilagoditi budućim potrebama, nametnuti svjetonazor potpuno tuđ hrvatskome narodu, dokrajčiti jednom zauvijek fantazmagoričnu ideju o postojanju bilo kakvog hrvatskog nacionalnog i kulturnog identiteta, preko kulture prvenstveno omekšati granice prema Srbiji, uvesti novu jezičnu politiku (pravopis Instituta za jezikoslovlje) koja će biti branom udaljavanja hrvatskoga od srpskog jezika, uvlačenje rodne ideologije koja razara obitelj i čovjekovu prirodu samu, povećanje broja nezaposlenih ne bi li što više Hrvata otišlo iz Hrvatske, osromašenje hrvatskoga čovjeka do granice stanja na Barbadosu, namjerno neiskorištavanje europskih fondova kako bi se spriječile dobre investicije. Demografski, gospodarski, nacionalni slom. Taj je posao gotovo do kraja obavljen.

Josipović je u svemu i opet neutralan, on nije imao ovlasti, veli, a sam ih je sebi oduzeo čak i u pitanjiima koja spadaju u djelokrug predsjednika, te je mirno promatrao rasap nekada trijumfalne Hrvatske vojske, a kako i ne bi kada je ona bila okosnica one okosnice nacionalističke i fašističke, ona koja je Srbima, Srbijancima i Jugoslaviji zadala jednima težak, a voljenoj državi smrtni udarac.

U tom više nego uspješnom poslu Josipoviću su se osim nezavisnih intelektualaca kojih ima toliko da ih Cvitan može pobrati u samo jednoj raciji, najviše suprotstavljali branitelji i civilne akcije. Njima se nije znao suprotstaviti jer se branitelja panično boji, pa ga je recimo prosvjed stopostotnih vojnih invalida iz Domovinskoga rata toliko uplašio da je počeo cendrati o velikoj opasnosti, a užas je povećao transparent u Savskoj 66 koji govori o Jugoslaviji 1991. i Jugoslavenima 2014. protiv kojih su branitelji, naravno, jer oni znaju što se događa, jer su njihova ranjena tijela i njihove duše ranjene beščašćem vlasti nepogrješivo zaključili kamo stvari vode, to jest (da citiram sebe) – mi smo u otvorenom bezoružnom na sreću ratu između hrvatskoga nacionalizma koji uvijek ima pozitivan predznak i jugoslavenskoga nacionalizma još i dalje čvrsto ukorijenjenog u četvrtini hrvatskoga pučanstva komunističke provenijencije. Mi ćemo i taj rat dobiti, nema sumnje, ali je isto tako točno da se na tu anakronu fantazmagoriju troše narodne sile, energija koju je trebalo usmjeriti prema boljem životu, ugodnijem bivanju na svijetu.

Nije se Josipović uspio suprotstaviti ni civilnim akcijama poput one „U ime obitelji”, gadno se osramotio naručenom naslovnicom u režimskim novinama s tekstom „Ja ću glasati protiv, a vi?” pokušavajući na slici zauzeti napoleonsku pozu. Narod je glasovao „za”. Narod je, čini se, naučio sve lekcije novije povijesti i više se ne da vući za nos, posebno nakon milenijske prijevare s Milanovićem i Planom 21, prijevare koja se narodu obila o glavu, a koju i sada neuki ulični cirkusant cinično koristi i potvrđuje spominjući priglupi narod koji je birao njegovu protunarodnu opciju.

Potpora protuhrvatskim udrugama

No, Josipović je na vrijeme ne samo protežirao nego i teorijski oblikovao protuhrvatski civilni sektor (Documenta itd.) koji uporno radi na difamaciji hrvatskih branitelja i aboliranju srpskih zločina. Obuhvatio je, znači, devedeset posto medijskoga prostora i pedeset posto civilnoga, telefonom ili osobnim kontaktom, a u njegov rog pušu i neki nedavno nastali listovi koji se naizgled busaju hrvatstvom, a nastali su u udbaškim krugovima s kojima Josipović vrlo dobro surađuje i bio je konsterniran kada je Njemačka dobila Perkovića i Mustača jer je odmah pomislio na bliske si osobe koje bi mogle biti zahvaćene kada se klupko počne odmotavati.

Sa Srbima nije Josipović imao problema jer nisu trebali predsjedničku potporu, snašli su se sami. Nešto se obrecnuo na Pupovca u trenutku kada je ovaj neoprezno krenuo na Josipovićeve mutne poslove, do danas nerazjašnjene jer nije bilo „političke volje”. Pupovca je mogao nagaziti jer taj notorni lažljivac (potvora o prekrštavanju u jeku rata) nema širu podršku srpske manjine, a osim toga su Srbi ionako masovno u vlasti SDP-HNS-a te se može govoriti o hrvatsko-srpskoj Vladi i vlasti u cjelini. Ja sam od samoga početka tu vlast i Vladu nazivao tako jer je i bila i jest, a nedavno sam na jednom portalu našao pouzdan podatak da od 21 (plan 21 !) Milanovićevog ministra njih deset (10) posjeduje srpsku narodnost, što je valjda trebalo ostati tajnom da Hrvati ne budu srditi. No ipak, deset je deset, nije jedanaest, što znači da srpska manjina ima jedno mjesto manje u Vladi. Znači, ostala je manjinom.

A da se radi o dugoročnom i valjda izvedivom planu, dokaz je i stari hrvatski komunistički običaj da se istaknuti komunisti hrvatske narodnosti žene ženama srpske narodnosti, po uzoru na najvećega sina naših naroda, Josipa Broza, koji su slijedili i slijede drugovi za njegova života i danas.

Ima tu, moguće je, i privatnih odnosa, ima tu valjda i ljubavi na prvi ili drugi pogled, u to ne ulazim, ali da postoji tendencija i da je vidljiva, točno je. Potvrđuje to i Josipović. Na taj se način veze potvrđuju, produbljuju i nastavljaju, u jedinom cilju jugoslavenskom, znači velikosrpskom. A te se nježnosti nastavljaju i u uvijek pogodnoj sferi kulture, pa više gotovo da i nema hrvatskoga filma koji nije regionalan, znači jugoslavenski, i u kojemu se ne njeguju srdačne erotske ili platonske veze između naših naroda i narodnosti.

Zato su svi hrvatski filmovi zajedno u Hrvatskoj imali prošle godine manje od sto tisuća gledatelja koji su spoznali da je u hrvatskim filmovima zastupljen samo hrvatski novac, sve ostalo je regionalno, jugoslavensko. Ta se ebola širi i na kazališta koja sve više dovode redatelje prolupale i odbačene na zapadu ili dovedene s istoka, a svi zajedno razaraju hrvatska kazališta i promiču ideje koje hrvatska kultura odbacuje, ili iz kazališne institucije kakva je HNK (Rijeka) provode protuhrvatsku promidžbu neprijateljskoga karaktera.

A Imunološki je zavod bio prepušten propasti, što je kontradiktorno jer je proizvodio izvrstan zmijski protuotrov, pa su ga milanovići i josipovići trebali podržavati.

No, idemo dalje s Josipovićem. To jest s njim kao temom, ali bez njega nakon 11. siječnja. Prikriven posao oko hrvatske propasti, prekidan neprikrivenim incidentima od Srba do Sarajeva i Dubrovnika, Josipović je zamijenio otvorenom, drskom provokacijom s prijedlogom novoga Ustava, provokacijom koja ide u dubine hrvatske povijesti i napora Hrvata da sjedine hrvatske zemlje nakon svih nevolja u prošlosti. I s tim prijedlogom, s tom zastrašujućom idejom o federalizaciji Hrvatske, Josipović ide na ove predsjedničke izbore! Takva bolesna, takva razorna ideja postaje njegovom parolom, koju prilježnici i on sam objašnjavanju – spasom hrvatskoga gospodarstva.

Regionalizacija

Ako tko od birača 11. siječnja upadne u tu zamku, onda doista ne za razmišljati i treba ga proglasiti maloljetnim, što u političkom smislu i jest. Na Josipovićevu žalost, njega je preduhitrio srpski patrijarh Irenej koji je (za sada verbalno) raskomadao Hrvatsku na sastavne povijesne dijelove, s tim da hrvatsko ime bude određeno samo za ostatke ostataka iz 16. stoljeća. Potpuno istu zamisao ima i Josipović. Njegove regije poklapaju se s Irenejevim.

Znači: Hrvatska razbijena na regije nastavlja neko vrijeme živjeti u regiji (regionu) dok novi unutarhvatski feudi ne postanu dovoljno snažni da se sasma osile i otrgnu od središnje vlasti, čime se ulazi u drugu fazu rasapa i mogućega sjedinjenja u početku samo nekih, a poslije i svih „bivših hrvatskih regija” u neku jugoslavensku tvorevinu (znači velikosrpsku).

Tomu bi trebale pogodovati ove silnice: demografski slom, odlazak Hrvata iz Hrvatske i dovođenje novoga pučanstva s istoka, ulazak Srbije u EU na kojemu Pusićke i Josipovići usrdno rade znajući da samo tako – kada ne bude granica – istočni narodi mogu zaposjesti Hrvatsku bez ispaljenoga metka, a kako Srbija ne će nikada prezreti svoje tradicionalne i ne samo pravoslavne veze s Rusijom, eto nama civilizirane srpskoruske agresije pod egidom Europske unije i ponešto Euroazijske. Rusija se nije odrekla prodora prema Sredozemlju (Jadranu) niti je Srbija voljna biti samo tranzitna zemlja za ruske planove, pa moraju djelovati zajedno.

Beograd i novi memorandum žele Dalmaciju i Dubrovnik, a Josipovićeva „druga Hrvatska” čini im se pravim putom. Da ne velim putinovskim putom. Ima tu i drugih igrača poput mladića koji izgleda kao pitomac pravoslavnoga manastira na Krki, a uzor mu je Putin, što je zapadne krugove na trenutak zabrinulo.

Naoko točne primjedbe da Josipović ništa nije uradio, ne drže vodu. Jer, osim što je tračao i izvodio igre s poklopcem da ne nestane iz medija, cijelo je vrijeme u dosluhu s milanovićima mislio upravo na ovo što se sada događa – na izbore. Neokomunistička klatež u izvršnoj vlasti, velikim dijelom srpskoga hintergrudna, radila je i za sebe i za Josipovića na diplomskoj radnji pod naslovom: Kako onemogućiti Hrvate da glasuju. Hrvatske državljane koji žive u Hrvatskoj i tu prebivaju teško je fizički spriječiti da dođu na birališta (osim ako je veliko nevrijeme) pa se njih može obeshrabriti samo lažnim anketama koje naivcima daju do znanja da nije ni potrebno glasovati jer je već sve odlučeno, pa koga će vraga trošiti cipele i još po snijegu.

Lažne su ankete razotkrivene rezultatima u prvom krugu, ali majstori znaju da Hrvati slabo pamte pa već isti anketari i njihove firme najavljuju Josipovićevu prednost za drugi krug. No, osim rečenih nijansa psihološke naravi, birača koji živi u Hrvatskoj, velim, ne može se fizički spriječiti da dođe do kutije, ali Hrvate izvan Hrvatske može, i te kako. Na tome su uz vjerojatni Josipovićev nadzor radili crveni u Saboru i kuloarima, gmizali baukovi po hrvatskom biračkom tijelu i donosili zakone, propise, odredbe, upute, sve u istom cilju da hrvatski čovjek ne dođe do birališta, da ne može glasovati ni u pisanoj formi, poštom, ni u virtualnoj, internetom, da se mora „prethodno registrirati” (kao prije da bi se mogao crkveno vjenčati).

Svi smo odgovorni

Uspjeh pothvata bio je vidljiv i u prvom krugu predsjedničkih izbora. Prva zadaća je dobro obavljena: spriječiti Hrvate u Bosni i Hercegovini da ubace u kutiju, jer zna se čiji su birači. Tako starica koja živi u manjem mjestu, a htjela bi glasovati, mora poći na put u Sarajevo, Mostar, u Tuzlu ili ne daj Bože u Banjaluku. Starica je bolesna, ali uporna, hoće na vlak ili autobus a to košta, mora nešto i pojesti, a to košta, unuci ju odgovaraju, mole da ne ide po tom pasjem vremenu i ona napokon odustaje suznih očiju i pita zašto ne može glasovati tu gdje živi, zašto je prije mogla i gdje su nestale te stotine biračkih mjesta.

Elem, da skratim priču, procjena je da u prvom krugu predsjedničkih izbora nije glasovalo ni dvadeset tisuća birača iz BiH, Hrvata, hrvatskih državljana, a ima ih s pravom glasa četristo tisuća (400.000). Da je izašlo njih sedamdeset posto, Kolinda Grabar Kitarović bi već u prvom krugu postala hrvatskom predsjednicom, bez obzira na Dragana Čovića i njegovu nemuštu projosipovićevsku tragikomediju.
Isto tako, i više i bolje, spriječeni su Kolindini birači u europskim zemljama i širom svijeta gdje su im određena birališta u konzularnim predstavništvima koja se nalaze tisuće kilometara od njihova doma, pa tamošnja bakica Hrvatica koja se vjerojatno boij leta zrakoplovom – odmah odustaje. I njezin sin koji ima posla u poduzeću pa ne može dobiti slobodne dane, i njezin unuk koji je o Hrvatskoj stekao lošu sliku pa i ne namjerava glasovati.

Tako stoje stvari uoči drugoga kruga. Crvena klatež je pristala da prvi krug bude svršetkom prosinca, nadajući se podosta velikoj razlici u korist Josipovića bez obzira na to što su gastarbajteri za blagdane u Hrvatskoj i glasuju. Za drugi krug, računali su, ljudi na „privremenom radu” u europskim zemljama već će otputovati u te zemlje, svi se skijaši pouzdano ne će vratiti do 11. siječnja, a odziv u BiH i svijetu bit će najviše kao u prvom krugu. Znači, podosta Kolindinih birača nestaje, ostaju samo Hrvati neskijaši i njih treba nasanjkati.

Međutim, dogodile su se neke promjene: Josipović je ostvario samo neznatnu prednost i posve izgubio živce rigajući vatru posve primitivno, te izgubio imidž „pristojnog gospodina” za kojega glasuju politički neupućene pristojne gospođe. S druge strane, Kolinda je i rezultatom i sjajnim, državničkim govorom, osvojila i one koji nisu za nju glasovali u prvom krugu ili uopće nisu izašli na birališta. Žena iz naroda koja se iz siromašne kuće na Grobniku iskjučivo svojom radinošću i darom podigla do vrhova svjetske politike, Hrvatica i vjernica, nasuprot pripadniku zlatne komunističke mladeži koji je u okrilju progonitelja Hrvata sricao prva slova protuhrvatske knjige.

Kako doskočiti praznini koja nastaje opisanim odlaskom ili nedolaskom na birališta fizički spriječenih Hrvata u svijetu i onoga dijela hrvatskoga naroda koji živi u Herceg Bosni? Pa eto, svi smo mi odgovorni, svi ste vi odgovorni poštovani čitatelji, vi i vaši prijatelji i poznanici, još ima vremena da svatko od vas dovede na birališta u drugom i za budućnost Hrvatske presudom krugu još nekoliko biračica i birača kojima možete dati i ovaj moj isprintani tekst da ga prouče i da se odluče. Ako su u prvom krugu imali preča posla, rođendane, imendane, sitne kućne poslove i slično, neka barem u drugom krugu prošeću do birališta, ako treba odvezite ih automobilom. Na kocki su vrlo, vrlo dalekosežne stvari i nitko tko glasuje za Josipovića ili uopće ne glasuje ne će moći objasniti potomcima zašto je to učinio. A oni će ga pitati, da, uvijek iznova: kako si mogao, pa ti si Hrvat.

Hrvoje Hitrec/HKV

[ad id=”40551″]

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Tko dovodi Ruse u BiH?

Objavljeno

na

Objavio

Tko dovodi Ruse u BiH?

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist  pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada

Nedavno je u sklopu sve agresivnije politike bošnjačkoga vođe Bakira Izetbegovića prema hrvatskom narodu u BiH, ali i Republici Hrvatskoj jedan bošnjački aktivist američkom časopisu “Foreign Affairs” prodao, u sklopu sad već jasno prepoznatljive islamističke politike nepriznavanja Hrvata i Srba u BiH staru priču o hrvatskoj i srpskoj odgovornosti za nevolje koje su tu zemlju pogodile tijekom devedesetih godina prošloga stoljeća.

Odbijajući prihvatiti tadašnje međunarodne planove o unutarnjem ustrojstvu zemlje Alija Izetbegović je odveo zemlju u ratni kaos, koji je na kraju završio etničkim čišćenjem Hrvata iz područja pod muslimanskom i srpskom vlašću, a za diplomatskim stolom i praktično srpsko-bošnjačkom podjelom zemlje na dva entiteta.

Aktualna priča odjevena je u novo ruho o navodno zajedničkoj hrvatskoj i srpskoj  operaciji pozicioniranja ruskih interesa u BiH kako bi se danas iz te zemlje širio kaos na Europsku uniju i druge dijelove zapadnoga svijeta.

Ključni igrači u tom navodnom Putinovu pothvati su hrvatski član Predsjedništva BiH Dragan Čović i predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik. Nasuprot njima bošnjački aktivist sugerira kako bošnjačka strana eto  brani interese NATO saveza i Europske unije.  Ključni argument za takvu tezu  navodno su dugotrajna savezništva i veze Dodika i Čovića te HDZ-a i SNSD-a

Sličan, ako ne i istovjetan model raspodjele krivnje na srpsku i hrvatsku stranu izrastao je i tijekom rata u BiH, a kao glavni argumenat slovila je danas već raskrinkana lažna optužba Miloševića i Tuđmana o podjeli BiH u Karađorđevu. Nema dvojbe kako je ratna propagandna umotvorina tada omogućila bošnjačkoj Armiji BiH da potpuno očisti starosjedilačko stanovništvo, odnosno katoličke Hrvate iz središnje Bosne kako bi taj komad zemlje pretvorili u poligon za kasnije džihadističke operacije protiv Zapada.

Naime u sastavu Armije BiH posebno su krvoločni bili pripadnici odreda El Mudžahid, koji su počinili niz ratnih zločina s ritualnim smaknućima, a koja su kasnije poput dekapitacija prakticirali pripadnici ISIL-a na području Iraka i Sirije. Bošnjački analitičar Dževad Galijašević tvrdi kako su, između ostaloga čak šesterica napadača na Svjetski trgovinski centar 11. rujna 2001. u New Yorku bili pripadnici odreda El Mudžahid ili su pak nakon rata uvježbavani u kampovima na području BiH, odakle su bošnjačke snage etnički počistile Hrvate.

Čak i pojedini mediji iz BiH navode Izvješće  zajedničke Komisije američkoga Senata i Kongresa neposredno nakon terorističkih napadaja o tomu kako su vlasnici bosanskohercegovačkih putovnica Halid Al Midhar, pilot koji se zrakoplovom zabio u WTC u New Yorku i Muhamed Ata, koji poginuo tijekom terorističkoga napadaja, bili pripadnici odreda El Mudžahid.

Kasnije je utvrđeno da je i drugi pilot, Navak Elhamzi kao pripadnik odreda El Mudžahid sudjelovao u ratu u BiH, a kao napadači, utvrđeno je da su sudjelovali i Zijad Jarahašević, Halid šeik Muhamed i Remzi Bin Elsibiha, koji su također imali izravne ili neizravne veze s BiH. S druge pak strane, kako bi teritorijalno učvrstio islamistički poligon u središnjoj Bosni Alija Izetbegović je tijekom rata Srebrenicu prepustio na milost i nemilost Srbima, a s tog područja 7.500 pripadnika Armije BiH prebacio u središnju Bosnu, kako bi je očistio od Hrvata.

U sadašnju pak kampanju protiv Hrvata, a riječ o pokušaju da se hrvatskom narodu u BiH ospori pravo da kao konstitutivni narod sam bira vlastite političke predstavnike, Bakir Izetbegović je uključio predstavnice srebreničkih ratnih žrtava, poput udruge  Majke Srebrenice, ali i sam vrh Islamske zajednice na čelu s reisom Huseinom Kavazovićem.

Oni, unatoč brojnim islamističkim kampovima uz granicu s Republikom Hrvatskom, na području od Tuzle do Kladuše, jurišaju na hrvatske dužnosnike koji činjenično upozoravaju na moguće terorističke prijetnje iz susjedstva. Kako je pak Dragan Čović, jedini od tri člana Predsjedništva BiH predan politici euroatlantskih integracija, on zbog svog zauzimanja postaje glavna meta islamističkih ekstremista, koje u političkom smislu predstavlja Bakir Izetbegović i njegova stranka SDA.

Uostalom, prema tvrdnjama oporbenoga bošnjačkog političara Fahrudina Radončića, iza svojedobnoga ubojstva federalnoga ministra policije, Hrvata Joze Leutara, stajao je upravo Bakir Izetbegović!

Kako, prema pisanju medija, u Izetbegovićevu specijalnom ratu protiv hrvatskoga naroda sudjeluje i bosanskohercegovačka Obavještakno-sigurnosna agencija – OSA ključni predstavnici hrvatskoga naroda u BiH trebali bi biti posebno oprezni kako im se ne bi opet ponovio slučaj Leutar, a time propalo i njihovo zauzimanje za promjenu nametnutoga izbornoga zakona.

Tezu na početku spomenutoga bošnjačkog (islamističkog?) aktivista o združenom pothvatu Hrvata i Srba da u BiH dovedu Ruse jednostavno otklanjaju aktualne činjenice o političkoj povezanosti, s jedne strane srpskoga vodstva s Moskvom, a s druge bošnjačkoga s Turskom. Dok je rusko gospodarstvo,a onda i politički paternalizam duboko ušao Republiku Srpsku, bošnjačka je politika Alijin “amanetom” neraskidivo povezana s Erdoganovom Turskom.

Te dvije države – Rusija i Turska – u mnogočemu zajednički nastupaju protiv Zapada, a Turska je sklapanjem ugovora o kupnji ruskoga raketnog sustava S-400 praktično odbacila savezništvo sa SAD-om, dok istodobno verbalno-diplomatski ratuje s Njemačkom i Europskom unijom.

Koliko se Erdoganova Turska okrenula Putinovoj Rusiji i koliko su daleko u područje potpunoga nepovjerenja otišli sadašnji tursko-američki odnosi pokazuje i raščlamba turskoga provladinog lista “Sabah“ koji konstatira završetak jedne epohe i predviđa kaos u svim državama koje se nalaze na trasi “Puta svile”, koji zahvaća i balkansko područje s BiH.

Tako saveznici iz Sirije postaju i saveznici u BiH, koja tek u tom sklopu postaje poligon za vođenje budućih operacija protiv Zapada, a kad su u pitanju one islamističkoga karaktera, nije pretjerana tvrdnja kako upravo bošnjački prostor u Federaciji postaje glavni poligon. Nu da bi on mogao biti i funkcionalan potreban mu je otvoreni izlazak na more s jedne strane te na sjeveru luka na rijeci Savi oko koje su već načičkani islamistički kampovi.

Optužnicom protiv Hrvata u “Foreign Affairsu” bošnjački je aktivist samo pokušao prikriti već uznapredovalu zloćudnu bolest koja prostor Federacije pod muslimanskim nadzorom pretvara u isilovsku postojbinu, koja bi u novoj džihadističkoj taktici mogla imati vrlo opasnu ulogu u ratu protiv Zapada.

Ivan Svićušić

Miroslav Tuđman: Ulazak BiH u EU se ne može i neće dogoditi ako Hrvati ne dobiju punu ravnopravnost u BiH

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Barbara Jonjić: U Splitu relikvije su tila svetoga Leopolda Mandića. U njegovoj i mojoj Domovini

Objavljeno

na

Objavio

U Splitu kiša pada drugovačije
Pada u boji
Najlišpe na svitu pada
I posiplje
Ukoso
Uvik nekako su vitron
Natiska lipo oblak na oblak
Podno Marjana
Pa se isplače nada
Rivon
I onin trajektin na linome odlasku za Supetar
Unda pobigne uza
Marmontovu
Gorikar priko Lovreta i Poljuda
Pa
Nestane

K’o malo di na svitu
Pada i uvik svon silon puše
Pa kad iđeš strmo od Općine prema Kazalištu
Iskene ti lumbrelu
Sto i jedan put

Unda za svaku kišu
Imaš
Novu lumbrelu
I mokre
Promrzle noge

U Splitu, gradu moga školanja ovi’ dana
Relikvije su tila svetoga
Leopolda Mandića
U njegovoj i mojoj Domovini

E
A naš narod
Mu leti
Raskriljeni ruku
I raskriljeni srca
Iđu mu
U kolonan poredani k’o utvrdo ušiveni botuni
Na biloj, onoj misnoj košulji

Poredani letu
Po zagovor
Su sto i jednon brigon na pameti i duši
Utvrdo ušiveni k’o botuni u viru
Kristovu

Letu tomu malešnomu
A jopet velikomu čoviku
Po zagovor
Utjehu
Nadu
Blagoslov
Letu po mir

Ne mogu lagat
I neću
Ja mu se nikad za zagovor molila nisan
E
Nisan
Tako mi se valjda samo trevilo

Neka mi je moja teta časna, kad bi me gladnu najila
Puno puta tiskala u šake
Onin svojin mirlušnin, čistin rukan
Njegove slike, medaljice
I molitve

Ja san u taj vakat već imala svoga zagovornika
Svoga suborca su neba
Doša do mene nekin čudnin, tisnin putin
Su jednon
Splickon kišon
Naša me
Baš mene
Moj svetac čudna imena
Naša’ me
Unda kad san nigdi i ničija bila
I vratijo me momu
Kristu

Diga me sa tlea
Noge ukočene mi pomaka

Diga me sa tlea
One
Splicke
Gospe od zdravlja
One crkve moga školanja
Koja ima najlišpi
I najčudniji prikaz
Moga Krista
Širon rašireni ruku

Pomoga mi zagovoron
On
Moj svetac zaštitnik
Zagovornik svi’ izgubljeni’ slučajeva

Zagovara me
Onako kako to more
Samo svetac
Zamoljen od velikoga diteta koje leži razasuto po tleu
I moli mu se mokri obraza
Očiju uprti u ništa
Moli mu se
Da mu pomogne
Sastavit razasuto tilo
I dignit se
U život
U ljubav

Ne razumin
Nikako ne razumin
Ovi’ dana
Čega idu svi oni ljudi koji se rugaju jednome
Svecu
Svi oni ljudi koji relikvije zovu
Lešon
Oni ljudi kojima smeta molitva zagovorniku

Čega idu ili je bolje reć’
Šta nji’ ide

Oklen potriba rugat se nečijoj viri
Oklen
Je li za rugat se i to što virujemo kako se raspeti Bog diga’ treći dan od mrtvi
Je li i to smišno?
I u to viruju samo
Neuki
I ludi?

Zašto t’liko provocira na reakciju nečija, tuđa vira?
Provocira i smeta
Iste one kojima smeta i vjeronauk u školi

E
Vjeronauk školski nji’ isto vrlo bode u oči
Izborni predmet u školi vrlo njima smeta
Smeta one iste ljude široki vidika
Pa nigdi ni zere tolerancije kad su želje katolika
U pitanju
Kad katolik svojin potpison bira
Samo za svoje dite

Ja baš ‘oću vjeronauk u školi
‘Oću
To nije protivno zakonu
Ni Ustavu
Ne kreće u sekularnu državu
Ne kreće nikoga

‘Oću i župni
I školski vjeronauk
Kad mi more bit
‘Oću jedan i drugi
Nije mi ga puno
Ni meni
A ni mojoj dici
Nami srce k’o bukara
Kad pratar u školi blagosliva i kad viroučiteljica su dičicon
Veselo piva
Za dane kruva
I kad o Božiću
Ukrase za bora su dicon sprema
I govori o rođenju
Našega Krista

A oni što se rugaju neka lipo u one moderne kurikulume
Gledaju ugurat
I jednu stvar koju oni nikako da nauču
Svi oni koji se smiju pobožnu svitu

Dajte in jedan ganjci gal novi predmet
Samo za nji’
Neka se zove
Pravo na javno prakticiranje vire
E
I neka iđe rećemo tri put nediljno
Možda nauču napokon

Pa ji lipo učite
I naučite
Sve redon
Šta to zaprave znači
Pravo na javno prakticiranje vire
Jerbo je to pravo vrlo važno
Uziđano je u
Ustav naše Države
Pa unda lipo u tome predmetu
Naučite sve podrugljivce
Kako to ustavno pravo niti zere ne kreće u njijovu sekularnu državu

Jerbo ja neću tor slobodu moje vire
Koja mi kaže
Moli u crkvi i u svoja čet’ri zida
Neću to
Nisan ovca da bi u toru bila
Moj Bog su menon neće bit’ samo u
Crkvi i u moja čet’ri zida
Krit ga neću

To sakrivanje van nije sekularna država
Sekularna država je nešto drugo
A ustavno pravo
Kaže
Kako se ne triban i ne moran krit

Prošla su van ta doba

Zabranit mi viru više ne mogu
Pa udaraju drugovačije

Mogu mi se rugat
Mogu mi relikvije moga
Katoličkoga sveca
Zvat i lešon
I smijat se
Onako kako se rulja brez srca uvik smije
U svome bisu

Uvik se smije oni izgubljeni
Razmetni sin
Dok obisno troši
I zlatnike i dane

Oni sin što je nigdi
Na pola puta od ničega
I nikoga
Ni livi a ni desni razbojnik
Ni Veronika
Ni Josip
Ni Ivan
Ni Petar što zataji
Ni Vranjo pokajnik

Taki se smije
Uvik

Jerbo niti ne zna
K’liko je zaprave izgubljen

Nema mu ‘ko reć’
Kako i Juda
More bit’ ime za izdajnika
Ali i za zagovornika
More
Sam biraš svoga Judu
Onoga za kojin ćeš ić’

Pa gledaš izabrat Judu
Koji nije izdajnik
Izabereš
Drugovačije
Izabereš razumit i ne smijat se

Izabereš onoga Judu
Kojemu se za zagovor moli veliko izgubljeno dite
Mokri obraza i
Izokrenuta života

Života
U kojemu zavoliš
Sve
Baš sve što je od Boga
I
Privrnute lumbrele
I svoje mokre,
Promrzle noge

I zavoliš baš svaki svoj
Od Boga dani
Kišni dan
I
Kišni Split

Barbara Jonjić / Narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati