SVI SVETI I DUŠNI DAN

0

SVI SVETI

Danas na svetkovinu Svih Svetih slavimo i veličamo svetost u svim vidovima, a na ovaj način se slavi već preko tisuću godina: slavimo svetost Boga koji se očitovao u svojoj djeci, u svecima Svete Crkve, slavimo neizmjerni broj Božjih izabranika. Slavimo puninu kršćanskoga života koji je u nastojanju dostići Bogu, Njemu prispjeti, životom koji nam je on dao u blaženstvima. Slavimo danas zajedništvo s našom braćom u Kristu i Blaženom Djevicom, apostolima, mučenicima i sa svim imenovanim svecima, slavimo i one čije ime se nikada neće izgovoriti, ali oni su Božji ugodnici što su izvršavali njegovu volju.Znamo i svjedoci smo da ima svetaca čija je vrijednost, uistinu, važna za cijelu Crkvu Božju, pa su zato počašćeni jednim posebnim danom u godini kada su umrli ovom zemaljskom životu, a rodili se nebeskom.

Slavimo samo rođendane ovozemaljaske Blaženoj Djevici i Sv.Ivanu Krstitelju. Također znamo da postoje mnogi sveci i u kalendaru i van njega, znamo da ih ima mnogo više nego je dana u kalendaru, pa ih ne možemo imenovati. Osim ovih postoji i nebrojeno mnoštvo “nepoznatih, bezimenih” svetaca, onih koji su dospjeli Bogu sa jednim časnim i svetim životom. Upravo da bismo ih mogli sve slaviti i častiti u IX stoljeću papa Grgur IV je ustanovio ovu svetkovinu Svih Svetih.Zato danas slavimo svetost Božju koja odsijeva u članovima njegova naroda, u sinovima i kćerima Crkve, svetost što se utjelovljuje u osobe u tijelo i kosti, u čitavo biće, jer svetost u zraku ne postoji, već samo u Božjim stvorenjima čiji je program života Evanđelje i njegova blaženstva.
Stoga se danas putujuća, hodočasnička Crkva veseli, časti i slavi proslavljenu Crkvu na nebu, znajući da smo jedno i moli je da i nama pomogne očuvati vjeru u Trojedinoga, potvrditi je životom i jednoga dana se pridružiti njima u vječnoj, proslavljenoj Crkvi.
“Anđeo smrti je pokucao na vrata nekoga čovjeka.
– Samo naprijed, čekao sam te – odgovori čovjek.
– Nisam došao s tobom toliko pričati – reče anđeo – nego sam došao da te ponesem svome Gospodaru, da ti uzmem život.
– I što bi mi još mogao uzeti?
– Ne znam. Znam samo da svi kada dođem po njihov život žele dati sve što je moguće, samo da im ostane život. Da ti je samo znati kakve mi sve ponude daju!
– Ja ne dajem nikakvu ponudu. I nemam ništa što bih ti mogao dati. Radosti koje sam u životu imao, više nemam, sve sam ih potrošio.

sisvete-cvijeceNevolje sam povjerio vjetru, sumnje i nemire sam ubacio u vatru – da se na vatri nade ogrijem.Ovozemaljskih dobara nemam, ja sam ih se davno odrekao. Osmijeh sam podario onima koji su ga od mene tražili. Srce sam dao onima koji su me ljubili i koje sam ljubio. Dušu sam svoju povjerio Bogu. Uzmi ti moj život, jer drugo ti ništa nemam ponuditi.
Anđeo smrti je uzeo čovjeka u naručje i učinio mu se lak kao perje. Također je i čovjeku anđelov zagrljaj bio veoma lagan i prijateljski.
Sam Gospodin je otvorio vrata raja. Razlog je u tome što za koji trenutak u raj ulazi jedan novi svetac”(J.El Rumi,Mabić,Pr.III.150).
Molimo naše zagovornike da i mi znadnemo ostati na ovome putu svetosti da jednoga dana i nama sam Gospodin otvori vrata raja, jer smo to zaslužili. Neprestano mu zahvaljujmo za tolike uzore, ali i neprestano ga molimo da i mi budemo jednoga dana među njima koji ga gledaju licem u lice. Oni su Njegovom pomoću prošli sve trnovite putove i svoje Kalvarije, i njega se nikada odrekli nisu, već su s njime bili i u zgodama i nezgodama života. Gospodine pomozi nam da te mognemo vidjeti u poteškoćama i zazvati Tvoje Sveto ime. Zazivati Tebe da nam u svako vrijeme budeš svijetlo našim koracima, pa da tako prispijemo Nebeskom Jeruzalemu i zajednici proslavljenih u Tvojoj blizini.

DAN MRTVIH – DUŠNI DAN

Kad nam netko od kuće ode u svijet otac ili majka, sin ili kćerka, brat ili sestra, što nas vezuje s njima osim našega duha i srca? Vezani smo s njima svojim duhom i srcem i u ovom slučaju još jednom vezom koja nas uvijek ohrabruje i kazuje kako nam je naš mili i udaljeni. To je veza dopisivanja. Na žalost, kad jedanput odu naši pokojnici iz kuće, s njima prekidamo vezu dopisivanja. No mnogo toga nam ostaje i mnogo toga nas zajedničkoga veže. Nekoga vežu lijepe uspomene, nekoga lijepi darovi koje je dobio od svoga sadašnjeg pokojnika koji nije više medu nama. Nekoga vežu druge lijepe stvari, a sve nas veže s njima zajedništvo duha i molitve.

Svi smo jedna zajednica. Mi koji sada nismo sa svojim dragim pokojnicima, bit ćemo s njima jednoga dana. I zato, kakvim se zajmom sada prema njima zajmimo, tako će i nama poslije drugi vratiti. Taj zajam možemo ostvariti samo molitvom i poštivanjem dragih nam pokojnika. Molitva je naše dopisivanje s njima, naš jedini razgovor. Naše dopisivanje je uvijek sigurno, tako da se ne moramo brinuti hoće li naše pismo doći k njima ili ne će. Pismo će uvijek doći k njima i mi ćemo sigurno dobiti odgovor. Molitva upućena Gospodinu za naše drage pokojnike uvijek je uslišana. Molitva koja nije potrebna našim pokojnicima vratit će se nama i bit će nama na korist. A pokojnicima kojima je molitva potrebna, bit će opet njima na korist, a i nama. Nama u tom smislu što smo se zajmili u onih koji su sveto živjeli i koji su sada sveci. Nije bitno jesu li proglašeni svetima ili nisu. Bitan je njihov sveti život kojim nas zagovaraju kod Gospodina Boga. Dakle, svi pripadamo jednoj zajednici svete Crkve. Oni u Božjem zagrljaju i mi sada živi.

670x420_dan_mrtvih1Istina, smrt je jedna duboka tajna. Ali ona svoje rješenje nalazi u snazi kršćanske vjere koja se temelji na Kristovu životu, muci, smrti i uskrsnuću. Smrt za kršćanina nije neki kobni i nesretni slučaj da bi se o njemu tako govorilo. Ona je neizbježna stvarnost koja nas čeka sve. Zato se radije dobro pripremimo za nju nego da bježimo od nje. Jer, od nje ionako ne možemo pobjegnuti. Smrt kršćaninova ulazi u smrt Kristovu. To je gorka čaša, plod grijeha, koja se mora popiti. I sam je Krist želio da ga mimoiđe ta čaša za koju nije kriv. Ali predao se u ruke Ocu da u njemu dovrši djelo otkupljenja. Tom čašom Krist je izvojevao pobjedu nad smrću. Ona nakon toga nije više smrt, nego život, slava i uskrsnuće.
Nije naše da mjerimo veličinu Božjih obećanja i darova. Naše je vjerovati u njihovo ostvarenje za sve vjerne, žive i mrtve. Zajedništvo vjernika praćeno je misnim slavljem koje je sjećanje na Kristovu smrt na križu i zalog njegova uskrsnuća. Jer, kako nam kaže današnja sveta misa: “Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i nakon ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.”
Molitva za pokojne kao i ova sveta misa naš je prinos u njihovu čast. Crkva prije svega moli za svoje sinove, za one koji su nas pretekli i koji su otišli u znaku vjere te počivaju u Kristu. Ali ne zaboravlja ni druge pokojnike čiju vjeruje samo Gospodin upoznao. Oni također pripadaju beskrajnoj Božjoj blagosti. Dakle, naše nije suditi, već to pripada Bogu. Ali je naše moliti se za njih. Posebice, kako to lijepo kaže naš narod, “za one za koje se nema nitko spomenuti”.
Kako se trebamo vladati prema mrtvima i što od njih ostaviti za uspomenu? O mrtvima znamo da se govori sve
najbolje, stoje i pravedno. Jer, ono stoje kod njih bilo dobro, mora nadživjeti sve i biti nama na pouku. A sve ono stoje kod njih bilo loše, ako je toga bilo kod njih, mora se iskorijeniti iz naših glava i uništiti. Tako da samo dobro živi i da nas vodi na put života, a onda i u vječni život. Da bismo se mogli naći zajedno s pokojnicima pred Božjim milosrdnim sudom o uskrsnuću mrtvih, moramo pomoći njima da se operu od svojih grijeha i da se mi sami ne zaprljamo grijehom. Čvrsto vjerujemo da ćemo se naći zajedno pred Kristom, ako budemo izvršavali njegovu zapovijed ljubavi. Ako budemo vjerovali u obećanje besmrtnosti i uskrsnuće mrtvih, za koje nam sam Krist svjedoči i za koje nam je on sam put. Zato sada, braćo i sestre, istinski zapitajmo sami sebe:
1) Znamo li u smrti naših dragih gledati nadu kršćanskog
uskrsnuća?
2) Vjerujemo li da im možemo pomoći svojim dobrim djelima, a posebice svojim molitvama?
3) Trudimo li se živjeti u skladu s kršćanskim naukom po kojemu je smrt prijelaz u Kristovu slavu? Nastojimo li proširiti taj nauk ondje gdje živimo, ili kukavički prelazimo preko njega, nastojeći ga uništiti i ondje gdje on djeluje?
4) Sjetimo li se češće Kristova poziva na budnost? Jer, danas jesmo, a možda nas već sutra više nema, budući da smrt dolazi kao lopov po noći kad se mi tome najmanje nadamo?
5) Mislimo li o danu i času naše smrti s jednom vedrom vjerom, prepuštajući mu se kao pravi sinovi Božjoj volji ili je to stvar za koju se drugi trebaju pitati, a ne mi?

fra Franjo Mabić

facebook komentari