Tako je govorio udbaš nad udbašima

    0

    Naime, jedne kičaste dnevne novine objavile su prošli tjedan iscrpni intervju s Jožom Manolićem, alfom i omegom svih obavještajnih službi u Hrvatskoj. Naslov je posebno zanimljiv: “Memoari najstarijeg obavještajca.

    MANOLIC_407027S1Danas je Dan pobjede i domovinske zahvalnosti. Osobno smatram da u Hrvatskoj imamo previše blagdana i praznika. Neke bi zasigurno trebalo ukinuti, kao primjerice Dan antifašističke borbe, zbog razloga koje sam naveo u svojoj kolumni «Antifašizam je u Hrvatskoj bio zločinački pokret». Današnji blagdan bih zadržao jer u duhu Hegelove filozofije smatram da kao građani imamo pravo na slobodu govora i kretanja te da nitko nema pravo “balvanima” nam to uskraćivati. Na današnji dan konačno je pala jedna apsolutna metafora “balvana” i zato zahvaljujem prije svega onima koji su dali svoje živote da mogu osobno slobodno voziti i odmarati se danas na Hvaru. Inače, fućka mi se za govorancije političara i derneke raznih profila. Političarima bi svakako trebalo zabraniti da nas tijekom blagdana “bombardiraju” svojim dosadnim prigodičarskim govorancijama. Takvi ofucani rituali, kao i kičaste ceremonije polaganja vijenaca diljem Lijepe naše, od Jasenovca do Brezovice i Knina, nemaju više ni smisla ni svrhe. Današnji dan obilježavam uz janjetinu i hvarski Pošip de luxe. Ostavio sam u hladovini Kanta i Njemački idealizam, strogo odmaram i čitam “memoare” Jože Manolića koji nikada neće biti napisani.

    Naime, jedne kičaste dnevne novine objavile su prošli tjedan iscrpni intervju s Jožom Manolićem, alfom i omegom svih obavještajnih službi u Hrvatskoj. Naslov je posebno zanimljiv: “Memoari najstarijeg obavještajca. Evo što još želim reći prije stote…” Neuništivi obavještajac Manolić, očito, ne misli uopće umirati, a mi možemo nakon čitanja intervjua, da parafraziram Dantea, mirne duše ostaviti svaku nadu da ćemo se jednoga dana riješiti Manolićeva kadra kojim je premrežena država. Bilo je jasno, a Manolić je to izrijekom potvrdio, da je u vrijeme uspostave hrvatske države vukao sve glavne konce i poteze. Nepristrani promatrač bi se danas pitao je li doista svim sigurnosnim službama nakon uspostave demokracije trebao ravnati čovjek koji je bio šef policije grada Zagreba u vrijeme Aleksandra Rankovića? Umjesto da se takvima sudilo zbog zlodjela u vrijeme komunističke diktature, svemoćna gospoda su nakon uspostave demokracije zatvarala ljude koji su branili Vukovar i druge gradove, što najbolje ilustrira uhidba Mile Dedakovića Jastreba, zapovjednika obrane Vukovara. Umjesto heroja, zahvaljujući Manolićevoj svemoćnoj mašineriji, dobili smo osumnjičenike i osobe od nepovjerenja.

    Nakon što je postalo jasno da je Joža Manolić lansirao Tuđmana na političku scenu prividne demokratizacije u Hrvatskoj, iz intervjua je razvidno da je Tuđmanu iza leđa izgrađivao paralelne strukture moći sa svrhom da uništi njegovu političku ostavštinu. Korektno je ipak priznao da se Tuđman nije obogatio, a pisalo se po medijima o bogatstvu Predsjednikove obitelji po uzoru na latino-američke diktatore ili perzijskoga Šaha. Danas, kaže Manolić, u jednom dijelu kuće na Tuškancu živi Tuđmanova supruga, a u drugom su sin i kćer. Svemoćni Joža s ponosom ističe da su iz njegovog političkog šinjela izišli glavni kreatori hrvatske političke zbilje, Stipe Mesić, Ivo Sanader i Ivo Josipović. Priznaje da mu izbor nije baš najbolji, ali alternative su navodno bile još gore. Navedena je trojka suodgovorna da je danas država pala na prosjački štap, a građani su ostali bez nade da bi jednoga dana situacija mogla biti bolja.

    Sanaderova gramzljivost nije imala granica, a Stipe Mesić nije ispunio obećanje da će provesti istragu o tome tko je državne novce prebacio u privatne džepove. Imao je vremena, ali nije imao hrabrosti. Ili su razlozi bili druge naravi? Vjerojatno je popularni Žepe Bevanda, kako mu u svojim djelima tepa jedan ugledni hrvatski akademik, ipak dobrano umočio svoje prste u državnim “prstacima”. Uvijek postoji mogućnosti isprike da je sudstvo neovisno o predsjednikovoj funkciji.

    Zanimljivo je da Karamarko nije impresionirao Manolića u svome radu kao “obavještajac”. Hvalim te Bože nad Vojskama! Konačno je netko rekao da nećemo dobiti hrvatskog “Putina” za šefa države! Pitam se što će na to reći Davor Ivo Stier koji je Karamarku spočitnuo da mu je Manolić diktirao izbornu listu za Europski parlament? Vrstan obavještajac po Manolićevom sudu mora imati dobru političku prosudbu. To je možda i jedino u čemu se slažem s Manolićem jer mislim da je čovjeku u životu najvažnija sposobnost prosudbe. Posebno me čudi da je odmjereni Manolić totalno pogriješio u prosudbi svojih odabranika, osim u slučaju Tuđmana. Zato začuđuje što Manolić kritizira Karamarkov povratak Tuđmanovoj političkoj doktrini te smatra da bi ipak bolje bilo vratiti se političkom modelu koji je provodio Drug Tito. Tu stvari postaju jasne. Stari prekaljeni udbaš nikada neće u svoj politički habitus integrirati suvremene demokratske vrijednosti, nego će mu demokracija ostati samo sredstvo za ostvarivanje njegovih osobnih interesa, interesa njegovoga političkog klana i nevidljivoga umreženja koje vuče iz pozadine glavne političke poteze. Joža Manolić je poput vještog političkog lisca brisao sve tragove iza sebe i na kraju nas je počastio koktelom demokratske tranzicije. Hvalospjevi na račun političke mudrosti Druga Tita u vremenu stvaranja politike nesvrstanih pokazuju samo da je jedan od najvećih problema hrvatske demokracije što nije pravodobno provedena lustracija udbaškog i boljševičkoga kadra. Nažalost nitko nije procesuiran zbog šikaniranja političkih disidenata u Hrvatskoj.

    Žalosno je da umjesto suočavanja s gorućim problemima u društvu, novinski nas stupci ne prestaju maltretirati narativima o idealiziranoj prošlosti. Mogu razumjeti da se u politici nesvrstanih pokušalo tražiti alternativu totalitarnim boljševičkim sustavima koji su bili trabanti Sovjetskog saveza, ali ipak mi je neprihvatljiva svaka alternativa u odnosu na svijet zapadnjačke demokracije. Komunistička Jugoslavija je bila i ostala totalitarna, jednopartijska država gdje nije postojala sloboda govora ni političkog djelovanja. Onog časa kada su jugoslavenski komunistički moćnici krenuli u proces demokratizacije, nitko nije vjerovao da će te prekaljene komunjare i u devedesetčetvrtoj godini, četvrt stoljeća nakon sloma boljševičkog sustava dobivati termine kod Predsjednika države i šefa Vlade da ih i danas savjetuju po uzoru na Vladimira Iljiča Lenjina “Что делать?”

    Kad čitam Manolićev intervju između redaka, moram priznati da je ta Udbina obavještajna djelatnost bila provedena do savršenstva. Manolić nije mogao prešutjeti suradnju jugoslavenskih tajni službi u razotkrivanju Frakcije Crvene brigade (RAF), poznate također kao skupina Baader-Meinhof. Udba je očito vješto infiltrirala svoje igrače u terorističku skupinu da bi ih razotkrila. U vrijeme te jugoslavenske suradnje s njemačkim tajnim službama likvidirani su vodeći hrvatski politički emigranti u Njemačkoj. O tome Manolić, naravno, nije rekao ni riječi. Ali je govorio kako su uspjeli uvjeriti američke obavještajne službe da su ti isti hrvatski politički emigranti pristaše terorizma koji žele uništiti jednu suverenu državu. Priznao je kako su uspjeli spriječiti da Amerikanci na hrvatsku političku scenu instaliraju Matu Meštrovića, tada najuglednijeg političkog emigranta u hrvatskoj dijaspori.

    Kao u svakom intervjuu nekog uglednog političkog moćnika, daleko je važnije od rečenoga ono što je prešućeno, a donekle se može između redaka naslutiti. U Manolićevom intervjuu nedvojbeno je najzanimljivije ono što je rekao o Gojku Šušku koji mu je ipak bio glavni politički protivnik. Šušak je spomenut samo u kontekstu američkih veza i utjecaja Sjedinjenih Američkih Država u političkim događanjima u Hrvatskoj. Manolićev utjecaj očito je bio posve minoriziran u vrijeme najintenzivnije suradnje s američkim ministarstvom obrane uoči Oluje. Vojno-redarstvena akcija Oluja bila bi neizvediva bez američke pomoći i bez potpore NATO-ovog radarskog sustava AWACS-a. Najveću zaslugu u svemu imao je svakako Šušak kao hrvatski ministar obrane, uspostavivši intenzivnu suradnju s američkim Ministarstvom obrane. Ostao je do kraja života blizak prijatelj s američkim ministrom obrane Williamom Perryjem. Bila su to neobična vremena kada je hrvatski ministar obrane igrao tenis s američkim kolegom. O današnjim ministrima ne bih trošio riječi. Manolić je indirektno, zapravo, priznao da je u vojno-političkom smislu pobijedila Šuškova linija: Hrvatska je postala punopravna članica NATO-a. Za Manolića to očito nije dobro jer smo se “usidrili prema Zapadu” i poručuje nekadašnjoj kolegici iz stranke, Ministrici vanjskih poslova, nekoć deklariranoj Titovki, da se malo vrati politici nesvrstanih iz Titovih vremena. Pri tome ispušta iz vida da je nemoguće vratiti društveno politički kontekst iz vremena nesvrstanih kada smo prijateljevali s afričkim diktatorima i kanibalima.

    Tako je govorio Joža Manolić, udbaš nad udbašima, vozeći novinara uglednih dnevnih novina od Zagreba prema Senju da mu pokaže svoju vikendicu. A mi možemo biti sretan što smijemo to sve komentirati i da postoji novina, odnosno portal koji to još hoće objaviti.

    Jure Zovko/dnevno.hr

    facebook komentari