Pratite nas

Tajni dogovor moćnika na štetu hrvatskog naroda!

Objavljeno

na

Bili smo samostalni 20-ak godina, a onda smo se zbog nekoga i nečega prestrašili svoje državotvornosti i željeli je, u strahu od Balkana (a bijasmo vojni pobjednici!), utopiti u sigurnost Europske Unije. Nakon preživljenih muka po ulasku u EU ta nas ista EU sada vraća na Balkan govoreći kako nam je tamo i mjesto, a da hrvatski narod o tome nitko ništa ne pita.

1_293787Da aktualna hrvatska vlast ne štiti nacionalne interese svoje zemlje već odavno nije vijest. Ali očekivati da ih štiti jedna EU, Njemačka, SAD, ili bilo tko drugi podjednaka je utopija. O tome nam upravo ovih dana najbolje svjedoči odbijanje povezivanja hrvatskoga juga autocestom s ostatkom zemlje.

Nije mi namjera komentirati sam čin Vladinog prihvaćanja EU prijedloga buduće trase preostale dionice autoceste prema Crnoj Gori i dalje u Grčku kroz teritorij BiH. Samo ću dodati kako je to ravno nacionalnoj izdaji i to nakon što je Hrvatska svojim novcem već izgradila gotovo polovicu cjelokupne buduće autoceste. Međutim ta je sekvenca samo kulminacija cjelokupne perfidne priče podmetnute hrvatskom narodu kroz EU, koju ću prikazati kroz nekoliko ključnih momenata.

Britanska politika umotana u njemački celofan – recept za potkopavanje hrvatske državnosti

Sve su se dosadašnje vlasti iza 2000. g. trudile uvjeravati hrvatski narod kako je ulazak Hrvatske u EU od presudnog značaja za naše nacionalne interese. Narod je ipak po instinktu nepovjerljiv jer ga je tome naučila njegova surova povijest, pa su vlasti pribjegle prekrajanju Ustava glede referenduma o EU. Na kraju smo sa svega 30-ak posto ukupnog biračkog tijela koji su zaokružili ZA, u EU i ušli. Prvo otrježnjenje došlo je vrlo brzo, već na ceremoniji svečanog ulaska u EU održanoj u Zagrebu gdje je glavni gost bio ni manje, ni više nego Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije. Drugo otrežnjenje došlo je koji tjedan kasnije kroz sastanak, možemo ga tako slobodno nazvati, o obnovi Jugoslavije, na Brdu kod Kranja i pod formalnim patronatom Fransois Hollandea. Potom su usljedila hodoćašća našeg državnog vrha u Beograd, Sarajevo, Podgoricu pa su se svi u čudu odjednom počeli pitati gdje to zapravo Hrvatska ide upravo sada kada smo ušli u EU, bježeći iz političkih bespuća balkanskog prokletstva. U međuvremenu smo kao članica EU dobili i novi zdravstveni odgoj, kao i, hvala Bogu, neuspio pokušaj ozakonjenja gej brakova (referendumom ih je narod ipak uspio smjestiti u kategoriju „životnog partnerstva”), te ćirilicu u Vukovaru. Sasvim nedavno dobili smo i sastanak u Dubrovniku, tzv. Brdo II kojim se Hrvatsku još dublje želi integrirati u neku novu političku tvorevinu zvanu Zapadni Balkan, ovoga puta pod patronatom njemačke kancelarke Angele Merkel, ruku pod ruku s Ivom Josipovićem i Carlom Bildtom, osvjedočenim protivnikom hrvatske samostalnosti 90-ih godina, a sadašnjim ministrom vanjskih poslova Kraljevine Švedske. Prošli tjedan smo imali i konferenciju o zapadnom Balkanu u Berlinu na njemačku inicijativu, a ta država postaje glavni politički i financijski sponzor toga projekta.

Dakle, imamo slijedeću situaciju: samostalni smo bili 20-ak godina, a onda smo se zbog nekoga i nečega prestrašili svoje državotvornosti i željeli je, u strahu od Balkana (a bijasmo vojni pobjednici!), utopiti u sigurnost Europske Unije. Nakon preživljenih muka po ulasku u EU ta nas ista EU vraća na Balkan govoreći kako nam je tamo i mjesto, a da hrvatski narod o tome nitko ništa ne pita. Upravo bi to bilo pitanje za referendum. Štoviše to je za Hrvate majka svih referendumskih pitanja. Ono što Britanci nisu uspjevali zbog urođenog hrvatskog otpora prema njihovoj politici na ovim prostorima, sada su za zadaću dobili Nijemci. Naivni Hrvati, misle svjetske vođe, lakše će prihvatiti britansku politiku umotanu u Njemački celofan.

Samo naivci mogu misliti da će stranci štiti hrvatske nacionalne interese

Zašto je hrvatska državna politika doživjela tako dramatičan otklon od prvotne suverenističke nacionalne politike 90-ih godina, što predstavlja raritet u demokratskim društvima svijeta? Da se radi o specijalnom ratu protiv Hrvatske, o tome nema nikakve sumnje i o tome su već mnogi pisali. No svejedno, mnogi se naši naivci još uvjek nadaju kako će Hrvatskoj pomoć stići od nekoga izvana. Njih povijest ništa nije naučila. I stoga evo jednog odgovora koji može puno toga objasniti:

Na samom početku 2000. g., u velikoj je tišini primljena vijest unutar obavještajnih krugova (osobna saznanja autora, op.a.), koja je odmah potom od istih i stopirana, a prema kojoj je postignut dogovor između britanskih i njemačkih geopolitičkih stratega o preuzimanju nadzora nad Republikom Hrvatskom. Prema istom Velika Britanija preuzima potpuni nadzor nad čitavim teritorijem Hrvatske, izuzev Istre, koju pod svoje okrilje dobiva Njemačka. Dogovor dviju članica EU i NATO saveza temeljio se na želji za zaustavljanjem međusobnog vjekovnog trvenja tzv. centralnih ili kontinentalnih sila Europe (čitaj Njemačke) i sila Zapadne Europe (čitaj V. Britanije) na ovim prostorima, u kojem su prve nastojale osigurati svoj izlaz na toplo Sredozemno more, a druge, osigurati kontrolu jugoistočnih vrata Europe i izlaz na Bliski istok i dublje u Aziju, što je moglo ugroziti samo nepredvidljivo jačanje Rusije i njen utjecaj na Srbiju i druge pravoslavne zemlje. Ostalih detalja ovog dogovora nema ali je i ovo više nego dovoljno za rasvjetliti sve pojavnosti koje se u Hrvatskoj zbivaju zadnjih četrnaest godina i gdje se u vlasti mjenjaju samo dvije stranke, obje pod britanskim patronatom.

Na ovu vijest reagirat će brojni kritičari koji osim simpatija prema ovoj ili onoj zemlji ništa drugo o geopolitici niti ne znaju. Njih treba podsjetiti da je i njemačka politika, konkretno kancelar Helmut Kohl, na početku velikosrpske agresije dugo bila usklađena s britanskom i francuskom politikom na Balkanu, a da je tek pod pritiskom Hrvatskoj naklonjenog većeg dijela njemačke javnosti, ministra vanjskih poslova H.D. Genschera i njegovog austrijskog kolege Alojza Mocka, a ponajviše neslomljivim otporom hrvatskoga naroda, Kohl promjenio mišljenje, preuzeo političku inicijativu i stao na stranu Hrvatske i predsjednika Tuđmana. Ni današnja njemačka politika nije u cjelosti sklona Hrvatskoj, štoviše SPD i Zeleni još uvijek u svojim redovima imaju priličan broj osoba koje se protive i samoj hrvatskoj neovisnosti, a kamo li da se priklanjaju njenoj ovoj ili onoj političkoj opciji.

I upravo je zato potrebito imati zdravu diplomaciju kakva je bila u Hrvatskoj 90-ih godina, a ne nesposobnu i odnarođenu, kakva je danas. Diplomacija traži i iznalazi saveznike diljem svijeta na svim razinama, političkim i gospodarskim, i na taj način pokušava, barem u mjeri u kojoj to ona može kada su u pitanju male države i narodi, utjecati i na geostrateške odnose u nekom dijelu svijeta. To ne znači da Hrvatska od Njemačke kao političkog i strateškog partnera treba odustati kao što su to učinili Milanović i Josipović, a prije njih Mesić i Sanader, već upravo suprotno. Trebamo pokušati vratiti njemački utjecaj na Hrvatsku ali samo u onolikoj mjeri u kojoj će on pridonositi uspješnom razvoju hrvatskoga društva i hrvatskih nacionalnih interesa. Zapadni Balkan i autocesta do Dubrovnika kroz BiH to sigurno nisu i to treba otvoreno reći i tome se suprostaviti.

Eutanazijom hrvatske državnosti do Srbije

Ali vratimo se njemačko-britanskom dogovoru i njegovim posljedicama na JI Europu. Velika Britanija je dobila otvorene ruke za realizaciju svoga projekta eutanazije hrvatske samostalnosti kroz tzv. regiju, ili Zapadni Balkan. Da bi plan uspio potrebito je zadovoljiti sve srbijanske apetite uništene slomom velikosrpskog projekta pod vodstvom Slobodana Miloševića koji je uspio čak i zaratiti Srbiju s NATO paktom, a što je za posljedicu imalo skretanje srbijanske politike i javnog mnijenja prema Rusiji, izazvavši veliku zabrinutost Britanije kao dvostoljetnog srbijanskog tutora. Stoga Britanci, kao analgetik za srbijanske bolove i traume, njima serviraju novu integraciju s Hrvatskom koja se prethodno, uz instruirane nositelje državne vlasti, mora „preurediti” od nacionalne države hrvatskoga naroda, u anacionalnu građansku državu u kojoj se ljudska prava provode po višim standardima nego u EU, koja će pristati na reviziju vlastite povjesti i Domovinskoga rata, potonji svodeći na građanski tj. bratoubilački rat (na što je u tišini pristala te potpisala i bivša premjerka Jadranka Kosor u pristupnim pregovorima s EU, op.a.) , a sve na ideološkoj potki titoizma i rigidnog jugoslavenstva kao zajedničkog integracijskog nazivnika. Britanska je politika od hrvatske državnosti već uspjela napraviti ruine ali joj ne uspjeva zadati završni udarac zbog poznatih povjesnih okolnosti. Zato ga prepušta Njemačkoj. Za Hrvate je to u biti sasvim svejedno tj. jednako poražavajuće, samo što, na žalost, to mnogi ne mogu ili ne žele vidjeti.

Britanski strah od gubitka utjecaja u Europi

Čitava britanska geopolitička strategija na Balkanu zasnivana je na istiskivanju ruskog utjecaja i sprječavanju njegove daljnje penetracije u tzv. meki trbuh Europe kroz Mađarsku i dalje prema zapadu. Danas im je to olakšano zbog američkog iniciranja ukrajinske krize, za koju je krivica vještom političko-medijskom manipulacijom prebačena na Rusiju.

Britanska opsjednutost i panika rastućom ruskom vojnom i gospodarskom moći već je davno prešla u sferu iracionalnog. Stoga su na sve moguće načine pokušavali detronizirati Putina kao pokretača i simbola nove ruske moći, od organiziranja masovnih protudržavnih prosvjeda kroz različite, obilato financirane nevladine udruge, do naizgled, sasvim banalnih akcija, poput, medijski širom svijeta savršeno organiziranog propagandno-obavještajnog projekta-pank skupine Pussy Riot i njihovog čuvenog performansa u ruskoj sabornoj crkvi u Moskvi.

Naravno da Britanci imaju pravo na svoju zabrinutost i na svoje nacionalne interese. Međutim, nemaju pravo svoje interese provoditi na način da zatiru čitav jedan narod, u ovom slučaju hrvatski, i njegovu netom izborenu državnost i nacionalnu slobodu. Za ulazak u EU imali smo referendum, a sada nas na Balkan guraju voljom odnarođenih političara.

Na Balkan su nas u srednjem vijeku gurnule tadašnje europske sile, žrtvujući staro hrvatsko kraljevstvo stoljetnom osmanlijskom divljanju, uz dodijeljenu nam laskavu i tako gordu titulu, kojom se i danas pomalo naivno ponosimo, titulu Hrvatske kao „predziđa kršćanstva”. Tada su Hrvati krvarili, demografski su opustjele njihove zemlje, država je gospodarski zaostajala, dok je zapad Europe razvijao vlastita društva i potencijale bez davanja bilo kakve značajnije pomoći tamo nekim Hrvatima, uz časnu iznimku Vatikana i papa.

Današnja hrvatska država ne bi smjela više biti ničije predziđe te krvariti (čitaj: gubiti svoju državnost i nacionalni ponos) za nečije interese. Naša je povijest bila i suviše krvava da bismo se tako olako svoje države odrekli.

Svoju budućnost, kao i prošlost, moramo sami ispisivati

Posljednji veliki europski državnik i vizionar XX. stoljeća, dr. Franjo Tuđman, često je upotrebljavao sintagmu kako taj i takav svijet u kojem živimo nije savršen ali drugoga i boljega nemamo te nam se njemu valja prilagoditi. Naš je svijet skup isprepletenih niti najrazličitijih i često međusobno suprostavljenih interesa, državnih, nacionalnih, religijskih, korporacijskih, u kojem, u pravilu, dominira onaj koji u svojim rukama drži stvarnu polugu moći-novac. Ali i za taj nam je problem tvorac hrvatske države vlastitim umijećem vođenja državne politike dao poduku što i kako činiti, kako se prema prema tome postavljati i odnositi. Franjo Tuđman je stalno ponavljao kako se Hrvati moraju uzdati samo u sebe, svoje zajedništvo i slogu, ali je bio spreman razgovarati sa svima, „pa i sa crnim vragom ako su u pitanju hrvatska sloboda i hrvatska neovisnost”. Dva je puta, na početku velikosrpske agresije i 1998. g. bio u državničkom posjetu Moskvi, bio je otvoren i prema islamskim državama i prema Zapadu, neovisno od toga tko nam je od tih zemalja bio sklon, a tko ne. Politika je ipak samo stvar pragme. Umijeće mogućega, a za što treba biti virtuoz. Predsjednik Tuđman je to bio. Da je pokornički podilazio moćnicima po principu pax Americana, hrvatske države danas ne bi bilo. To je upozorenje svim Josipovićima, Milanovićima i čitavoj plejadi stranih poslušnika, da se „ostave ćorava posla”, a vanjskim kreatorima narodnih sudbina, da skinu svoje šape s Hrvatske jer će bez njih i ostati.

Za kraj želim podsjetiti na nadahnute riječi blagopokojnog kardinala Franje Kuharića izrečenih predsjedniku Tuđmanu, u rujnu 1997. g.: «Razgovarajte s velikima s polazišta principa, nikada na koljenima. Principi su oružje. I zato kad Hrvatska čistih ruku i čiste savjesti nastupi pred svijetom, ona je jaka i pred jakima.» Drugo je pitanje koliko je još, zahvaljujući odnarođenim vođama, u Hrvatskoj čistih ruku i čiste savjesti ostalo? Nije li zato konačno sazrijelo vrijeme za potpuno hrvatsko otrežnjenje, za novu hrvatsku politiku i nove političke snage?

Zoran Meter/dnevno.hr

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Iz Svijeta

Povijesni dan za Kurde: Kurdi na sjeveru Iraka danas izlaze na referendum o neovisnosti

Objavljeno

na

Objavio

Za Kurde je danas povijesni dan: Kurdi na sjeveru Iraka danas izlaze na referendum o neovisnosti.

Zato nad glavom svakog Kurda visi i misao: hoće li ovaj ponedjeljak biti početak ostvarenja njihova stoljetnog sna o stvaranju kurdske države ili početak novih krvavih sukoba.

Unatoč tome što su SAD i europske zemlje upozorili vlast Kurdistana da odustane od referenduma, Kurdi su odlučni provesti ga. Zato rastu strahovi od izbijanja sukoba u kojem bi Kurdi za neprijatelje mogli imati iračku saveznu vojsku i šijitske snage, ali i Tursku, Iran i sirijske provladine snage.

Šef iranskog Visokog vijeća za nacionalnu sigurnost Ali Shamhani upozorio je da će Iran, u slučaju provedbe kurdskog referenduma, s Iračkim Kurdistanom kao autonomnom regijom raskinuti sve sporazume koji se tiču međusobne granice te će zatvoriti granice, piše Hassan Haidar Diab / Večernji list

Također je najavio iransku vojnu intervenciju ako rezultat kurdskog referenduma bude negativno utjecao na sigurnost sjeverozapadnog Irana (naseljenog Kurdima). Iran neće dopustiti stvaranje “druge izraelske države“. No najoštriji je bio turski predsjednik Erdoğan koji tvrdi da referendum ugrožava i tursku nacionalnu sigurnost. – Korak prema neovisnosti na sjeveru Iraka greška je i prijetnja teritorijalnom integritetu Iraka i nacionalnoj sigurnosti Turske, što smo mi uvijek branili i nastavit ćemo braniti – kazao je Erdoğan koji smatra da “referendum nikome nije u interesu”.

Unatoč tome da se Turska uvijek ponosila svojim dobrim odnosima s autonomnom kurdistanskom regionalnom vladom na sjeveru Iraka, čiji je lider Masud Barzani čest gost u Ankari, Turska pozorno prati svaki potez u pravcu potpune nezavisnosti te regije u strahu od stvaranje kurdske države koja bi imala aspiracija otkinuti i značajan komad njihove zemlje. Osim što je Turska zaprijetila sankcijama kurdskom sjevernom Iraku, njihove postrojbe izvele su vojne vježbe uz granicu. Više od stotinu tenkova i vojnih vozila uz podršku radara i bacača raketa stacionirano je na poljanama u blizini granice, s ciljnicima usmjerenima prema kurdskim planinama. Turski parlament odobrio je ulazak svojih snaga u Irak u slučaju proglašenja neovisnosti Kurdistana.

Vlada u Bagdadu pak boji se da bi referendum mogao podijeliti zemlju i izazvati širi regionalni sukob. Irački premijer Haider al-Abadi poduzet će sve mjere protiv referenduma u regiji Kurdistan, a ako je potrebno – upotrijebit će i vojnu silu s obzirom na to da su irački Kurdi, kojih ima oko 7,5 milijuna od 37,2 milijuna stanovnika Iraka, najavili da će referendum održati i na “spornim” područjima pod kontrolom kurdskih snaga. To su područja u pokrajinama Kirkuk, Diyala i Niniva, koja su Kurdi u borbama protiv Islamske države pripojili svojoj regiji, iako su izvan njihovih administrativnih granica.

Osim što je svijet zabrinut zbog sukoba između kurskih pešmergi i turske, a možda i iranske vojske, zabrinutost vlada i zbog sve veće vjerojatnosti izbijanja sukoba između kurdskih snaga i ostalih etničkih i vjerskih iračkih skupina koje se protive odcjepljenju Kurdistana. Protiv neovisnosti Kurdistana bezrezervno su se izjasnili i irački Turkomani i Jezidi na sjeverozapadu zemlje. Jezidi i njihove snage koje drže područje od Sinjara do sirijske granice odvojili su se od kurdskih pešmergi i ušli u neformalni savez sa šijitskim snagama koje su aktivne uz sirijsku granicu. Irački Turkomani ponovili su svoje protivljenje referendumu i pozvali sve svoje sunarodnjake da ga bojkotiraju.

Najkritičnije će biti u Kirkuku gdje je već došlo do oružanih sukoba između Iračke turkmenske fronte i kurdskih pešmerga u kojima je poginulo pet osoba. Ershad Salihi, čelnik Iračke turkmenske fronte, zaprijetio je kako neće priznati rezultate referenduma te da će se njegovi borci boriti do zadnje kapi krvi kako bi očuvali suverenitet i integritet Iraka. Međutim, ono od čega u Iraku najviše strahuju sukobi su između šijita i Kurda s obzirom na to da se protiv referenduma izjasnio i jedan od lidera šijitskih snaga u Iraku, Qais al-Khazali, koji je na čelu skupine Asa’ib Ahl Al-Haq koja broji 10 tisuća boraca. Istog je mišljenja i brigada Hezbollah i druge koje zajedno čine šijitski Hashd Al-Shaabi. On je pod izravnim zapovjedništvom premijera Haidera al-Abadija.

Oštre poruke uputio je i jedan od najutjecajnijih i najmoćnijih šijitskih klerika u Iraku, šeik Moqtada al-Sadr, kazavši kako taj referendum znači samoubojstvo za Kurde u Iraku. Kurda ukupno ima oko 40 milijuna, većina živi na Bliskom istoku, ali postoji i značajna kurdska dijaspora u Azerbajdžanu, Armeniji, Gruziji, Rusiji te u novije vrijeme u Europi i SAD-u. Kurdi predstavljaju većinu u autonomnoj regiji iračkog Kurdistana te su značajna manjina u susjednoj Turskoj, Siriji i Iranu, gdje se kurdski nacionalni pokreti bore za veću autonomiju unutar tih zemalja.

Postoje brojne legende o porijeklu Kurda. U jednoj od njih opisuju se kao potomci anđeoskih sluga kralja Solomona. Kralj Solomon poslao ih je u Europu da mu dovedu 500 lijepih djeva za njegov harem. Kad su sluge to napravili i vratili se u Izrael, kralj Solomon već je bio umro. Oni su se s djevama naselili u planine, oženili se njima, a njihovo potomstvo kasnije je postalo poznato kao kurdski narod. Kurdski nacionalizam pojavio se nakon Prvog svjetskog rata i raspada Otomanskog Carstva, koje je povijesno gledano uspješno integriralo Kurde kroz nasilnu represiju kurdskih pokreta za neovisnost. Prakticiraju više religija te kao takvi predstavljaju možda i najraznolikiji religijski narod zapadne Azije. Tradicionalno, Kurdi uzimaju velike slobode u prakticiranju vjere. Njihove religije su islam, ahl-e haqq, jazidis, zoroastrijanizam, judaizam i kršćanstvo.

Dok u svim zemljama u kojima žive Kurdi nemaju gotovo nikakav status, u Iraku već imaju gotovo sve elemente koje čine pravu državu: vlastitu izvršnu, zakonodavnu i sudsku vlast. S obzirom na to da je to područje još dio Iraka, takva autonomija mnogim Kurdima više nije dovoljna. Prije svega ovise o prihodima od nafte, iz nalazišta koja se nalaze na kurdskim područjima.

Bagdad je do sada ostavljao Kurdima samo 17 posto prihoda od tamošnje nafte, dok mnogi Kurdi ne razumiju zašto bi uopće dijelili bogatstvo svoje zemlje s Bagdadom. Tim više što je kurdsko područje uz granicu s Turskom i gospodarski mnogo naprednije i stabilnije od ostatka Iraka. Irački Kurdistan blagoslovljen je ogromnim količinama nafte. Navodno je riječ o 45 milijardi barela. No sve dosad nisu mogli kontrolirati gigantsko naftno polje u Kirkuku koje je na svom vrhuncu davalo više od 650.000 barela nafte dnevno. Naftu Kurdi prodaju u pola cijene.

U svemu tome značajna je i uloga Turske kroz koju kurdska nafta odlazi dalje na tržište. U Kurdistanu se ulaže u infrastrukturu, svakog dana niču nove zgrade, a trgovina cvjeta. Prije svega sa susjednom Turskom.

Kurdi se danas poistovjećuju s Izraelcima koji su prošli patnje i na kraju dobili svoju državu. Iako danas gotovo cijeli svijet upozorava na moguće posljedice referenduma, Kurdi za to ne mare. Štoviše, uvjereni su da će nova država Kurdistan biti kao i Izrael, s jakim zapadnim savezom, ali okružena neprijateljima.

facebook komentari

Nastavi čitati

Iz Svijeta

Njemačka socijaldemokratska stranka (SPD) nakon dugo vremena odlazi u oporbu

Objavljeno

na

Objavio

REUTERS

Njemačka socijaldemokratska stranka (SPD) je nakon najgoreg izbornog rezultata u poslijeratnoj povijesti u nedjelju isključila mogućnost nastavka tzv. velike koalicije s demokršćanima i najavila odlazak u oporbu, dok izbornu pobjednicu Angelu Merkel očekuje mukotrpno sastavljanje vladajuće koalicije.

“Danas navečer završava naša koalicija s Unijom CDU/CSU. Ja ću kao predsjednik SPD-a voditi oporbu u Bundestagu”, najavio je predsjednik SPD-a Martin Schulz obraćajući se okupljenima u stranačkom stožeru u Berlinu nakon objavljivanja prvih rezultata po kojima su socijaldemokrati pretrpjeli težak poraz i s 20,2 posto ostvarili najgori poslijeratni rezultat.

“Potpuno je jasno da je ovaj rezultat jasan signal birača da smo mi sada oporbena stranka”, rekao je Schulz i time potvrdio prijašnje izjave nekih čelnika stranke o odlasku SPD-a u oporbu.

“SPD neće voditi nikakve koalicijske pregovore. To je u potpunosti isključeno”, rekao je predsjednik zastupničkog kluba socijaldemokrata u Bundestagu Thomas Oppermann.

On je objasnio da će kao najjača stranka oporbe predstavljati “utvrdu demokracije” u svjetlu činjenice da je s 13,5 posto u parlament ušla desno populistička Alternativa za Njemačku (AfD).

“Ulazak AfD-a je povijesni rez preko kojeg niti jedan demokrat ne može samo tako prijeći”, rekao je Schulz.

Uniji CDU/CSU s kancelarkom Angelom Merkel predstoje pregovori o sastavljanju koalicije. Nakon odluke SPD-a o odlasku u oporbu politički je još jedino moguća koalicija sa strankom Zeleni i liberalima iz FDP-a.

Ovakva konstelacija je od lipnja ove godine na vlasti u saveznoj pokrajini Schleswig Holstein.

Očekuje se da bi sastavljanje tzv. Jamajka koalicije (nazvane tako zbog boja stranaka, crne, žute i zelene) bilo mukotrpno zbog velikih razlika u političkim programima pojedinih stranaka. To posebice vrijedi za razlike između Kršćansko-socijalne unije (CSU) koja slovi za konzervativniji dio Unije i stranke Zeleni koja ne mnogim područjima zastupa suprotne interese od bavarskog CSU-a.

Prema rezultatima izlaznih anketa javnog servisa ARD-a, Unija CDU/CSU osvojila je 32,5 posto glasova, a slijedi Socijaldemokratska stranka Njemačke (SPD) s osvojenih 20 posto. Riječ je o najgorem izbornom rezultatu njemačkih socijaldemokrata od 1949. godine.

Desna Alternativa za Njemačku (AfD) je prema izlaznim anketama osvojila 13,5 posto glasova, Liberalno-demokratska stranka (FDP) 10,5, stranka Zeleni 9,5 te stranka Ljevica 9 posto glasova.

AfD, koja se najviše profilirala kroz kritiku izbjegličke politike vlade Angele Merkel, tako je postala treća politička snaga u Njemačkoj.

Prvi nepotpuni službeni rezultati trebali bi biti poznati tijekom večeri.

facebook komentari

Nastavi čitati