Svibanj – Opak mjesec loših uspomena i još gore sadašnjosti

0

U pjesništvu starom i novijem svibanj je mjesec zatravljenosti prirodom, mirisima cvijeća i novim ljubavima. U Hrvatskoj svibanj ima makovski krvavu boju i izaziva čuvstva vrlo daleka od lirske poezije jer su teme na koje podsjeća epske i tragične. Pa kada se, kao ove godine, još i priroda razdivlja i poplave poprimaju baš biblijske dimenzije, svibanj se pretvori u doista opak mjesec loših uspomena i još gore sadašnjosti.

PAKLENSKI TJEDAN

Istok Slavonije stradava u ratu i u miru, u ratu žrtva nad žrtvama srpske agresije, u miru zaboravljen i ponižavan od zagrebačkih režima, u svibnju 2014. razoren bujicama u županjskom kraju. Nepucaju četnici, pucaju nasipi, ali opet se Hrvatska vojska ukazuje kao jedini spas za očajne ljude koji gube domove i s vrećicama u rukama penju se na transportere, amfibije, kamione. Dragi Lovriću svaka čast, po svemu što se vidjelo opravdao je visoku dužnost u našoj vojsci.

Slavonci vraćaju dugove jedni drugima – oni koji su u ratu izbjegli iz zaposjednutoga Podunavlja i našli utočište blizu Save, sada primaju u domove Savom napadnute ljude iz Posavlja. A bogme se, kao i u ratu, podigla na noge cijela Hrvatska – ovaj put čekajući u redovima da pošalje pomoć postradalima. Jest, samo nas velike nevolje mogu ujediniti. Čim malo grane sunce i povuku se vode, opet ćemo po starom.

JOSIPOVIĆ U WASHINGTONU

A paklenski je tjedan počeo gotovo idilično – mali crveni predsjednik otišao je u veliku šarenu Ameriku da razgleda Bijelu kuću, a  potom besciljno luta washingtonskim ulicama i dućanima.

Naime, Obama je baš bio otišao pomagati ženi u vrtu pa zaboravio na važan posjet. No nije Josipović došao u Ameriku kao Kafkin junak iz romana “Amerika” nego s jasnim ciljevima: da se u svrhu svoje predsjedničke kampanje slika s Obamom, da pokuša isfehtati ukidanje viza za hrvatske građane koji dolaze u USA, i da razgovara s potpredsjednikom Bidenom o energetici, koja mu je jača strana. Slikao se nije, za vize mu je Biden odmah rekao da ne fehta jer ih Amerika Hrvatima ne će ukinuti pa ne će, ali je bio blago zainteresiran za epohalna otkrića nafte u Jadranskom moru i to u hrvatskome dijelu, kao i za neobične pojave pravilnih krugova uz Dugi otok i drugdje.

Američki potpredsjednik je inače sklon Hrvatima i dosta zna o Hrvatskoj, pa je navodno pitao Josipovića misli li da bi Kolinda Grabar Kitarović bila Hrvatima prihvatljivija, nakon čega je Josipoviću pozlilo. Vratili su ga u hotel iz kojega je nazvao Dejana Jovića i dugo plakao. Kada se malo pribrao, pitao je kakvo je stanje u Hrvatskoj i može li bez njega, na što je Jović kao ugledni Srbin rekao da može i da on ima sve pod nadzorom, premda su ustaške zmije počele plaziti po Zagrebu i Splitu, ali i po Bleiburgu, o čemu je obavijestio centralu u Londonu koji se u Bleiburg nije htio miješati jer ima putra na glavi iz 1945.

U svemu, Josipovićev posjet Washingtonu nije bio ništa manje veličanstven od Milanovićeva nedavnog posjeta Australiji, gdje se još sjećaju Mesića i čeka, pa samo čekaju njegova nasljednika.

TUĐMANOV ROĐENDAN

Budući odsutan poradi susreta s Obamom, Josipović opravdano nije mogao doći na obilježavanje rođendana pokojnoga predsjednika Tuđmana, pa smo mi, zatucani tuđmanovci, morali bez njegapolagati cvijeće na grob i navečer se okupiti u “Histrionu” gdje je prikazan inkriminirani film o skandaloznoj proslavi Tuđmanova rođendana u HNK 1997. godine (ako se ne varam), ali i dokumentarne snimke najvažnijih trenutaka povijesti devedesetih.

Prije toga su govorili neizlječivi tuđmanovac Aralica, povjesničar Lučić koji je odigrao važnu ulogu u Herceg-Bosni tijekom rata, geozavjerama opsjednuti admiral Lošo i Miroslav Tuđman čiji je govor bio blago reći – sjajan. Zato što se nije toliko bavio historicizmom ni jadao nad detuđmanizacijom, nego sročio znanstveni i politički traktat o tzv. postnacionalnoj eri koja na umjetan, neprirodan način teži nametnuti ljudima i narodima idiotske floskule u kojima se već i sama izgubila, kao što se istopila i detuđmanizacija koja je bila samo mala slijepa ulica ćorave postnacionalne Moderne.

CARMINA BURANA

Roman sam uglavnom završio, naslov mu je “Špilberk” po tvrđavi i tamnici naroda iznad Brna, gdje je 1749. umro barun Trenk. Prva poglavlja toga epistolarnoga romana tiskana su već u “Hrvatskoj reviji” zaslugom Dubravke Oraić Tolić, koja je za taj čin nagrađena ulaskom u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti.

Spominjem to zato jer sam se prošloga tjedna mogao odmarati posjećujući razne evente, što bi rekli ljubitelji hrvatskoga jezika. Tako se slučilo da su me iz nepoznatih razloga pozvali i na proslavu 88. obljetnice Hrvatskoga radija i 58. Hrvatske televizije u Lisinskom.

Riječ obljetnica doduše nije se nalazila na pozivnici jer sadašnja ekipa zna samo za godišnjice, a aktualni glavnoravnajući služio se u uvodnom govoru i inače terminologijom iz sedamdesetih prošloga stoljeća. Čak mi se čini da nije točno pogodio ni godinu utemeljenja Hrvatskoga radija. No ostalo je bilo na razini, nagrađeni novinar Rončević (između ostaloga i zapaženi ratni izvjestitelj) pribran i duhovit.

Opaska o sedamdesetima potvrđena je neizvođenjem hrvatske himne, premda je i sedamdesetih izvođena u svečanim prilikama – poslije jugoslavenske. No u ovom slučaju nije izvedena ni jugoslavenska, što je neupućene goste iz inozemstva (ako ih je bilo) ostavilo u nedoumici gdje se nalaze. Dalje se sve odvijalo na doista dobar način, a kako i ne bi kada je Carmina burana Carla Orffa cijeli jedan glazbeni svemir, beskonačno raznolik i doista veličanstven, uzbudljiv kao duhovna povijest čovječanstva.

Za tu je znamenitu kantatu potreban velik broj glazbenih radnika (rečeno rječnikom aktualnoga glavnoravnajućeg HRT-a), što se i dogodilo u najvećem mogućem opsegu – Simfonijski orkestar HRT-a, Zbor HRT-a, Zvjezdice, Ivan Goran Kovačić… pozornica Lisinskog bila je dupkom puna, solisti blistavi, maestro Tonči Bilić maestralan. No, prvi srdačan pljesak doživio je pripadnik osoblja koji se pojavio u trenutku najave maestra Bilića – da pokupi mikrofon s dodjele nagrade. U svemu velika glazbena večer dok je u Zagrebu bjesnio olujni vjetar i čupao drveće iz korijena, pa i stablo pred Lisinskim.

Zgromljen Orffom koji je širokoj publici postao poznatim po filmu “Conan”, izašao sam iz dvorane u okolne prostore Lisinskog na čijim su zidovima bile poredane fotografije gardijskih brigada kao najava događaja koji će se odigrati sutradan.

GARDIJSKE BRIGADE U LISINSKOM

Zašto mene nije pozvalo u Lisinski, ne znam. Em sam branitelj, em sam branitelj branitelja, em sam stao na tribinu na Trgu bana Branitelji CibonaJelačića nakon prvostupanjske presude Gotovini i Markaču itd., ali me nije pozvalo. A baš sam završio roman i imao sam vremena.

No, tako to ide u Hrvatskoj. Zato je pozvalo Leku, ali neka, tako to ide. Inače je prva braniteljska konvencija – koju sam u insertima vidio na televiziji – odigrana više-manje dobro, a ono što je najbolje jest ostvarena zamisao da se nenarodnoj i protubraniteljskoj vlasti dade do znanja da su ne samo veterani gardijskih brigada nego i svi hrvatski branitelji odlučili reći dosta nasilju crvene garniture, da Stožer hrvatskih branitelja Vukovara nije sam i da se više ne će dopustiti zulum nad Vukovarcima u rankovićevskoj maniri. I da djeca u školama trebaju učiti istinitu istinu o srpskoj agresiji, a ne limunadu koju im sada prodaju u jovanovićevskim udžbenicima.

Posebno sam zadovoljan što je među inima pozdravljen još zatočeni Dario Kordić, novovjeki hrvatski Mandela. Nadam se da ćemo ga u lipnju zagrliti u Zagrebu. Tamnica mu je u Grazu, gdje je dugo bio zatočen i pjesnik Antun Mateša Kuhačević, nakon prve tamničke faze u Špilberku, lažno optužen da je bunio graničare u Brinju oko polovice 18. stoljeća. No da, sada tamnice nisu austrijske kao u marijaterezijansko doba, nego haaškoeuropske, ali su optužbe na kojima se temelje prvostupanjske presude Hrvatima i dalje lažne.

CIBONA

Već neko vrijeme pohađam Cibonu, to jest dvoranu “Dražen Petrović” jer su se najglasniji navijači košarkaša Cibone proglasili Smogovcima, pa imaju čak i barjak s tim imenom.

No, u subotu je u dvorani igrao HDZ, a mene je pozvalo da čujem ono što sam htio čuti od najjače oporbene stranke i na čemu jašem ima već dvije godine. Te su čarobne riječi napokon izgovorene u svoj svojoj težini, to jest prijevremeni izbori ili točnije: već dobrano zakašnjeli prijevremeni izbori jer se vladajuću klatež bez dovoljnoga pritiska predugo ostavljalo na vlasti koju je zloupotrijebila za gaženje hrvatskoga naroda.

Vidio sam ondje dosta ljudi koji su se u doba sanaderijanske pozicije dobrano odmaknuli od HDZ-a, opazio sam ljude poput Nikice Valentića i mnoge druge, opazio sam i sebe, što znači da nam je svima jasna ideja barem ove, unutarstranačke pomirbe, kako bi stranka zaslužna za stvaranje hrvatske države opet jednom postala udarnom šakom u trećem i posljednjem obračunu s anakronom jugoslavenskom družbom. O komunistima su na tom motivacijskom saboru u Ciboni govorili i visoki dužnosnici Europske pučke stranke, u stilu: maknite ih za dobro Europe a ne samo Hrvatske.

BLEIBURG

Uzurpacija Hrvatskoga sabora rezultirala je, kao što znate, odbijanjem da najviše tijelo bude pokroviteljem komemoracije na bleiburškom polju. Razlozi: da se ondje pojavljuju ustaške kape, a Ranko Ostojić nema ovlasti jer se sve događa u Austriji.

Zašto se na Bleiburgu pojavljuju tu i tamo ustaške kape, vrlo je zagonetno. Možda zato što su ondje poubijani razoružani hrvatski vojnici od kojih su neki imali i ustaške kape, ali i njihove žene i djeca bez ustaških kapa, pa domobrani i njihove žene i djeca, i civili izbjeglice bez ikakvih kapa.

RAFAEL

Splitski slučaj potvrđuje da su Hrvati ipak Hrvati i da esdepeovski Baldasar točno procjenjuje kojemu se događaju treba pridružiti, kao Hrvat, kao splitski a ne riječki esdepeovac. Rafaelska postrojba doista je nakon kraćega razdoblja postala dijelom Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, i to je činjenica. Kao što je činjenica da su mnogi od tih mladića dali život za Hrvatsku. Koji je to član novoosnovane antifašističke ljige dao život za Hrvatsku, on ili njegovo dijete? Ma mnogi od njih dali bi i život samo da Hrvatska ne postoji.

KINA I HRVATSKA

Razvidno je i (u Kini) službeno priznato: jedna zemlja, dva sustava. Komunistički sustav vladanja i vrijednosti, a sve ostalo čisti kapitalizam. Isto je tako u Hrvatskoj, posljednoj komunističkoj zemlji u Europi – komunisti vladaju, a u praksi vlada najcrnja inačica divljega kapitalizma. Razlika između Kine i Hrvatske samo je u nacionalnom dohotku.

DOBRICA ĆOSIĆ

Ona narodna da se o mrtvima govori samo dobro, nije uvijek primjenjiva.

Hrvoje Hitrec/hkv.hr

facebook komentari