Pratite nas

Kronika

Svjedočanstvo HOS-ovca: HOS-ova štafeta smrti

Objavljeno

na

Oko spomen ploča u Jasenovcu posljednjih se dana digla velika prašina. “Ploča HOS-a zasad ostaje”, poručio je ministar Bošnjaković dodavši kako se vjerojatno neće micati prije ožujka 2018. i prije donošenja novog zakona.

“Izričito uporište u zakonu ne postoji. Grb HOS-a, unutar kojeg je ZDS, službeno je registriran i priznat. Teško je sada suditi da se tim pozdravom u amblemu HOS-a poziva na vraćanje u prošla vremena jer su pripadnici HOS-a, noseći taj grb, ginuli za Hrvatsku, i to za Hrvatsku koja poštuje demokratske standarde, koja je demokratski uređena i koja poštuje prava nacionalnih manjina. Dakle, njihovi motivi u Domovinskom ratu bili su borba za takvu Hrvatsku, a ne veličanje propalih režima”, rekao je ministar Bošnjaković.

Ipak, stradanja i napore HOS-ovaca mnogi žele umanjiti i ne dopustiti da se na primjeren način i danas očuva sjećanje na sve poginule i stradale. Milorad Pupovac istaknuo je da više nema vremena da se čeka uklanjanje ploča te da je Vlada iskoristila sve “kredite” koje su im oni dali.

S Večernjeg lista prenosimo svjedočanstvo o tome što su HOS-ovci prolazili u Domovinskom ratu:

Na dan 10. studenoga, kada je silna armada JNA i četnika ušla u naše selo, krenuli smo u proboj od Bogdanovaca prema Vinkovcima i Nuštru. Selo je već bilo izgorjelo. Bilo je oko pola 8, 8 sati navečer, ne sjećam se točnog vremena, kada smo se mi, HOS-ovci, zajedno s civilima, MUP-om, ZNG-om, spustili na njive i krenuli prema Marincima. Samo su rijetki još nekoliko dana ostali u selu. Neki su prošli proboj, neki nisu. Ja ću pričati o nama koji nismo bili te sreće čitavi doći do Vinkovaca i Nuštra. Krenuvši u proboj, prešli smo preko jednog savka koji se ulijeva u rijeku Vuku. Tamo je bio šumarak vrbe ili topole, ne mogu se točno sjetiti, gdje smo naletjeli na špage od maljutke, postavljene od neprijateljske vojske. Odatle su pucali po nama.

Tko su bili i kako su poginuli HOS-ovci čiju bi spomen-ploču skidali Pupovac i HNS?

Pokojni Crvenkapa, koji je bio nagluh otkad mu je zolja pukla pokraj uha, krenuo je direktno prema Marincima. Da smo krenuli tim putem, došli bismo ravno u ruke neprijatelju. Nisam smio vikati da nas ne bi čuli, a njemu je trebalo glasnije govoriti da bi vas čuo, pa sam potrčao prema njemu. Povukao sam ga za rukav da ga vratim natrag, da ne bi otišao njima u ruke. Bila je izmaglica, mrak, automatski je uperio pušku u mene jer nije znao o čemu se radi. Bile su to sekunde. Tako sam ga vratio natrag i nastavili smo se kretati uz korito Vuke, dalje u proboj. Za neke od nas taj proboj nije potrajao još dugo.

Nedaleko odatle naišli smo na minsko polje. Mnogi od nas tridesetak, koliko nas je išlo u proboj, ostali su na tom minskom polju. Neki su ostali mrtvi na tom polju, neki, poput mene, su ranjeni, ali preživjeli, a neki su neokrznuti nastavili proboj. Među njima su bili i moji prika i prija, Đuro i Kata Šimić, koji su kasnije u proboju strijeljani, gađani iz transportera. Oni su nam pomogli malo previti rane, ali nas nisu mogli povesti sa sobom jer smo bili toliko izranjavani. Bili su i toliko uplašeni da nam nisu mogli više pomoći, pa su nastavili dalje. Međutim, kako sam rekao, i od onih koji su nastavili, neki su kasnije gađani s transportera, neki su imali sreće pa su bili samo ranjeni, neki su završili u logorima. Goran Petrović, HOS-ovac koji je prošao u tom proboju, on je i dan danas u Vinkovcima, i dan danas je pri hrvatskoj vojsci. Jednostavno, stigao je u slobodni dio Hrvatske u ono vrijeme, u što ni sam nije vjerovao.

Međutim, tada, na tom minskom polju, ostala smo nas osmorica teško ranjenih: Tihomir Iveta Piđo, Ante Šarić, Amo Hrbatović, Đuro Kovačević, Zoran Antunović, Josip Knežević i ja. Crvenkapa je tamo i poginuo, na tom minskom polju, kao i Stjepan Katić iz Bogdanovaca. Josip Knežević, koji je bio ranjen u pluća vikao je – Čađo, – mene su zvali Čađo – daj mi vode, jako sam žedan. – Rekao sam mu da mu ne mogu dati vode, da se ne mogu pomaknuti. Tada još nisam ni znao što je sa mnom. Ali on je uporno govorio – Čađo, daj mi vode, žedan sam. – Na to sam mu, čak pomalo agresivno rekao da ne bude dosadan, da sam ode i napije se. Nedugo poslije toga, čuli smo da se nešto vuče po zemlji, a onda se čulo bućkanje, gušenje. On je krenuo sam, došao je do Vuke i htio popiti vode, međutim, u toj Vuki je i ostao. Vjerojatno je upao unutra, utopio se. Mi smo ga poslije dozivali, ali Josip se nikada nije javio. Ja sam u tom trenutku bio u minskom polju. Stradale su mi obje noge, lijeva i desna ruka, tijelo mi je posvuda bilo izbušeno gelerima.

Negdje oko 10-11 sati navečer naišla je jedna grupa, također iz proboja. Prenijeli su nas s minskog polja u obližnje kukuruze. Htjeli su sa sobom ponijeti dvojicu-trojicu od nas, a po ostale poslati pomoć, međutim, HOS-ovci kao HOS-ovci, uvijek složni, rekli smo – Ili ćete nas ponijeti sve ili ćemo svi skupa ostati ovdje. – Tako se i dogodilo, svi smo skupa ostali u kukuruzima, kamo su nas sklonili da ne bismo bili baš na minskom polju. Tamo smo bili jedno duže vrijeme. Do jutra nam je mali Antunović tamo iskrvario i umro. Mali Ante Šarić treći dan je također iskrvario i umro, pošto nismo mogli previti rane. Nismo se mogli skidati da vidimo gdje je tko ranjen. Ostali smo ja, Piđo, Ramo, Đuro Kovačević… Bojim se nabrajati da ne bih nekoga propustio. Nas šestorica smo bili tamo, nas četvorica smo i dalje ležali u kukuruzima. Dani su prolazili.

Osmi dan naišao je Julio iz Vukovara. On je pomogao Đuri Kovačeviću i Rami Vrbatoviću koji su bili iz Vrbice. Oni su se koliko toliko mogli oslanjati na svoje noge pa ih je izvukao do Nuštra, do Vinkovaca. Tamo je rekao da smo ostali još ja i Piđo i dečki koji su izginuli i pomrli na minskom polju. Pomoć je vjerojatno krenula, ali nije se moglo doći do nas. Pucalo se sa svih strana, a nakon što smo digli te mine, srpska vojska je dolazila i obnavljala to minsko polje, tako da je bilo jako nezgodno uopće krenuti prema nama. Sutradan, deveti dan proboja, naišao je Željko Đapić, policajac koji je krenuo iz proboja iz Vukovara. Htio je i mene nekako prevesti, ali nije bilo nikakve šanse. Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su mi bili oštećeni. Barem šestorica bi me trebala nositi na šatorskom krilu, koje bi inače nosila dvojica. Nije mi bilo nikakve pomoći. Tako su oni ponijeli Tihomira Ivetu – Piđu i izašli su živi iz proboja. Ne čitavi, ali živi. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan. Rekli su da će mi poslati pomoć. Bilo je prijepodne kad je Željko odveo Tihomira.

Negdje navečer oko 9, pola 10 naišla je jedna grupa iz proboja iz Vukovara. Nisam znao tko je, ali nisam više mogao izdržati, nisam niti pio niti jeo sve te dane i počeo sam psihički pucati, tako da sam vikao. Imao sam tada 21 godinu, bio sam mlad. Kad čujete neke glasove, nadate se da će vam netko pomoći, da će vas spasiti. Nisam znao tko su oni, bio je mrak, nisu se vidjele oznake, a neki su tada i skidali oznake, presvlačili se u civilku, što je bilo i logično. Prvo su mislili da je sve namještaljka, nisu znali tko sam. Rekao sam im da budu oprezni, objasnio tko sam, što sam. Stavili su me u šatorsko krilo i njih šest me je naizmjenično nosilo. Ja sam ih uputio kamo da idu. Ja sam odrastao na tim atarima, njivama, livadama. Ja sam rođeni Bogdanovčanin, živim ondje. Uvijek smo se kao klinci tu igrali rata, uvijek su se Bogdanovčani i Marinčani tukli, gađali praćkama, strijelama, kao indijanci i kauboji, tako da su nam te livade u malom prstu i rekao sam im gdje se nalazimo. Međutim, u dijelu na koji smo naišli, do tog minskog polja, rekao sam im da ne idemo nasipom, nego da se spustimo koritom Vuke. Voda je opala, sada je tamo bio mulj i blato pa da je korito i bilo minirano, kada bi netko stao na tu minu, ona se vjerojatno ne bi aktivirala, potonula bi. Kad smo prošli taj dio rekao sam im da se sada mogu vratiti na nasip, ali da ne znam koliko je dalje sigurno jer mi dalje nismo stigli. Kad smo se popeli gore, oni su me tamo ostavili. Dali su mi vrećicu šećera, kakvu dobijete u kafićima. Ostavili su me tako da je ono što je ostalo od mojih nogu bilo na putu, tako da, kada bi netko naišao, spotaknuo bi se i pao preko mene, a ispred mene je bila rijeka Vuka. Bio sam žedan kao vuk, više jednostavno nisam razmišljao ni o čemu. Nisam vjerovao da ću ikad izaći, da ću biti slobodan, da ću uopće preživjeti. Imao sam namjeru ubiti se, to su bile muke. Međutim, imao sam uz sebe jednu bombu i automat koji je već bio oksidirao, nisam imao čime repetirati. Probao sam aktivirati bombu, ali nisam imao čime povuči osigurač, tako da su svi pokušaji da se spasim te muke bili uzaludni.

U međuvremenu su granatirali Nuštar. Bilo je to prebacivanje, i naši su iz Vinkovaca gađali njih. Tako da su iznad mene, iznad nas svih, dok smo još bili tamo, bile neke akcije. U kukuruze u kojima smo bili dolazili su šrapneli od granata, samo se čulo – T-t-t-t-t-t-t-t-t-t! – Kada smo čuli ispaljivanje, samo bi zažmirili i čekali hoće li nas pogoditi ili pasti među nas i sve nas pobiti. Čak smo i molili Boga da se to dogodi jer smo bili u bolovima, psihički i fizički rastureni. Ja mislim da čovjek može izdržati ono što niti životinja ne može, sam sam se uvjerio u to. Tako sam ležao, nešto dalje od minskog polja, gdje su me ostavili pokrivenog dekom ili šatorskim krilom. Pokušaj da se spasim, da si na neki način oduzmem život, nije uspio. Jednostavno to nisam mogao učiniti. Nije mi falilo hrabrosti, nego to fizički nisam mogao učiniti. Bio je to dvanaesti dan, treći dan otkada je Željko odveo Piđu prema slobodi. Bilo je jako hladno vrijeme. Bio sam žedan pa sam čekao da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz, prljav i pljesnjiv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom uzimao i stavljao u usta, bilo što, samo da čovjek nešto pojede. Teško je to opisati, razumjeti te detalje. Taj dvanaesti dan naišla je onuda neka skupina ljudi, ne znam što su tamo tražili. Bio sam već polumrtav. Dvanaest dana ništa ne jedete, ne pijete, temperatura je jako u minusu, već sam se počeo smrzavati. Možda bih još jedan, eventualno dva dana tako preživio, onda bih preminuo. Normalno, vikao sam, tražio sam pomoć. Međutim, bila je to aktivna vojska JNA. Mislili su da sam postavljen kao mamac, zamka, da je ispod mene bomba i da će svi odletjeti u zrak kada me dignu. Rekli su mi da se pomaknem na lijevi, pa na desni bok, da se odignem leđima od tla da vide je li što ispod mene. Uspio sam to napraviti pa su mi prišli, stavili me u šatorsko krilo i ponijeli prema Marincima. Putem smo naišli na voćnjak u kojemu su još Marinčani, ZNG, MUP, možda i Civilna zaštita, postavili tzv. paštete, povezane po voćkama. Jedan od vojnika JNA skoro je stao na tu paštetu pa su me udarili govoreći da je jedan od njih gotovo poginuo da bi spasili mene. Ipak, nastavili su me nositi prema Marincima, do svog štaba. Oni su bili redovna vojska, bili su to momci od 18, 19 godina, ali su me odveli u Marince, u TO, gdje su bili rezervisti, četnici, gdje su me tukli, mlatili i trpali mi rakiju u usta. To je bilo mučenje. Molio sam Boga da me ubiju jer to više nisam mogao izdržati. Zatim su me na – 1-2-3 – ubacili u metar, metar i pol visok transporter. Bila je to užasna tortura. Zamislite raskomadano tijelo, u bolovima i smrznuto, kada ga netko uzme i baci kao vreću žita na traktor. Tako su me odvezli do njihovog štaba, gdje su me, naravno, prvo ispitivali, tukli, mlatili takvog, nakon dvanaest dana ležanja u kukuruzima, ranjenog. Zatim su me odveli u podrum kuće hrvatskog branitelja Ivice Kelića. Tamo je bio njihov štab. Tamo sam na zidu vidio krvi i svega. U susjednoj je sobi netko jaukao. Svako malo netko je dolazio i nešto ga ispitivao. Ja sam već bio, recimo, polumrtav i nisam neke stvari mogao povezati. Nisam uopće razmišljao, nisam mogao vjerovati da sam nekako spašen, već sam se počeo gubiti od svega toga, od gladi, iscrpljenosti i ranjavanja. Tri dana bio sam u tom podrumu u Marincima. Jedan od tih dana, ušli su u podrum, čulo se samo krkljanje, a zatim su tu osobu iznijeli iz podruma. Vjerojatno su ga riješili, priklali, ne znam… Možda su ga ugušili, ne mogu reći dokaz da je ubijen, kada nisam čuo. Ja sam ležao na krevetu i morali su proći pokraj mene da ga iznesu napolje.

Nakon nekog vremena došao je jedan rezervist, četnik. Bio je jako pijan. Došao je s automatom do mene, navodno da me ispituje. Počeo me ispitivati o nekim snajperima, o cijeloj toj situaciji, koliko nas je bilo… U svoj toj komi, uopće nisam bio svjestan što me pita, doslovno sam umirao. Zatim je došao jedan njihov oficir, ne znam koji je bio njegov čin, podrum je bio mračan, a ja, onako polumrtav, nisam dobro vidio. I on me došao nešto ispitivati. Zatim je četnik, onako pijan, slučajno opalio metak. Zatim mu je taj oficir uzeo automat, istjerao ga iz podruma i rekao – Pošto ti njega sada nisi uspio ubiti, zamalo ubio mene, sad ću ja ubiti tebe kad izađem gore. – Sada, što se gore dogodilo, ja ne znam. Tako je on mene ispitao o nekim našim dnevnicima, koje smo vodili za obrane Bogdanovaca, za obrane Vukovara, zapravo obrane Hrvatske, jer, u Bogdanovcima se nisu branili Bogdanovci, branila se Hrvatska. Mislim da je tako bilo na svim ratištima.

Nitko nije branio samo svoju kuću, svoj prag, nego je na svom pragu branio cijelu državu. I tako sam dalje ležao u tom podrumu, kada mi je došao jedan doktor i rekao da mu moram vjerovati, da mi želi pomoći i da će mi dati neku injekciju da dođem k sebi, da me proba spasiti. Ja sam samo pogledao u njega, uopće nisam registrirao što mi je htio reći, samo sam mu rekao – Što me briga što ćete mi dati. Najbolje mi dajte injekciju da se više ne probudim! – U tom trenutku bila mi je puna kapa svega. Međutim, taj doktor mi je stvarno pomogao, pa su me iz Marinaca krenuli transportirati prema Vukovaru, prema Novom Sadu, prema Mitrovici, dakle, prema logorima. Tim putem išao je jedan veliki konvoj, od Bogdanovaca prema Marincima, koji se spremao ići dalje, prema Vinkovcima. Trebalo im je obnoviti vojsku koju su izgubili u borbi s nama, da bi sve obnovili, da se skupe svi u Marince i krenu srušiti Nuštar, da krenu dalje, prema Vinkovcima, prema Zagrebu. U transporteru u kojem su me vozili bila su dva vojnika njihove specijalne policije, koji su me čuvali i taj doktor, koji mi je bio zaštita. On mi je rekao da, dok je on u vozilu, ne mogu mi nauditi. Nisam mu vjerovao, ali pokazalo se kao istina.

Na izlazu iz Marinaca bio je jedan stariji čovjek. Sad je umro, njegovo ime neću spominjati. Oni koji znaju tu priču, koji znaju što se stvarno dogodilo, znaju i tko je ta osoba. Mi smo se morali skloniti u stranu da bi taj konvoj, tenkovi i sve, prošao. Onda je ta osoba, inače Marinčanin, rekao – Dajte ga meni, da mu ja presudim. On je meni ubio i ženu i djecu i sve. –Rekao je da sam ja došao tamo i da sam mu pobio cijelu obitelj. Međutim, njegova žena bila je živa, nitko ju nije ubio, njegova kćerka također, bila je u Hrvatskoj, pošto je udana za Hrvata. Rekao je to samo da izazove mržnju, kako bi me oni uklonili već tada. Onda je i mene obuzeo neki strah. Kad su me već spasili, kad sam sve ovo prošao, sad mi baš treba da me netko ubije zbog nečega što nisam učinio, što su bile samo priče. I dan danas njegova kćerka je živa. Živi ovdje u Bogdanovcima, udana za Bogdanovčanina. Krenuli smo dalje, prošli smo kroz Bogdanovce, kroz Vukovar, gdje sam vidio brdo tijela, mrtvih ljudi po cestama. Odveli su me u zloglasni Plavi podrum u Petrovcima. Iz toga podruma rijetko je tko izašao živ, ja sam imao sreću što sam ga preživio.

Od tamo su me odveli u Šid. Primili su me u civilnu šidsku ambulantu, gdje su me tukli, nazivali me ustašom. Na kraju sam završio u Mitrovici. Imao sam tada dugu kosu, takozvanu fudbalerku. Okrenuli su me tako da sam ležao na stomaku, kako im je bilo najlakše, kada je naišao neki njihov oficir i pitao kakva je to žena s njima. Međutim, rekli su mu da nisam žena nego muškarac. Zatim me on prebacio na VMA Petrovaradin. Tamo su bili i njihovi ranjenici, koji su nas htjeli zaklati, ali nas je čuvala njihova vojna policija. Tamo su nas pobacali na neku ustakljenu terasu u toj bolnici, tamo smo bili smješteni. Bili su sa mnom Pero Tromblon, Crnac i ekipa. U toj bolnici je bilo dosta mučenja. Dolazili su šešeljevci, arkanovci, htjeli su nas klati i ubijati. Bilo je grozno. Na podu su bile pločice, a mi smo ležali na nekim madracima. Oni su nas čuvali. Često su nas mlatili i tukli.

Jednom prilikom došao nas je posjetiti Crveni križ. Oni su ih odveli kod svojih ranjenika, gdje su imali televizor, radio, sve, kao u hotelu A kategorije, predstavivši ih kao hrvatske branitelje. Za to vrijeme, mi smo dobivali batine u susjednoj prostoriji, možda pet metara dalje, smrzavajući se na podu na ustakljenoj terasi. Jednom prilikom, pisao je o tome i Pero Tromblon u svojoj knjizi, tražio sam cigaretu od jednoga od njih. On je došao do mene i rekao – Šta je, ustašo, još bi i da pušiš? – Na leđima je imao automat, a u futroli za pojasom držao je pištolj. Dao mi je cigaretu, uzeo pištolj i rekao – Čime da ti pripalim? S ovim ili … – počeo je skidati automat s leđa – …ili s ovim? – Rekao sam mu – Brate mili, pali s čim hoćeš, samo pali, nek se dimi! – Svi su zinuli i pokazivali mi prstom da šutim, bojali su se da će me ubiti. Meni je bilo svejedno. On je spremio pištolj, uzeo upaljač, zapalio mi cigaretu i rekao – Evo, zapali, možda ti je zadnja! – Kad je izašao, svi su me tražili dim, ali sam im rekao – Bogami, ne dam! Ova cigareta je mene koštala zamalo života, sami tražite pa nek vama zapali! – Nakon toga, ostali smo ja i Marko Plečković, koji je bio jako ranjen, u jednoj maloj prostorijici gdje su oni slavili Novu Godinu, Božić i sve. Došli su, onako pijani, i tukli nas, onako rastrgane, raskidane. Čak su i stražari koji su nas čuvali bili pripiti, ali su nas branili. Pazili su da nas ne ubiju, ali nisu ih mogli spriječiti da nas tuku. Rane mi nisu sanirane dok nisam došao u VMA. Tamo mi je amputirana lijeva potkoljenica, desno stopalo i fiksator lijeve ruke. Sve to, uz saniranje nekih manjih rana, obavili su u jednom danu, sve u roku od 3 i pol, 4 sata i u poluanesteziji. Rekli su – Idemo sve napraviti! Ionako je on gotov, pa ako preživi – preživi! – Nakon toga, negdje u prvom mjesecu vratili su me u Mitrovicu, u logor, gdje su me tretirali kao i sve ostale – ispitivanja, premlaćivanja, potpisivanje izjave. Morali smo potpisati papir na kojemu je gore pisalo Izjava, dolje potpis, između ništa. Ja ne znam što je tko tu napisao, ali zato sada nas logoraše terete da smo počinili zločine, da imaju naše izjave. Međutim, to su izjave koje su oni napisali. Mi smo potpisali goli papir.

Trebao sam biti razmijenjen u prosincu, s doktoricom Vesnom Bosanac i doktorom Jurom Njavrom, koji mi je u logoru strugao rane žlicom za juhu, pokoj mu duši, ni njega više nema među nama. Kako nije imao potrebnu medicinsku opremu, grijao je nož na upaljaču, da mi dodatno ne inficira već inficirane rane. Kažem, trebao sam biti razmijenjen u prosincu. Ja sam se predstavio kao Civilna zaštita, rekao sam da sam bio mobiliziran. Međutim, kada sam došao u Novi Sad, na VMA, netko je odao da sam bio HOS-ovac. Onda su me počeli tući i maltretirati, govoreći mi da sam Paragin ustaša. Nakon toga, razmijenjen sam, kako sam rekao, 27. ožujka, u prvoj službenoj razmjeni. Zahvaljujući tome, danas sam još živ. Bilo je nakon toga još puno operacija u Zagrebu, bio sam klinički mrtav i jedva preživio. Organizam je počeo pucati i psihički i fizički i nisam više imao snage boriti se. Svatko tko je prošao proboj, tko je prošao rat, ne samo u Vukovaru, nego u cijeloj Hrvatskoj, i ako nije ranjen, prošao je veliki pakao.

Danas sam predsjednik udruge dragovoljaca na općini. U bajkerima sam, vožnja motorom za mene je terapija. Nastavio sam jedan normalan život. Sviram u puhačkom orkestru Vukovar. Često, kada umre neki naš branitelj, s kamenom na srcu odsviram mirozov. Čast mi je tako, na dostojanstven način, ispratiti svog ratnog prijatelja. Velika mi je želja da osobe koje su počinile strašne pokolje na cijelom teritoriju Hrvatske, na velikom dijelu BiH, odgovaraju za posljedice svojih djela, da svatko, bilo sa srpske, muslimanske ili hrvatske strane, tko god je napravio zločin, za to i odgovara. Želja mi je da istina već jednom izađe na vidjelo i da se zločinci kazne.

Ivica Jurčan

Ratna priča Ivice Jurčana ispričana je u emisiji “Naši Dečki” Radio Trsata povodom obljetnice okupacije Vukovara. Za UHD91 priču su prilagodili Ilija Miloš i Nataša Travarević.

blog.vecernji.hr & narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

U Danskoj preminuo istaknuti diplomat, anesteziolog i publicist Mladen Ibler

Objavljeno

na

Objavio

Bio je u prvim redovima uz povjesničara i državnika dr. Franju Tuđmana. Među graditeljima suvremene Republike Hrvatske bio je još od osamdesetih i sloma komunizma na europskome tlu, za što je odlikovan Spomenicom domovinske zahvalnosti i Redom kneza Branimira s ogrlicom

Ovoga ljeta, u osamdesetoj godini života, zauvijek nas je napustio istaknuti hrvatski diplomat, dansko-hrvatski anesteziolog i plodan publicist Mladen Ibler.

Odselivši se kao mladi liječnik u Dansku prije 48 godina iz rodnoga Zagreba, nije prekidao veze s domovinom, a potječe iz jedne od najuglednijih hrvatskih akademskih obitelji. Krasila ga je čestitost i eruditska naobrazba, zbog koje je taj poliglot i domoljub s lakoćom izgradio trostruku uspješnu karijeru, piše mojahrvatska.vecernji.hr

Bio je brižan suprug i otac troje djece koja također u Danskoj ostvaruju zapažene karijere. Bio je u prvim redovima uz povjesničara i državnika dr. Franju Tuđmana. Među graditeljima suvremene Republike Hrvatske bio je još od osamdesetih i sloma komunizma na europskome tlu, za što je odlikovan Spomenicom domovinske zahvalnosti i Redom kneza Branimira s ogrlicom. S Tuđmanom se povezao sredinom 1984., u kući profesora Veterinarskoga fakulteta Ivana Ljubića u zagrebačkim Mlinovima.

Ibler je u Zagrebu završio osnovnu i srednju školu te diplomirao na Medicinskome fakultetu 1963. Također je diplomirao na Medicinskome fakultetu u Århusu u Danskoj 1969. Specijalizirao je anesteziologiju i intenzivnu medicinu 1975. Bio je docent kliničke anesteziologije na Medicinskome fakultetu u Kopenhagenu te predavač na poslijediplomskim tečajevima anesteziologije Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u razdoblju od 1975. do 1979. Od 1979. voditelj je Odjela za anesteziologiju i intenzivnu medicinu Općinske bolnice u Holbaeku. Znanstveno se usavršavao od Amerike do europskog susjedstva i to u Houstonu, Minneapolisu i Grazu. Objavio je mnogobrojne radove. Od 1972. pisao je članke o hrvatskoj povijesti, politici i kulturi u iseljeničkim, domovinskim i inozemnim časopisima i novinama. O tim je temama držao predavanja na Sveučilištu u Århusu, na televiziji i u danskom parlamentu. Posljednjih četvrt stoljeća zrele životne dobi posvetio se našoj diplomaciji.

Organizirao je hrvatski seminar na međunarodnim konferencijama Zaklade za mir i sporazumijevanje u Kopenhagenu (1989.) i Beču (1991.). Godine 1989. učlanio se u HDZ, a 1990. organizirao je Hrvatsku kulturnu zajednicu u Kopenhagenu, čiji je bio predsjednik. U suglasnosti s hrvatskim predsjednikom dr. sc. Franjom Tuđmanom bio je neslužbeni hrvatski predstavnik u Kraljevini Danskoj (1990. – 1993.). Tijekom Domovinskoga rata bio je opunomoćenik Hrvatskoga Crvenog križa u Danskoj (1992.), kao i počasni konzul Republike Hrvatske u Danskoj (1994. – 1996.). Obavljao je dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Švedskoj od 1996. do 1999., uz akreditaciju i u Finskoj (1997. – 1998.) te u Estoniji, Litvi i Latviji (1997. – 1999.). Ostat će zapamćen i kao uspješan veleposlanik Republike Hrvatske u Australiji i Novome Zelandu (1999. – 2005.).

Mladen Ibler otkrio je dio izvornih povijesnih vrela o Frankopanima istražujući arhive od Senja do Stegeborga, od Krete do Lofota, preko Dubrovnika i Venecije do Jeruzalema – približivši nam čarobnu srednjovjekovnu Skandinaviju i hrvatske kolijevke državnosti na Mediteranu u svojoj posljednjoj knjizi Ivan VI. Anž Frankopan: U službi nordijskoga kralja, koja je objavljena u Zagrebu krajem 2014.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Zorica Gregurić: Za ideale vrijedi trpjeti, pa i političke presude

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 17.9.2015. osuđena sam jer sam se aktivno oduprla nasilnom, protuustavnom i protuzakonitom postavljanju “ćirilićnih” ploča.

23. 9.2014. godine ja, Zorica Gregurić, medicinska sestra, dragovoljka Vukovara, razbila sam ćiriličnu ploču!

Nakon posjeta grobovima na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata pribjegla sam legitimnom činu građanskoga neposluha i razbila ćiriličnu ploču na zgradi Policijske uprave u Vukovaru.

Suđenjima koja se odnose na ćirilične ploče na državnim institucijama u Gradu Vukovaru ne sudi se državnim dužnosnicima koji su prekršili zakone i Ustav Republike Hrvatske i ugrozili vladavinu prava u Republici Hrvatskoj, nego se u Vukovaru – Gradu heroju, na Općinskome sudu u Vukovaru, sudi građanima koji su se suprotstavili kršenju i zlouporabi zakona Republike Hrvatske radi ostvarenja nelegitimnih i nelegalnih političkih interesa.

Sudi se građanima koji su bili prisiljeni suprotstaviti se kršenju:

1) odredbi, svrhe i smisla Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina kao i svrhe, smisla i odredbi međunarodnih sporazuma sukladnih Ustavu RH;
2) Ustava RH koji jamči pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu;
3) Odluke i obrazloženja Ustavnog suda RH br. U-VIIR-4640/2014 od 12. kolovoza 2014.

Zbog takvog obezvrijeđivanja vladavine prava, zbog očitoga kršenja odredbi, smisla i svrhe zakona i Ustava RH kao i zbog kršenja odluke, obrazloženja i tumačenja Ustavnog suda RH, ja, Zorica Gregurić, medicinska sestra, dragovoljka Domovinskog rata, braniteljica Vukovara, majka, nakon posjeta grobovima ranjenika, civila i branitelja na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, a vidjevši da ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar čuva interventna policija protivno Odluci Ustavnog suda RH i svjedočeći da je 23. rujna 2014. načelnik Policijske postaje Vukovar uz neprikladne izjave ponovno postavljao ćiriličnu ploču suprotno Odluci Ustavnoga suda RH, odlučila sam pribjeći legitimnom demokratskom sredstvu unutar svakog istinskog demokratskoga sustava – činu građanskoga neposluha.

Razbila sam ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar i svojevoljno krenula u Policijsku postaju. U tom trenutku, nada mnom su bila primijenjena vrlo gruba sredstva prisile, bez objektivne potrebe, bez postojanja nužde te protivno Oduci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014.
Razbijanje ploče 23. rujna 2014. godine – protuzakonito i protuustavno postavljene prvo u rujnu 2013. godine te protuzakonito i protuustavno ponovno postavljane do 12. kolovoza 2014. kao i nakon 12. kolovoza 2014. protivno odluci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014. – bilo je jedini preostali, možda neprikladan, ali u toj situaciji jedini mogući izraz građanskoga neposluha.

Nakon toga optužena sam i okrivljena temeljem članka 235. stavak 3. Kaznenoga zakona za kazneno djelo protiv imovine – oštećenjem tuđe stvari, uz kvalifikaciju da sam to učinila “zbog snažne odbojnosti prema pismu i jeziku nacionalne manjine”.

Takvu podlu kvalifikaciju odbijam i ona me vrijeđa. Ona je neistinita, ničim dokazana, ni na čemu utemeljena i potpuno proizvoljna te upućuje na nedemokratske i staljinističke konstruirane optužnice koje pripadaju vremenu totalitarnoga sustava.

Ne osjećam nikakav animozitet prema pripadnicima srpske nacionalne manjine, njihovu jeziku i pismu; dapače ćirilicu izvrsno čitam i pišem. Moji prijatelji i suborci su pripadnici srpske nacionalne manjine, mnogi od njih prošli su stravične torture po srpskim logorima. Stoga je osobito gnjusno stavljati mi na teret kao motiv počinjenja kaznenog djela „snažnu odbojnost prema pismu i jeziku nacionalne manjine“.

Ponavljam: moji motivi i namjere koji su me naveli da pokušam maknuti protuzakonito postavljenu ploču na pročelju zgrade Policijske postaje u Vukovaru u prvom su redu građanska i ustavna obveza te moralna pobuda da se zaštiti zakonitost, ustavnost i čast Republike Hrvatske; zatim slobodno osobno građansko uvjerenje da se radi o protupravnom, protuustavnom i protudemokratskom prisilnom postavljanju dvojezičnih ploča na državnim institucijama u gradu Vukovaru; te na kraju potreba ukazivanja na političku zlonamjernost i zloporabu pozivanja Vlade RH na „provođenje zakona“ kada se ima u vidu da sama državna tijela i Vlada RH ne poštuju Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Ustav RH i Odluke Ustavnoga suda RH i kada je činjenica da u Vukovaru pravosudni i politički sustav RH do danas nije bio u stanju uspostaviti pravdu i vladavinu prava u pogledu najtežih i masovnih ratnih zločina.

Mnogi ratni zločini u Vukovaru neodgovarajuće su kažnjeni s obzirom na njihovu težinu, mnogi su još uvijek ne samo nekažnjeni nego i neprocesuirani (Sajmište, Borovo Naselje, Drvena pijaca, Bogdanovci …), a mnogi ratni zločinci ostali su ne samo nekažnjeni, nego su slobodni građani ili obnašaju istaknute političke dužnosti.
Tako treba biti svjestan i činjenice da još nitko nije procesuiran za stravičan zločin počinjen nad najmlađom žrtvom srbočetničke agresije na Vukovar. Ivan Kljajić rođen je u Vukovaru 29. travnja 1991. godine, a smrtno je stradao 18. listopada. Imao je 5 mjeseci i 19 dana.

Zakoni obvezuju na poštivanje sve građane, obvezuju one koji su ih donosili, no najviše one koji ih provode kako ne bi prekršili svoje ustavne obveze, nadležnosti i odgovornosti. Izvršna vlast ne smije zakone provoditi proizvoljno, selektivno i obmanjujući demokratsku javnost, protivno namjeri zakonodavca, protivno svrsi i smislu zakona te protivno načelu zakonitosti.

Niti se u demokratskoj državi zakoni smiju provoditi nasilno i bez demokratskoga legitimiteta, uz pribjegavanje represivnim metodama prisile i zastrašivanja. Na sve to hrvatska je demokratska javnost reagirala, slobodni i odgovorni građani su se tome suprotstavili, neki i na način građanskog neposluha, a demokratske institucije – od samog zakonodavca do Ustavnoga suda – imali su obvezu ispitati prijepor, davati i tražiti politička i sudska objašnjenja te donositi odluke.

Prava pripadnika srpske nacionalne manjine u Vukovaru ničim nisu ugrožena, niti dovedena u pitanje.

Ta se prava kreću u rasponu od slobodnoga izjašnjavanja o pripadnosti nacionalnoj manjini; služenja svojim jezikom i pismom privatno, u javnoj uporabi (vrtići, škole, kulturne, sportske, političke, vjerske organizacije) kao i u službenoj uporabi (osobne iskaznice, službeni dokumenti, komunikacija s upravnim i sudbenim tijelima RH); preko odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalne manjine (koji se u praksi ponekad odvijaju u neskladu s hrvatskim obrazovnim sustavom pa čak i s ustavnopravnim poretkom RH); uporabe svojih znamenja i simbola; kulturne autonomije održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije; prava na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica; pristupa sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe; samoorganiziranja i udruživanja; zastupljenosti u predstavničkim, upravnim i pravosudnim tijelima; sudjelovanja pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima; do zaštite od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.

Raspon tih prava određen je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Ćirilične ploče na državnim institucijama, ili kao način službenoga obilježavanja prostora, samo su jedna od niza manifestacija prava na službenu uporabu jezika i pisma pripadnika nacionalne manjine i kao takve nisu obvezne niti po hrvatskim zakonima, niti po odredbama međunarodnih konvencija.

Posebice je njihovo postavljanje potpuno neprihvatljivo kada je u izravnoj suprotnosti s odredbama Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, ali i protivno Ustavu RH jer dovodi do stvaranja društvenog sukoba, podizanja tenzija, narušavanja dostojanstva civilnih i vojnih žrtava srpske agresije na strani nesrpske većine u Vukovaru, vrijeđanja većinskoga naroda te do pravosudnoga zastrašivanja, unošenja nemira i nesigurnosti kao i do nepoštivanja vrednota Domovinskog rata koji je temelj nastanka Republike Hrvatske.

Zbog svega toga nužno je ne zaboravljati da je smisao prava manjina uzajamno poštivanje većinskog naroda i pripadnika nacionalnih manjina, odnosno, u ovom slučaju, nesrpskog i srpskog stanovništva u Vukovarsko-srijemskoj županiji i Gradu Vukovaru. Uzajamno poštovanje kao i poštivanje Ustava RH je jedini temelj iz kojega izrastaju prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Daljnje pravosudno inzistiranje na ovoj presudi na temelju neutemeljenih i lažnih optužbi, nedokazivih i tendencioznih pretpostavki kao u političkih i ideoloških predrasuda govorilo bi u prilog tumačenju da se radi o protudemokratskom političkom korištenju pravosuđa za obračunavanje s građanima koji su politički neistomišljenici aktualnoj izvršnoj vlasti, zatim da se radi o pokušaju izvršne vlasti da kroz iskonstruirane sudske procese degradira Ustavni sud RH kao najviše sudbeno tijelo jedne države te da se u konačnici radi o pokušaju prikrivanja protuzakonitosti i protuustavnosti postupanja državnih tijela i Vlade RH.

facebook komentari

Nastavi čitati