Pratite nas

Kronika

Svjedočanstvo logoraša: “Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri..”

Objavljeno

na

Šandor je mjesecima čekao kad će se vratiti kući iz pakla. U stravičnim logorima je proveo ukupno 117 dana

“Mi smo bili baranjska obitelj koja se deklarirala kao mađarska manjina, ali kada je došao rat, nas tri brata nismo dvojili oko stupanja u obranu svoje domovine i svog sela”, kaže Šandor Šilješ (48) iz Bilja, branitelj, dragovoljac, zatočenik, danas vojni umirovljenik, piše 24sata.

Već nakon događaja u Borovu selu, pristupio sam rezervnom sastavu policije, a braća u ZNG. Imao sam 22 godine, a oni su bili po šest godina stariji. Ujutro 3. kolovoza 1991.počeo je strašan napad na Baranju. Taj dan je bio neopisiv. Granate odsvakud, meci frcaju, ne znaš odakle što dolazi. Od života i smrti dijele te vrata. Mi smo u kući, a četnik sa druge strane. Dijeli vas 20 cm, ako te otkrije, gotov si – priča Šilješ.

Nakon pada Bilja četnici su uhitili mene i braću. Kako sam bio pripadnik rezervnog sastava policije, odvojili su me i odvezli u Beli Manastir, a onda u Srbiju, u Sombor. Vozili su nas policijskom maricom. Nas par. U Somboru smo dobili prve batine. Već nakon par sati ponovo su nas ugurali u maricu i vozili za Bubanj potok. Tamo je bio neki obučni centar za Arkanovce. Izlazimo iz marice, dolaze neki ljudi, tuku nas. Čovjek kojega nikada nisi vidio, tuče te bijesom divlje zvijeri. Bio sam šokiran, kao u nekom polusvijetu sam ulazio i izlazio iz te marice, tamo i vamo.

Istuku te i šalju dalje – priča Šandor kojega su u Bubanj potoku neprestano ispitivali o tome koliko je ljudi ubio, koliko žena silovao. Svako ispitivanje trajalo je satima, za svaku minutu šutnje dobivao je silovite udarce u glavu, bubrege, među rebra, u trbuh.

– Njih desetak vojnika bilo je u sobi. Kapetan me je probudio i rekao mi da se ništa ne bojim jer me neće ubiti, ali će me tući dok ne umrem. Počeo mi je glavom udarati o rešetke na krevetu. Obila me krv, uhvatila me nesvjestica. Probudio sam se u krevetu sav u krvi. Ponovo su me izvukli, polili vodom i opet počeli tući. Stavljali su mi pištolj u grlo, urlali da kleknem i molim za život.

Privatna arhiva HDLSKL

Svaki put to je trajalo pola sata i onda prekid od par sati, pa opet zlostavljanje. Vrijeme tu prolazi a da ga uopće nisi svjestan. A onda su nas odjednom opet strpali u maricu i rekli da idem u Topčider – priča Šandor otkrivajući da je sedam dana zatočeništva u Topčideru bilo najgorih sedam dana u njegovih 117 dana zatočeništva.

– Dočekali su me vojnici JNA. Ubacili su me u mračnu ćeliju. Pomislio sam, ajd’ bar nešto dobro. Sam sam, a i ovo su vojnici, a ne četnici. Oni nisu agresivni prema Hrvatima zarobljenicima. Taj dan, i narednih sedam, neću zaboraviti dok sam živ. To je najgorih sedam dana u mom životu. Svaki od tih dana molio sam se za smrt – rekao je Šilješ kome su gasili cigarete po nogama i rukama, lomili mu rebra, udarali po glavi.

– Šamarali me toliko da sam pljuvao komade zubi. Oni su se svemu smijali. Svako novo ispitivanje bilo je drugačije. Sadržavalo je nove torture. Gušili su me žicom, bockali iglama po tijelu. Opet se gubim u vremenu i nesvjestici. Budim se u svojoj ćeliji, u kojoj sam bio sam. Čujem druge zatvorenike kako jauču, mole ih da ih puste na miru.

Meni ulaze petorica. Dvojica me drže, jedan me udara, a jedan mi skida hlače. Špagom su mi svezali mošnje i vuku me po sobi. Viču: “Šta je ustašo, dereš se, plačeš, boli”. Pa, kako neću plakati, boli- tiho priča Šandor sjedeći u svom dvorištu u Bilju, odakle su ga i odveli u zatočeništvo. Suze mu se i sad slijevaju niz lice. Njegova supruga je pored njega. Iskolačenih očiju i otvorenih usta od užasa gleda suze svoga supruga. On hvata dah.

– Pao sam u nesvijest jer to je nezamisliva bol. Polili su me kantom vode da me probude. Nakon nekog vremena dolazi nekakva

komisija u ćeliju i čitaju mi presudu. Osuđen sam na 20 godina zatvora u Beogradu. Teretili su me i da sam kao Mađar došao u Hrvatsku ubijati Srbe – rekao je Šilješ. A onda su ih 6. listopada 1991. potrpali u autobuse i odvezli u logor u Begejce. Ubrzo nakon njihova dolaska pao je Vukovar i u taj logor dovezeno je 500-tinjak novih zarobljenika, hrvatskih branitelja i civila.

– Smiješno će zvučati, ali naspram Topčidera, Begejci su bili “mila majka”. Nakon dolaska Vukovaraca, uglavnom su se iživljavali na njima. Nadao sam se da ću tu pronaći braću, ali ubrzo sam shvatio da se uzalud nadam, da su vjerojatno ubijeni. Nadao sam se samo da nisu prošli torture kakve sam ja prošao, kada se metak u čelo čini kao dobitak na lutriji – kaže Šandor, koji je razmijenjen 10. prosinca 1991. zatočeništva u srbijanskim logorima dočekuje razmjenu 10.12. 1991. u Slavonskom Šamcu piše 24sata.

14. kolovoza Dan logoraša sjećanje na zatočenike neprijateljskih logora tijekom Domovinskog rata

 

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

U Danskoj preminuo istaknuti diplomat, anesteziolog i publicist Mladen Ibler

Objavljeno

na

Objavio

Bio je u prvim redovima uz povjesničara i državnika dr. Franju Tuđmana. Među graditeljima suvremene Republike Hrvatske bio je još od osamdesetih i sloma komunizma na europskome tlu, za što je odlikovan Spomenicom domovinske zahvalnosti i Redom kneza Branimira s ogrlicom

Ovoga ljeta, u osamdesetoj godini života, zauvijek nas je napustio istaknuti hrvatski diplomat, dansko-hrvatski anesteziolog i plodan publicist Mladen Ibler.

Odselivši se kao mladi liječnik u Dansku prije 48 godina iz rodnoga Zagreba, nije prekidao veze s domovinom, a potječe iz jedne od najuglednijih hrvatskih akademskih obitelji. Krasila ga je čestitost i eruditska naobrazba, zbog koje je taj poliglot i domoljub s lakoćom izgradio trostruku uspješnu karijeru, piše mojahrvatska.vecernji.hr

Bio je brižan suprug i otac troje djece koja također u Danskoj ostvaruju zapažene karijere. Bio je u prvim redovima uz povjesničara i državnika dr. Franju Tuđmana. Među graditeljima suvremene Republike Hrvatske bio je još od osamdesetih i sloma komunizma na europskome tlu, za što je odlikovan Spomenicom domovinske zahvalnosti i Redom kneza Branimira s ogrlicom. S Tuđmanom se povezao sredinom 1984., u kući profesora Veterinarskoga fakulteta Ivana Ljubića u zagrebačkim Mlinovima.

Ibler je u Zagrebu završio osnovnu i srednju školu te diplomirao na Medicinskome fakultetu 1963. Također je diplomirao na Medicinskome fakultetu u Århusu u Danskoj 1969. Specijalizirao je anesteziologiju i intenzivnu medicinu 1975. Bio je docent kliničke anesteziologije na Medicinskome fakultetu u Kopenhagenu te predavač na poslijediplomskim tečajevima anesteziologije Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) u razdoblju od 1975. do 1979. Od 1979. voditelj je Odjela za anesteziologiju i intenzivnu medicinu Općinske bolnice u Holbaeku. Znanstveno se usavršavao od Amerike do europskog susjedstva i to u Houstonu, Minneapolisu i Grazu. Objavio je mnogobrojne radove. Od 1972. pisao je članke o hrvatskoj povijesti, politici i kulturi u iseljeničkim, domovinskim i inozemnim časopisima i novinama. O tim je temama držao predavanja na Sveučilištu u Århusu, na televiziji i u danskom parlamentu. Posljednjih četvrt stoljeća zrele životne dobi posvetio se našoj diplomaciji.

Organizirao je hrvatski seminar na međunarodnim konferencijama Zaklade za mir i sporazumijevanje u Kopenhagenu (1989.) i Beču (1991.). Godine 1989. učlanio se u HDZ, a 1990. organizirao je Hrvatsku kulturnu zajednicu u Kopenhagenu, čiji je bio predsjednik. U suglasnosti s hrvatskim predsjednikom dr. sc. Franjom Tuđmanom bio je neslužbeni hrvatski predstavnik u Kraljevini Danskoj (1990. – 1993.). Tijekom Domovinskoga rata bio je opunomoćenik Hrvatskoga Crvenog križa u Danskoj (1992.), kao i počasni konzul Republike Hrvatske u Danskoj (1994. – 1996.). Obavljao je dužnost veleposlanika Republike Hrvatske u Švedskoj od 1996. do 1999., uz akreditaciju i u Finskoj (1997. – 1998.) te u Estoniji, Litvi i Latviji (1997. – 1999.). Ostat će zapamćen i kao uspješan veleposlanik Republike Hrvatske u Australiji i Novome Zelandu (1999. – 2005.).

Mladen Ibler otkrio je dio izvornih povijesnih vrela o Frankopanima istražujući arhive od Senja do Stegeborga, od Krete do Lofota, preko Dubrovnika i Venecije do Jeruzalema – približivši nam čarobnu srednjovjekovnu Skandinaviju i hrvatske kolijevke državnosti na Mediteranu u svojoj posljednjoj knjizi Ivan VI. Anž Frankopan: U službi nordijskoga kralja, koja je objavljena u Zagrebu krajem 2014.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

Zorica Gregurić: Za ideale vrijedi trpjeti, pa i političke presude

Objavljeno

na

Objavio

Na današnji dan 17.9.2015. osuđena sam jer sam se aktivno oduprla nasilnom, protuustavnom i protuzakonitom postavljanju “ćirilićnih” ploča.

23. 9.2014. godine ja, Zorica Gregurić, medicinska sestra, dragovoljka Vukovara, razbila sam ćiriličnu ploču!

Nakon posjeta grobovima na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata pribjegla sam legitimnom činu građanskoga neposluha i razbila ćiriličnu ploču na zgradi Policijske uprave u Vukovaru.

Suđenjima koja se odnose na ćirilične ploče na državnim institucijama u Gradu Vukovaru ne sudi se državnim dužnosnicima koji su prekršili zakone i Ustav Republike Hrvatske i ugrozili vladavinu prava u Republici Hrvatskoj, nego se u Vukovaru – Gradu heroju, na Općinskome sudu u Vukovaru, sudi građanima koji su se suprotstavili kršenju i zlouporabi zakona Republike Hrvatske radi ostvarenja nelegitimnih i nelegalnih političkih interesa.

Sudi se građanima koji su bili prisiljeni suprotstaviti se kršenju:

1) odredbi, svrhe i smisla Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina kao i svrhe, smisla i odredbi međunarodnih sporazuma sukladnih Ustavu RH;
2) Ustava RH koji jamči pravo na lokalnu i područnu (regionalnu) samoupravu;
3) Odluke i obrazloženja Ustavnog suda RH br. U-VIIR-4640/2014 od 12. kolovoza 2014.

Zbog takvog obezvrijeđivanja vladavine prava, zbog očitoga kršenja odredbi, smisla i svrhe zakona i Ustava RH kao i zbog kršenja odluke, obrazloženja i tumačenja Ustavnog suda RH, ja, Zorica Gregurić, medicinska sestra, dragovoljka Domovinskog rata, braniteljica Vukovara, majka, nakon posjeta grobovima ranjenika, civila i branitelja na Ovčari i Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata, a vidjevši da ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar čuva interventna policija protivno Odluci Ustavnog suda RH i svjedočeći da je 23. rujna 2014. načelnik Policijske postaje Vukovar uz neprikladne izjave ponovno postavljao ćiriličnu ploču suprotno Odluci Ustavnoga suda RH, odlučila sam pribjeći legitimnom demokratskom sredstvu unutar svakog istinskog demokratskoga sustava – činu građanskoga neposluha.

Razbila sam ćiriličnu ploču na Policijskoj postaji Vukovar i svojevoljno krenula u Policijsku postaju. U tom trenutku, nada mnom su bila primijenjena vrlo gruba sredstva prisile, bez objektivne potrebe, bez postojanja nužde te protivno Oduci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014.
Razbijanje ploče 23. rujna 2014. godine – protuzakonito i protuustavno postavljene prvo u rujnu 2013. godine te protuzakonito i protuustavno ponovno postavljane do 12. kolovoza 2014. kao i nakon 12. kolovoza 2014. protivno odluci Ustavnog suda od 12. kolovoza 2014. – bilo je jedini preostali, možda neprikladan, ali u toj situaciji jedini mogući izraz građanskoga neposluha.

Nakon toga optužena sam i okrivljena temeljem članka 235. stavak 3. Kaznenoga zakona za kazneno djelo protiv imovine – oštećenjem tuđe stvari, uz kvalifikaciju da sam to učinila “zbog snažne odbojnosti prema pismu i jeziku nacionalne manjine”.

Takvu podlu kvalifikaciju odbijam i ona me vrijeđa. Ona je neistinita, ničim dokazana, ni na čemu utemeljena i potpuno proizvoljna te upućuje na nedemokratske i staljinističke konstruirane optužnice koje pripadaju vremenu totalitarnoga sustava.

Ne osjećam nikakav animozitet prema pripadnicima srpske nacionalne manjine, njihovu jeziku i pismu; dapače ćirilicu izvrsno čitam i pišem. Moji prijatelji i suborci su pripadnici srpske nacionalne manjine, mnogi od njih prošli su stravične torture po srpskim logorima. Stoga je osobito gnjusno stavljati mi na teret kao motiv počinjenja kaznenog djela „snažnu odbojnost prema pismu i jeziku nacionalne manjine“.

Ponavljam: moji motivi i namjere koji su me naveli da pokušam maknuti protuzakonito postavljenu ploču na pročelju zgrade Policijske postaje u Vukovaru u prvom su redu građanska i ustavna obveza te moralna pobuda da se zaštiti zakonitost, ustavnost i čast Republike Hrvatske; zatim slobodno osobno građansko uvjerenje da se radi o protupravnom, protuustavnom i protudemokratskom prisilnom postavljanju dvojezičnih ploča na državnim institucijama u gradu Vukovaru; te na kraju potreba ukazivanja na političku zlonamjernost i zloporabu pozivanja Vlade RH na „provođenje zakona“ kada se ima u vidu da sama državna tijela i Vlada RH ne poštuju Ustavni zakon o pravima nacionalnih manjina, Ustav RH i Odluke Ustavnoga suda RH i kada je činjenica da u Vukovaru pravosudni i politički sustav RH do danas nije bio u stanju uspostaviti pravdu i vladavinu prava u pogledu najtežih i masovnih ratnih zločina.

Mnogi ratni zločini u Vukovaru neodgovarajuće su kažnjeni s obzirom na njihovu težinu, mnogi su još uvijek ne samo nekažnjeni nego i neprocesuirani (Sajmište, Borovo Naselje, Drvena pijaca, Bogdanovci …), a mnogi ratni zločinci ostali su ne samo nekažnjeni, nego su slobodni građani ili obnašaju istaknute političke dužnosti.
Tako treba biti svjestan i činjenice da još nitko nije procesuiran za stravičan zločin počinjen nad najmlađom žrtvom srbočetničke agresije na Vukovar. Ivan Kljajić rođen je u Vukovaru 29. travnja 1991. godine, a smrtno je stradao 18. listopada. Imao je 5 mjeseci i 19 dana.

Zakoni obvezuju na poštivanje sve građane, obvezuju one koji su ih donosili, no najviše one koji ih provode kako ne bi prekršili svoje ustavne obveze, nadležnosti i odgovornosti. Izvršna vlast ne smije zakone provoditi proizvoljno, selektivno i obmanjujući demokratsku javnost, protivno namjeri zakonodavca, protivno svrsi i smislu zakona te protivno načelu zakonitosti.

Niti se u demokratskoj državi zakoni smiju provoditi nasilno i bez demokratskoga legitimiteta, uz pribjegavanje represivnim metodama prisile i zastrašivanja. Na sve to hrvatska je demokratska javnost reagirala, slobodni i odgovorni građani su se tome suprotstavili, neki i na način građanskog neposluha, a demokratske institucije – od samog zakonodavca do Ustavnoga suda – imali su obvezu ispitati prijepor, davati i tražiti politička i sudska objašnjenja te donositi odluke.

Prava pripadnika srpske nacionalne manjine u Vukovaru ničim nisu ugrožena, niti dovedena u pitanje.

Ta se prava kreću u rasponu od slobodnoga izjašnjavanja o pripadnosti nacionalnoj manjini; služenja svojim jezikom i pismom privatno, u javnoj uporabi (vrtići, škole, kulturne, sportske, političke, vjerske organizacije) kao i u službenoj uporabi (osobne iskaznice, službeni dokumenti, komunikacija s upravnim i sudbenim tijelima RH); preko odgoja i obrazovanja na jeziku i pismu nacionalne manjine (koji se u praksi ponekad odvijaju u neskladu s hrvatskim obrazovnim sustavom pa čak i s ustavnopravnim poretkom RH); uporabe svojih znamenja i simbola; kulturne autonomije održavanjem, razvojem i iskazivanjem vlastite kulture, te očuvanja i zaštite svojih kulturnih dobara i tradicije; prava na očitovanje svoje vjere te na osnivanje vjerskih zajednica; pristupa sredstvima javnog priopćavanja i obavljanja djelatnosti javnog priopćavanja (primanje i širenje informacija) na jeziku i pismu kojim se služe; samoorganiziranja i udruživanja; zastupljenosti u predstavničkim, upravnim i pravosudnim tijelima; sudjelovanja pripadnika nacionalnih manjina u javnom životu i upravljanju lokalnim poslovima; do zaštite od svake djelatnosti koja ugrožava ili može ugroziti njihov opstanak, ostvarivanje prava i sloboda.

Raspon tih prava određen je Ustavnim zakonom o pravima nacionalnih manjina. Ćirilične ploče na državnim institucijama, ili kao način službenoga obilježavanja prostora, samo su jedna od niza manifestacija prava na službenu uporabu jezika i pisma pripadnika nacionalne manjine i kao takve nisu obvezne niti po hrvatskim zakonima, niti po odredbama međunarodnih konvencija.

Posebice je njihovo postavljanje potpuno neprihvatljivo kada je u izravnoj suprotnosti s odredbama Ustavnoga zakona o pravima nacionalnih manjina, ali i protivno Ustavu RH jer dovodi do stvaranja društvenog sukoba, podizanja tenzija, narušavanja dostojanstva civilnih i vojnih žrtava srpske agresije na strani nesrpske većine u Vukovaru, vrijeđanja većinskoga naroda te do pravosudnoga zastrašivanja, unošenja nemira i nesigurnosti kao i do nepoštivanja vrednota Domovinskog rata koji je temelj nastanka Republike Hrvatske.

Zbog svega toga nužno je ne zaboravljati da je smisao prava manjina uzajamno poštivanje većinskog naroda i pripadnika nacionalnih manjina, odnosno, u ovom slučaju, nesrpskog i srpskog stanovništva u Vukovarsko-srijemskoj županiji i Gradu Vukovaru. Uzajamno poštovanje kao i poštivanje Ustava RH je jedini temelj iz kojega izrastaju prava nacionalnih manjina u Republici Hrvatskoj.

Daljnje pravosudno inzistiranje na ovoj presudi na temelju neutemeljenih i lažnih optužbi, nedokazivih i tendencioznih pretpostavki kao u političkih i ideoloških predrasuda govorilo bi u prilog tumačenju da se radi o protudemokratskom političkom korištenju pravosuđa za obračunavanje s građanima koji su politički neistomišljenici aktualnoj izvršnoj vlasti, zatim da se radi o pokušaju izvršne vlasti da kroz iskonstruirane sudske procese degradira Ustavni sud RH kao najviše sudbeno tijelo jedne države te da se u konačnici radi o pokušaju prikrivanja protuzakonitosti i protuustavnosti postupanja državnih tijela i Vlade RH.

facebook komentari

Nastavi čitati