Tajni dogovor moćnika na štetu hrvatskog naroda!

    0

    Bili smo samostalni 20-ak godina, a onda smo se zbog nekoga i nečega prestrašili svoje državotvornosti i željeli je, u strahu od Balkana (a bijasmo vojni pobjednici!), utopiti u sigurnost Europske Unije. Nakon preživljenih muka po ulasku u EU ta nas ista EU sada vraća na Balkan govoreći kako nam je tamo i mjesto, a da hrvatski narod o tome nitko ništa ne pita.

    1_293787Da aktualna hrvatska vlast ne štiti nacionalne interese svoje zemlje već odavno nije vijest. Ali očekivati da ih štiti jedna EU, Njemačka, SAD, ili bilo tko drugi podjednaka je utopija. O tome nam upravo ovih dana najbolje svjedoči odbijanje povezivanja hrvatskoga juga autocestom s ostatkom zemlje.

    Nije mi namjera komentirati sam čin Vladinog prihvaćanja EU prijedloga buduće trase preostale dionice autoceste prema Crnoj Gori i dalje u Grčku kroz teritorij BiH. Samo ću dodati kako je to ravno nacionalnoj izdaji i to nakon što je Hrvatska svojim novcem već izgradila gotovo polovicu cjelokupne buduće autoceste. Međutim ta je sekvenca samo kulminacija cjelokupne perfidne priče podmetnute hrvatskom narodu kroz EU, koju ću prikazati kroz nekoliko ključnih momenata.

    Britanska politika umotana u njemački celofan – recept za potkopavanje hrvatske državnosti

    Sve su se dosadašnje vlasti iza 2000. g. trudile uvjeravati hrvatski narod kako je ulazak Hrvatske u EU od presudnog značaja za naše nacionalne interese. Narod je ipak po instinktu nepovjerljiv jer ga je tome naučila njegova surova povijest, pa su vlasti pribjegle prekrajanju Ustava glede referenduma o EU. Na kraju smo sa svega 30-ak posto ukupnog biračkog tijela koji su zaokružili ZA, u EU i ušli. Prvo otrježnjenje došlo je vrlo brzo, već na ceremoniji svečanog ulaska u EU održanoj u Zagrebu gdje je glavni gost bio ni manje, ni više nego Tomislav Nikolić, predsjednik Srbije. Drugo otrežnjenje došlo je koji tjedan kasnije kroz sastanak, možemo ga tako slobodno nazvati, o obnovi Jugoslavije, na Brdu kod Kranja i pod formalnim patronatom Fransois Hollandea. Potom su usljedila hodoćašća našeg državnog vrha u Beograd, Sarajevo, Podgoricu pa su se svi u čudu odjednom počeli pitati gdje to zapravo Hrvatska ide upravo sada kada smo ušli u EU, bježeći iz političkih bespuća balkanskog prokletstva. U međuvremenu smo kao članica EU dobili i novi zdravstveni odgoj, kao i, hvala Bogu, neuspio pokušaj ozakonjenja gej brakova (referendumom ih je narod ipak uspio smjestiti u kategoriju „životnog partnerstva”), te ćirilicu u Vukovaru. Sasvim nedavno dobili smo i sastanak u Dubrovniku, tzv. Brdo II kojim se Hrvatsku još dublje želi integrirati u neku novu političku tvorevinu zvanu Zapadni Balkan, ovoga puta pod patronatom njemačke kancelarke Angele Merkel, ruku pod ruku s Ivom Josipovićem i Carlom Bildtom, osvjedočenim protivnikom hrvatske samostalnosti 90-ih godina, a sadašnjim ministrom vanjskih poslova Kraljevine Švedske. Prošli tjedan smo imali i konferenciju o zapadnom Balkanu u Berlinu na njemačku inicijativu, a ta država postaje glavni politički i financijski sponzor toga projekta.

    Dakle, imamo slijedeću situaciju: samostalni smo bili 20-ak godina, a onda smo se zbog nekoga i nečega prestrašili svoje državotvornosti i željeli je, u strahu od Balkana (a bijasmo vojni pobjednici!), utopiti u sigurnost Europske Unije. Nakon preživljenih muka po ulasku u EU ta nas ista EU vraća na Balkan govoreći kako nam je tamo i mjesto, a da hrvatski narod o tome nitko ništa ne pita. Upravo bi to bilo pitanje za referendum. Štoviše to je za Hrvate majka svih referendumskih pitanja. Ono što Britanci nisu uspjevali zbog urođenog hrvatskog otpora prema njihovoj politici na ovim prostorima, sada su za zadaću dobili Nijemci. Naivni Hrvati, misle svjetske vođe, lakše će prihvatiti britansku politiku umotanu u Njemački celofan.

    Samo naivci mogu misliti da će stranci štiti hrvatske nacionalne interese

    Zašto je hrvatska državna politika doživjela tako dramatičan otklon od prvotne suverenističke nacionalne politike 90-ih godina, što predstavlja raritet u demokratskim društvima svijeta? Da se radi o specijalnom ratu protiv Hrvatske, o tome nema nikakve sumnje i o tome su već mnogi pisali. No svejedno, mnogi se naši naivci još uvjek nadaju kako će Hrvatskoj pomoć stići od nekoga izvana. Njih povijest ništa nije naučila. I stoga evo jednog odgovora koji može puno toga objasniti:

    Na samom početku 2000. g., u velikoj je tišini primljena vijest unutar obavještajnih krugova (osobna saznanja autora, op.a.), koja je odmah potom od istih i stopirana, a prema kojoj je postignut dogovor između britanskih i njemačkih geopolitičkih stratega o preuzimanju nadzora nad Republikom Hrvatskom. Prema istom Velika Britanija preuzima potpuni nadzor nad čitavim teritorijem Hrvatske, izuzev Istre, koju pod svoje okrilje dobiva Njemačka. Dogovor dviju članica EU i NATO saveza temeljio se na želji za zaustavljanjem međusobnog vjekovnog trvenja tzv. centralnih ili kontinentalnih sila Europe (čitaj Njemačke) i sila Zapadne Europe (čitaj V. Britanije) na ovim prostorima, u kojem su prve nastojale osigurati svoj izlaz na toplo Sredozemno more, a druge, osigurati kontrolu jugoistočnih vrata Europe i izlaz na Bliski istok i dublje u Aziju, što je moglo ugroziti samo nepredvidljivo jačanje Rusije i njen utjecaj na Srbiju i druge pravoslavne zemlje. Ostalih detalja ovog dogovora nema ali je i ovo više nego dovoljno za rasvjetliti sve pojavnosti koje se u Hrvatskoj zbivaju zadnjih četrnaest godina i gdje se u vlasti mjenjaju samo dvije stranke, obje pod britanskim patronatom.

    Na ovu vijest reagirat će brojni kritičari koji osim simpatija prema ovoj ili onoj zemlji ništa drugo o geopolitici niti ne znaju. Njih treba podsjetiti da je i njemačka politika, konkretno kancelar Helmut Kohl, na početku velikosrpske agresije dugo bila usklađena s britanskom i francuskom politikom na Balkanu, a da je tek pod pritiskom Hrvatskoj naklonjenog većeg dijela njemačke javnosti, ministra vanjskih poslova H.D. Genschera i njegovog austrijskog kolege Alojza Mocka, a ponajviše neslomljivim otporom hrvatskoga naroda, Kohl promjenio mišljenje, preuzeo političku inicijativu i stao na stranu Hrvatske i predsjednika Tuđmana. Ni današnja njemačka politika nije u cjelosti sklona Hrvatskoj, štoviše SPD i Zeleni još uvijek u svojim redovima imaju priličan broj osoba koje se protive i samoj hrvatskoj neovisnosti, a kamo li da se priklanjaju njenoj ovoj ili onoj političkoj opciji.

    I upravo je zato potrebito imati zdravu diplomaciju kakva je bila u Hrvatskoj 90-ih godina, a ne nesposobnu i odnarođenu, kakva je danas. Diplomacija traži i iznalazi saveznike diljem svijeta na svim razinama, političkim i gospodarskim, i na taj način pokušava, barem u mjeri u kojoj to ona može kada su u pitanju male države i narodi, utjecati i na geostrateške odnose u nekom dijelu svijeta. To ne znači da Hrvatska od Njemačke kao političkog i strateškog partnera treba odustati kao što su to učinili Milanović i Josipović, a prije njih Mesić i Sanader, već upravo suprotno. Trebamo pokušati vratiti njemački utjecaj na Hrvatsku ali samo u onolikoj mjeri u kojoj će on pridonositi uspješnom razvoju hrvatskoga društva i hrvatskih nacionalnih interesa. Zapadni Balkan i autocesta do Dubrovnika kroz BiH to sigurno nisu i to treba otvoreno reći i tome se suprostaviti.

    Eutanazijom hrvatske državnosti do Srbije

    Ali vratimo se njemačko-britanskom dogovoru i njegovim posljedicama na JI Europu. Velika Britanija je dobila otvorene ruke za realizaciju svoga projekta eutanazije hrvatske samostalnosti kroz tzv. regiju, ili Zapadni Balkan. Da bi plan uspio potrebito je zadovoljiti sve srbijanske apetite uništene slomom velikosrpskog projekta pod vodstvom Slobodana Miloševića koji je uspio čak i zaratiti Srbiju s NATO paktom, a što je za posljedicu imalo skretanje srbijanske politike i javnog mnijenja prema Rusiji, izazvavši veliku zabrinutost Britanije kao dvostoljetnog srbijanskog tutora. Stoga Britanci, kao analgetik za srbijanske bolove i traume, njima serviraju novu integraciju s Hrvatskom koja se prethodno, uz instruirane nositelje državne vlasti, mora „preurediti” od nacionalne države hrvatskoga naroda, u anacionalnu građansku državu u kojoj se ljudska prava provode po višim standardima nego u EU, koja će pristati na reviziju vlastite povjesti i Domovinskoga rata, potonji svodeći na građanski tj. bratoubilački rat (na što je u tišini pristala te potpisala i bivša premjerka Jadranka Kosor u pristupnim pregovorima s EU, op.a.) , a sve na ideološkoj potki titoizma i rigidnog jugoslavenstva kao zajedničkog integracijskog nazivnika. Britanska je politika od hrvatske državnosti već uspjela napraviti ruine ali joj ne uspjeva zadati završni udarac zbog poznatih povjesnih okolnosti. Zato ga prepušta Njemačkoj. Za Hrvate je to u biti sasvim svejedno tj. jednako poražavajuće, samo što, na žalost, to mnogi ne mogu ili ne žele vidjeti.

    Britanski strah od gubitka utjecaja u Europi

    Čitava britanska geopolitička strategija na Balkanu zasnivana je na istiskivanju ruskog utjecaja i sprječavanju njegove daljnje penetracije u tzv. meki trbuh Europe kroz Mađarsku i dalje prema zapadu. Danas im je to olakšano zbog američkog iniciranja ukrajinske krize, za koju je krivica vještom političko-medijskom manipulacijom prebačena na Rusiju.

    Britanska opsjednutost i panika rastućom ruskom vojnom i gospodarskom moći već je davno prešla u sferu iracionalnog. Stoga su na sve moguće načine pokušavali detronizirati Putina kao pokretača i simbola nove ruske moći, od organiziranja masovnih protudržavnih prosvjeda kroz različite, obilato financirane nevladine udruge, do naizgled, sasvim banalnih akcija, poput, medijski širom svijeta savršeno organiziranog propagandno-obavještajnog projekta-pank skupine Pussy Riot i njihovog čuvenog performansa u ruskoj sabornoj crkvi u Moskvi.

    Naravno da Britanci imaju pravo na svoju zabrinutost i na svoje nacionalne interese. Međutim, nemaju pravo svoje interese provoditi na način da zatiru čitav jedan narod, u ovom slučaju hrvatski, i njegovu netom izborenu državnost i nacionalnu slobodu. Za ulazak u EU imali smo referendum, a sada nas na Balkan guraju voljom odnarođenih političara.

    Na Balkan su nas u srednjem vijeku gurnule tadašnje europske sile, žrtvujući staro hrvatsko kraljevstvo stoljetnom osmanlijskom divljanju, uz dodijeljenu nam laskavu i tako gordu titulu, kojom se i danas pomalo naivno ponosimo, titulu Hrvatske kao „predziđa kršćanstva”. Tada su Hrvati krvarili, demografski su opustjele njihove zemlje, država je gospodarski zaostajala, dok je zapad Europe razvijao vlastita društva i potencijale bez davanja bilo kakve značajnije pomoći tamo nekim Hrvatima, uz časnu iznimku Vatikana i papa.

    Današnja hrvatska država ne bi smjela više biti ničije predziđe te krvariti (čitaj: gubiti svoju državnost i nacionalni ponos) za nečije interese. Naša je povijest bila i suviše krvava da bismo se tako olako svoje države odrekli.

    Svoju budućnost, kao i prošlost, moramo sami ispisivati

    Posljednji veliki europski državnik i vizionar XX. stoljeća, dr. Franjo Tuđman, često je upotrebljavao sintagmu kako taj i takav svijet u kojem živimo nije savršen ali drugoga i boljega nemamo te nam se njemu valja prilagoditi. Naš je svijet skup isprepletenih niti najrazličitijih i često međusobno suprostavljenih interesa, državnih, nacionalnih, religijskih, korporacijskih, u kojem, u pravilu, dominira onaj koji u svojim rukama drži stvarnu polugu moći-novac. Ali i za taj nam je problem tvorac hrvatske države vlastitim umijećem vođenja državne politike dao poduku što i kako činiti, kako se prema prema tome postavljati i odnositi. Franjo Tuđman je stalno ponavljao kako se Hrvati moraju uzdati samo u sebe, svoje zajedništvo i slogu, ali je bio spreman razgovarati sa svima, „pa i sa crnim vragom ako su u pitanju hrvatska sloboda i hrvatska neovisnost”. Dva je puta, na početku velikosrpske agresije i 1998. g. bio u državničkom posjetu Moskvi, bio je otvoren i prema islamskim državama i prema Zapadu, neovisno od toga tko nam je od tih zemalja bio sklon, a tko ne. Politika je ipak samo stvar pragme. Umijeće mogućega, a za što treba biti virtuoz. Predsjednik Tuđman je to bio. Da je pokornički podilazio moćnicima po principu pax Americana, hrvatske države danas ne bi bilo. To je upozorenje svim Josipovićima, Milanovićima i čitavoj plejadi stranih poslušnika, da se „ostave ćorava posla”, a vanjskim kreatorima narodnih sudbina, da skinu svoje šape s Hrvatske jer će bez njih i ostati.

    Za kraj želim podsjetiti na nadahnute riječi blagopokojnog kardinala Franje Kuharića izrečenih predsjedniku Tuđmanu, u rujnu 1997. g.: «Razgovarajte s velikima s polazišta principa, nikada na koljenima. Principi su oružje. I zato kad Hrvatska čistih ruku i čiste savjesti nastupi pred svijetom, ona je jaka i pred jakima.» Drugo je pitanje koliko je još, zahvaljujući odnarođenim vođama, u Hrvatskoj čistih ruku i čiste savjesti ostalo? Nije li zato konačno sazrijelo vrijeme za potpuno hrvatsko otrežnjenje, za novu hrvatsku politiku i nove političke snage?

    Zoran Meter/dnevno.hr

    facebook komentari