Pratite nas

BiH

Tabula rasa

Objavljeno

na

Postoji nešto osvježavajuće lako i novo kod prvog mjeseca, nešto što je u dubokom neskladu sa uobičajenom interpretacijom siječnja kao mjeseca financijskog stezanja remena i pokušavanja preživljavanja nakon još jednog praznika neumjerenosti u prosincu, kao što je najčešće slučaj. Pritom ponajprije mislim na taj osjećaj novog početka, nove godine koja je poput one proverbijalne tabule rase, praznog kalendara koji tek treba popuniti nekim budućim uspomenama, lijepim i ružnim, novim statusima na Facebooku i Twitteru, fotografijama i svime onime čemu ćemo se ubuduće radovati ili što ćemo požaliti. Godina ima 365 dana, koliko traje jedan ciklus okretanja našeg planeta oko sunca. Za vrijeme tog ciklusa, u našim životima izdogađa se svašta nešto, prolaze tjedni, mjeseci i kvartali, godišnja doba kojih je izgleda svake godine sve manje i manje. Kao ove kada smo doživjeli najtopliji siječanj ikada, što je svim onim nevjernim Tomama dokazalo da apokaliptična priča o globalnom zatopljenju možda ipak nije samo još jedna teorija zavjere.

 

Mirko Božić l poskok.info

Drugim riječima, nova godina na čijem početku stojimo metaforički je prostor beskonačnih mogućnosti koje se otvaraju pred nama, ili barem pred onima od nas koji još nisu odustali od sebe i predali se rutini preživljavanja.  Ponekad upravo ta umjetnost preživljavanja, kojom su ljudi tako svojski ovladali, natjera čovjeka da zaboravi koja je svrha preživljavanja.  Jedan od rituala koji obično slijede nakon praznika ispunjenih gomilama osrednjeg alkohola i jako masne hrane su novogodišnje odluke. Ovo je samo još jedan od tragikomičnih zapadnjačkih običaja koje smo bespogovorno uvezli zajedno sa parlamentarnom demokracijom i kapitalizmom. Tako se mnogi ljudi početkom siječnja odluče na nešto što se rijetko ostvari, ali ih sam taj osjećaj da su donijeli neku odluku ispunjava iluzijom da su bolji nego što uistinu jesu, i popravi im barem taj tjedan, iako neizbježno završi kao lakrdija. Netko se odluči (po tko zna koji put) prestati pušiti, netko smršaviti, a netko konačno odraditi dugo planirano egzotično putovanje.

Ovo sa prestankom pušenja konačno mi je uspjelo prošle godine. Sjećam se kao da je jučer bilo dana kada sam donio odluku da cigarete neću više dotaknuti, i nedavno se navršila puna godina dana da sam u tome zbilja i uspio. Nakon što sam dovršio posljednju kutiju, nešto se u meni prelomilo, i shvatio sam da je to doista kraj. Godinu prije toga pokušao sam to isto, ali nisam bio dovoljno jak-izdržao sam možda četiri mjeseca, i ponovo se vratio nikotinu. Pomalo je pomogla i činjenica da cigarete postaju sve skuplji i skuplji hobi, a bio sam previše nezgrapan i lijen da bi motao cigarete na starinski način što su sada iznova otkrili studenti i srednjoškolci, koje na svakom koraku možeš vidjeti sa vrećicom škije i rizlama. Mislim da je moja generacija možda zadnja na ovom području koja se sjeća kako izgleda nizanje listova duhana u sušnicama-i kako se to radi. No to ne znači da i ove godine nisam donio neku novogodišnju odluku, onako iz čiste zafrkancije.

To mi je palo na pamet nedavno, dok sam otvarao jednu staru drvenu kutiju ukrašenu šibicama. Više se ne sjećam uopće odakle mi, kako se pojavila u mom životu, no ono što znam je porijeklo njenog sadržaj. Unutra je mala zbirka razglednica i čestitki koje su tijekom godina pristizale u moj poštanski sandučić, a s vremenom nekako sve rjeđe, posebno otkad su se svi nekim prešutnim sporazumom preselili prvo na e-mail, pa na društvene mreže, postupno potpuno izbacivši iz opticaja klasičnu pisanu konrespodenciju. Došlo je dotle da čovjek, kada otvara poštanski sandučić, već unaprijed unutra ne očekuje nikakve druge koverte osim onih redovnih koje kriju račune za telefon, struju i vodu. Upravo stoga odlučio sam se vratiti klasičnoj konrespodenciji ove godine, i slati više razglednica i čestitki nego prije. Već sam započeo, poslavši razglednicu prijateljima u Švicarskoj, jednom umirovljeničkom paru koji stanuje u mjestašcu Chexbres na samoj obali Ženevskog jezera koje izgleda kao zbroj svih onih stereotipa o Švicarskoj kojih se možete sjetiti: uredno do granice sterilnosti, čisto i slikovito. Kuće obrubljene vinogradima s jedne strane, s druge planinama a s treće golemim ogledalom jezera.  No od svih uspomena koje sam odatle ponio, možda mi se najviše u pamćenje urezao okus kolača sa kremom od limuna iz jedne lokalne pekare ili boulangerie, kako je oni zovu. Sjećam se okusa koji je lagano poput povjetarca počivao na nepcu i tjerao te na još,još i još. Kolač je bio upakiran u tamnoplavu vrećicu sa imenom trgovine u zlatnim slovima. I dan-danas, ja želim još.

Nije, zapravo, riječ isključivo o zamjeni tobože prevaziđenog tradicionalnog konrespodencijskog modela nečim suvremenijim i bržim. Kolumnist časopisa Esquire nedavno je, poprilično ispravno, primjetio da su ljudska bića postali robovi svojih mobitela. Još uvijek se sjećam ne tako davnog vremena kada je wireless internet bio poprilično rijetka stvar u Mostaru. Postojala su dva-tri mjesta sa WLAN-om, a danas se situacija toliko promijenila da imate cijele ulice pokrivene potpuno besplatnim pristupom internetu i svi čačkaju po ekranu smartphonea umjesto da gledaju pred sebe. Vjerujem da bi se na prste jedne ruke mogli nabrojati ljudi koji bi se svojevoljno odlučili na život bez mobitela. U zapadnim zemljama sve više buja trend offline života: dakle, ljudi koji nisu ni na Twitteru, ni Instagramu, Facebooku, i drugim društvenim mrežama. Ovo je svojevrsni nastavak trenda povratka prirodi koji predvode njemački običaj Wochenmarkta(tržnica organskom hranom), fair trade brendovi i američki lanac bio-trgovina Whole Foods.

Nekako se sve ovo uklapa i moja novogodišnja odluka o razglednicama. One su drukčije i ljepše od e-maila iz jednog prostog razloga: rukopis. A rukopis je pomalo poput EEG dijagrama, na njemu se jasno kao dan vidi raspoloženje pisca, njegov karakter, želje, i sve ono ostalo što generička identičnost Times New Romana uspješno zna sakriti od čitatelja teksta. Isto tako, razglednice su već zbog svoje ograničene iskoristive površine preteča ne samo onih prvobitnih sms poruka od 160 znakova, nego i Twittera sa njegovom koncepcijom globalno kratke poruke. Deutsche Post je tako prije više godina pokrenuo akciju sa ciljem ponovne popularizacije rukopisne konrespodencije. Naša pošta bi se morala potruditi da osmisli puno interesantnije razglednice od onih koje trenutačno ima u ponudi ako žele animirati građane da se ponovo navuku na njih. Sve što je imalo interesantnije uglavnom je ograničeno na turističku zonu grada u kojoj ionako najčešće kupuju stranci, a ne lokalni.

Uostalom, zamislite se, kad ste zadnji put nekome poslali razglednicu? Ili dobili jednu. Nije to baš toliko banalna aktivnost, zahtjeva angažman, intimnost, osobnost. Ne možeš samo otipkati i kliknuti „send“. Treba sublimirati misli, adresirati, napisati, poslati. Brinuti se da bude čitko, lijepo i iskreno. Napustiti komfor vlastitog doma, tipkovnice, komfor status updatea koji ne traži pismenost veću od rečenice s minimalnim brojem glagola i pridjeva. Za razglednicu ili pismo morate ipak biti  u stanju sastaviti nešto malo složenije. Ako ste ikada vidjeli školske zadaćnice naših srednjoškolaca ili studentske eseje na Filozofskom fakultetu,nećete se čuditi zašto su se svi jedva dočekali preseliti sa papira na Facebook i Twitter. Zato vas izazivam da već sutra nekome pošaljete nešto napisano rukom. Uvjeravam vas da se većina pismenih ljudi još uvijek više raduje pismu u poštanskom sandučiću, nego u elektronskom inboxu. Ne vjerujete? Provjerite. Ah da, i sretna vam nova godina.

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

BiH

Na Mosoru obilježena 71. obljetnica smrti „Škripara“

Objavljeno

na

Objavio

Svetom misom zadušnicom i polaganjem vijenaca na Mosoru (široki Brijeg) je u nedjelju, 17. rujna, obilježena 71. obljetnica smrti  „Škripara“ koji su mučki ubijeni 18. rujna 1946.

Marijofil Mandić, Zlatko Ćavar, Jure Zovke, Božo Hrkać, Jakiša Alpeza, Vidak Prskalo, Veselko Rezić, Ivan Jurčić, Ivan Kolobarić i Ivan Katura imena su ubijenih “Škripara”, za čije ubojstvo nitko nikada nije procesuiran.

Prije služenja svete mise, održana je procesija do groba pobijenih “Škripara”.

Na grob stradalih Škripara vijenac je položilo izaslanstvo Grada Širokog Brijega, Gradski vijećnici Stjepan Marić i Vlado Ćorić, zastupnik u Skupštini ŽZH Ivan Damjanović i Marko Ćavar.

Vijenac su također položili članovi navijačke skupine “Škripari” koji ponosno nose njihove ime.

Nakon svete mise domaćini i njihovi gosti uživali su u prigodnome druženju.

facebook komentari

Nastavi čitati

BiH

Krešić: Vehabijske zajednice u BiH su mnogobrojne

Objavljeno

na

Objavio

Pokazalo se da su vehabijske zajednice u BiH mnogobrojne, umrežene, s tisućama članova i sljedbenika te s mnogostruko više simpatizera među “običnim”, autohtonim stanovništvom u BiH.

”Činjenica je da je tema radikalizacije u Bosni i Hercegovini svakodnevna i da se o tome govori svakojako.

U više navrata upozoravao sam na taj problem te smo ga i prepoznali kroz strategiju za prevenciju i borbu protiv terorizma”, kazao je Mijo Krešić, zamjenik ministra sigurnosti Bosne i Hercegovine u intervjuu za Hrvatski medijski servis.

Dodao je kako i isto tako i činjenica da i ”naši partneri vode računa o stanju u Bosni i Hercegovini, tako da vrlo često imamo različite informacije o tome”.

”Pojavom tzv. Islamske države na prostoru Iraka i Sirije, to je pitanje u Bosni i Hercegovini vrlo brzo artikulirano u velikom kapacitetu.

Pokazalo se, naime, da su vehabijske zajednice u Bosni i Hercegovini mnogobrojne, umrežene, s tisućama članova i sljedbenika te, što je najopasnije, s mnogostruko više simpatizera među “običnim”, autohtonim stanovništvom u Bosni i Hercegovini. Tako se gotovo neosjetno težište sa stranaca prenijelo na domaće stanovništvo koje je konvertiralo u radikalnu ideologiju”, rekao je Krešić.

Krešić je upozorio na visinu kazni za osobe optužene zbog odlaska na strana ratišta na Bliski istok.

”U ovom dijelu postoje velika nesnalaženja u kojem smjeru treba ići i poduzimati aktivnosti. Neki od njih će izdržati svoje kazne na koje su osuđeni, a da nisu prošli kroz programe deradikalizacije. Činjenica je da će po odsluženju kazne te osobe biti slobodni građani i idoli za sljedbenike ideologija koje su u nastajanju, a koje ne uvažavaju različitosti Bosni i Hercegovini. To je ono što ne bismo trebali nikako ignorirati”, kazao je Krešić.

facebook komentari

Nastavi čitati