T. Sunić: Lustracijska Hrvatska i ilustrativna Njemačka

0

Politika je umjetnost mogućeg“—tako uče studenti na fakultetima, a mudar političar prilikom donošenja važne odluke. No politika je također umjetnost poželjnog ili priželjkivanog, koja se rijetko u stvarnosti obistini, a koja često zasljepljuje političku umjetnost mogućeg. Već godinama Hrvati, a naročito desni intelektualci u Hrvatskoj, govore i pišu o potrebi uklanjanja bivših komunističkih moćnika iz javnog života, premda nitko od njih nije dosad točno opisao kako je to pravno i logistički izvodivo.

sunićNakon bure ushićenja privođenjem bivših jugoslavenskih udbaških čelnika Josipa Perkovića i Zdravka Mustača pred njemački sud, nastupio je tajac. Rašireno je i dalje mišljenje kod velikog broja Hrvata u Hrvatskoj i u Njemačkoj da će njemačko pravosuđe, za razliku od današnjeg hrvatskog pravosuđa, uspjeti „deudbizirati” i „dekomunizirati” državni aparat, javni, kulturni i medijski život u Hrvatskoj i konačno dovesti hrvatske građane u mir i spokoj vječni. Takve želje i snovi ne temelje se na realnim analizama, a još manje one oslikavaju političke prioritete Njemačke. SAD-a i Europske unije.

Mediji – Suprotno dobronamjernim, ali i samodopadljivim komentarima brojnih hrvatskih novinara, u njemačkom glavnim medijima vrlo je malo bilo dosad riječi o slučaju Perković i Mustač i o političkoj pozadini udbaških zločina u Saveznoj Republici Njemačkoj. U zapadnim medijima, a pogotovo u Njemačkoj, manje se danas govori o bivšem komunističkom teroru, nego što je to bio slučaj tijekom Hladnoga rata. Njemački političari, diplomati, a pogotovo njemački profesori i novinari, kada i ovlaš dotaknu temu komunističkih zločina, ulaze u rizik da dobe medijsku etiketu „desničara” ili da su u dosluhu sa „ekstremnom desnicom”. A to znači poljubac smrti u karijeri.

Sudski proces u Münchenu protiv Perkovića i Mustača ima isključivo pravni i tehnički karakter, a nimalo politički i ideološki. Proces nema za cilj da Njemačka pospješi dekomunizaciju i deudbizaciju Hrvatske, već prvenstveno da kazni krivca za lokalno ubojstvo koje se dogodilo na njemačkom teritoriju prije više od trideset godina. Njemačko pravosuđe nije u cijelosti samostalno, kako se to često misli u Hrvatskoj. Njemačko zakonodavstvo velikim djelom osnovano je od strane pobjedničkih i savezničkih pravnika i to neposredno nakon Drugog svjetskog rata.

Njemačka je danas, upravo kao i ostale zemlje članice EU-a, veoma žustra u privođenju pravdi stvarnih ili nestvarnih bivših nacional-socijalističkih osumnjičenika, kao i u podizanju tužbi protiv razno raznih „ekstremno-desnih” i „neonacističkih” i revizionističkih aktivista i intelektualaca, no kada je riječ o komunističkim zločincima i njihovi jatacima iz bivše istočne Njemačke (DDR-a), ali pak o masovnim zločinima počinjenim nad njemačkim manjinama u istočnoj i južnoj Europi neposredno nakon Drugog svjetskog rata, tada glavni njemački mediji, sudstvo i političari u načelu šute. Važno je imati na umu povijesnu činjenicu: da nije bilo komuniste Staljina, a donekle i Josipa Broza Tita, zapadni Saveznici i Amerika nikada ne bi dobili Drugi svjetski rat. Stoga i pravni kriteriji u današnjoj Njemačkoj, baš kao i u cijeloj EU prema komunističkim osumnjičenicima, nikada neće biti isti kao što je to slučaj prema nacional-socijalističkim osumnjičenicima.

Suprotno dobronamjernim, ali i samodopadljivim komentarima brojnih hrvatskih novinara, u njemačkom glavnim medijima vrlo je malo bilo dosad riječi o slučaju Perković i Mustač i o političkoj pozadini udbaških zločina u Saveznoj Republici Njemačkoj. U zapadnim medijima, a pogotovo u Njemačkoj, manje se danas govori o bivšem komunističkom teroru, nego što je to bio slučaj tijekom Hladnoga rata. Njemački političari, diplomati, a pogotovo njemački profesori i novinari, kada i ovlaš dotaknu temu komunističkih zločina, ulaze u rizik da dobe medijsku etiketu „desničara” ili da su u dosluhu sa „ekstremnom desnicom”. A to znači poljubac smrti u karijeri.

Od komesarske Ljevice do kavijar- „Schickimicki” Ljevice

Čak kada je riječ u Njemačkoj o stručnim člancima o zloćinima komunističkih tajnih službi, njemački novinari i intelektualci bliski Sustavu, koriste vrlo mlak jezik. Prvog prosinca ove godine, najugledniji njemački liberalno-konzervativni dnevnik, Frankfurter Allgemeine Zeitung donosi preko cijele stranice veliki članak od Dr. Hubertusa Knabea pod naslovom „Iskrsnuli iz ruševina” , a čija su glavna tema bivši istočnonjemački komunistički doušnici i denuncijanti, a koji danas obnašaju vrlo važne uloge u državnoj politici ujedinjene Njemačke. Ujedno je i naslov članka ironija na naziv bivše državne himne u bivšem komunističkom DDR-u. Paralele sa modernom Hrvatskom odmah upadaju u oči, te ujedno svjedoče da je cijela Europa, a ne samo Hrvatska, još daleko od uklanjanja komunističkog nasljeđa.

„..Na primjer, parlamentarni zastupnik Roland Claus, ne samo što je bio neslužbeni suradnik (istočnonjemačke tajne policije, o.a. ) nego je on bio također šef komunističke organizacije mladih u FDJ („Slobodna njemačka mladež”), a pri kraju i član SED-a ( „Jedinstvena socijalistička stranka), za okrug grada Hallea. Šef lijeve frakcije (Gregor) Gysi, u svojstvu predsjedavajućeg pravnog kolegija u DDR-u, bio je osobno izabran od Politbiroa kao kadar nomenklature. Upravnica lijeve frakcije u Njemačkom saveznom parlamentu, Petra Sitte, bila je glavna tajnica na univerzitetu u Halleu, dočim je potpredsjednica Njemačkog saveznog parlamenta, Petra Pau, radila nekad u središnjici FDJ-a („Slobodna njemačka mladež)… Lista starog kadra u Njemačkom saveznom parlamentu još je puno dulja. Više od četvrtine Njemačkog saveznog parlamenta čine bivši drugovi SED-a.[ Njemački savezni parlament, tj. „Bundestag” ima 631 zastupnika, o.a.]. Broj funkcionara u pokrajinskim parlamentima na istoku Njemačke puno je veći, kao što to pokazuju novoizabrani članovi lijeve frakcije, u parlamentu pokrajine Tiringiji. Najmanje 18 od 20 zastupnika bili su dio DDR-ove diktatorske partije — što mnogi danas taje”. ( FAZ, „Auferstanden aus den Ruinen”, 1. prosinca, GlavoboljaGlavna glavobolja Europske unije, a pogotovo njenog glavnog pokretača Njemačke, nisu bivši komunisti, već takozvani desničarski ekstremisti, za čiji nadzor njemačke pravne i policijske službe troše velike svote proračunskih novaca. Sedamnaest regionalnih Ureda za zaštitu ustavnosti u Njemačkoj brižno vode kontrolu nad desnim „politički nekorektnim” intelektualcima.2014, str. 8).

Glavobolja – Glavna glavobolja Europske unije, a pogotovo njenog glavnog pokretača Njemačke, nisu bivši komunisti, već takozvani desničarski ekstremisti, za čiji nadzor njemačke pravne i policijske službe troše velike svote proračunskih novaca. Sedamnaest regionalnih Ureda za zaštitu ustavnosti u Njemačkoj brižno vode kontrolu nad desnim „politički nekorektnim” intelektualcima.

Ured ima veliku datoteku imena ljudi, a njegov je glavni cilj da Njemačka niti slučajno ne skrene sa amero-atlantske trase u izolacionizam, ili, ne daj bože, da zađe u ruski geopolitički zagrljaj. Njemačka politika mora u načelu slijediti svaki mig američkih prokonzula u Europi. Rast proruskih nacionalističkih stranaka u Europi i sve učestaliji bunt njemačkih građana protiv valova neeuropskih useljenika i islamista, više zadaju glavobolje njemačkom pravosuđu i njemačkoj policiji nego slučaj Perković i Mustač.

Slično kao i mala Hrvatska i velika Njemačka mora stalno dokazivati Bruxellesu, a pogotovo Washingtonu, i njihovom alter egou u Tel Avivu, da je papskija od pape i da stoga daje više novaca za razne projekte vezane za „suzbijanje nacionalizma”. Identitet moderne Njemačke ovisi znatnim dijelom od drugih. Bivši predsjednik Njemačke Horst Köhler, rekao je u svom govoru, 2. veljače 2005. u izraelskom parlamentu Knessetu riječi koje danas svaki njemački diplomat, svaki sadašnji ili budući kancelar, mora sricati u horu i hodu i uvijek znati napamet: „Odgovornost za holokaust dio je njemačkog identiteta”(Die Verantwortung für die Shoa ist Teil der deutschen Identität).

Dakako da njemačke protuobavještajne službe (BND), upravo kao i francuska služba (DGSE), a kamo li tek američka služba (CIA) znaju ime svakog bivšeg hrvatskog udbaškog doušnika bilo sa zagrebačkih fakulteta, bilo iz prisavskih medija, upravo kao što znaju imena i prezimena svakog starog i novog i još živog komunističkog egzekutora u istočnoj Europi. Međutim pokretanja krivičnih postupaka protiv bivših komunističkih osumnjičenika nije prioritet Europske unije, a niti prioritet zapadnih obavještajnih službi.

Ako bi već Njemačka uistinu bila zainteresirana za dekomunizaciju državnog aparata u Hrvatskoj, onda bi umjesto Perkovića morala kronološkim redom prvo tražiti od riječkog SDP-a arhive i pokrenuti istragu protiv još živih partizanskih počinitelja masovnih zločina na otoku Rabu. (Nijemci imaju dosta podataka). Naime, u svibnju 1945., hrvatski su partizani bacili u jame stotine živih razoružanih njemačkih vojnika, a na toj lokaciji je kasnije sagrađen hotel Imperial. Znakovita je danas i medijsko– politička lakrdija, ali i pravna zamka vezana uz balkanski medijski egzibicionizam četničkog vojvode, haškog osumnjičenika, Vojislava Šešelja. Šešelj je došao baš kao naručen bivšim hrvatskim komunistima i bivšim hrvatskim skojevcima, bilo da oni sjede u EU-u, bilo u Saboru u Zagrebu. I masa hrvatskih nacionalista nasjela je na taj provincijski štos. Šešelj je došao bivšim hrvatskim komunistima kao pokriće da se sve manje govori o gigantskim partizanskim i komunističkim poratnim ovčarama i zločinima u Hrvatskoj, kao i o stvarnim krivcima za rat 1991.godine i naknadnog krvoprolića: JNA i KPJ.

dr. Tomislav Sunić | hkv.hr

facebook komentari