Pratite nas

U potrazi za Istinom

SZ: ‘Đureković je i žrtva njemačke politike’

Objavljeno

na

Uoči početka suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču zbog umiješanosti u ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, minhenski list Süddeutsche Zeitung (SZ) u opširnom članku se pita: Zašto im se sudi tek sad?

Zašto tek sad? Kako su jugoslavenski plaćeni ubojice desetljećima mogli nesmetano ubijati po Njemačkoj? Što je znala politika, što BND (njemačka tajna služba), a što Njemačka služba za zaštitu ustavnog poretka?

Puno pitanja

Članak SZ-a koji potpisuju Frederik Obermaier i Philipp Grüll postavlja puno pitanja. Pitanja na koje odgovore ne znamo ni danas, 31 godinu nakon likvidacije Stjepana Đurekovića (naslovna fotografija). Na jednom minhenskom sudu bi 17. listopada trebalo početi suđenje osobama koje se sumnjiči da su pomagale u organizaciji ubojstva.

Tjeralice za Perkovićem i Mustačem Perković i Mustač godinama su se nalazili na listi najtraženijih osoba u Njemačkoj

Riječ je o 69-godišnjem Josipu Perkoviću i 72-godišnjem Zdravku Mustaču. “Dva stara muškarca, Hrvati, bivše veličine u obavještajnim krugovima, ljudi koji i danas imaju utjecajne prijatelje”, piše minhenski dnevnik. Njemačko pravosuđe najavilo je da bi proces mogao trajati do proljeća iduće godine. Zakazano je 50 ročišta.

Za suđenje se akreditiralo 133 novinara. Među njima i 15 predstavnika “sedme sile” iz Hrvatske.

U članku se ponovno navodi kako su njemačke vlasti jako dobro znale što se događalo na tlu tadašnje Savezne Republike. Njemačka vlada je znala da se vodi “rat podzemlja” (SZ) između jugoslavenskog režima i dijela hrvatske emigracije, koji u svojim antikomunističkim akcijamama nije prezao ni od uporabe sile.

SZ: “Na jednoj strani je bila jugoslavenska država sa svojim plaćenim ubojicama. Na drugoj: hrvatski disidenti, demokrati i fašisti, anarhisti i monarhisti. Oni su sanjali o neovisnoj Hrvatskoj. Neki su skladištili eksploziv i oružje za pobunu, vježbali su partizansku borbu u tajnim kampovima.”

“Bila je to zabluda”

Utjecajni minhenski list piše i da su hrvatski egzilanti “ubili jugoslavenskog konzula u Frankfurtu”, da su u Njemačkoj “trenirali i ubijali”, da su se u Njemačkoj “osjećali sigurnima”. “Bila je to zabluda. Duga ruka jugoslavenske tajne službe dosezala je i do Savezne Republike”, zaključuju novinari SZ-a.

Po aktualnim procjenama na njemačkom je tlu likvidirano oko 30 protivnika Titovog režima. “Prvi je umro 1967. u blizini Stuttgarta, njegov je ubojica na njega pucao šest puta”, podsjeća SZ i prenosi detalje o nekim drugim, dijelom i misterioznim ubojstvima.

Upadljivo brzo su, dodaje se dalje, istrage u mnogim slučajevima bile naprasno prekidane. Potvrđuju nam to i drugi izvori u Njemačkoj. Navodno nije bilo dokaza, navodno su ubojice brzo napustile njemačko tlo, policijski službenici su tvrdili kako “ima i važnijeg posla”.

Valja podsjetiti da je Njemačku u 70-im i 80-im godinama prošlog stoljeća potresala serija zločina RAF-a.

Josip Broz Tito Josip Broz Tito (l.)

Preporuka uredništva

“Ubojstvo u Titovo ime”

Povodom početka suđenja Josipu Perkoviću i Zdravku Mustaču u Münchenu, u Njemačkoj se prikazuje dokumentarni film o seriji ubojstava za koja je odgovorna Udba. Mi smo film pogledali uoči premijernog emitiranja. (30.09.2014)

“Nijemci jako malo znaju o zločinima Udbe”

Vjerojatno se ipak razlog zbog kojeg njemačke vlasti nisu intenzivnije istraživale zločine Udbe zvao Josip Broz Tito. Tadašnji njemački kancelar Willy Brandt često se družio s jugoslavenskim predsjednikom. Brandt je htio “otrgnuti” Jugoslaviju iz sovjetskog zagrljaja, približiti ju Zapadu. To je bio ključni dio Brandtove nove “istočne politike”.

Dok je državni vrh u Bonnu Titu uručivao državna odlikovanja SR Njemačke, on je “potpisivao naredbe o vođenju specijalnog rata” protiv svojih protivnika, piše SZ. Također dodaje kako je Tito naredio svojim tajnim službama da sastave popise egzilanata: “Tko se suprotstavio režimu trebao je umrijeti, bez obzira je li se protiv Jugoslavije borio oružjem ili samo riječima.”

“Komunizam, velika prijevara”

Bili su to ljudi poput Stjepana Đurekovića. On se protiv režima borio riječima. Izdavao je knjige s naslovima poput: “Komunizam, velika prijevara”. SZ piše: “Đureković je žrtva njemačke politike prema istoku”. Danas bi se ciničnim rječnikom vjerojatno reklo: kolateralna šteta. A sve s ciljem da se ne naljuti Tita.

Do danas nije rasvjetljeno zbog čega je Đureković ubijen. Zato što je znao previše o manipulacijama u svom bivšem poduzeću (INA)? Zbog knjiga u kojima je kritizirao Tita? Zbog toga što je radio jedno vrijeme i za njemački BND?

EKSKLUZIVNO: Intervju s Krunoslavom Pratesom

Puno pitanja bez odgovora. I 31 godinu nakon Đurekevićeve smrti. Po našim informacijama njemačke vlasti u ovom trenutku vode istrage u 13 slučajeva ubojstava ili pokušaja ubojstava hrvatskih egzilanata. Njemački istražitelji tek sad, preko dva destljeća nakon raspada Jugoslavije, imaju uvid u (bivše) tajne dokumente. I konačno mogu rekonstruirati mračne tajne iz prošlosti.

U slučaju Đurekovića stvari su, kako stoji u optužnicama, bile jednostavne. Mustač je kao bivši šef Udbe (SDS-a) naredio Perkoviću da isplanira likvidaciju bivšeg menadžera INE. Perković je, tvrdi se, stvarnim ubojicama dao ključeve tiskare u blizini Münchena u koju je navraćao Đureković. Ključeve koje mu je predao vlasnik tiskare – Krunoslav Prates.

Atentatori do danas nisu otkriveni. “Oni zbog ubojstva nikada neće morati odgovarati pred sudom”, zaključuje SZ.

tito i brandt

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

U potrazi za Istinom

Mitologija o povijesnom Titovom pripojenju Istre i Dalmacije Hrvatskoj 20. rujna 1943.

Objavljeno

na

Objavio

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni.

Ovih dana (20. rujna) spominje se u hrvatskom tisku 74. obljetnica “Titovog pripojenja Istre i Dalmacije Hrvatskoj”.

Naravno, bilo je to samo deklarativno pripojenje Istre i Dalmacije Titovoj Jugoslaviji u kojoj je marionetska hrvatska republika dobila formalno, malo bolji status od starujogoslavenske Savske Banovine, i nešto gori od Mačekove Banovine Hrvatske, a u svakom praktičnom smislu, uz srpsku aneksiju Srijema i Bačke, ostatak Hrvatske postao je srpskim protektoratom, pod kontrolom istih onakvih elemenata, kakve danas predstavlja Milorad Pupovac, po Hrvatskom ustavu u poziciji odlučivati tko će vladati a tko će padati.

Nakon što je avnojevska Jugoslavija propala i na dijelu hrvatskoga prostora uspotavljena zavnohovska Republika Hrvatska, spominje se isključivo Titovo pripojenje tih područja Hrvatskoj, uz česte hvalospjeve Titu koji je “vodio borbu za Istru i Dalmaciju” iz čega se stječe dojam da je Titova jugoslavenska vojska nemalo prislila Italiju na kapitulaciju i u krvavim brobama duž anektiranog prostora istjerala Talijane iz Hrvatske.

Bitka za za Istru, Primorje i Dalmaciju nakon talijanske kapitulacije, vrijedi isto toliko koliko i bitka za Bleiburg nakon hrvatske kapitulacije.

Hrvatski list 10. rujna 1943.

Kada je na dnevni red došlo skidanje Titova imena s današnjeg Trga Republike Hrvatske, skoro svaki govor suprotstavljenih, sadržao je sarkastični savjet da se to područje “koje je Tito pripojio Hrvatskoj”, vrati Italiji.

Naravno, o nikakavim bitkama nije bilo ni govora, a istarsko posebno štovanje Tita zasnovano je na jugoslavenskoj mitologiji, a nikako na činjenicama.

Nakon pada Italije, ostvarenog malo drugačijim snagama nego što ih posjedovala Titova NOVJ, čija je jedina potvrđena vojna sposobnost bila uz veće ili manje gubitke, uspješno bježanje s područja neprijateljskih ofenziva, Tito je, vidjevši da je vlada NDH 10. rujna proglasila pripojenje tih područja Hrvatskoj i sam odlučio proglasiti povratak istih tih područja Jugoslaviji.

U istinu, nakon pada Italije, ni jugoslavenska ni hrvatska vojska nisu imale snage preuzeti kontrolu nad tim područjem, koje je do njemačke kapitulacije ostalo pod njemačkom kontrolom.

Deseti rujna, kao nadnevak kada su Istra, Dalmacija i anketirani otoci dekretom pripojeni Hrvatskoj, u Hrvatskoj nije zabilježen nigdje, jer ni ne ulazi u anale nekih posebnih hrvatskih zasluga, jednako kao što takav jugoslavenski dekret deset dana kasnije, ne predstavlja neku posebenu njihovu zaslugu.

Slobodna Dalmacija 16. rujna 1943.

Međutim, sljedbenici Tita, koji su poput Srba s Kraljevićem Markom, nedostatak stvarnih uspjeha nadomjestili brojnim, na mitologiji zasnovanim pjesmama, i taj dekret su pretvorili u “istorijski događaj”, pa bi netko tko ne poznaje povijest tog vremena, morao zaključiti baš to, da je Titova vojska u krvavim bitkama, metar po metar, iz Istre, Primorja i Dalmacije istjerala Talijane.

Hrvatski list” je 10. rujna 1943. objavio “priključenje Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, onih krajeva na Jadranu, koje je Italija bila prisvojila”, a “Slobodna Dalmacija” je šest dana kasnije s brojem čisto propagandnih tekstova objavila da je “planuo opći ustanak”, da partizani desetkuju Njemce i još koješta. Ratni izvještaji pokazuju da su jugoslavenske vojne jedinice 11. rujna kod Klisa započele vojne operacije nazvane “Bitka za Split”, da bi 24. rujna pobjegle iz Splita, a u bijegu se nisu zaustavile do Livna.

Mesić je ipak trebao izjaviti da su Hrvati u Drugom svjetskom ratu pobijedili 3 puta.

Skoro komično izgledaju napisi jugoslavenskog tiska u Hrvatskoj 20. rujna, kako je “na današnji dan Tito vratio Istru i Dalmaciju Hrvatskoj” dok su njegove snage u isto vrijeme bile u bijegu prema Bosni. Očito je da jugoslavensko novinarstvo u Hrvatskoj 2017. nije niti malo uznapredovalo u uspoređenju s onim iz 1943.

Vjerodostojnije bi bilo da su proslavili 27. rujna kao dan kad je Tito, nakon što su njegove snage pobjegle iz Hrvatske, pripojio Livno Bosni i Hercegovini.

Dinko Dedić/ProjektVelebit

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

“Vlada RS Krajine” postoji i danas. Podupire je Republika Srbija. Hrvatska šuti

Objavljeno

na

Vjerovali ili ne, redovna sjednica “skupštine Republike Srpske Krajine (RSK) u progonstvu”, održana  je u Beogradu 17. prosinca 2016.  O njihovu radu stidljivo ali konstantno izvještavaju srpski mediji.  Sjednicu ne bi mogli održati da ih ne podupire srbijanska vlast. U Hrvatskoj o tome ni riječi.

Markovine se tome raduju pa nemaju potrebu pisati o slučaju, Pupovcima je takva pojava ionako sastavni dio dugoročnog plana, stoga šute.

Hrvatska službena politika glumi indoletnog mužeka – ne bi se štela mešati. Politiku glavnih TV kuća u Hrvatskoj odavno vode Maje i Aleksandri  koji vole preskočiti ovakove teme.

Tijekom veljače 2017., u Beogradu je svečano predstavljeno monumentalno (ne)djelo  Ratka Ličine, prijeratnog zastupnika u Hrvatskom Saboru. Zbornik je sastavljen od 10 tomova i više od 7000 stranica. Ime (ne)djela je slikovito:

„Republika Srpska Krajina – državna dokumenta“ 

Projekt je financijski, organizacijski i logistički obilato pomogla Republika Srbija.  Na predstavljanju je govorio i predstavnik Instituta za suvremenu povijest Republike Srbije (Institut za savremenu historiju Srbije), prof. Nikola Žutić. Profesor je pohvalio doprinos  zbornika za rasvjetljavanje svih srpskih agresija, koje nazivaju ratom „zapadnih srpskih zemalja.“

U međuvremenu se, opet u  Beogradu, potiho sastaje, radi, piše međunarodnoj zajednici, pa čak i Hrvatskoj predsjednicivlada RSK u progonstvu. Hrvatska prešućuje i ovaj izravni udar i prijetnju nacionalnoj sigurnosti, dok iz Republike Srbije pljušte optužbe, povijesne krivotvorine i direktno posezanje za hrvatskim teritorijem.

Predstavnici vlade RSK koju podržava Republika Srbija, otvoreno prijete Hrvatskoj, javno izjavljujući da su oni političko tijelo, kojemu je cilj očuvati državni kontinuitet do nekog povoljnog geopolitičkog trenutka. Vjeruju pri tome da će to biti podpomognuto „ruskom braćom.“

Ratko Ličina, član u Hrvatskoj zabranjene SDS, koju je naslijedila Pupovčeva SDSS-a,  ministar u vladi RS Krajine u progonstvu, po dobrom bizanstkom običaju slika velikosrpsku stvarnost, te izjavljuje da je iz Hrvatske “proterano 800 000 Srba.

Popis stanovništva iz 1981., nasuprot njegovim tvrdnjama bilježi  531 532 stanovnika srpske narodnosti u Hrvatskoj. Ovaj primjer svjedoči kakvim se bjesomučnim lažima služe danas, kad se svaka informacija može provjeriti u kratkom roku. Što su sve lagali u vremenima kad je protok i dostupnost informacija bila u rukama njihovih snaga, a bez današnje tehnološke razine, može se samo pretpostaviti.

Nadasve su zanimljive formulacije koje mnogi povezani s radom ovih institucija koriste pri opisu Hrvatske. Ratko Ličina poentira: „….ovo je trajni spomenik najzapadnijoj srpskoj državi.“

Eto nešto malo sličica iz susjedstva za sve one koji tvrde kako je velikosrpska prošlost davno umrla. Dok u Srbiji intenzivno rade na realizaciji ciljeva postavljenih u Memorandumu 2 SANU, dok Dodik otvoreno najavljuje kapitalizaciju „historijskog prelaska preko Drine“, dok u Beogradu opstoji i djeluje antihrvatsko, terorističko, agresivno tijelo, mi trošimo silnu energiju u natjecanju tko će više podilaziti Pupovcu i njegovu jedva prikrivenom velikosrpstvu.

Ž.M.-Zenga/Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati