Svjedok logora Jasenovac Zvonko Pajur: “Udba me prisiljavala da potpišem stvari kojih tamo nije bilo”

0

U jasenovačkom logoru bila je organizirana obrtnička škola/tečaj, koju su pohađali učenici iz okolnih sela, kao i dječaci iz hrvatskih obitelji upućeni na školovanje iz drugih dijelova NDH. Školu su pohađali i neki od dječaka iz kozaračkog zbjega koji je 1942. prošao kroz logor.

Tu povijesnu činjenicu još i danas može posvjedočiti nekolicina nekadašnjih seoskih dječaka koji su svakoga dana iz svojih domova odlazili u jasenovački logor na izučavanje obrtničkih umijeća. Nakon sedam desetljeća šutnje, zamolbi i uvjeravanja, ne previše oduševljen prijedlogom da ispriča svoju životnu priču iz djetinjstva, o tome je u svojoj kući u mirnoj zagrebačkoj četvrti u još mirnijoj ulici progovorio 87-godišnji Zvonko Pajur. Rođen je u Jasenovcu 12. veljače 1927. u obitelji oca Ivana i majke Terezije r. Runjaš, kao najmlađe od troje djece. Otac mu je bio poznati radićevac te, otvoreno govori, njegova obitelj nije ni malo voljela nekadašnji jugoslavenski režim i oduševljeno je pozdravila osnutak neovisne hrvatske države 1941.

„Već te činjenice«, sjeća se starac Zvonko, „da mi je otac oduvijek bio pristalica i zagovaratelj samostalne Hrvatske te da je iz Jasenovca bile su dovoljni razlozi da ga se nakon završetka Drugoga svjetskoga rata optuži za najgore zločine u jasenovačkom logoru. Premda nikada nije bio u ustaškim postrojbama niti je jedan jedini dan bio u jasenovačkom logoru, lokalni su ga partijski dužnosnici ‘u ime naroda’ optužili da je, ni manje ni više, bacao djecu u zrak i dočekivao ih na bajunet. Napisanu optužbu osobno sam vidio jer mi ju je pokazao Stjepan Benges, poslijeratni predsjednik općinskoga suda u Novskoj, gdje sam se zaposlio poslije rata. No kako se te monstruozne i u ono doba tako česte optužbe protiv potencijalnih ‘narodnih neprijatelja’ ničim nisu mogle dokazati, otac mi je oslobođen. Svejedno, bilo je to vrijeme kada se biljeg ‘narodne vlasti’ teško ili gotovo nikako nije mogao ‘sprati’ pa mi je otac zbog čestoga policijskoga maltretiranja pobjegao najprije u Italiju, a potom u Argentinu, gdje je i umro 1954. Na moju veliku žalost, nakon bijega nikada ga više nisam vidio i s time se i danas nakon toliko prohujala vremena još nisam pomirio, jer bio je potpuno nevin čovjek, kojemu su, svejedno, oduzeli obitelj, djecu i zavičaj.“

Zvonko je pučku školu završio u rodnom Jasenovcu, a budući da je silno želio biti električar, prijavio se 1943. s navršenih 16 godina u logorsku obrtničku školu/tečaj:

„U električarskoj sam skupini, koja nije bila velika, bio skupa s vršnjacima iz svojega mjesta: Slavkom Vistom i Đukom Dragićem. Vodio ju je majstor Živko Plavšić, Srbin logoraš, koji nas je podučavao i u teorijskom i u praktičnom dijelu. On se nakon rata zaposlio u zagrebačkoj policiji i spasio me od zatvorske kazne, a možda mi je spasio čak i život jer je pismeno posvjedočio da sam u jasenovačkom logoru bio njegov učenik. Naime, istražitelji su tražili od mene da im opišem maltretiranje i ubijanje logoraša, a ja to nisam mogao ni htio jer, doista, nikada nisam vidio da su ustaše nekoga tukli, a pogotovo ubili. Znam da to danas zvuči nevjerojatno, neistinito, pristrano i sl., ali neka mi cijeli svijet padne na glavu – ne mogu potvrditi ono što nisam vidio! Ne tvrdim da toga nije bilo, možda najvjerojatnije po noći, ali dok smo mi učenici s majstorom Živkom obilazili logor, popravljajući razne kvarove, uvodeći struju i postavljajući izolacije u različite tvorničke zgrade i nastambe, nisam nazočio ničemu što se od mene tražilo. Osim toga, znali smo da je logoraška hrana oskudna pa smo mi učenici često donosili od doma majstoru čvarke, kobasice, palačinke i dr., što je on kasnije potvrdio u svojoj ovjerenoj izjavi i što nam je bila olakotna činjenica.“, te nastavlja:

„Dakle, dolazili smo u logor redovito ujutro u osam sati svaki radni dan, najprije bismo odslušali kratko majstorovo predavanje u, uvjetno rečeno, logorskoj školi, koja je bila ili u jednoj baraci ili na otvorenom, ovisno o vremenu, a onda krenuli na teren. Majstor Plavšić bio je pravi znalac svojega zanata i ja sam brzo i puno toga naučio od njega. Krajem sljedeće godine, tj. 1944. dobili smo i pismene potvrde o osposobljenosti, koju sam ja, nažalost, pri kraju rata uništio. Ne moram vam objašnjavati zbog kojega razloga – bojao sam se. Nisam siguran, ali mislim da ju je potpisao naš glavni ‘šef’, židovski zatočenik, ako se dobro sjećam, električarski inženjer prezimena Singer, no ne mogu sa sigurnošću to potvrditi. Tu bi enigmu mogli riješiti oni koji su također pohađali logorašku školu u Jasenovcu, a pouzdano znam da ih još ima živih, koji, navodno, imaju očuvanu tu potvrdu o završenoj logoraškoj školi/tečaju. Jedan od njih, koji je npr. završio automehaničarsku izobrazbu, danas je u Slavonskom Brodu. Ne vidim razloga da se ta činjenica danas prešućuje, a posebice da je nakon toliko godina u samostalnoj hrvatskoj državi još uvijek nekoga strah reći ono što se zbilja i dogodilo! Pa to nema baš nikakve veze s počinjenim zločinima, njihovim opravdavanjem, zataškavanjem ili bilo čim sličnim.“, tvrdi čovjek koji je bio svjedok događanjima u logoru Jasenovac.

Znam da je problem kako uskladiti teoriju o svagdanjim masovnim ubijanjima s činjenicom postojanja obrtničke škole u jasenovačkom logoru za dječake iz okolnih sela, ali o tome neka razmišljaju oni kojima je to problem. Ja znam što sam prošao, s kime sam bio u to vrijeme, što sam vidio oko sebe i to govorim bez ikakvih interesa, pristranosti ili nekih drugih razloga. Osim toga, moram reći da su svi mještani okolnih sela znali za logorašku školu pa me čudi da baš nitko do danas, barem koliko je meni poznato, to nigdje nije ni spomenuo te hrvatska javnost nema pojma o tome.“

Možda ova životna priča starca koji je u mirovinu otišao iz poduzeća »Metal zadruga«, oca dvaju sinova i jedne kćeri, djeda petero unučadi i pradjeda jednoga praunuka potakne povjesničare da se ozbiljnije pozabave jednom u nizu »nezgodnih« tema o jasenovačkom logoru.

Objavljeno u Glasu Koncila, br. 31, 3. kolovoza 2014. godine/narod.hr

facebook komentari