Svjetski ‘dobročinitelji’ pljačkaju siromašne

0

Siromaštvo je stanje pljačke – velike kompanije ne plaćaju porez, a male države duguju milijarde.

Globalni razvoj umire. Ljudi jednostavno više ne nasjedaju na tu priču. Zapad je više od 60 godina uključen u taj projekt, a broj siromašnih ljudi u svijetu raste i nejednakost između bogatih i siromašnih nastavlja se širiti, umjesto da se smanjuje. Ljudi to znaju i zato više ne vjeruju u priču o razvoju.

Oni više ne vjeruju da strana humanitarna pomoć predstavlja neku vrstu rješenja i da će donacije za dobrotvorne svrhe išta riješiti, ili da Bono i Bill Gates mogu spasiti svijet.

Ova kriza povjerenja je postala tako ozbiljna da se zajednica bori da pronađe odgovor koji se tiče njenog razvoja. Fondacija “Bill Gatesa” je nedavno pokrenula proces pod nazivom Narrative Project s nekim od najvećih svjetskih nevladinih organizacija, poput Oxfam, Save the Children, One… s ciljem posljednjeg pokušaja preokreta.

Oni su pokrenuli istraživanje kako bi se otkrilo šta ljudi misle o razvoju i rezultati istraživanja su otkrili značajne promjene u razmišljanju javnosti. Na ljude više ne utječu slike siromašnih kao jadnih ljudi bez glasa koje hrabri “bijelci” trebaju spasiti – što predstavlja rasistički pristup, koji je izgubio svu svoju nekadašnju vrijednost. Umjesto toga, oni sada vide siromaštvo kao pitanje nepravde.

Rezultati ovog istraživanja jasno pokazuju da ljudi više ne podržavaju pristup razvoju koji se zasniva na humanitarnoj pomoći. Umjesto da to iskoriste kao priliku da se suoče sa svojim neuspjesima i promijene način na koji industrija funkcionira, gondacija Billa Gatesa i njene partnerske nevladine organizacije su se odlučile, kao i obično, držati ovog posla, ali da ga maskiraju novim jezikom.

Interni dokumenti koji su procurili jasno pokazuju da Narrative Project nije ništa više od PR kampanje – pokušaj da se “promijeni stav javnosti” nudeći novi jezik, koji će biti učinkovitiji u osiguravanju podrške javnosti i donacija.

Strategija uključuje sljedeće: govoriti o siromašnim kao “jednakim”, koji dijele naše vrijednosti, naglašavati da je razvoj “partnerstvo”, prestati predstavljati bogate i slavne osobe kao spasitelje siromašnih i, iznad svega, igrati na ideju “samostalnosti” i “nezavisnosti”, s posebnom pažnjom na emancipaciju žena i djevojka. Progresivni zapadnjaci vole ove stvari.

Ovaj novi koncept postaje nešto više od propagandne strategije. Umjesto da izmijene svoj sadašnji pristup razvoju, Narrative Project samo želi da ljudi misle da se on mijenja. Postojeća paradigma pružanja pomoći i stvarni problemi ostaju netaknuti.

Projekt koji propada

Zašto ljudi više ne vjeruju u dobročinstvo i ovaj model razvoja koji se zasniva na humanitarnoj pomoći? Prema Narrative Projectu, to je zato što su svi pomalo glupi. Oni dopuštaju da njihova osobna uvjerenja prevladaju “činjenice”. Oni su “stari” i “konzervativni”. Previše su bezosjećajni brinuti se o društvenim pitanjima. Njima nikada ne padne na pamet da ljudi možda imaju dobre razloge za svoj skepticizam. A tih razloga je mnogo.

Projekt pomoći propada jer ljudi koji ga vode ne shvataju poentu siromaštva. Oni pretpostavljaju da je siromaštvo prirodni fenomen, koji nije povezan sa svijetom bogatih i da siromašnim ljudima i zemljama samo treba malo dobročinstva da im se pomogne.

Kao prvo, projekat pomoći, ustvari, propada. Ostvarena su neka postignuća, ali fondacija Billa Gatesa i službeni izvori, kao što su Ujedinjeni narodi, žele javnost uvjeriti kako su ovi pojedinačni uspjesi jednaki ukupnom uspjehu. Oni nam govore da se siromaštvo prepolovilo u posljednjih petnaestak godina, ali nezavisni promatrači su u više navrata pokazali da se ove tvrdnje oslanjaju na statistički trik.

Pored toga, ova tvrdnja se bazira na podacima prema kojima minimalna dnevnica iznosi 1,25 dolara, a ti podaci nisu više pouzdani. Pouzdaniji podaci govore da minimalna dnevnica iznosi 2,5 dolara, što predstavlja apsolutni minimum s kojim se može preživjeti standardni životni vijek. Prema podacima istraživanja provedenog 2008. godine, 3,1 milijarda ljudi danas živi u siromaštvu, što je za 325 miliona ljudi više nego 1981. godine.

Sve ovo vrijeme omjer bogatstva između najbogatijih i najsiromašnijih zemalja se povećao sa 44:1 u 1973. godini na skoro 80:1 danas (prema mojoj procjeni). Najbogatijih 85 ljudi na svijetu (među kojima je i Bill Gates) bogatiji su od 3,5 milijardi najsiromašnijih, ili od polovine svjetske populacije.

Projekt pomoći propada jer ljudi koji ga vode ne shvataju poantu siromaštva. Oni pretpostavljaju da je siromaštvo prirodni fenomen, koji nije povezan sa svijetom bogatih, i da siromašnim ljudima i zemljama samo treba malo dobročinstva da im se pomogne.

Ljudi su pametniji od toga. Ljudi znaju da je siromaštvo odlika globalnog ekonomskog sustava i da ga često uzrokuju ljudi, uključujući i one koji upravljaju ili profitiraju od pomoći siromašnima. Narasla je svijest – posebno nakon recesije koja je počela 2008. godine – da je ekonomija koja se kreira u interesu bogatih ta koja stvara siromaštvo.

Sistem pljačke

Ovaj proces možemo pratiti kroz povijest. Strategije koje su zemlje Juga uspješno koristile da izgrade svoje ekonomije i smanje siromaštvo nakon kolonijalizma, kao što su trgovačke tarife, subvencije, socijalna izdvajanja za zdravstvo i obrazovanje, Zapad je uglavnom uništio intervencijama u ime “razvoja”.

Državnim udarima, koje je Zapad podržavao – u Iranu 1953. godine, u Gvatemali 1954. godine, u Kongu 1964. godine, u Brazilu 1964. godine, u Indoneziji 1965. godine, u Čileu 1973. godine, te mnogim drugim – svrgnuti su demokratski izabrani lideri, koji su imali platforme za borbu protiv siromaštva, kako bi došli diktatori, koji su bili prijateljski nastrojeni prema multinacionalnim korporacijama. Većina ovih diktatora je dobila milijarde dolara “pomoći” od zapadnih vlada.

Kada su izgubili naklonost biračkog tijela, Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond su došli na scenu. Oni su iskoristili dugove kako bi nametnuli razarajuće strategije “strukturalnog prilagođavanja” na siromašne zemlje, prisiljavajući ih na taj način da privatiziraju javna dobra, otvore svoje tržište za zapadnu robu, smanje socijalna izdvajanja i plate te daju stranim kompanijama pristup jeftinoj radnoj snazi i sirovinama. Strukturalno prilagođavanje je jedan od najvećih pojedinačnih uzroka siromaštva na jugu u 20. stoljeću i ono se i danas provodi pod krinkom “štednje”.

Jedini razlog zašto se ova destruktivna politika zadržala je zato što glasačku moć u Svjetskoj banci i MMF-u kontroliraju bogate zemlje. Zemlje s visokim prihodima kontroliraju više od 60 posto glasačke moći u Svjetskoj banci, a u njima živi manje od 15 posto svjetske populacije.

Ako se vodstvo frondacije Billa Gatesa i nevladinih organizacija želi ozbiljno boriti protiv siromaštva, oni bi trebali početi javno govoriti o važnosti oslobađanja zemalja u razvoju od stege bogatih zemalja i njihovih korporacija.

Zemlje u razvoju sada gube i do 900 milijardi dolara godišnje zbog utaje poreza multinacionalnih kompanija preko niskih cijena trgovačke robe, a isti iznos su izgubile zbog visokih transfernih cijena. One izgube još 600 milijardi dolara svake godine dok isplate dugove svim svjetskim bankama. Samo ovi gubici su gotovo 20 puta veći nego ukupni prihodi koji se dobiju iz humanitarne pomoći, koja iznosi otprilike 135 milijardi dolara, a u tu cifru nije uračunato prisvajanje zemlje i drugi oblici krađe resursa.

Sve ovo ukazuje na to da siromaštvo nije prirodno stanje. To je stanje pljačke. Nerealno je vjerovati da su dobročinstvo i humanitarna pomoć smislena rješenja za ovu vrstu problema.

Neki ljudi iz nevladinih organizacija znaju to veoma dobro i oni pozivaju na pravu političku promjenu, koja će uključivati demokratizaciju Svjetske banke i MMF-a, slobodnija trgovinska pravila i kraj utajama poreza.

Ali, pošto lideri fondacije Billa Gatesa i nekih nevladinih organizacija smatraju te stavove problematičnim, takvi alternativni glasovi su marginalizirani u korist podmuklih pokušaja da se “popravi” stav javnosti tako što će se nametnuti stara priča o dobročinstvu i humanitarnoj pomoći.

Ako se vodstvo frondacije Billa Gatesa i nevladinih organizacija želi ozbiljno boriti protiv siromaštva, oni bi trebali početi javno govoriti o važnosti oslobađanja zemalja u razvoju od stege bogatih zemalja i njihovih korporacija.

To možda pomogne prekinuti paternalističke priče o dobročinstvu i pomoći, o “bijelim” spasiteljima i siromašnim “smeđim” žrtvama i ispriča prava priča o tome kako se bogati bogate na račun siromašnih. To bi bilo dobro polazište za razvoj u 21. stoljeću.

Piše: Jason Hickel  Izvor: Al Jazeera

facebook komentari