Pratite nas

Iz Otporaševe torbe

Svjedok logora Jasenovac Zvonko Pajur: “Udba me prisiljavala da potpišem stvari kojih tamo nije bilo”

Objavljeno

na

U jasenovačkom logoru bila je organizirana obrtnička škola/tečaj, koju su pohađali učenici iz okolnih sela, kao i dječaci iz hrvatskih obitelji upućeni na školovanje iz drugih dijelova NDH. Školu su pohađali i neki od dječaka iz kozaračkog zbjega koji je 1942. prošao kroz logor.

Tu povijesnu činjenicu još i danas može posvjedočiti nekolicina nekadašnjih seoskih dječaka koji su svakoga dana iz svojih domova odlazili u jasenovački logor na izučavanje obrtničkih umijeća. Nakon sedam desetljeća šutnje, zamolbi i uvjeravanja, ne previše oduševljen prijedlogom da ispriča svoju životnu priču iz djetinjstva, o tome je u svojoj kući u mirnoj zagrebačkoj četvrti u još mirnijoj ulici progovorio 87-godišnji Zvonko Pajur. Rođen je u Jasenovcu 12. veljače 1927. u obitelji oca Ivana i majke Terezije r. Runjaš, kao najmlađe od troje djece. Otac mu je bio poznati radićevac te, otvoreno govori, njegova obitelj nije ni malo voljela nekadašnji jugoslavenski režim i oduševljeno je pozdravila osnutak neovisne hrvatske države 1941.

„Već te činjenice«, sjeća se starac Zvonko, „da mi je otac oduvijek bio pristalica i zagovaratelj samostalne Hrvatske te da je iz Jasenovca bile su dovoljni razlozi da ga se nakon završetka Drugoga svjetskoga rata optuži za najgore zločine u jasenovačkom logoru. Premda nikada nije bio u ustaškim postrojbama niti je jedan jedini dan bio u jasenovačkom logoru, lokalni su ga partijski dužnosnici ‘u ime naroda’ optužili da je, ni manje ni više, bacao djecu u zrak i dočekivao ih na bajunet. Napisanu optužbu osobno sam vidio jer mi ju je pokazao Stjepan Benges, poslijeratni predsjednik općinskoga suda u Novskoj, gdje sam se zaposlio poslije rata. No kako se te monstruozne i u ono doba tako česte optužbe protiv potencijalnih ‘narodnih neprijatelja’ ničim nisu mogle dokazati, otac mi je oslobođen. Svejedno, bilo je to vrijeme kada se biljeg ‘narodne vlasti’ teško ili gotovo nikako nije mogao ‘sprati’ pa mi je otac zbog čestoga policijskoga maltretiranja pobjegao najprije u Italiju, a potom u Argentinu, gdje je i umro 1954. Na moju veliku žalost, nakon bijega nikada ga više nisam vidio i s time se i danas nakon toliko prohujala vremena još nisam pomirio, jer bio je potpuno nevin čovjek, kojemu su, svejedno, oduzeli obitelj, djecu i zavičaj.“

Zvonko je pučku školu završio u rodnom Jasenovcu, a budući da je silno želio biti električar, prijavio se 1943. s navršenih 16 godina u logorsku obrtničku školu/tečaj:

„U električarskoj sam skupini, koja nije bila velika, bio skupa s vršnjacima iz svojega mjesta: Slavkom Vistom i Đukom Dragićem. Vodio ju je majstor Živko Plavšić, Srbin logoraš, koji nas je podučavao i u teorijskom i u praktičnom dijelu. On se nakon rata zaposlio u zagrebačkoj policiji i spasio me od zatvorske kazne, a možda mi je spasio čak i život jer je pismeno posvjedočio da sam u jasenovačkom logoru bio njegov učenik. Naime, istražitelji su tražili od mene da im opišem maltretiranje i ubijanje logoraša, a ja to nisam mogao ni htio jer, doista, nikada nisam vidio da su ustaše nekoga tukli, a pogotovo ubili. Znam da to danas zvuči nevjerojatno, neistinito, pristrano i sl., ali neka mi cijeli svijet padne na glavu – ne mogu potvrditi ono što nisam vidio! Ne tvrdim da toga nije bilo, možda najvjerojatnije po noći, ali dok smo mi učenici s majstorom Živkom obilazili logor, popravljajući razne kvarove, uvodeći struju i postavljajući izolacije u različite tvorničke zgrade i nastambe, nisam nazočio ničemu što se od mene tražilo. Osim toga, znali smo da je logoraška hrana oskudna pa smo mi učenici često donosili od doma majstoru čvarke, kobasice, palačinke i dr., što je on kasnije potvrdio u svojoj ovjerenoj izjavi i što nam je bila olakotna činjenica.“, te nastavlja:

„Dakle, dolazili smo u logor redovito ujutro u osam sati svaki radni dan, najprije bismo odslušali kratko majstorovo predavanje u, uvjetno rečeno, logorskoj školi, koja je bila ili u jednoj baraci ili na otvorenom, ovisno o vremenu, a onda krenuli na teren. Majstor Plavšić bio je pravi znalac svojega zanata i ja sam brzo i puno toga naučio od njega. Krajem sljedeće godine, tj. 1944. dobili smo i pismene potvrde o osposobljenosti, koju sam ja, nažalost, pri kraju rata uništio. Ne moram vam objašnjavati zbog kojega razloga – bojao sam se. Nisam siguran, ali mislim da ju je potpisao naš glavni ‘šef’, židovski zatočenik, ako se dobro sjećam, električarski inženjer prezimena Singer, no ne mogu sa sigurnošću to potvrditi. Tu bi enigmu mogli riješiti oni koji su također pohađali logorašku školu u Jasenovcu, a pouzdano znam da ih još ima živih, koji, navodno, imaju očuvanu tu potvrdu o završenoj logoraškoj školi/tečaju. Jedan od njih, koji je npr. završio automehaničarsku izobrazbu, danas je u Slavonskom Brodu. Ne vidim razloga da se ta činjenica danas prešućuje, a posebice da je nakon toliko godina u samostalnoj hrvatskoj državi još uvijek nekoga strah reći ono što se zbilja i dogodilo! Pa to nema baš nikakve veze s počinjenim zločinima, njihovim opravdavanjem, zataškavanjem ili bilo čim sličnim.“, tvrdi čovjek koji je bio svjedok događanjima u logoru Jasenovac.

Znam da je problem kako uskladiti teoriju o svagdanjim masovnim ubijanjima s činjenicom postojanja obrtničke škole u jasenovačkom logoru za dječake iz okolnih sela, ali o tome neka razmišljaju oni kojima je to problem. Ja znam što sam prošao, s kime sam bio u to vrijeme, što sam vidio oko sebe i to govorim bez ikakvih interesa, pristranosti ili nekih drugih razloga. Osim toga, moram reći da su svi mještani okolnih sela znali za logorašku školu pa me čudi da baš nitko do danas, barem koliko je meni poznato, to nigdje nije ni spomenuo te hrvatska javnost nema pojma o tome.“

Možda ova životna priča starca koji je u mirovinu otišao iz poduzeća »Metal zadruga«, oca dvaju sinova i jedne kćeri, djeda petero unučadi i pradjeda jednoga praunuka potakne povjesničare da se ozbiljnije pozabave jednom u nizu »nezgodnih« tema o jasenovačkom logoru.

Objavljeno u Glasu Koncila, br. 31, 3. kolovoza 2014. godine/narod.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Otporaševe torbe

Preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz

Objavljeno

na

Objavio

U Zagrebu je jučer nakon duge i teške bolesti u 70. godini života preminuo hrvatski filozof i političar Mladen Schwartz.

Mladen Schwartz rođen 1947. u Zagrebu u obitelji hrvatskih Židova, a odrastao je i školovao se u Beogradu. Nakon završenog studija filozofije, 1973. je emigrirao u Njemačku gdje se uključio u redove hrvatske političke emigracije, pa je tijekom 1980-ih bio visoki dužnosnik Hrvatskog državotvornog pokreta Nikole Štedula i glavni urednik Hrvatskog lista

Nakon demokratskih promjena 1990. vraća se u domovinu te uključuje u Hrvatsku stranku pravu, za koju je jedno vrijeme uređivao stranačko glasilo Hrvatsko pravo, piše maxportal.hr

Održavao je kontakte i suradnju s desničarskim strankama i pojedincima u Europi i svijetu, primjerice s Nationaldemokratische Partei Deutschlands (NPD) u Njemačkoj. Kritizira hrvatsku službenu politiku zbog prihvaćanja liberalno-demokratske ideologije i prakse te podređenosti zahtjevima međunarodne zajednice. Osuđivao je i američke ratove u Afganistanu i Iraku kao imperijalne pohode usuglašene i s ciljevima cionizma.

U svojoj knjizi Što je to – desnica? predlaže fašističku ideju kao sredstvo i poticaj u otporu globalizaciji, demokratizaciji te inim zlima ovoga vremena. Kao političar i publicist, zastupao je stajalište blisko Konzervativnoj Revoluciji, Novoj Desnici te neofašizmu. Ljevičare u njegovu nastupu osobito smeta uporaba nacionalističkih sintagmi. Kritizira liberalnu parlamentarnu demokraciju, navlastito političke stranke (višestranačje), kao i “civilno društvo”, piše maxportal.hr

Zbog svoje kritike liberalne demokracije i cionizma te promicanja hrvatskog nacionalizma u hrvatskim je medijima često ridikuliziran.

Zagovara provođenje nacionalne revolucije te uvođenje radikalne nacionalističke diktature,  niječući holokaust, zbog čega ga se često optužuje za antisemitizam, unatoč tome što je i sam podrijetlom Židov.

Od 1994. do 2003. vodio je Novu hrvatsku desnicu (NHD), radikalno desnu političku organizaciju, i bio glavni urednik lista Ultimatum. Nakon gašenja NHD bavi se publicističkim radom, objavljuje više političko-filozofskih knjiga i nekoliko stotina članaka u domoljubnom tisku.

Od 2010. do 2013. vodio je internetski blog Schwartze Garde.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Otporaševe torbe

USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA

Objavljeno

na

Objavio

Neki su mi se javili da bi željeli nešto više znati nego znaju o dru. Peraniću. Jedan je čak izrazio želju da je voljan napisati knjigu o njemu i njegovom djelovanju u hrvatskoj političkoj emigraciji, tim da mu dostavim što više potrebnog material. Ono što je on prikupio i što ima, smatra da nevi bilo dovoljno ni potpuno. Za početak odgovorio sam mu ovako:

Dragi prijatelju primio sam Vaš e-mail pismo i sve razumio. Knjigu koju
Vi imate je knjiga koju je napisao moj vjenčani kum Dr. Miljenko Dabo Peranić. Ako ste pratili ovih par zadnih opisa pisama Maksa Luburića, mogli ste uočiti da sam spominjao tu knjigu. Ja ju imam u originalnom rukopisu a imam i knjigu. Zanima me dali ju je netko izdao u Zagrebu kao drugo/treće izdanje, ili slično, kao i cijenu. To mi javite svakako.

Dr. Peranić je napustio Pariz, Francusku, ljeta 1969. Došao je kod svojih u New York. Tu je živio vrlo povučeno, osamljen i razočaran. Na njega je pala velika sumnja oko ubojstva Maksa Luburića, generala Drinjanina. Ja u njega nikada nisam posumnjao. Uvijek sam ostao vjeran njemu i njegovu dubokom i velikom hrvatstvu. Ali za mnoge to nije bilo dovoljno, te su ga sustavno sumnjičili. To je njega izgrizalo, boljelo i u grob je otišao s tom boli i patnjom. Tu spomenutu knjigu Dr. Peranić je izdao u vlastitoj nakladi u New York-u 1984.

Miljenko Dabo Peranić

Da se malo vratim u godinu 1978. Preko mojeg punca i punice u Parizu, sa kojima je Dr. Peranić bio u dobroj vezi i često su se dopisivali, doznao sam za kuma Peranića adresu. Odmah sam mu se javio. Odgovorio je i zamolio me da ga dođem posjetiti, da se ispričamo, da mu olakšam jade i patnje…Učinio sam. Otišao sam ga posjetiti u kolovozu 1978. Bio sam kod njega u petak 18 i subotu 19 kolovoza na večer. U nedjelju poslije podne me je odvezao na uzletište. Imali smo priliku o svemu pričati, ponajviše o generalovoj pogibiji. Plakao je. Dao je izraditi bistu generala Luburića koju je stalno gledao dok smo razgovarali. Pokazao mi je rukopis kojeg je napisao i titulirao POGIBIJA GENERALA LUBURIĆA. Dao mi je kopiju rukopisa da pročitam, da nadodam nešto ako što imam itd. Htio je svakako da dadnem predgovor knjigi. Kada sam rukopis pročitao, nazvao sam ga i rekao mu da tu ima mnogo osobnoga, mnoge dobre i poštene naše zajedničke prijatelje iz Pariza u tu zavrzlamu je umješao i da taj rukopis do temelja treba preinačiti. Njegova supruga Marija je slušala na drugoj slušalici i sa menom se složila, ali on je ostao uporan u svojim tvrdnjama da je sve istina što je napisao, te na kraju rekao: DO RIJEČI OVAKO. SVE ILI NIŠTA…Dragi moj prijatelju da ti samo spomenem nekoliko izvadaka iz pisma Dra. Peranića meni od 30 studenoga 1979: ” Trebao sam Ti već davno odgovoriti na Tvoje pismo. (Ja sam njemu pisao na 12 rujna 1978, mo) Spriječilo me nešto…teško kao i Maksova smrt…sredinom listopada me je ostavio moj otac…Hm, kažeš mi da radim s Tobom…Ti nisi Ti…Vidim da imaš veliko srce za Hrvatsku, i da bi želio mnogo toga napraviti…Rekao sam Ti možda se nadje moj Patroklo, (po svoj prilici ova riječ bi mogla značiti: moj čuvar, moj zaštitnik, moj skrbnik i sl., mo. Otporaš.) ali to je isto jedan fantom; fantom je duh, a duh je težko zgrabiti – a možda i nikada. Jednog dana će ljudi znati bolje šta je to MAKS, šta će i znati zašto sam išao s njim. Odgovor Ti je dan u Maksovim riječima, koje si pročitao u kraju mog spisa, koji si dobio – “mi obojica pomalo već smetamo cijeloj emigraciji, jer smo IMALI PRAVO”. Znam, to je glupost, naša hrvatska glupost, ali je tako – i Dabo se ne diže iz svoje grobnice…Reci mi, iskreno, sada kada si pročitao sav moj spis; Da li bi se i danas našao itko, koji bi to htio štampati – u svoj svojoj istini? Mislim, da ne. (On je znao za moje mišljenje, znao je za mišljenje svoje supruge Marije, pa je zato i rekao…”Mislim, da ne.”, mo.)…Bušić je pao. (Bruno, mo) Tražio me po Parisu, ali ja sam već bio u Americi – i dospio je u ruke onih koji su ubili i Generala i druge..Nastavit ću ovih dana..Pozdravi Annie, (moja supruga, mo.)…”

Imam pred sobom hrpu i hrpe raznih novinskih izrezaka, pisama i sličnoga koji su pisali o generalovu ubojstvu. Sve je to pisano u ono doba kada se nije znalo za snimljni izvještaj ubojice Ilije Stanića Sarajevskoj Udbi 29 i 30 travnja 1969. godine. Sada je kamokud lakiše konce i spletke povezati, jer je sami ubojica Stanić donekle rekao kako je bilo. A mi? tada, u emigraciji, mnogi od nas, smo iznosili ono što smo čuli i što nismo znali; najviše nagađali, pa tako je i ova knjiga mojeg kuma Dra. Miljenka Dabe Peranića pisana najviše na predodžbama i sumnjama. Nema nas mnogo danas živi koji bi se mogli trijezno osvrnuti na tu knjigu u kojoj se mnogi Hrvati francuskog velegrada Pariza spominju. Teško je za povjerovati da je Dr. Peranić s punim povjerenjem išao na sastanak s grupom Hrvata da osnuju ogranak Odpora u Parizu, slikao se sa njima na proslavi Desetog Travnja, čuvao slike kao uspomenu Odporaša, koje kasnije, iz svoje mašte, nastoji optužiti da su mu htjeli kidnapirati kćerku Anitu/Kitu a njega ubiti. Slike na stranicama spomenute knjige 109/110. U pismu od 22 kolovoza 1978., dakle odmah iza mojeg odlazka iz njegove kuće u New Yorku, kum Perenić mi piše između ostaloga i ovo: “…Sinoć sam…istragu…čitao i čitao. Bit će Ti sve jasno, pamti jer je sve zamršeno…Što kažeš o tiskanju, o tome ćemo razgovarati. Samo zapamti: ljudi su kukavice, i neće htjeti sve napisati što je unutra. A moj će biti jedan od uslova: (uvjeta, mo.) ili sve ili ništa. Zato mislim da će još proći vremena do toga, jer će to pasti na moj vlastiti tisak koga trebam platiti, a kako ne vjerujem da ću smoći za troškove, to će se oduljiti…”

Dragi moj prijatelju ne želim Vas gnjaviti niti umarati. Sve što Vam želim reći je to da je na Vama jedna velika zadaća i dužnost, a ta je prikupiti što se god prikupiti može, s lijeva desna, s Božije i vražije strane, od prijatelja i neprijatelja, staviti u jedan snop, svežanj, a taj snop/svežanj nazvati: “USPON I PAD DRA. MILJENKA DABE PERANIĆA” u kojoj će se iznijeti mnoge nepoznanice koje još nisu Hrvatima poznate. U toj nadi ja Vas iskreno poZDravljam i želim reći da možete računati na mene i moju pomoć u svim mojim mogućnostima. Želim vam sve najbolje.
Mile Boban, Otporaš.

facebook komentari

Nastavi čitati