Pratite nas

Kolumne

Svjetski ‘dobročinitelji’ pljačkaju siromašne

Objavljeno

na

Siromaštvo je stanje pljačke – velike kompanije ne plaćaju porez, a male države duguju milijarde.

Globalni razvoj umire. Ljudi jednostavno više ne nasjedaju na tu priču. Zapad je više od 60 godina uključen u taj projekt, a broj siromašnih ljudi u svijetu raste i nejednakost između bogatih i siromašnih nastavlja se širiti, umjesto da se smanjuje. Ljudi to znaju i zato više ne vjeruju u priču o razvoju.

Oni više ne vjeruju da strana humanitarna pomoć predstavlja neku vrstu rješenja i da će donacije za dobrotvorne svrhe išta riješiti, ili da Bono i Bill Gates mogu spasiti svijet.

Ova kriza povjerenja je postala tako ozbiljna da se zajednica bori da pronađe odgovor koji se tiče njenog razvoja. Fondacija “Bill Gatesa” je nedavno pokrenula proces pod nazivom Narrative Project s nekim od najvećih svjetskih nevladinih organizacija, poput Oxfam, Save the Children, One… s ciljem posljednjeg pokušaja preokreta.

Oni su pokrenuli istraživanje kako bi se otkrilo šta ljudi misle o razvoju i rezultati istraživanja su otkrili značajne promjene u razmišljanju javnosti. Na ljude više ne utječu slike siromašnih kao jadnih ljudi bez glasa koje hrabri “bijelci” trebaju spasiti – što predstavlja rasistički pristup, koji je izgubio svu svoju nekadašnju vrijednost. Umjesto toga, oni sada vide siromaštvo kao pitanje nepravde.

Rezultati ovog istraživanja jasno pokazuju da ljudi više ne podržavaju pristup razvoju koji se zasniva na humanitarnoj pomoći. Umjesto da to iskoriste kao priliku da se suoče sa svojim neuspjesima i promijene način na koji industrija funkcionira, gondacija Billa Gatesa i njene partnerske nevladine organizacije su se odlučile, kao i obično, držati ovog posla, ali da ga maskiraju novim jezikom.

Interni dokumenti koji su procurili jasno pokazuju da Narrative Project nije ništa više od PR kampanje – pokušaj da se “promijeni stav javnosti” nudeći novi jezik, koji će biti učinkovitiji u osiguravanju podrške javnosti i donacija.

Strategija uključuje sljedeće: govoriti o siromašnim kao “jednakim”, koji dijele naše vrijednosti, naglašavati da je razvoj “partnerstvo”, prestati predstavljati bogate i slavne osobe kao spasitelje siromašnih i, iznad svega, igrati na ideju “samostalnosti” i “nezavisnosti”, s posebnom pažnjom na emancipaciju žena i djevojka. Progresivni zapadnjaci vole ove stvari.

Ovaj novi koncept postaje nešto više od propagandne strategije. Umjesto da izmijene svoj sadašnji pristup razvoju, Narrative Project samo želi da ljudi misle da se on mijenja. Postojeća paradigma pružanja pomoći i stvarni problemi ostaju netaknuti.

Projekt koji propada

Zašto ljudi više ne vjeruju u dobročinstvo i ovaj model razvoja koji se zasniva na humanitarnoj pomoći? Prema Narrative Projectu, to je zato što su svi pomalo glupi. Oni dopuštaju da njihova osobna uvjerenja prevladaju “činjenice”. Oni su “stari” i “konzervativni”. Previše su bezosjećajni brinuti se o društvenim pitanjima. Njima nikada ne padne na pamet da ljudi možda imaju dobre razloge za svoj skepticizam. A tih razloga je mnogo.

Projekt pomoći propada jer ljudi koji ga vode ne shvataju poentu siromaštva. Oni pretpostavljaju da je siromaštvo prirodni fenomen, koji nije povezan sa svijetom bogatih i da siromašnim ljudima i zemljama samo treba malo dobročinstva da im se pomogne.

Kao prvo, projekat pomoći, ustvari, propada. Ostvarena su neka postignuća, ali fondacija Billa Gatesa i službeni izvori, kao što su Ujedinjeni narodi, žele javnost uvjeriti kako su ovi pojedinačni uspjesi jednaki ukupnom uspjehu. Oni nam govore da se siromaštvo prepolovilo u posljednjih petnaestak godina, ali nezavisni promatrači su u više navrata pokazali da se ove tvrdnje oslanjaju na statistički trik.

Pored toga, ova tvrdnja se bazira na podacima prema kojima minimalna dnevnica iznosi 1,25 dolara, a ti podaci nisu više pouzdani. Pouzdaniji podaci govore da minimalna dnevnica iznosi 2,5 dolara, što predstavlja apsolutni minimum s kojim se može preživjeti standardni životni vijek. Prema podacima istraživanja provedenog 2008. godine, 3,1 milijarda ljudi danas živi u siromaštvu, što je za 325 miliona ljudi više nego 1981. godine.

Sve ovo vrijeme omjer bogatstva između najbogatijih i najsiromašnijih zemalja se povećao sa 44:1 u 1973. godini na skoro 80:1 danas (prema mojoj procjeni). Najbogatijih 85 ljudi na svijetu (među kojima je i Bill Gates) bogatiji su od 3,5 milijardi najsiromašnijih, ili od polovine svjetske populacije.

Projekt pomoći propada jer ljudi koji ga vode ne shvataju poantu siromaštva. Oni pretpostavljaju da je siromaštvo prirodni fenomen, koji nije povezan sa svijetom bogatih, i da siromašnim ljudima i zemljama samo treba malo dobročinstva da im se pomogne.

Ljudi su pametniji od toga. Ljudi znaju da je siromaštvo odlika globalnog ekonomskog sustava i da ga često uzrokuju ljudi, uključujući i one koji upravljaju ili profitiraju od pomoći siromašnima. Narasla je svijest – posebno nakon recesije koja je počela 2008. godine – da je ekonomija koja se kreira u interesu bogatih ta koja stvara siromaštvo.

Sistem pljačke

Ovaj proces možemo pratiti kroz povijest. Strategije koje su zemlje Juga uspješno koristile da izgrade svoje ekonomije i smanje siromaštvo nakon kolonijalizma, kao što su trgovačke tarife, subvencije, socijalna izdvajanja za zdravstvo i obrazovanje, Zapad je uglavnom uništio intervencijama u ime “razvoja”.

Državnim udarima, koje je Zapad podržavao – u Iranu 1953. godine, u Gvatemali 1954. godine, u Kongu 1964. godine, u Brazilu 1964. godine, u Indoneziji 1965. godine, u Čileu 1973. godine, te mnogim drugim – svrgnuti su demokratski izabrani lideri, koji su imali platforme za borbu protiv siromaštva, kako bi došli diktatori, koji su bili prijateljski nastrojeni prema multinacionalnim korporacijama. Većina ovih diktatora je dobila milijarde dolara “pomoći” od zapadnih vlada.

Kada su izgubili naklonost biračkog tijela, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond su došli na scenu. Oni su iskoristili dugove kako bi nametnuli razarajuće strategije “strukturalnog prilagođavanja” na siromašne zemlje, prisiljavajući ih na taj način da privatiziraju javna dobra, otvore svoje tržište za zapadnu robu, smanje socijalna izdvajanja i plate te daju stranim kompanijama pristup jeftinoj radnoj snazi i sirovinama. Strukturalno prilagođavanje je jedan od najvećih pojedinačnih uzroka siromaštva na jugu u 20. stoljeću i ono se i danas provodi pod krinkom “štednje”.

Jedini razlog zašto se ova destruktivna politika zadržala je zato što glasačku moć u Svjetskoj banci i MMF-u kontroliraju bogate zemlje. Zemlje s visokim prihodima kontroliraju više od 60 posto glasačke moći u Svjetskoj banci, a u njima živi manje od 15 posto svjetske populacije.

Ako se vodstvo frondacije Billa Gatesa i nevladinih organizacija želi ozbiljno boriti protiv siromaštva, oni bi trebali početi javno govoriti o važnosti oslobađanja zemalja u razvoju od stege bogatih zemalja i njihovih korporacija.

Zemlje u razvoju sada gube i do 900 milijardi dolara godišnje zbog utaje poreza multinacionalnih kompanija preko niskih cijena trgovačke robe, a isti iznos su izgubile zbog visokih transfernih cijena. One izgube još 600 milijardi dolara svake godine dok isplate dugove svim svjetskim bankama. Samo ovi gubici su gotovo 20 puta veći nego ukupni prihodi koji se dobiju iz humanitarne pomoći, koja iznosi otprilike 135 milijardi dolara, a u tu cifru nije uračunato prisvajanje zemlje i drugi oblici krađe resursa.

Sve ovo ukazuje na to da siromaštvo nije prirodno stanje. To je stanje pljačke. Nerealno je vjerovati da su dobročinstvo i humanitarna pomoć smislena rješenja za ovu vrstu problema.

Neki ljudi iz nevladinih organizacija znaju to veoma dobro i oni pozivaju na pravu političku promjenu, koja će uključivati demokratizaciju Svjetske banke i MMF-a, slobodnija trgovinska pravila i kraj utajama poreza.

Ali, pošto lideri fondacije Billa Gatesa i nekih nevladinih organizacija smatraju te stavove problematičnim, takvi alternativni glasovi su marginalizirani u korist podmuklih pokušaja da se “popravi” stav javnosti tako što će se nametnuti stara priča o dobročinstvu i humanitarnoj pomoći.

Ako se vodstvo frondacije Billa Gatesa i nevladinih organizacija želi ozbiljno boriti protiv siromaštva, oni bi trebali početi javno govoriti o važnosti oslobađanja zemalja u razvoju od stege bogatih zemalja i njihovih korporacija.

To možda pomogne prekinuti paternalističke priče o dobročinstvu i pomoći, o “bijelim” spasiteljima i siromašnim “smeđim” žrtvama i ispriča prava priča o tome kako se bogati bogate na račun siromašnih. To bi bilo dobro polazište za razvoj u 21. stoljeću.

Piše: Jason Hickel  Izvor: Al Jazeera

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kolumne

Josip Jović: Nekad je bio Goli otok

Objavljeno

na

Objavio

Jedna ljudska sudbina bolje objašnjava prilike i klimu nekog vremena od suhoparnih, brojkama nabijenim povijesnih analiza.

Jedna od takvih sudbina zapisana je u upravo na Pravnom fakultetu u Splitu, pred prepunom velikom dvoranom, promoviranoj knjizi Jakoslava Davida Rojnice “Ja sam 6387”, u kojoj on u trećem licu piše o svom suđenju i zatvaranju na zloglasnom Golom otoku.

Ne, nije, ako ste pomislili, Rojnica informbiroovac. On je rođen 1956., iste godine kad je progon “staljinista” Staljinovim metodama bio završen, a Tito otoplio odnose sa SSSR-om. No, osuđenici su tamo i dalje pristizali sve do 1988. godine. Neki zbog kriminala, a neki zbog delikta mišljenja, piše Josip Jović / Slobodna Dalmacija

Rojnica je optužen i osuđen (zajedno s Mirkom Rajčićem, Markom Juranovićem i Fabijanom Dumančićem) na tri godine zatvora zbog navodnog podrivanja sistema, rušenja Jugoslavije i odvajanja Hrvatske, a jedini dokazi za tu urotničku djelatnost bilo je posjedovanje lista “Nova Hrvatska” i još neke nezgodne literature.

Imao je samo dvadeset dvije godine, u istrazi je proveo šest mjeseci, podvrgavali su ga elektrošokovima, doveli ga na rub smrti kad mu je postalo svejedno hoće li živjeti ili umrijeti. Trajno mu je uništen dio života, one možda najbolje godine. Prekinuo je studij prava, koji nikada neće nastaviti.

U zatvoru se našao u društvu okorjelih kriminalaca, koji ga nisu maltretirali kao što oni znaju raditi, i to samo zato što je bio pismen pa im je pisao molbe i žalbe.

Kaže kako su mu molitva, vjera u Boga, majčini i sestrini posjeti bili jedina pomoć, utjeha i nada. Danas je pun opraštanja i razumijevanja, miran i bez imalo osvetničkoga u sebi. Pod inicijalima je čak sakrio i imena onih koji su ga teretili da bi spasili sebe.

“Ja sam 6387”, kao i brojne druge knjige, zapisi, sjećanja itd., snažan je odgovor učestaloj tezi kako smo živjeli u socijalizmu s ljudskim likom i u pravednoj državi, kako je čak nekada bilo bolje, kako su priče o progonima samo propagandne nacionalističke bajke.

Nekad je, međutim, bio Goli otok. Na promociji je povjesničar Josip Jurčević temeljem vlastitih istraživanja iznio podatak kako je od 1945. do 1950. bilo trideset tisuća političkih procesa te kako je sto tisuća ljudi osuđeno iz političkih razloga. Sve je bilo po zakonu, samo što su zakoni bili u službi režima, u službi ideologije i jedine partije.

Posljednji politički zatvorenik na Golom otoku, spomenuo je Rojnica, došao je tamo 1983. i ostao sve do 1988. godine, a njegov krimen bila je parola “Živjela Hrvatska”, koju je napisao na nekom zidu. Takva kazna, ako je vjerovati nekim najavama novog kaznenog zakona, čeka onoga tko napiše ili uzvikne “Za dom spremni”!

Moderni tzv. antifašisti priznat će eufemistički kako je Goli otok bio “greška”, ali im Bleiburg nije bio niti greška. Jer, valjda, na otoku su stradali njihovi.

Foto Vojko Bašić / HANZA MEDIA, Reuters

facebook komentari

Nastavi čitati

Kolumne

Hitrec: Mutikaša J. Pavičić vrijeđa sve i svakoga, a Stepinca naziva politički insuficijentnim jadnikom

Objavljeno

na

Objavio

Magle, dugotrajne magle sve do podne. Lako se u njima izgubiti, ne samo guskama. I priča o Agrokoru zamagljuje se s mnogih strana, premda su Kulmerovi dvori na uzvišenom položaju gdje sunce dopire puno ranije nego u prigorskim nizinama. Ondje su s prvim tracima zore, praktički još po mraku, ušli policajci i novinari koje je DORH prve obavijestio, po već ustaljenom običaju da se velike predstave uhićenja odvijaju pred okom kamere i očima televizijskih gledatelja. Kulmerovce nisu pronašli, ali su negdje blizu u Šestinama zgrabili oberšefa svih Todorićevih novčanih vragolija, koji ima dragocjene podatke i s njima u džepu može se lahko nagoditi, jer sloboda nema cijenu.

Odluka je očito donesena u suradnji duboke i plitke države, jer obje imaju prste u pekmezu i sada bi vrlo rado da proces bude vođen tako da se ne otkriju ključni igrači koji su godinama žmirili ili pogodovali maestralnom carstvu usred Republike, velikom gospodarskom feudalcu koji je imao u džepu hrvatske političare i utjecajne javne djelatnike, pri čemu je zapošljavanje njihove djece samo manji, izvanjski i poznati način humanoga korumpiranja elite, gdje svjetonazori i ine pripadnosti nisu imale bitnu ulogu.

Todorić uvijek može reći, i istina je, da je zapošljavao i obične, tzv. male ljude, njih stotinu tisuća ako se računaju i obitelji, i da je unatoč bijednim plaćama koje im je davao, taj posao bio za ljude spas u krizi koja je drmala Hrvatsku, i ne samo Hrvatsku. No, krčag ide na vodu dok se ne razbije, pa je na kraju veliki latifundist ugrozio ionako krhko hrvatsko gospodarstvo, pretvorio se u blogera, a državne institucije koje su trebale nadzirati odmetnutu paradržavu vrište jedna na drugu i prave se blesavima.

Ivica Todorić

A kako velikim magnatima služe revizorske kuće, valjda je i vrapcima poznato. U jednom zagrebačkom kazalištu upravo se priprema, dok ovo pišem, predstava Gogoljeva „Revizora“ koja, ne samo po naslovu nego i atmosferi iz ruske provincije Gogoljeva doba sjajno odgovara današnjem hrvatskom trenutku, to jest trenutku europske provincije Hrvatske koja je izložena unutarnjim rastakanjima i vanjskim smicalicama na koje ne zna odgovore ili se panično dovija s vjerom u naš talent za improvizaciju.

Uhićenja agrokorovaca vjerojatno su dar koji državni odvjetnik Cvitan nosi u Rusiju, u sastavu ili nezavisno od sastava delegacije predsjednice RH koja ima vrlo tešku zadaću da šarmira Putina i rusku vrhušku, u okolnostima koje nadilaze gospodarsku i financijsku temu, to jest već su odavno poprimile golu i nimalo bezopasnu političku dimenziju. Štošta je tu na stolu i ispod stola od trenutka kada se veleposlanik Azimov navukao svečanu vojnu odoru i progovorio o Agrokoru, dok hrvatski veleposlanik u Moskvi nije rekao ni riječi, a nije ni mogao jer ga nije bilo. Dvije godine nismo imali veleposlanika u Rusiji, što je gotovo nevjerojatno, a mnogo, mnogo više godina odnose s Rusijom temeljito smo zanemarivali – baš u vrijeme kada je definitivno opet postala supersilom.

Kako izgleda sada taj koloplet nesretnoga zaborava i što je sve u loncu? Je li Todorićevo zaduživanje kod ruske Putin2državne banke samo neoprezan potez ili je povučen uz savjetnike koji su imali zlu namjeru – znajući stanje u Agrokoru – učiniti Hrvatsku barem (za početak) malo zavisnom od Rusije i otvoriti ruskom medvjedu prostor u koji još nije ušao, za razliku od „regiona“ gdje se dobro plasirao i praktički ima pod nadzorom lijep dio teritorija. Izjava da je hrvatska država dužna ruskoj državi, jer je navodno Hrvatska nacionalizirala Agrokor, bjelodano govori o razini na koju je podignuta afera i svakako je ruski as iz rukava kojemu će biti teško doskočiti, premda je riječ o smicalici. Usporedno, u Poljsku je otišao hrvatski kontingent pod vodstvom SAD, noseći sa sobom bitnicu višecijevnih lansera raketa, a ni hrvatska potpora (podržavam) mirnoj reintegraciji okupiranih područja u Ukrajini ili barem potpora sporazumu iz Minska (nije šija nego vrat) svakako nije laka točka u posjetu predsjednice Rusiji – posjetu koji je Putin tako demonstrativno osobno najavio, u čemu pozorni analitičar prepoznaje nervozno kuckanje prstima po stolu i želju za cjenkanjem. Kako god bilo, dobro je da su s Rusijom opet uspostavljeni diplomatski odnosi, makar u složenom trenutku, kao što je dobro da se opet uspostavljaju kulturne veze koje ne bi trebale ostati na razini gostovanja zbora Crvene armije u Zagrebu, to jest trebale bi biti posve drukčije. U Rusiju (staru) treba poslati Ivicu Buljana, šefa drame u zgb. HNK koji je u trenutku skidanja Titove ploče divljao pod sovjetskim i jugoslavenskim zastavama.

Tito – konačni pad

Kad smo već kod Tita: u subotu je u zagrebačkom Studentskom centru pred krcatom dvoranom prikazan pedesetminutni dokumentarni film o konačnom padu i Tita i njegove ploče, koja je na užas i sramotu samostalne hrvatske države nježno održavana dvadeset i šest godina, nakon što je u komunističkoj Jugoslaviji stajala ondje od 1946. Premda i sam imam prste u nastajanju toga filma, ili baš zato, moram posve subjektivno i objektivno reći da je Sedlarov film odličan, sveobuhvatan i odgovoran prema povijesti: naime, trebalo je poradi potomaka zabilježiti kamerom tko je sve sudjelovao u prekidu dugogodišnje farse, pa je snimljena i sjednica povjerenstva za imenovanje trgova i ulica pod predsjedanjem Zlatka Hasanbegovića, i sjednica Gradske skupštine koja je donijela odluku, podsjetilo se na one koji su još u devedesetima nastojali maknuti tu blasfemiju, kao i na jedanaest godina duge napore Kruga za trg (Maja Runje, Zdravka Bušić, Ante Beljo…), u kameru su govorili Čičak, Budiša, Banac itd., utkane su snimke protuprosvjeda crvenih u režiji Pusića i sličnih, ali je dan i povijesni prikaz Titovih monstruoznih zločina koji su ga uvrstili na visoko mjesto masovnih zločinaca u dvadesetolm stoljeću (i šire).

Koliko znam, film će biti prikazan na Bujici, a trebao bi biti, da nije kako jest, i na svim televizijama, ali i u srednjim školama. Doista, tek skidanjem ploče maršala završena je jedna epoha. Što ne znači da ostatci ostataka titoljubaca nisu ostali i izviruju ispod kamena, u što sam se i sam uvjerio nakon projekcije filma kada su mi prišla tri inicijativna mlada čovjeka, vrlo srdita, i govorili u smislu „da su tada , u Titovo doba, radile tvornice“ i slično. Bilo mi ih je žao, tko zna gdje su i kako indoktrinirani, a barem su u filmu mogli vidjeti one druge tvornice, tvornice smrti u kojima je zaglavilo pola milijuna ljudi, uglavnom Hrvata… Nego, tri su bila, kako rekoh. Eto se opet formiraju trojke po starim komunističkom receptu.

Povijesna istina

Ima podosta rezona u onome što je napisala skupina intelektualaca, to jest da je cenzura mišljenja o (nedavnoj) povijesti štetna i neprihvatljiva. No, crveni kolumnisti odmah su pokušali okrenuti na svoju stranu, vrlo lukavo plasirajući da se slažu s potpisnicima, pa se odmah bacili na Deklaraciju o domovinskom ratu koja je valjda samo jedno „mišljenje“ o bliskoj povijesti, što nije drugo do pokušaj negiranja istine o agresoru (agresorima) na Hrvatsku. I to u dnevne svrhe, budući da su Vučić i Pupovac svaki iz svojega rova, odnosno zajedničkog, udarili po prijedlogu Zakona o braniteljima koji se uvodno poziva upravo na spomenutu Deklaraciju, naravno. Tako crveni „analitičari“ – osim toga u strahu da i njihovi voljeni simboli budu zabranjeni kao i ostali totalitarni-naoko pristajući uz spomenuti tekst intelektualaca – mute vodu i odvode ju u svoju septičku jamu. Zato treba biti posve jasan: postoji povijesna istina i ona se zasniva na dokumentima koji se ne mogu drukčije tumačiti. Nedavna povijest posve sigurno nema više istina, a ako u dalekoj povijesti zbog nedostatka dokumenata može ponegdje biti spora – o ovoj bliskoj nema sumnje. Nije tu riječ o „propisivanju istine“, nego je (kao u pitanju Deklaracije o domovinskom ratu) riječ o zapisivanju istine kako klatež ne bi protokom vremena krivotvorila povijest, što i danas čini i što joj je zadaća.

Jurica Pavcic

Elem, jedan od tih mutikaša je svakako Jurica Pavičić koji (iz rečenih razloga) poziva da se poništi Deklaracija jer je valjda „stranačko“ ili kakvo drugo mišljenje. Možda braniteljsko. Zatim vrijeđajući sve i svakoga, kao što je običaj, prelazi na Stepinca i proziva medije da previše podržavaju kanonizaciju čovjeka koji je osuđen na komunističkom prijekom sudu iste 1946. godine kada je na zagrebački trg prikucana ploča s imenom maršala. U ime prosvjeda protiv „propisivanja istine“ poziva na pobunu protiv „ izvještavanja na javnoj TV u kojem se beatifikacija (?) tog politički insuficijentnog jadnika pretvara u glavnu temu državničkog posjeta Vatikanu.“ Tako se i nadalje u novinama koje izlaze u Hrvatskoj, bez obzira na promjenu vlasnika, velik prostor daje onima koji, cementirani u boljševičkom bolesnom paklu pljuju po svim vrijednostima i njihovim nositeljima. Podsjećam da je isti „autor“ ne tako davno nazvao književnika Slobodana Novaka kretenom. Veliki je pisac u međuvremenu umro, a u HAZU su prije nekoliko dana na (ponešto zakašnjeloj) komemoraciji govorili ugledni ljudi o neupitnim vrlinama Novakova književnog opusa.

Hrvoje Hitrec/HKV

facebook komentari

Nastavi čitati