Pratite nas

Tajna za koju je znala samo Gospa: ‘Više sam se puta vraćala u tu blagoslovljenu zemlju koju je Marija izabrala i svaki put sam bila obnovljena i osnažena’

Objavljeno

na

Zahvaljujem na mogućnosti da posvjedočim svoje redovničko zvanje rođeno u Međugorju pod plaštem drage Gospe. Ja sam klauzurna redovnica i već 23 godine živim u samostanu sv. Katarine u Locarnu, talijanskoj Švicarskoj, u Redu sv. Augustina. Rođena sam 1. prosinca 1967. u malom mjestu Rancate, blizu granice s Italijom. Odrasla sam u kršćanskoj obitelji i najmlađa sam od četvero djece.

Čitajući u talijanskom listu Senapa, koji izlazi u Bergamu, njezine duhovne meditacije, u više me je navrata potaknula da se upitam tko je, zapravo, sestra Sandra.

Išla sam tragom njezinih razmišljanja i doznala da je sestra Sandra klauzurna redovnica augustinijanka iz Locarna. Locarno je turistički švicarski grad s petnaestak tisuća stanovnika i prostire se na sjevernom rubu jezera Maggiore, u podnožju Alpa. I tu, u tom gradu, nad kojim s brežuljka bdi Madonna del Sasso, ugnijezdio se već od XVII. stoljeća samostan svete Katarine, u kojemu živi sestra Sandra. Pokojni fra Slavko Barbarić dobro je poznavao njezinu obitelj, a posebno majku Noru, koja se, od saznanja za Gospina ukazanja u Međugorju, tiho i nenametljivo, sa srcem, pojavila za potrebne našega kraja. Ne tako davno, u večernjim satima, okrenula sam telefonski broj samostana svete Katarine u Locarnu. S druge strane javio mi se jedan nježni glas predstavljajući svoju zajednicu. Rekoh da zovem iz Međugorja i da trebam sestru Sandru. Čula sam ushit: “Međugorje! Međugorje! Kako je to lijepo čuti! Moje drago Međugorje!” Bila je to sestra Sandra Cunzli, najmlađa redovnica u svom samostanu. Uskoro mi je za Glasnik mira poslala svjedočanstvo svoga životnog hoda i potpunog predanja Gospodinu.”

Zahvaljujem na mogućnosti da posvjedočim svoje redovničko zvanje rođeno u Međugorju pod plaštem drage Gospe. Ja sam klauzurna redovnica i već 23 godine živim u samostanu sv. Katarine u Locarnu, talijanskoj Švicarskoj, u Redu sv. Augustina. Rođena sam 1. prosinca 1967. u malom mjestu Rancate, blizu granice s Italijom. Odrasla sam u kršćanskoj obitelji i najmlađa sam od četvero djece. Svake sam nedjelje išla na Misu sa svojim roditeljima, i to mi je uvijek nekako ispunjavalo srce radošću. Sjećam se svoje prve pričesti i tolikih uspomenica koje su mi ostale drage. Bio je to desetak krunice, knjižica s molitvama, sveta sličica na kojoj je pisalo: “Majko Božja, iz tvojih ruku primismo Isusa”… i jedno malo raspelo koje i danas držim na svom uzglavlju.

Svaki kamen govori mi o Presvetoj

Osnovnu školu pohađala sam u Rancateu, a višu osnovnu i srednju u mjestu Mendrisio. Bila sam tiha i prilično stidljiva djevojka. Rado sam se zadržavala u obiteljskom okružju. U srednjoj školi, zbog moga ipak drukčijeg razmišljanja, moji su me prijatelji znali zvati “časna”, ali istinu govoreći, nikad nisam ozbiljno na to mislila niti sam poznavala časne sestre, a još manje nešto znala o njihovu životu. Prve godine srednje škole, preko ljeta, s prijateljicom sam išla na tečaj njemačkog jezika. Sa sobom sam ponijela džepno Evanđelje. Čitajući Mateja, dirnule su me Isusove riječi kojima poziva na trajnu uzdržljivost one koji se žele posvetiti kraljevstvu nebeskom i svjedočiti za nj: “Ima nesposobnih koje ljudi onesposobiše. A ima nesposobnih koji sami sebe onesposobiše poradi kraljevstva nebeskoga. Tko može shvatiti, neka shvati”. Počela sam razmišljati da Isus u ovom odlomku možda govori i meni. Vjerujem da je klica zvanja već bila u mom srcu, ali još nije bilo vrijeme za “proljetno klijanje”. Godine 1984. tata je donio knjižicu s porukama Gospe Međugorske. Sav radostan, odlučio je poći s mamom u mjesto gdje se Gospa ukazuje. Odmah sam pročitala tu knjižicu. U srcu sam osjećala jednu prelijepu simfoniju duhovnosti… Molila sam svoje roditelje da odgode putovanje za ljeto, kad sam imala školski raspust, jer bih rado s njima pošla. Moji dragi roditelji bili su sretni… U međuvremenu, iznenada umire moj otac (19. svibnja). Poslije tog događaja majka htjede otkazati putovanje za Međugorje, ali moje su sestre inzistirale da svejedno pođemo. Tako smo nas dvije otputovale prema Gospinu Međugorju za godišnjicu ukazanja, 25. lipnja 1984. godine.

Što smo doživjele u tom malom mjestu? Naviru mi živa sjećanja… Tamo se jako osjeća Marijina prisutnost. Svaki kamen govori mi o njoj, Presvetoj. Našla sam se u seoskoj sredini s jednostavnim, plemenitim ljudima velike vjere koja mi je žarila i srce i dušu svake večeri, posebno za vrijeme sv. Mise. Crkva krcata svijetom, molitvom i pjesmom na hrvatskom jeziku. Kao da sam svaku riječ razumjela. Čudno! S majkom sam se popela na ogoljelo brdo Gospinih ukazanja. Kakva milina u duši mojoj! Nikada taj dan ne će biti izbrisan iz moga srca. Osjetila sam Nebo tako blizim i otkrila kako me molitva približava božanskom, svetom. Susrela sam se s vidjelicama Mirjanom i Vickom. Suze ganuća, suze radosnice, oblile su moje lice gledajući te djevojke koje svojim očima gledaju Majku Božju. Bile su tako spontane, vesele, jednostavne… pričala sam s njima, ta one bijahu moje vršnjakinje! Po povratku kući počela sam prakticirati poruke Majke Nebeske. U početku 7 Očenaša, Zdravomarija, Slavaocu i Vjerovanje; poslije krunicu, a zatim tri krunice svaki dan, kako je tražila Gospa. Sa svojom pobožnom majkom počela sam ići na Misu svaki dan, moliti zajedno, postiti, činiti djela milosrđa, ispovijedati se svaki mjesec i meditirati riječ Božju. “Kad se stvori pravo prijateljstvo s Bogom”, rekla je Gospa u poruci od 25. lipnja 1997., “nikakva ga oluja ne može uništiti”

Tajna za koju je znala samo Gospa

Više sam se puta vraćala u tu blagoslovljenu zemlju koju je Marija izabrala i svaki put sam bila obnovljena, osnažena, puna zanosa i vedrine, sa željom da činim nešto novo, nešto više za Gospodina. Govorila sam: “Isus je učinio toliko za me, umro je na križu za me, a što ja mogu učiniti za nj?” Tako, malo pomalo, dala sam se voditi Djevici Međugorskoj i moje redovničko zvanje lagano je dozrijevalo u mom srcu. Bila je to moja tajna za koju je još znala samo Ona. Jednoga dana blizu našeg mjesta došla je časna sestra za koju se znalo da ima posebne darove Duha Svetoga. Otišli smo na njezino predavanje. Na kraju me majka poslala k njoj da preporučim svoju sestru u njezine molitve. Čim me je časna sestra vidjela, pitala me je jesam li i ja ponekad pomislila da se posvetim Bogu. Odgovorila sam, spontano, kako sam o tome razmišljala, ali da sad moram biti blizu mame zbog iznenadne tatine smrti. Tada je saznala i moja majka što se skriva u duši njezina najmlađeg djeteta. Uvijek s istom brižnošću, sve do danas, prati svaki moj dan.Uključio se i naš župnik, mudro me je vodio i objasnio mi razliku između časnih sestara klauzurnih (zatvorenih) i onih aktivnog života. Po njegovu savjetu, za ljetnih praznika posjećivala sam samostane i jednih i drugih sestara. Boraveći u samostanu zatvorenih-klauzurnih sestara osjećala sam veliki mir u svom srcu i shvatila da me tu Gospodin želi. Kao da su tada meni upućene riječi sv. Augustina: “Baci se u nj, nemoj se bojati! Ne će se izmaknuti u stranu da padneš! Baci se bez brige i on će te prihvatiti i ozdraviti.” Moja odluka bivala je sve jasnija.

Svi moji važni događaji bili su na Gospine blagdane

Tadašnji biskup Lugana, monsinjor Corecco, saznavši da sam posjećivala samostan sv. Katarine s namjerom da postanem redovnica, želio se susresti sa mnom. Ohrabrio me je da ostanem tu, u biskupiji, da ne idem u drugi samostan u Italiju. I sama sam tako već mislila, premda u samostan u Locarnu mladi nisu dolazili već godinama. Upravo u ovom samostanu svidjela mi se duhovnost sv. Augustina, o kojoj sam ponešto saznala u srednjoj školi. I bila sam odlučila ući u taj samostan odmah nakon položene mature. Moj jedini brat iz prikrajka je pratio sva moja razmišljanja. Nije baš bio zadovoljan mojim odlukama. Ipak me je tih dana, kad se spremao na odmor u Alžir, uzeo za ruku i rekao: “Sestrice, ako misliš da je to tvoj put, samo pođi. Brat će biti s tobom. I bit ću uvijek tvoj brat!” Zamakao je svojim motorom na odmor. Nažalost, brzo nam je stigla vijest da je “sestra smrt” ponovno kucnula na vrata naše obitelji. Brat je smrtno stradao. Moj brat koji mi je, držeći me za ruke, rekao da će uvijek biti moj brat… Odgodila sam svoj ulazak u samostan sv. Katarine. Učiteljeve riječi: “Niste vi izabrali mene, nego sam ja izabrao vas, i odredio vas da idete i rađate rod i da vaš rod ostane” jačale su moj poziv. I upravo na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, 1987. godine, prešla sam prag ovog samostana.Zajednica je još bila brojna (bilo nas je dvadeset). Danas nas je manje, ali sam sigurna da Gospa nastavlja bdjeti nada mnom svojim majčinskim okom. I svi moji važni događaji bili su na njezine blagdane.

Na blagdan Bezgrješnog začeća, kako rekoh, ušla sam u samostan, na njezin rođendan, 8. rujna, obukla sam svoje redovničko odijelo, na dan Gospe od Ružarja, 7. listopada, položila sam redovničke zavjete čistoće, siromaštva i poslušnosti. Moram reći da se osjećam sigurno pod njezinim majčinskim srcem. I svakim danom nastojim slijediti poruke Kraljice Mira, živjeti ih u svojoj malenkosti i biti vjerna svojem pozivu kontemplativke. Znam da smo svi vrlo važni u planu spasenja Marijina i da nam ona pokazuje siguran put prema Isusu, da budemo sveti. Teškoća u minulim godinama sigurno mi nije nedostajalo, ali s Isusom i Marijom uvijek sam ih nadvladavala. Gospa također sije mnoge utjehe na putu onom tko se pouzdaje u Boga i zagovara da ga vodi Duh Božji. Naš je cilj raj, tamo ćemo se svi naći i bit će veselje bez kraja. Volim misliti misli sv. Augustina, koji kaže: “Kad je Bog bacio na me svoj pogled i predodredio me, radost koju je osjećao za me bila je savršena. U toj radosti nije bilo nikakva straha dase njegov plan može ne ispuniti.” Živim to u svakom danu svoga posvećenog života već 23 godine, zahvaljujući Gospi iz Međugorja za veliku majčinsku ljubav.

Međugorje-info.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Povijesnice

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović

Objavljeno

na

Objavio

Svećenik, antifašist i hrvatski domoljub mons. Božo Milanović zbog kojeg je predsjednica Republike Kolinda Grabar Kitarović danas izviždana, tako ga je ukratko opisao prof.dr. Slaven Letica priloživši dokumentarni film Tragovi jedne vizije mons. Božo Milanović kojeg možete pogledati u naslovu.

Zaslužan je za sjedinjenje Istre s domovinom Hrvatskom.

Božo Milanović rođen je u Kringi 1890. godine u hrvatskoj seljačkoj obitelji oca Jakova i majke Ane. Osnovnu školu polazio je u rodnome mjestu. Nakon pet razreda osnovne škole upisao je prvi razred hrvatske klasične “Carsko-kraljevske velike državne gimnazije” u Pazinu. Doktorirao je u Beču 1919. godine.

Za vrijeme talijanske fašističke uprave u Istri bio je jedan od rijetkih koji su političkim djelovanjem promicali prava netalijanskog stanovništva, posebice hrvatske i slovenske inteligencije, koja je bila proganjana ili joj je prijetila asimilacija.

Početkom 1920-ih godina je u Kringi, gdje ga kao deklariranog hrvatskog domoljuba, tj. protivnika talijanizacije više puta tjelesno napadaju fašisti – još prije njihovog dolaska na vlast u Italiji.

Najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. godine na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Hrvatskoj koja je bila dijelom Jugoslavije.

Glavni pregovarači na strani Kraljevine SHS bili su premijer Milenko Vesnić, ministar vanjskih poslova Ante Trumbić i ministar financija Kosta Stojanović, a s talijanske strane Giovanni Giolitti, Carlo Sforza i Ivanoe Bonomi. Talijanski pregovarači jasno su dali do znanja da bi se talijanski prijedlog trebao prihvatiti, a u suprotnom je Italija bila spremna sama uspostaviti granice predviđene Londonskim ugovorom. Time je delegacija Kraljevine SHS bila prisiljena potpisati nepovoljan ugovor, kojim su Italiji pripojeni Trst, Gorica, Gradiška i dio Kranjske, Istra (osim dijela općine Kastav), grad Zadar, otoci Cres i Lošinj, Lastovo i Palagruža, te je stvorena Slobodna Država Rijeka.

Rapalskim ugovorom talijanskoj nacionalnoj manjini u Kraljevini SHS bilo je omogućeno pravo optiranja za talijansko državljanstvo, uporaba talijanskog jezika i sloboda vjeroispovijesti, a hrvatskoj i slovenskoj nacionalnoj manjini u Italiji nisu dana nikakva zakonska jamstva koja bi omogućila njihovu nacionalnu opstojnost. Zbog općega nezadovoljstva u Kraljevini SHS, ugovor nikada nije bio razmatran u Narodnoj skupštini, već je 26. lipnja 1921. ozakonjen bez parlamentarne rasprave te je, točno nakon godinu dana, bio potvrđen kraljevom odlukom. Ugovor je velikim dijelom bio rezultat velikosrpske politike usmjerene na nagodbu s Italijom u cilju slabljenja hrvatskog položaja u Kraljevini SHS.

Rapalskim ugovorom nastojala su se riješiti mnogobrojna otvorena pitanja oko granica dviju država, koja su postavljena Londonskim ugovorom 1915., a nisu bila riješena za mirovne konferencije u Parizu 1919.–1920. Pregovori u Rapallu održani su u nepovoljnom međunarodnom političkom okruženju za Kraljevinu SHS zbog sve veće sklonosti britanske, francuske i američke diplomacije da popusti talijanskim zahtjevima.(Wikipedija).

Iz ovoga je vidljivo da nije dr. Ante Pavelić prodao Istru i navedeno Italiji, a još i danas mnogi, u dnevno političke svrhe, govore o Pavelićevoj prodaji, kao što, u iste svrhe, ne spominju raskid Rimskih ugovora Musolinija i Pavelića u kojem je Pavelić valjda mogao samo potvrditi odnosno potpisati postojeće stanje od Rapalla ili ratom pokušati  oduzeti-vratiti, ali kako bez vojske i oružja. A ustupke je bilo neminovno učiniti za dijelove Dalmacije, Gorskog kotara i još neke djelove ondašnje Banovine Hrvatske da bi konstituirali novu državu. Tek je to trebalo stvoriti?

Raskid je učinjen proglašenjem pripojenja Istre i ostalog teritorija raskidom Rimskih kao i Rapalskog ugovora nakon kapitulacije Italije 8. rujna 1943. odnosno dan kasnije. Istog mjeseca, točnije 13. rujna 1943. u Pazinu NOO Istre donosi proglas kao nositelj nove vlasti i objavljuje kao politički manifest s odlukom o priključenju matici zemlji i proglašenju ujedinjenja s ostalom našom hrvatskom braćom. U proglasu pod nazivom Istarski narode stoji da je Istra oslobođena snagom vlastita oružja i masovnog dragovoljnog pristupanja partizanskim postrojbama te voljom naroda.

Proglas poručuje da je Istra hrvatska zemlja i da će hrvatska ostati te označava kraj fašističke i talijanske vlasti na prostoru Istre, smjenu sustava i početak legalnog djelovanja nove izvršne narodne vlasti. Nigdje ovdje Tita ni Jugoslavije gospodine Boriću? Ali drugovi iz Jugoslavije dođeše kao hijene na plijen lava te pripojenje provukoše kroz ZAVNOH u Plaškom na svom drugom zasjedanju u listoapadu iste godine, a AVNOJ krajem studenoga te godine u Jajcu. No to bijaše sve mrtvo slovo na papiru do Mirovne konferencije u Parizu 1946. kad su se krojile nove granice Europe. Na toj konferenciji nisu bili predstavnici ni ZAVNOHA ni AVNOJA, nego istarski svećenici koji su imali odlučnu ulogu kod određivanja novih granica u pogledu Istre i drugih djelova o kojima je bila ovdje riječ.

Među tim svećenicima monsinjor Božo Milanović najpoznatiju ulogu imao je kao jedan od predstavnika Istre na Mirovnoj konferenciji u Parizu 1946. na kojoj se odlučivalo o sudbini Istre nakon rata. Podatke koje su prikupili mons. Božo Milanović, Zvonimir Brumnić i drugi hrvatski svećenici bili su jedan od glavnih argumenata zašto je Istra pripala Jugoslaviji u čijem se sastavu tada nalazila Hrvatska. Granice su dogovorene Pariškim mirovnim sporazumom 1947. godine po etničkom načelu, pa je zbog toga načela Trst pripao Italiji, a Istra Hrvatskoj. Glavni dokument po kome se u Parizu postupalo bila je Spomenica hrvatskog svećenstva u Istri Savezničkoj komisiji za razgraničenje Julijske krajine donesena u Pazinu 12. veljače 1946. godine. Spomenicu je donio “Zbor svećenika sv. Pavla za Istru”, a potpisali su je predsjednik Tomo Banko, tajnik Miro Bulešić, odbornici Božo Milanović, Leopold Jurca, Josip Pavlišić, Antun Cukarić i Srećko Štifanić, kao i 48 članova odbora. Svećenici su u spomenici prikazali sve strahote koje su od Talijana podnosili Hrvati naročito svećenici od 1918. do 1943. godine, ali je Istra i pored toga ostala nastanjena u velikoj većini Hrvatima, pa zbog toga treba zauvijek pripasti jedino Hrvatskoj (Nikola Bašić)

Zbog svih zasluga na mirovnoj konferenciji u Parizu kao i za ostatak Milanovićeva djelovanja, u Kringi je u njegovu čast postavljena spomen ploča na zgradi u kojoj je živio i radio. A 1962. je dobio počasni doktorat zagrebačkog sveučilišta.

facebook komentari

Nastavi čitati

U potrazi za Istinom

Kako je ono rekao general Praljak?  “Kad su dva naroda ostavljena u masakru jedne brahijalne srpske sile….”

Objavljeno

na

Objavio

Ovo  je jedna od ključnih stvari koju svi zaobilaze, a koju je general Praljak na suđenju spomenuo nebrojeno puta, dakle, embargo na uvoz naoružanja, koji je uveden 24. rujna 1991.

Važnu ulogu u uvođenju tog embarga imao je tadašnji ministar vanjskih poslova SFRJ Budimir Lončar. Sve je opisano u  članku u prilogu:

Ovdje primjerice valja reći da je poznato kako Vukovar nakon 1. listopada 1991. nije dobijao oružje i streljivo, a glavni razlog je upravo ovo, dakle embargo.

Ono što je zanimljivo je kako teoretičari urote, oni koji tvrde kako je “Tuđman izdao Vukovar”, a to su isti oni koji tvrde da je “prodao Posavinu” ili da je “s Miloševićem djelio Bosnu” uporno preskaču ovu neoborivu činjenicu. I ne radi se tu samo o KOS-u, o jugoslavenima, velikosrbima i islamskim fundamentalistima i unitaristima, nego i o nekim koji bi se prodali kao hrvatski desničari i kao pravaši.

Pogledajte što se ovdje dogodilo:

Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Velika Britanija i Balkan” obradila je ovu temu, i došla do zaključaka koji su navedeni u članku, a koji se poklapaju s golim činjenicama.
Jedina je razlika u tome što se Kina nije tome suprostavljala iz načelnih razloga, nego iz svojih interesa, naime oni su planirali dio svog oružja plasirati u područje zahvaćeno ratom. Osim Britanije,embargo je tad gurala i Amerika.

U to vrijeme Budimir Lončar, inače bivši major OZNA-e, notorni ratni i poratni zločinac iz drugog svjetskog rata bio je savjetnik u uredu Predsjednika RH Stjepana Mesića.
24. rujna 2006. godine ujutro, Mesić je protokolarno obilazio neka gradilišta ili što već, i nije stigao pročitati ovaj članak, a novinari su ga zatekli i pitali za mišljenje. On nije znao o čemu se radi, i novinari su mu rekli kako je u Večernjem listu izašao članak gdje se Budimira Lončara, dakle, njegovog savjetnika, optužuje da je igrao ključnu ulogu u uvođenju embarga.
Budući da je u to vrijeme glavni urednik Večernjeg lista bio Miljenko Manjkas, Večernji je bio orijentiran više desno, i Mesić je izjavio:
“To oni ustašoidi iz Večernjeg lista podmeću meni preko Bude Lončara”.

I sad pazite koja tu podla udbaška inverzija nastaje: 

Prvo, Mesić je ovom izjavom dao na znanje da je embargo po Hrvatsku bio štetan, a što je notorna činjenica.

Međutim, kad je pročitao članak i vidio da je novinar Davor Ivanković samo prenio ono što je u svojoj knjizi napisala jedna ugledna britanska znanstvenica, a koju je ipak malo teže optužiti da je “ustašoid”, Mesić mjenja ploču tvrdeći kako je “embargo nama pomogao a ne odmogao, jer da bi se Srbi bili naoružali od Rusa s kojima su imali dogovoren angažman od dvije milijarde dolara”.
Naravno, takva tvrdnja je čista laž u Mesićevom stilu, jer Srbi su tad imali toliko naoružanja da su ga mogli izvoziti, a ne da su ga trebali uvoziti. U isto vrijeme, Hrvati, a pogotovo Muslimani nisu imali ništa, Hrvati su imali neke rumunjske i litavske kalašnjikove, češke zbrojevke, i protuoklopne bacače tipa “armbrust”, ali to sve u vrlo malim količinama.
Uvečer, 25. rujna 2006. Miljenko Manjkas, glavni urednik Večernjeg lista bio je gost u Dnevniku NOVA-tv, gdje je u mikrofon novinarki Mirjani Hrgi izrijekom rekao da će ga on “smjeniti s mjesta glavnog urednika Večernjeg lista”.

Manjkas se čudio, jer kako on njega može smjeniti iz novina koje su u privatnom vlasništvu, i to u vlasništvu štajerske nadbiskupije.

Bilo kako bilo, nakon par dana Manjkas je smjenjen, a istina je kao i obično, ostala voda duboka…

HBŠestorka


Prilog: tekst autora Davora Ivankovića objavljen 24. rujna 2006 . u Večernjem List

Na današnji dan prije 15 godina Hrvatska je iz New Yorka dobila strašnu vijest – Vijeće sigurnosti izglasalo je Rezoluciju br. 713. kojom se uvodi embargo na uvoz oružja Jugoslaviji. Još nepriznata, naoružana tek s nekoliko desetaka tisuća kalašnjikova, RH je bila pred slomom. Nešto prije JNA je uspjela prisilno prizemljiti zrakoplov kojim je trebalo stići sofisticiranije oružje hrvatskim snagama, a JNA i pobunjeni Srbi presijecali su Hrvatsku na nekoliko odvojenih cjelina. Počela je odlučujuća bitka za Vukovar, JNA razara i Zadar i Dubrovnik. Embargo je tada za RH zapravo značio mrtnu presudu.

Britanska znanstvenica Carole Hodge u knjizi “Britanija i Balkan” bavi se ovom temom. Takvu je odluku u Vijeću sigurnosti gurala upravo Britanija. Problem je nastupio kad je postalo jasno da će Kina, iz načelnih razloga, uložiti veto. U UN-u je nastalo komešanje – bio bi presedan ovako uvesti embargo. Britanska diplomacija nalazi rješenje. Obraća se Budimiru Lončaru, ministru vanjskih poslova i, prema britanskim izvorima, “čovjeku Zapada u SFRJ”. Pored Ante Markovića, tadašnjeg premijera, Lončar je bio političar na kojega je Zapad računao u očuvanju kakve-takve Jugoslavije. Godinu dana prije ova dvojica Hrvata u Beogradu pokrenuli su plan – pristupanje Jugoslavije u EU. Lončar nalaže Vladislavu Jovanoviću, Miloševićevu čovjeku u UN, da pošalje pismo Vijeću sigurnosti, a potom i sam daje izjavu pred VS, tražeći uvođenje embarga.

To je bilo dovoljno, embargo je uveden, a Hrvatska nije mogla nabavljati oružje na legalan način. Međunarodna je politika, predvođena SAD-om (G. Bush stariji protivio se raspadu SFRJ) i Britanijom, računala da će Tuđmanova Hrvatska ubrzo biti prisiljena na kapitulaciju. Još nije dokraja poznato kako se Hrvatska ipak uspjela naoružati, no sigurno je da je to bilo skupo. Administracija predsjednika Clintona mijenja američku politiku, zaključuje kako je embargo na oružje Hrvatima i Muslimanima nepošten i počinje “gledati kroz prste”. Brodovi, zrakoplovi i šleperi počinju prelaziti granice RH, preko koje stiže i oružje za BiH. Embargo formalno biva ukinut nakon svršetka rata.

Mentor gđe Hodge James Gow, najcjenjeniji britanski stručnjak za pitanja Balkana, još je 1996. opisao akciju Budimira Lončara. Britanski autori navode da je Lončar “molio da Vijeće sigurnosti uvede Hrvatskoj embargo”. Prošlo je 15 godina i Lončar je, nakon rada u UN, na poziv predsjednika Mesića postao njegov vanjskopolitički savjetnik. U nekoj drugoj istočnoj zemlji, zbog lustracije (bio je i obavještajac), bila bi mu zabranjena javna funkcija. Zadnji potez bio mu je organiziranje puta Mesiću u Havanu, na ridikulozni sastanak nesvrstanih.

Vijeće sigurnosti, 25. rujna 1991. donosi odluku o embargu na oružje za područje SFRJ. Argumentacija te odluke temelji se na “činjenici da je Jugoslavija pozdravila namjeru VS UN-a, u pismu upućenom od njezina predstavnika i “nakon što je saslušana izjava ministra vanjskih poslova Jugoslavije”. U arhivu UN-a, dakle, ostalo je zapisano da je Budimir Lončar, tadašnji ministar vanjskih poslova Jugoslavije, presudno utjecao da se uvede embargo na nabavu oružja, u trenutku kad je Hrvatska bila u najgoroj vojnoj situaciji.

Već 1. listopada Srbija koristi embargo – šalje ultimatum RH i počinje granatirati Dubrovnik, JNA zatvara obruč smrti oko Vukovara. Kadijević izjavljuje “cilj JNA je svrgavanje neofašističkih hrvatskih vlasti”. Tuđman 5. listopada poziva sve građane RH na obranu. Alija izetbegović pak izjavljuje: “Zapamtite, ovo nije naš rat”. Dva aviona JNA 7. listopada raketiraju Banske dvore. Sabor RH dan poslije proglašava JNA i Srbiju agresorima.

facebook komentari

Nastavi čitati