Pratite nas

Kronika

Tako je govorio dr. Franjo Tuđman

Objavljeno

na

U povodu obljetnice – Da se ne zaboravi

Mladen Pavković – Tako je govorio dr. Franjo Tuđman

 

  •  Prvo, meni nije oduzet čin sudskom presudom. To je učinjeno nekim armijskim upravnim mjerama. Drugo, moja je djelatnost poznata, ja iza sebe imam dosta publikacija i djela. Zbog toga su progoni, koje sam doživljavao od isključenja iz SKJ 1967., uhićenja 1972., do uhićenja 1982., bili zbog zastupanja i hrvatskih i demokratskih stanovišta, pa je jasno da je to bila pretpostavka da je HDZ imao takav program i utjecaj i da je izvojevao tako uvjerljivu pobjedu. I oni koji jednostrano gledaju na tu izbornu pobjedu, i u nas i u inozemstvu, priznaju da je to jedna od najuvjerljivijih pobjeda demokratskih stranaka u jednostranačkim sustavima.(1990.)
  •  Jugo-srpsku ratnu mašineriju što drhturi u svom oklopu od straha pred odlučnošću hrvatskoga čovjeka, i pred gnjevom čitava napaćenoga hrvatskoga naroda, ne očekuje ništa drugo nego sraman poraz. Stoga pozivam sve pripadnike tzv. JNA da ne pucaju na hrvatsku slobodu i demokraciju koja ne ugrožava nikoga pa ni njihov narod. U ovom teškom trenutku i na povijesnoj prekretnici pozivam vas, braćo i sestre da ispunite svoju svetu dužnost u obrani Domovine. Budimo složni u borbi za slobodu naše hrvatske zemlje, našega mora i neba nad jedinom i vječnom nam Hrvatskom. (1991.)
  • Srpskom pobunom u kolovozu prošle godine, organiziranom iz velikosrpskog štaba u Beogradu, a potom ratom JNA koji se i sada vodi protiv Hrvatske, pokušalo se ne samo osporiti rezultate demokratskih izbora i plebiscitarne volje hrvatskoga naroda već i provesti restauraciju komunizma. (1991.)
  • Ogromna ratna razaranja iznose oko 18 milijardi dolara, a u najboljim godinama hrvatski brutto društveni proizvod nije bio iznad 15 milijardi. Do sada je popisano 102 tisuće porušenih ili oštećenih stanova, 40 posto industrijskih kapaciteta i veliki dio infrastrukturnog tkiva. Usprkos tome, sva ta razaranja mogu biti izazov i poticaj, dopustite mi smjelo predviđanje, – za “hrvatsko privredno čudo” u narednim godinama. Hrvatska je i dalje potencijalno najzanimljiviji partner na južnoslavenskom prostoru između srednje Europe i Sredozemlja. Za razliku od svih bivših komunističkih zemalja, pa i većeg dijela bivše Jugoslavije, gospodarska struktura Hrvatske bitno je povoljnija za brže prestrukturiranje, jer nije počivala na teškoj i vojnoj industriji. U brodogradnji i turizmu, Hrvatska je svjetska velesila, a znatan je njen udio u svjetskoj razmjeni drugih usluga (pomorstvo, i sve vrste prometa). Hrvatska je samodovoljna u proizvodnji hrane, jer je veći dio (80 posto) njezine poljoprivredne proizvodnje bio i ranije u privatnim rukama. (1991.)
  • Prvi sabor pokazao je da je HDZ vratila vjeru i nadu hrvatskom čovjeku, podjednako pučkim i učenim slojevima, u budućnost vlastitoga naroda. Toga su postali svjesni ljudi iz iseljeništva, ali i iz domovine, što su prvi put doživjeli, u svom glavnom gradu Zagrebu, razvijorene hrvatske zastave i raspjevane hrvatske pjesme, zbog kojih su sve dotada bili proganjani i zatvarani. A dublji smisao i razumijevanje suza radosnica onih što su na poziv HDZ- a prvi put došli u svoje, a njima zabranjenu Hrvatsku, nakon 20, 30 ili čak 45 godina, sjedinjenih u himni Domovini i u susretu sa svojima iz rodnoga kraja, može se shvatiti tek onda ako se prisjetimo da su mnogi već bili izgubili svaku nadu da će je ikada vidjeti.(1992.)
  • Htjeli smo izbjeći rat, znajući da goloruki protiv sebe imamo JNA, najjaču i tehnički najopremljeniju komunističku vojsku u Europi, poslije sovjetske. Stoga smo pokazali krajnju spremnost za pregovore, ne bismo li do suverenosti došli demokratskim putem. Razumije se, nismo gubili vrijeme već smo istodobno reorganizirali svoje redarstvene i stvarali svoje vojno-obrambene snage. Više je no neumjesno pripisivati nam naivnost u tim pregovorima. Naprotiv, mogli smo i znali smo računati s time da između srpskog imperijalističkog, protuavnojevskog programa stvaranja Velike Srbije, te jugo-unitarističkog nastojanja JNA – postoje veće ili manje razlike.(1992.)
  • Teret obnove morat ćemo snositi, razumije se, svi. Kod toga, slažem se da moramo teret podjednako snositi, ali nemojte težiti da budemo svi podjednako plaćeni. Ima u Zagrebu stotine ljudi, a u Hrvatskoj tisuće, koji imaju daleko veće plaće nego ja. I neka imaju, neka se bogate na pošten način, neka plaćaju, neka zapošljavaju ljude, ali moramo spriječiti lihvare, zelenaše i moramo spriječiti sve anomalije.(1992.)
  • Dragi Hrvati i Hrvatice, danas neki hoće opet ugroziti to što smo postigli, hoće opet nametnuti neke svoje političke poglede koji su se pokazali već nekoliko puta kao lažni i kao skrahirani.(1992.)
  • No, onda su se našli neki šupljoglavci i bezglavnici na hrvatskom tlu a i danas se još pojavljuju, koji su pritekli u pomoć beogradskim protivnicima hrvatske samostalnosti i onima u inozemstvu i Americi koji su protiv Hrvatske. Optuživali su hrvatsku državu, hrvatsku vlast, hrvatsku vojsku da su u Lici ubijali Srbe maltene iz čista mira. Slali su to u svijet, Helsinkiju, demokratskim vladama, američkom kongresu i Bushu kao optužbu da nastavljamo NDH. Takvi se danas javljaju protiv HDZ-a i svojim planovima – Hrvatska do Zemuna i Drine. To je bila glavna zapreka međunarodnom priznanju današnje hrvatske države. Kao dokaz tiskali su i zemljovidne karte NDH i isticali na svoje uniforme, ne samo znak HOS-a nego i “U”, pa čak i njemačke fašističke oznake. (1992.)
  • Srbi u Hrvatskoj – kao građani Hrvatske srpske nacionalnosti, tj. hrvatski državljani – moraju shvatiti da je u njihovu vlastitu interesu, da sami, što prije i što više, pridonesu normalizaciji odnosa u čitavoj Hrvatskoj. Oni koji se ne mogu pomiriti s novom situacijom moraju tražiti neko drugo rješenje, jer više nema nikakve osnove u bilo kakvu nadu o povratku na staro stanje srpskog hegemonizma u Hrvatskoj, ili za rušenje hrvatske države.(1992.)
  • Skrb i briga za ratne invalide, za djecu i obitelji stradalih u ratu, mora ostati trajnom obvezom svih državnih tijela, i čitave javnosti, u smislu odnosa i razumijevanja za rješavanje njihovih životnih problema.(1992.)
  • Oružje je bilo ono koje je rješavalo sudbinu hrvatskoga naroda. Razumije se, Hrvatska vojska mogla je odnijeti pobjedu u tom svetom Domovinskome ratu, samo zato što je izrasla iz njedara hrvatskog naroda, samo zato što je čitav hrvatski narod i domovinske i iseljene Hrvatske bio spreman uložiti sve svoje snage, zato što je bio jedinstven sa svakim vojnikom, zato što su ovdje na dubrovačkom bojištu, kao i na svim drugim, od istočne Slavonije, Baranje, do Gospića, Like, Banije, svuda bili vojnici i ratnici iz čitave Hrvatske. To je bio rat čitavog hrvatskog naroda koji je goloruk bio suočen sa najvećom okupatorskom silom u Europi. Kažu da je bila treća vojna sila u Europi i bila je naoružana s 1.500 tenkova i nekoliko stotina zrakoplova i raketa. (1992.)
  • Draga hrvatska braćo i sestre, mi smo u ove tri godine učinili najmanje tri čuda pred kojima se čudio i divio čitav svijet: uspostavili smo najstabilniji i najčvršći demokratski poredak s vodećim HDZ-om od svih zemalja koje izlaze iz socijalističkog pakla, zatim smo pobijedili u Domovinskome ratu, iako su računali, i oni u vojnim stožerima, i u diplomatskim kabinetima da se Hrvatska ne će moći održati. To je bilo drugo čudo. A treće j bilo to da smo usprkos nametnutom ratu, usprkos tome što nam je četvrtina domovine bila razorena, okupirana, rat pregrmili i preboljeli, a da ipak nije bilo gladi i da nije bilo takvih neimaština, za razliku kakve su bile u zemljama koje su imale prije toga takve i slične poteškoće.(1993.)
  • Ja ne smatram Bosnu nacijom. Kad bi to bio slučaj, ne bih prihvatio plan, jer bih znao da nije realan. Tim planom predviđa se da Bosna ostane konfederalna država koju čine tri konstitutivna naroda. Ako se Jugoslavija nije mogla održati kao federacija, što mislite kako bi se Bosna mogla održati na toj istoj osnovi, naročito nakon ovakva rata? (1993.)
  • Što mi preostaje da vam još obećam? Razumije se, prije svega Vukovar, taj simbol hrvatskog otpora u obrani uspostavljene nezavisne hrvatske države, Vukovar i bogatu istočnu Slavoniju i Baranju, jer Hrvatska je bila i ostat će podunavska zemlja. I to ćemo obećanje zajedno izvršiti sa svojim hrvatskim narodom i sa svojom politikom, a ako će trebati onda i s oružanom silom.(1995.)
  • U Domovinskom ratu potkraj 1991. i na početku 1992. pod oružjem smo imali oko 200.000 ljudi, ili 4,2 posto ukupnog pučanstva, ili oko 20 posto onog dijela što potpada pod vojnu obvezu. No, svih mobiliziranih u Domovinskome ratu bilo je točno 340.617 ljudi ili 7,13 posto od ukupnog pučanstva. Taj podatak pokazuje da je Hrvatska morala mobilizirati više negoli je bio prosjek mobiliziranih u II. svjetskom ratu. U Domovinskome ratu na svim bojištima sudjelovali su dobrovoljci iz čitave Hrvatske i dobrovoljci iz BiH i iseljene Hrvatske.(1995.)
  • Ja razumijem gnjev i ogorčenja tih naših ljudi, ja znam da je još od Starog zavjeta i u njemu bilo zapisano oko za oko, zub za zub, ali isto tako znam da je to i Novi zavjet htio nadići, isto tako znam da trebamo nastojati da na zlo i zločin ne odgovaramo zločinom. Moramo težiti tome da se što prije sada kada više nemamo protivnika u svojim redovima, osim možda pojedinačnog diverzanta, da se sa svim snagama, sa svim srcem, svojom dušom posvetimo mirnoj izgradnji svoje jedine i voljene Hrvatske.(1995.)
  • Prema tome, draga hrvatska braćo i sestre, imamo na čemu graditi svoju povijest, imamo zašto biti povijesni i čuvajmo to što smo stvorili. Znajmo da je naša sudbina samo u našim rukama. Neka nam živi jedina i vječna Hrvatska! (1996.)
  • Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što! (1996.)

(Iz knjige Mladena Pavkovića: “Dr. Franjo Tuđman, ili tako je govorio prvi hrvatski predsjednik i pobjednik hrvatskog Domovinskoga rata”).

Kamenjar.com

facebook komentari

Nastavi čitati
Sponzori
Komentiraj

Kronika

Žepče (Kiseljak) – zločin Armije BiH nad Hrvatima i kako se hrvatski grad junački obranio u okruženju?

Objavljeno

na

Objavio

Dana 16. kolovoza 1993., prije točno 24 godine, u malom bosanskom selu Kiseljaku pored Žepča počinjen je javnosti gotovo nepoznat ratni zločin nad Hrvatima. Zločin su počinili pripadnici Armije BiH, točnije diverzanti 303. i 304. brigade 3. korpusa Armije BiH.

Vojnici Armije BiH, među kojima je prema tvrdnjama žepačkih Hrvata bilo i mudžahedina, upali su preodjeveni u vojnim odorama HVO-a u Kiseljak. Za vrijeme dok su se vojnici HVO-a i stanovnici Kiseljaka snašli i konsolidirali već je vatrenim i hladnim oružjem život izgubilo 43 vojnika i civila.

Sliku užasa toga dana u selu Kiseljak opisala je jedna svjedokinja, rođena 1958. godine ovako:

“Kad smo došli možda deset metara od ceste, zapucali su vojnici Armije BiH po nama. Svi smo popadali po tom putu. Moj se sin bacio malo u stranu i nije niti ranjen. Kad je došao sebi podigao je malu Ivanu i pitao me; ‘Majko, što je ovo?’ A mala Ivana govorila je: ‘Joj, što ću…’ to su bile njene zadnje riječi. Ja sam samo govorila: ‘Dijete, ne daj se!’ Florijan nije progovorio nijednu riječ kao ni majka mu Kata. Mala Ivana Širić je rođena 11. ožujka 1980., Kata Krezić 12. rujna 1933., Franjo Krezić 2. veljače 1934., a Florijan Krezić 27. veljače 1963. Svi su oni u jednom trenu ubijeni. Janja Bulajić je teško ranjena i poslije je ostala u bolnici u Banja Luci. To se sve dogodilo pored mene. Ležala sam medu njima mrtvima. Onda sam se, u toj svojoj panici, sjetila Boga i to mi je jedinu snagu dalo. Tad sam izmolila ‘Pokajanje’, za mrtve. Franjo Krezić je nakon pucnjave još davao znakove života i sin mi je rekao: ‘Mama, odoh ga ja pokušati spasiti, samo ako ga uspijem dolje prenijeti’. Pitao me jesam li ja ranjena, ja sam rekla da jesam, ali da ne krvarim puno… 

Tad sam se morala nasloniti na mrtvog Florijana Krezića. Pazila sam da ne ugazim u njegovu krv i tad sam vidjela njegov mozak u toj krvi. Onda sam dopuzila natrag do svoje kuće i kad sam došla do zida, naslonila sam se na njega. Tada sam ranjena i u drugu nogu te sam pala. To je bila samo prostrjelna rana. Ostala sam ležati ispod terase. Sin je odnekud došao do mene i rekao. ‘Mama, od Franje nema više ništa. Mrtav je.’ 

Nije bilo nikakvih nagovještaja da će nas Muslimani napasti. Mi smo odmah uz rijeku Bosnu. Spremali smo zimnicu, ništa nismo znali. Baš sam spremala paradajz za zimnicu, pilili smo i drva. E, da smo znali što će nas snaći. Florijan Krezić je pogođen u glavu, točno iza uha. Vidjela sam kako mu je mozak iscurio iz glave. Mala Ivana Šarić je pogođena u lijevu stranu tijela. Od naprijed je rana izgledala kao crvena ruža na njenoj majici. Lice i tijelo su joj dobili plavu boju, a na prsima se ‘otvorila’, baš kao rascvjetana ruža. Kata Krezić je svukud pogođena, krv joj je curila iz usta, iz prsa, iz ruku i nogu. Franjo Krezić je pogođen u trbuh i u leđa. Ja sam pogođena u noge. Kad sam došla u Teslić, vidjela sam još naših ljudi koji su tog dana stradali. Rekli su mi da su Zovko i Božo Širić ubijeni. Jedna moja susjeda leži u bolnici, ostala je bez ruke i noge”. 

Ratni zločin pripadnika Armije BiH nad hrvatskim pučanstvom u selu Kiseljaku, općina Žepče, u svjetskoj javnosti nije bio zapažen.

Žepče – hrvatski grad koji su prvo napali Srbi, a onda i Muslimani

Srednjobosanski gradić Žepče leži na rijeci Bosni, na cestovnoj i željezničkoj prometnici Sarajevo-Doboj. Sjedište je istoimene općine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Žepče imala je 22.966 žitelja, od toga Muslimana-Bošnjaka 10.820 ili 47,11 posto, Hrvata 9.100 ili 39,62 posto, Srba 2.278 ili 9,91 posto, a ostalih 768 ili 3,34 posto. U odnosu na popis stanovništva iz 1971. godine udio Hrvata u ukupnom broju žitelja spao je se 42,4 na 39,6 posto, a Srba čak sa 16,9 na 9,9 posto. Samo je rastao udio Muslimana-Bošnjaka. Njih je 1971. godine u ukupnom broju stanovništva bilo 44,5.

S početkom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu žepački kraj zajednički brane žepački Hrvati i Muslimani-Bošnjaci organizirani i politički i vojno kroz HVO. Muslimani-Bošnjaci i Hrvati su imali zajedničku ratnu bolnicu, zajedničke ratne medicinske ekipe, borili se skupa na bojišnicama. S prvim ratnim okršajima između Muslimana-Bošnjaka i Hrvata i u Žepču rastu međusobne napetosti. Muslimani-Bošnjaci napuštaju bojišnice, čak bježe iz rovova pa zbog toga neke linije “pucaju” i ginu hrvatski vojnici, a mnogi su ranjeni. Kada je formirana Armija BiH i u Žepču, napetosti su još veće. Na katolički blagdan Sv. Ivana Krstitelja, 24. lipnja 1993. godine, dok se služila sveta misa, počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga na Žepče. Napadnut je grad Žepče, ali i sela Papratnica, Bistrica, Ljeskovica i Novi Šeher.

Žepče u okruženju Srba i Muslimana

Žepački kraj je od toga sukoba u potpunom okruženju srpskih snaga s jedne i Armije BiH s druge strane. Borbe su žestoke, s mnogo ranjenih i poginulih vojnika je na sve tri strane.

Dan sv. Ivana, 24. lipnja 1993., hrvatski je praznik, pa se i te godine većina žepčanskih Hrvata spremala na misu kad je bez ikakva upozorenja uslijedio udarac što ga je svojedobno najavio Ivo Lozančić. Zapravo, prva provala sukoba zabilježena je još 23. lipnja uvečer, kad su mudžahedini iz Željeznog Polja napali hrvatsko selo Golubinja. Sutradan ujutro dijelovi pet muslimanskih brigada – oko 12.500 ljudi – napredujući u dvije kolone s jugozapada (Zenica) i jugoistoka (Kakanj), krenuli su u glavni napad sjeverno od Željeznog Polja i ubrzo opkolili Žepče. Muslimanske su snage zauzele uzvisine zapadno, južno i istočno od Žepča, a u sljedećih nekoliko dana hrvatski živalj iz područja na južnoj obali rijeke Bosne kojima su dominirali Muslimani, izbjegao je u većinska hrvatska područja. U samom Žepču vatra se začula oko 9:15, kad su paljbu na grad otvorili topništvo i minobacači ABiH-a, a muslimanske „Zelene beretke” opkolile stožer vojne policije HVO-a u hotelu Balkan.

Za bitke obje su strane nemilosrdno bombardirale grad. Postrojbe ABiH-a izvan Žepča držale su uzvisine zapadno, istočno i južno od grada, ali nisu ulazile u sam grad, prepuštajući oštre ulične borbe lokalnim muslimanskim snagama. Jedan je svjedok tvrdio kako je grad bombardiran sedam dana uzastopno. Razaranja grada uzrokovana borbama bila su zapravo strahovita; vjerojatno je svaka druga zgrada izgorjela u borbama. Ljudske žrtve na obje strane također su bile goleme, među civilima i vojnim osobljem.

Velika pobjeda HVO-a i predaja dvije brigade Armije BiH!

Naposljetku, HVO je nadvladao i uspio potisnuti Muslimane do južne obale rijeke, odnosno do mjesta poznatog pod imenom Papratnica. Do 30. lipnja HVO je uspio očistiti od muslimanskih napadača najveći dio zapadne obale rijeke Bosne i zapadni dio Žepča. Bitka je završila 30. lipnja uvečer predajom 305. i 319. brigade Armije BiH. Zapovjedniku ABiH-a Galibu Derviševiću poziv na predaju upućen je još 25. lipnja, ali ga je on odbio. Dok se bombardiranje pojačavalo 26. lipnja, HVO je polako uspostavljao kontrolu nad gradom, a Muslimanima je počelo nedostajati streljiva. Dervišević je predaju dogovorio s Božidarom Tomićem 30. lipnja, pristavši na predaju glavnine svojih snaga u gradu u 17 sati.

Prema knjizi „Muslimansko-hrvatski građanski rat u Srednjoj Bosni“ Charlesa Shradera herojska 111. Xp žepačka brigada imala je čak 450 poginulih od 1992. do 1994. godine.

Kao rijetko gdje, ovdje u ovom hrvatskom gradu su poginula i šestorica mladih zapovjednika HVO-a.

facebook komentari

Nastavi čitati

Kronika

25. srpnja 1992. u selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta.

Objavljeno

na

Objavio

Pokolj u Briševu je bio ratni zločin, počinjen početkom srpske agresije na BiH 24. i 25. srpnja 1992. Počinili su ga srpski teroristi nad Hrvatima iz sela Briševa u župi Stara Rijeka, 4 km južno od Prijedora.

U selu Briševo kod Prijedora zvjerski je ubijeno 67 Hrvata tog mjesta. Pokolj u Briševu 1992., hrvatskom selu između Prijedora i Sanskog Mosta počinili su pripadnici 5. Kozaračke brigade i 6. Krajiške brigade iz Sanskog Mosta, što je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tijekom proteklog rata na području Bosne i Hercegovine.

I zlodusi bi krvnicima pozavidjeli na maštovitim metodama gašenja čitavih obitelji Briševa: Matanovića 13, Buzuka 10,Ivandića devetero, Marijana sedmero, Mlinara i Komljena po petero.

U pokolju su ubijeni i otac Mladen Matanović, te dva sina: 16- godišnji Ervin i 18-godišnji Johan Matanović.

Preživjeli svjedoci tvrde da su zločini strašni i da su u njima stradale cijele obitelji. Prije ubojstva gotovo sve žene su silovane, a muškarci masakrirani odsijecanjem noseva, spolnih organa, uši i drugim zvjerstvima.

Ubijeno je i deset članova obitelji Buzuk, a Buzuk Marku, nećaku fra Stanka Buzuka, oderano je lice u obliku križa na živo. Nakon toga je zaklan. Buzuk Mato je masakriran, odsječene su mu uši, nos i genitalije, te je nakon toga zaklan….

 

 

facebook komentari

Nastavi čitati